Savjeti Za Crkvu

Uvjeti za uslišenje molitve

Ali ispunjenje Njegovih obećanja možemo očekivati samo ako živimo u poslušnosti Njegovoj Riječi. Psalmist kaže: “Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod.” (Psalam 66,18) Ako prema Njemu pokažemo samo djelomičnu ili polovičnu poslušnost, nećemo doživjeti ispunjenje Njegovih obećanja. SZC 381.1

U Božjoj riječi imamo upute u vezi s posebnom molitvom za ozdravljenje bolesnika. Iznošenje takve molitve čin je najsvečanije naravi, čin kojemu ne bismo trebali pristupiti bez ozbiljnog razmišljanja. U mnogim slučajevima, kad se upućivala molitva za izlječenje bolesnika, ono što se nazivalo vjerom nije bilo ništa više od pretpostavke. SZC 381.2

Popuštanjem sebi mnogi navlače na sebe bolest. Oni nisu živjeli u skladu s prirodnim zakonima niti s načelima potpune čistoće karaktera. Drugi se u jelu i pilu, u odijevanju ili načinu rada, nisu obazirali na zakone zdravlja. Često je uzrok klonulosti uma i tijela neki oblik zla. Kad bi takve osobe stekle blagoslov zdravlja, mnogi bi od njih nastavili ići putem nemarnog kršenja Božjih prirodnih i duhovnih zakona pravdajući se da su, ako ih Bog liječi kao odgovor na njihove molitve, slobodni i dalje voditi svoj nezdravi način života i neograničeno i neobuzdano popuštati izopačenim strastima i željama. Kad bi Bog činio čuda da ponovno pokloni zdravlje ovakvim osobama, tada bi podupirao zlo i grijeh. SZC 381.3

Uzaludno je učiti ljude da gledaju na Boga kao na Liječnika i Iscjelitelja njihovih slabosti i bolesti prije nego što shvate i to da se trebaju odreći nezdravog načina života. Da bi primili Njegove blagoslove kao odgovor na molitvu, moraju prestati činiti zlo i početi činiti dobro. Ono što ih okružuje treba biti čisto i u skladu sa zakonima higijene, a njihov način života ispravan. Oni moraju živjeti u skladu s Božjim prirodnim i duhovnim zakonima. SZC 381.4

Onima koji izraze želju da se za njih uputi molitva Bogu za ozdravljenje, treba jasno dati do znanja da je prijestup Božjeg zakona, bilo prirodnog, bilo duhovnog — grijeh, i da se taj grijeh mora priznati i dobiti za njega oprost kako bi mogli primiti Božji blagoslov. SZC 381.5

Sveto pismo nas poziva: “Prema tome, ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!” (Jakov 5,16) Neka se onome koji traži da se za njega uputi Bogu molitva kaže: “Mi ne možemo vidjeti tvoje srce niti znati tajne tvojeg života. One su poznate samo tebi i Bogu. Ako se kaješ zbog svojih grijeha, tvoja je dužnost da ih priznaš.” Grijeh osobnog karaktera treba priznati Kristu, jedinom posredniku između Boga i čovjeka. Jer “ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod oca: Isusa Krista, pravednika” (1. Ivanova 2,1). Svaki grijeh je vrijeđanje Boga i treba Mu ga priznati preko Krista. Svaki javni grijeh treba isto tako javno priznati. Nepravda nanesena bližnjemu treba se ispraviti upravo kod onoga kome je nanesena. Ako je netko od onih koji žele ozdraviti griješio nanoseći zlo svojim jezikom, ako je sijao neslogu u domu, susjedstvu ili Crkvi, i podjarivao na odvraćanje od istine ili poticao razdor, ako je nekim zlim postupkom naveo nekoga na grijeh, onda sve to treba priznati pred Bogom i pred onima koji su bili pogođeni takvim postupcima. “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake ne-pravednosti.” (1. Ivanova 1,9) SZC 382.1

