Djela Apostolska

20. Uzvisivati križ

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 15,36-41; 16,1-6.

Nakon što su neko vrijeme služili u Antiohiji, Pavao je svojem suradniku predložio da krenu na drugo misijsko putovanje. “Vratimo se, ipak,” rekao je Barnabi, “i pohodimo braću u svim gradovima gdje smo propovijedali Gospodnju riječ, da vidimo kako su!” DA 127.1

Obojica su se nježno skrbila za one koji su zahvaljujući njihovom radu nedavno prihvatili evanđeosku vijest; čeznuli su da ih ponovo vide. Ovu brižnost Pavao nikad nije izgubio. Čak i kad je bio u udaljenim misijskim poljima, daleko od mjesta prijašnjeg rada, nastavio je na duši nositi teret pozivanja ovih obraćenika da ostanu vjerni i privedu “k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu” (2. Korinćanima 7,1). Stalno im je nastojao pomoći da postanu samostalni kršćani koji rastu, jaki u vjeri, gorljivi i cijelim srcem posvećeni Bogu i djelu širenja Njegova kraljevstva. DA 127.2

Barnaba je bio spreman poći s Pavlom, ali je želio sa sobom povesti Marka koji je ponovo odlučio posvetiti se propovjedničkoj službi. No Pavao se tome usprotivio. “Nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga” (DF) koji ih je na prvom misijskom putovanju ostavio kad im je bio potreban. Nije želio opravdati Markovu slabost što je napustio djelo radi sigurnosti i udobnosti doma. Tvrdio je da je čovjek s tako malo čvrstine nesposoban za djelo koje zahtijeva strpljenje, samoodricanje, odvažnost, posvećenje, vjeru i spremnost za žrtvovanje, ako je potrebno, i samog života. Neslaganje je bilo tako žestoko da su se Pavao i Barnaba razdvojili; ovaj posljednji postupio je u skladu sa svojim osvjedočenjem i poveo Marka sa sobom. “Barnaba povede sa sobom Marka i otplovi na Cipar. A Pavao izabra sebi za pratioca Silu, te, preporučen od braće milosti Gospodnjoj, krenu na put.” DA 127.3

Putujući kroz Siriju i Ciliciju gdje su jačali Crkvu, Pavao i Sila konačno su stigli do Derbe i Listre u pokrajini Likaoniji. U Listri su Pavla kamenovali, ali sad ga ponovo nalazimo u mjestu gdje je prije bio izložen opasnosti. Želio je svakako vidjeti kako su oni, koji su zahvaljujući njegovom radu prihvatili Evanđelje, izdržali kušnju. Nije se razočarao jer su vjernici u Listri ostali čvrsti unatoč žestokom protivljenju. DA 128.1

Ovdje je Pavao ponovo sreo Timoteja koji je bio svjedokom njegova stradanja prigodom prvog posjeta Listri; kako je vrijeme prolazilo, dojmovi koje je tada Timotej stekao produbili su se i sada je bio osvjedočen da se treba potpuno posvetiti djelu propovijedanja. Njegovo se srce povezalo s Pavlovim i on je želio sudjelovati u apostolovom radu pomažući kako se bude otvarao put. DA 128.2

Sila, Pavlov suradnik u poslu, bio je iskusan radnik, obdaren duhom proroštva; ali djelo koje je trebalo obaviti bilo je toliko veliko da je postojala potreba za pripremom više radnika za aktivnu službu. Pavao je u Timoteju vidio čovjeka koji je cijenio svetost propovjedničkog rada, koji se nije bojao mogućeg stradanja i progonstva i koji je bio spreman učiti. Ali apostol se nije usudio preuzeti odgovornost podučavanja Timoteja, neprokušanog mladića, za evanđeosku službu a da dobro ne upozna njegov karakter i prijašnji život. DA 128.3

Timotejev otac bio je Grk, a majka Židovka. Od djetinjstva je poznavao Pisma. U njegovom je domu vladala zdrava i razumna pobožnost. Vjera njegove majke i bake u sveto proroštvo stalno ga je podsjećala na blagoslove vršenja Božje volje. Božja riječ je bila pravilo po kojem su ove dvije pobožne žene odgajale Timoteja. Duhovna snaga pouka koje je od njih primio održala ga je čistim i neokaljanim od zlih utjecaja kojima je bio okružen. Tako su njegove kućne učiteljice surađivale s Bogom pripremajući ga za nošenje tereta. DA 128.4

Pavao je vidio da je Timotej vjeran, ustrajan i istinit mladić pa ga je uzeo da ih prati na putu i u radu. Oni koji su učili Timoteja u djetinjstvu, sad su bili nagrađeni kad su vidjeli da se sin koji im je bio povjeren tijesno vezao uz velikog apostola. Kad ga je Bog izabrao da postane učitelj, Timotej je bio mladić, ali njegova su načela bila tako utvrđena prijašnjim odgojem da je mogao zauzeti mjesto Pavlova pomagača. I premda je bio mlad, nosio je svoje odgovornosti s kršćanskom krotkošću. DA 128.5

