Put Kristu

POGLAVLJE 7—PRAVI KRISTOVI SLJEDBENICI

»Ako je tko u Kristu, on je novo stvorenje; — staro prođe, gle, sve novo postade.« (2. Korinćanima 5, 17^*) PK 61.1

Netko možda neće moći da kaže točno vrijeme ili mjesto svoga obraćenja, ili da navede sve okolnosti koje su do njega dovele; ali to još ne dokazuje da nije obraćen. Krist je rekao Nikodemu: »Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.« (Ivan 3, 8 ^**) Kao nevidljivi vjetar, čije se djelovanje jasno vidi i osjeća, i Božji Duh radi na ljudskom srcu. Ta obno-viteljska sila, koju nijedno ljudsko oko ne može vidjeti, začinje novi život u duši; stvara novo biće po Božjem obličju. Iako je djelo Duha nečujno i neprimjetno, posljedice su vidljive. Ako je srce obnovljeno radom Božjeg Duha, život će to posvjedočiti. Iako mi sami ništa ne možemo učiniti da promijenimo svoje srce, ili da sebe dovedemo u sklad s Bogom; iako se uopće ne smijemo osloniti na sebe ili na svoja dobra djela, naš će život po-kazati da li Božja milost stanuje u nama. Vidjet će se promjena u karakteru, običajima, stremljenjima. Vidjet će se jasna i odlučujuća razlika između onoga što su bili i onoga što su sada. Karakter se ne otkriva slučajnim dobrim ili lošim djelima, već sklonostima koje se pokazuju uobičajenim riječima i postupcima. PK 61.2

Istina je da se netko može na izgled besprijekorno ponašati i bez Kristove obnoviteljske sile. Želja za utjecajem u društvu i za poštovanjem drugih može nekoga navesti da živi urednim životom. Samopoštovanje nas može navesti da se na izgled čuvamo zla. I sebično srce može činiti velikodušna djela. Na koji način, onda, možemo ustanoviti na čijoj smo strani? PK 62.1

Kome pripada naše srce? Kome su posvećene naše misli? O kome volimo razgovarati? Kome poklanjamo svoje najtoplije osjećaje i svoje najbolje snage? Ako smo Kristovi, onda su i naše misli s njime, najslađe nam je da o njemu razmišljamo. Sve što imamo i što jesmo njemu je posvećeno. Mi čeznemo da nosimo njegov lik, da dišemo njegovim duhom, da ispunjavamo njegovu volju, da njemu ugodimo u svemu. PK 62.2

Oni koji postaju nova stvorenja u Kristu Isusu donosit će i plodove Duha, »ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrotu, milost, vjeru, krotkost, uzdržanje« (Galaćanima 5, 22 23). Oni se više neće povoditi za nekadašnjim strastima, već će vjerom Sina Božjega ići njegovim stopama, odsjajivati njegov karakter, čistiti se kao i On što je čist. Ono što su nekada mrzili, sada vole; a ono što su nekada voljeli, sada mrze. Oholi i nametljivi postaju krotki i ponizna srca. Tašti i drski postaju ozbiljni i čedni. Pijanci postaju trezveni, a raskalašni čisti. Razmetljivi običaji i moda svijeta se potiskuju u stranu. Kršćani neće čeznuti za vanjskim ukrašavanjem, već za »tajnom skrovitošću srca, u nepropadljivoj čistoći pitomoga i tihoga duha« (1. Petrova 3, 3.4^*). PK 62.3

Nema nikakvog dokaza da je pokajanje iskreno, ako ne dovede do potpune promjene. Ako grešnik obnovi svoj zavjet, vrati ono što je oteo, prizna svoje grijehe, i počne ljubiti Boga i svoje bližnje, može biti siguran da je prešao iz smrti u život. PK 63.1

Kada kao zabludjela, grešna bića dođemo Kristu i dobijemo oproštenje i milost, ljubav se rađa u našem srcu. Svaki nam je teret lak; jer je lak jaram koji Krist nudi. Dužnost postaje užitak, a žrtva zadovoljstvo. Put koji nam je ranije izgledao obavijen tamom, sada je obasjan zrakama Sunca pravde. PK 63.2