Kad su ispravljene nanesene nepravde, Bogu možemo iznijeti potrebe bolesnika u čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri, u čemu će nas voditi Njegov Duh. On poznaje svakog pojedinca po imenu i brine se za svakoga kao da na Zemlji nema nikoga drugog za koga je On dao svojega ljubljenog Sina. Bolesnike bi trebalo ohrabriti da se uzdaju u Njega i budu radosni, jer je Božja ljubav tako velika i tako postojana. Strahovanje nad sobom lako vodi u slabost i bolest. Ako se bolesnici izdignu iznad potištenosti i sumornosti, njihovi izgledi za ozdravljenje bit će bolji; jer “oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu” (Psalam 33,18). SZC 382.2

Kad se molimo Bogu za bolesne, držimo na umu da “mi ne znamo što da molimo kako treba” (Rimljanima 8,26). Mi ne znamo je li blagoslov koji tražimo najbolje rješenje ili nije. Stoga sljedeća misao treba biti sastavni dio naše molitve: “Gospodine, Ti poznaješ svaku tajnu duše. Ti poznaješ ove osobe. Isus, njihov Zagovornik, dao je svoj život za njih. Njegova je ljubav prema njima veća nego što bi naša ikada mogla biti. Stoga, ako je Tebi na slavu i za dobro ovih bolesnih, mi Te molimo u ime Isusovo, podari im zdravlje! Ako pak nije Tvoja volja da ozdrave, molimo Te da ih utješi Tvoja milost i da ih Tvoja prisutnost ukrijepi i održi u njihovim patnjama.” SZC 382.3

Bog već na početku zna kakav će biti kraj. On poznaje srca svih ljudi. On vidi svaku tajnu duše. On zna bi li oni za koje se molimo izdržali kušnje koje bi došle na njih kad bi živjeli. On zna bi li njihov život bio na blagoslov ili na nesreću njima samima i svijetu. Ovo je jedan od razloga zašto bi, dok iznosimo Bogu svoje molbe, u ozbiljnosti srca trebali reći: “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Luka 22,42) Isus je dodao ove riječi pokornosti Božjoj mudrosti i volji dok se molio u Getsemanskom vrtu: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!” (Matej 26,39) I ako su te riječi dolikovale Njemu kao Božjem Sinu, koliko će više biti prikladne na usnama ograničenih, grešnih smrtnika! SZC 383.1

Dosljedan život znači pokoriti svoje želje svojem premudrom nebeskom Ocu i tada, uz savršeno pouzdanje, predati sve u Njegove ruke. Mi znamo da nas Bog čuje ako se molimo u skladu s Njegovom voljom. Dosađivati Bogu molbama bez duha pokornosti nije umjesno; naše se molitve ne bi trebale iznositi u obliku zapovijedi, već posredovanja. SZC 383.2

Postoje slučajevi kada Bog odlučno izlijeva svoju božansku moć u prilog ozdravljenju. Ali svi bolesni ne ozdravljaju. Mnogi počinu u Gospodinu. Ivanu je na otoku Patmosu bilo zapovjeđeno da napiše: “Od sada blago onima koji umiru u Gospodinu! Da, veli Duh, neka počinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela!” (Otkrivenje 14,13) Iz ovoga vidimo da na osnovi toga što netko nije ozdravio ne treba zaključiti da mu je nedostajalo vjere. SZC 383.3

Svi mi želimo dobiti izravan i neposredan odgovor na svoje molitve i padamo u kušnju da se razočaramo ako se odgovor odgađa ili dođe onakav kakav nismo očekivali. Bog je previše mudar da bi uslišavao naše molitve uvijek baš u ono vrijeme i baš na onaj način kako mi zamišljamo. On će učiniti više i bolje za nas nego kad bi ispunio sve naše želje. I stoga što se možemo uzdati u Njegovu mudrost i ljubav, ne tražimo od Njega da čini ustupke našoj volji, već se trudimo da shvatimo Njegove planove i činimo svoj dio u njihovom ispunjavanju. Neka se naše želje i interesi izgube u Njegovoj volji. Ovakva iskustva koja stavljaju vjeru na kušnju, za naše su dobro. Preko njih se pokazuje je li naša vjera stvarna i iskrena i počiva li isključivo na Božjoj riječi, ili je možda ovisna o okolnostima, nesi gurna i promjenjiva. Vjera se jača primjenom. Moramo dopustiti da trpljenje “djelo dovršuje”, ne zaboravljajući da u Svetom pismu postoje dragocjena obećanja za one koji čekaju Go-spodina. SZC 383.4