Ljupkost Kristova karaktera vidjet će se i kod njegovih sljedbenika. Njemu je pričinjavalo zadovoljstvo da ispunjava Božju volju. Ljubav prema Bogu, revnovanje za njegovu slavu, to je bila sila koja je upravljala životom našeg Spasitelja. Ljubav je uljepšavala i oplemenjivala sve njegove postupke. Ljubav je od Boga. U neposvećenom srcu ona se ne može začeti, ne može nastati. Ona se nalazi jedino u srcu u kome Isus vlada. »Mi imamo ljubav k njemu, jer On najprije pokaza ljubav k nama!« (1. Ivanova 4, 19) U srcu koje je obnovljeno božanskom milošću, ljubav je načelo ponašanja. Ona mijenja karakter, upravlja po-budama, vlada s tras tima, suzbija neprijateljstvo, oplemenjuje osjećaje. Ova ljubav, ako se gaji u srcu, uljepšava život i širi svuda oko sebe plemeniti utjecaj. PK 63.3

Postoje dvije zablude kojih se Božja djeca — osobito ona koja su se tek počela oslanjati na njegovu milost — posebno moraju čuvati. Prva, o kojoj je već bilo govora, jest gledanje na svoja djela, oslanjanje na ono što djela mogu učiniti da nas dovedu u sklad s Bogom. Onaj koji pokušava da postane svet svojim djelima, držanjem zakona, pokušava nemoguće. Sve što bi čovjek mogao učiniti bez Krista ukaljano je sebičnošću i grijehom. Samo nas Kristova milost putem vjere može učiniti sve-tima. PK 64.1

Druga, ništa manje opasna krajnost je zabluda da vjerovanje u Krista oslobađa čovjeka od držanja zakona; i da, budući da samo vjerom dobivamo Kristovu milost, naša djela nemaju nikakvog utjecaja na naše spasenje. PK 64.2

Međutim, obratimo ovdje pažnju na činjenicu da poslušnost nije samo neko formalno pokoravanje, već služenje iz ljubavi. Božji je zakon izražaj njegove prave prirode; on je utjelovljenje velikog načela ljubavi i, prema tome, temelj njegove vladavine i na nebu i na Zemlji. Ako su naša srca obnovljena po Božjem obličju, ako je božanska ljubav usađena u našu dušu, neće li se onda i Božji zakon ostvarivati u našem životu? Ako je načelo ljubavi usađeno u srce, ako je čovjek obnovljen po obličju Onoga koji ga je stvorio, onda je ispunjeno i novozavjetno obećanje: »Dat ću zakone svoje u srca njihova, i u mislima njihovim napisat ću ih!« (Hebrejima 10, 16) A ako je zakon upisan u srce, zar on neće oblikovati život? Poslušnost — služenje i odanost iz ljubavi — pravi je znak da smo njegovi učenici. Tako i Pismo kaže: »Jer je ovo ljubav Božja da zapovijeda njegove držimo.« »Koji govori: poznajem ga, a zapovijedi njegovih ne drži, laža je, i u njemu istine nema.« (1. Ivanova 5, 3; 2, 4) Umjesto da nas oslobodi poslušnosti, upravo nas vjera, i samo vjera, čini sudionicima Kristove milosti, što nas osposobljava da budemo poslušni. PK 64.3

Mi ne zaslužujemo spasenje svojom poslušnošću; jer spasenje je Božji dar bez uzdarja, koji se prima vjerom. Međutim, poslušnost je plod vjere. »I znate da se On javi da grijehe naše uzme; i grijeha u njemu nema. Koji god u njemu stoji ne griješi; koji god griješi ne vidje ga niti ga pozna!« (1. Ivanova 3, 5.6) Evo pravog dokaza! Ako budemo u Kristu, ako ljubav Božja bude u nama, naši osjećaji, naše misli, naše namjere, naši postupci, bit će u skladu s Božjom voljom koja je izražena u propi-sima njegovog svetog zakona. »Dječice! Nitko da vas ne vara: koji pravdu tvori pravednik je, kao što je On pravedan!« (1. Ivanova 3, 7) Pravednost je opisana mjerilom Božjeg svetog zakona, koji je objavljen u deset pravila datih na Sinaju. PK 65.1

Ona takozvana vjera u Krista koja tvrdi da oslobađa čovjeka obaveze da bude poslušan Bogu, nije vjera, već drskost. »Jer ste blagodaću spašeni kroz vjeru.« Međutim, »vjera ako nema djela, mrtva je po sebi« (Efežanima 2, 8; Jakov 2, 17). Isus je rekao o sebi prije nego što je došao na Zemlju: »Hoću činiti volju Tvoju, Bože moj, i zakon je Tvoj meni u srcu!« (Psalam 40, 8) A neposredno prije svog ponovnog odlaska na Nebo, objavio je: »Ja održah zapovijedi Oca svojega i ostajem u ljubavi njegovoj.« (Ivan 15, 10) Pismo kaže: »I po tome razumijemo da ga poznasmo, ako zapovijedi njegove držimo. ... Koji govori da u njemu stoji, i taj treba tako da hodi kao što je On hodio.« (1. Ivanova 2, 3.6) »Jer i Krist postrada za nas, i nama ostavi ugled da idemo njegovim tragom.« (1. Petrova 2, 21) PK 65.2

Uvjet za vječni život je sada upravo onakav kakav je uvijek bio — upravo onakav kakav je bio u Raju prije pada naših praroditelja — savršena poslušnost Božjem zakonu, savršena pravednost. Kada bi se vječni život mogao dobiti pod bilo kojim drugim uvjetom osim ovog, bila bi dovedena u opasnost sreća cijelog svemira. Stvorila bi se mogućnost da grijeh, s cijelom svojom svitom nesreće i bijede, postane besmrtan. PK 66.1

Adamu je bilo moguće, prije pada, da poslušnošću Božjem zakonu oblikuje pravedan karakter. Ali, on nije uspio da to učini, i zbog njegovog grijeha i naša je priroda postala grešna, i mi nismo u stanju da sebe učinimo pravednima. Zato što smo grešni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom zakonu. Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg zakona. Međutim, Krist nam je omogućio rješenje problema. On je živio na Zemlji suočen s istim nevoljama i iskušenjima s kojima se i mi suočavamo. Živio je bezgrešnim životom. Umro je za nas, i sada se nudi da uzme naše grijehe, a nama dâ svoju pravednost. Ako se budete njemu predali i prihvatili ga kao svoga Spasitelja, bit ćete tada, bez obzira na svu grešnost svog pređašnjeg života, njega radi proglašeni pravednima. Kristov će karakter stati na mjesto vašeg karaktera, i vi ćete biti prihvaćeni pred Bogom kao da nikada niste ni griješili. PK 66.2

I više od toga, Krist mijenja srce. On vjerom nastava u vašem srcu. Vjerom i stalnim pokoravanjem svoje volje Kristu vi treba da održavate ovu vezu s njime; i dokle god to budete činili, On će djelovati u vama da želite i činite ono što mu je ugodno. I tako možete reći: »A što sad živim u tijelu, živim vjerom Sina Božjega, kojemu omiljeh, i predade sebe za mene.« (Galaćanima 2, 20) Tako je Isus i rekao svojim učenicima: »Jer vi nećete govoriti, nego Duh Oca vašega govorit će iz vas!« (Matej 10, 20) I tada kada Krist radi u vama, vi ćete pokazati isti duh i činiti ista djela — djela pravednosti, poslušnosti. PK 67.1

Prema tome, mi nemamo u sebi ničega čime bismo se mogli hvaliti. Nemamo nikakvog razloga da sebe uzdižemo. Jedini temelj naše nade je Kristova pravednost koja nam je data, i ono što njegov Duh čini u nama i preko nas. PK 67.2