Ova načela ne razumiju svi. Mnogi koji se mole za Božju milost izlječenja smatraju da trebaju dobiti neposredan i izravan odgovor na svoje molitve, ili s njihovom vjerom, u suprotnom, nije u redu. Stoga treba mudro posavjetovati one koji su oslabljeni bolešću da razborito i mudro postupaju. Oni ne bi trebali zanemariti svoju dužnost prema prijateljima koji će im možda pomoći u ozdravljenju, niti odbaciti prirodna sredstva za obnovu zdravlja. SZC 384.1

Ovdje često postoji opasnost od zablude. U uvjerenju da će biti izliječeni u znak odgovora na molitvu, mnogi se boje učiniti bilo što od onoga što bi možda moglo nagovijestiti nedostatak vjere. Ali oni bi trebali srediti svoje poslove isto onako kao kad bi očekivali smrt. Isto se tako ne bi trebali ustručavati izgovoriti riječi ohrabrenja i savjeta, koje bi željeli uputiti svojim najmilijima u času rastanka. SZC 384.2

Oni koji molitvom traže ozdravljenje ne bi trebali zanemariti upotrebu lijekova do kojih mogu doći. Upotreba ovakvih sredstava ne znači nijekanje vjere, jer Bog ih je dao da olakšaju bol i pomognu prirodi u njezinom udjelu obnove zdravlja. Ne može se smatrati nijekanjem vjere ako surađujemo s Bogom i ako činimo sve sa svoje strane da stvorimo najbolje uvjete za oporavak. Bog nam je omogućio da steknemo znanje o zakonima života. Ovo nam je znanje stavljeno na raspolaganje da bismo se njime koristili. Mi trebamo iskoristiti svaku mo-gućnost za ozdravljenje koja je u skladu s prirodnim zakonima. Kad smo se molili Bogu za ozdravljenje bolesnika, možemo raditi s još više snage zahvaljujući Bogu što imamo prednost surađivati s Njim i što možemo od Njega tražiti blagoslov nad onim što nam je sam dao za upotrebu. SZC 384.3

Imamo odobrenje iz Božje riječi za upotrebu ljekovitih sredstava. Izraelski kralj Ezekija bio je bolestan i Božji prorok mu je javio da treba umrijeti. On je zavapio Gospodinu, i Gospodin je uslišao svojega slugu i poručio kralju da će njegovom životu dodati petnaest godina. Jedna Božja riječ trenutačno bi iscijelila Ezekiju; ali kralj je dobio posebne upute: “Donesite oblog od smokava, privijte mu ga na čir, i on će ozdraviti.” (Izaija 38,21) SZC 385.1

Nakon što smo se pomolili za ozdravljenje bolesnika, bez obzira na ishod, ne gubimo vjeru u Boga. Ako smo pozvani da se sučelimo sa smrću te osobe, prihvatimo gorku čašu držeći na umu da je Božja ruka prinosi našim ustima. A ako je došlo do ozdravljenja, ne trebamo zaboraviti da primatelj milosti oz-dravljenja ima obnovljenu obvezu prema Stvoritelju. Kad su desetorica gubavaca bili očišćeni, samo se jedan vratio i potražio Isusa da Mu oda slavu i čast. Neka nitko od nas ne bude među onih devet koji nisu mislili, čija srca nisu bila ganuta Božjom milošću. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.” (Jakov 1,17) (Služba liječenja , 137— 143) SZC 385.2