Kada govorimo o vjeri, moramo imati na umu da treba praviti razliku. Postoji, naime, jedna vrsta vjerovanja koja se potpuno razlikuje od vjere. Postojanje Boga i njegova sila, istina njegove Riječi, sve su to činjenice koje ni Sotona ni njegova vojska ne mogu ozbiljno poricati. Biblija kaže da i »đavoli vjeruju i dršću«, ali to nije vjera. Tamo gdje nije samo vjerovanje u Božju Riječ, već i pokoravanje volje njemu; gdje se srce podredilo njemu, osjećaji usmjerili prema njemu, tamo je vjera — vjera koja kroz ljubav radi, i očišćava dušu. Tom vjerom se srce obnavlja u Božje obličje. A srce, koje se u svom nepreporođenom stanju nije pokoravalo Božjem za-konu, a nije ni moglo, sada uživa u njegovim svetim propisima, uzvikujući zajedno s psalmistom: »Kako ljubim zakon Tvoj! Sav dan mislim o njemu!« (Psalam 119, 97) I pravednost zakona se ispunila u nama »koji ne hodimo po tijelu, nego po Duhu« (Rimljanima 8, 1). PK 67.3

Ima i onih koji su upoznali Kristovu ljubav koja prašta, i koji zaista žele da budu Božja djeca, ali su svjesni nesavršenstva svoga karaktera, grešnosti svoga života, i zato su spremni da posumnjaju da je Sveti Duh stvarno obnovio njihovo srce. Takvima bih rekla: Ne povlačite se obuzeti očajanjem! Mi ćemo se često morati bacati pred Isusove noge i plakati zbog svojih nedostataka i pogrešaka, ali se ne smijemo obeshrabriti! Čak i ako nas je neprijatelj nadvladao, Bog nas ne odbacuje, ne zaboravlja i ne odbija! Ne! Krist se nalazi s desne strane Boga, koji se i sam zauzima za nas. Ljubljeni Ivan kaže: »Ovo vam pišem da ne griješite; i ako tko sagriješi, imamo zastupnika kod Oca, Isusa Krista praved-nika!« (1. Ivanova 2, 1) Nemojte zaboraviti Kristove riječi: »Jer sam Otac ima ljubav k vama!« (Ivan 16, 27) On čezne da vas vrati k sebi, da vidi kako se njegova čistoća i svetost odražavaju u vama. I ako se samo želite pokoriti njemu, On, koji je započeo dobro djelo u vama, nastavit će ga sve do dana Isusa Krista. Molite se usrdnije, vjerujte potpunije! Kada budemo posumnjali u svoju snagu, oslonimo se na silu svoga Otkupitelja, i tada ćemo proslavljati Onoga koji je zdravlje naše duše. PK 68.1

Sto se više približavate Isusu, to ćete grešni ji izgledati u svojim očima; pogled će vam biti jasniji pa ćete vidjeti oštru i određenu razliku između svog nesavršenstva i njegove savršene prirode. To će biti dokaz da su Sotonine opsjene izgubile svoju snagu; i da oživljujući utjecaj Božjega Duha djeluje u vama. PK 69.1

Nikakva duboko ukorijenjena ljubav prema Isusu ne može nastavati u srcu koje još nije shvatilo svoju grešnost. Duša koja je preobražena Kristovom milošću divit će se njegovom božanskom karakteru; ali, ako još ne vidimo svoju moralnu izopačenost, to je nepogrešiv dokaz da nismo sagledali Kristovu ljepotu i njegovo savršenstvo. PK 69.2

Što manje budemo cijenili sebe, to ćemo više cijeniti beskrajnu čistoću i krasotu našeg Spasitelja. Pogled na našu grešnost goni nas Onome koji nam može oprostiti; i kada duša, shvativši svoju bespomoćnost, posegne za Kristom, On će se otkriti u sili. Što nas više svijest o vlastitoj nemoći bude gonila k njemu i Božjoj Riječi, to ćemo imati uzvišeni ja gledišta o njegovom karakteru, i potpunije odražavati njegov lik. PK 69.3