Kao mjeru opreza Pavao je mudro savjetovao Timoteju da se obreže - ne zato što bi to Bog tražio, nego da iz misli Židova ukloni ono što bi moglo biti prepreka Timotejevoj službi. Pavao je radeći putovao od grada do grada po mnogim zemljama; često je imao priliku propovijedati Krista u židovskim sinagogama kao i na drugim mjestima okupljanja. Kad bi se do-znalo da je jedan od njegovih suradnika neobrezan, njegov bi rad bio uvelike ometen predrasudama i vjerskom isključivošću Židova. Apostol je svuda nailazio na odlučno protivljenje i žestoko progonstvo. Čeznuo je za tim da svoju židovsku braću, kao i pogane, dovede do spoznaje Evanđelja i zato je nastojao, ako je to bilo u skladu s vjerom, ukloniti svaki razlog za protivljenje. Ali premda je činio tolike ustupke židovskim predrasudama, vjerovao je i naučavao da obrezanje nije ništa, a Kristovo Evanđelje sve. DA 129.1

Pavao je volio Timoteja, pravoga sina “u vjeri” (1. Timoteju 1,2). Veliki apostol je često pozivao na stranu mlađeg učenika, ispitivao ga o povijesti Pisma, i dok su putovali od mjesta do mjesta, pažljivo ga podučavao uspješnom radu. Obojica, Pavao i Sila, nastojali su u druženju s Timotejem produbiti dojmove o svetosti i ozbiljnoj naravi djela propovjednika Evanđelja koji su već prožimali njegov um. DA 129.2

Timotej je u svojem radu stalno tražio Pavlov savjet i upute. Nije postupao po nagonu, nego je pokazao razložnost i ozbiljnost postavljajući pri svakom koraku pitanje: Je li to put Gospodnji? Sveti Duh je u njemu našao osobu koju je mogao izgraditi i oblikovati u hram u kojem će prebivati božanska Prisutnost. DA 129.3

Kad se biblijske pouke utisnu u svakidašnji život, one duboko i trajno utječu na karakter. Ove je pouke Timotej naučio i po njima živio. Nije bio posebno darovit, ali je njegov rad bio vrijedan jer je svoje od Boga dobivene sposobnosti uporabio u Učiteljevoj službi. Njegovo poznavanje praktične pobožnosti razlikovalo ga je od drugih vjernika i omogućilo mu da bude utjecajan. DA 129.4

Oni koji rade za duše moraju steći dublju, potpuniju i jasniju spoznaju o Bogu od one koja se ne stječe posebnim naporom. Oni moraju sve svoje snage uložiti u djelo svojeg Učitelja. Oni su prihvatili uzvišeno i sveto zvanje, i ako u svojem radu zadobiju duše, moraju se čvrsto držati Boga i svakodnevno primati milost i snagu iz Izvora svih blagoslova. “Baš se time očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista. On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.” (Titu 2,11-14) DA 130.1

Prije nego što će krenuti u novo područje, Pavao i njegovi pratioci posjetili su crkve koje su osnovane u Pizidiji i okolnim krajevima. “Dok su prolazili kroz spomenute gradove, nalagali su im da vrše odredbe što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu. A crkve se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije.” DA 130.2

Apostol je osjećao veliku odgovornost za one koji su se obratili njegovim radom. Iznad svega je želio da budu vjerni, “da se mogu ponositi na Dan Kristov”, rekao je, “da nisam uzalud trćao ni uzalud se trudio” (Filipljanima 2,16). Strepio je nad rezultatima svoje službe. Osjećao je da bi i njegovo vlastito spasenje bilo u opasnosti kad bi propustio izvršiti svoju dužnost i kad crkva ne bi s njim surađivala u djelu spašavanja duša. Znao je da samo propovijedanje neće biti dovoljno da vjernike pripremi za držanje rijeći života. Znao je da ih treba ućiti zapovijed po zapovijed, pravilo po pravilo, malo ovdje, malo ondje, da bi mogli napredovati u Kristovom djelu. DA 130.3

Opće je načelo da kad god tko odbija rabiti snage koje je dobio od Boga, one slabe i propadaju. Istina koju ne živimo, koju ne dajemo drugima, gubi svoju životodavnu snagu, svoju sposobnost ozdravljanja. Otuda apostolov strah da ne učini zrelim svakog čovjeka u Kristu. Pavlova nada u Nebo blijedjela bi kad je razmišljao o nekom svojem mogućem propustu koji bi doveo do toga da Crkva bude oblikovana po ljudskom, a ne božanskom uzoru. Njegovo znanje, njegova rječitost, njegova čuda, njegovo viđenje vječnih prizora kad je bio uznesen do trećeg Neba - sve to ne bi vrijedilo kad bi zbog nevjernosti u njegoVom radu oni za koje je radio otpali od Božje milosti. Zato je riječju i perom molio one koji su prihvatili Krista da idu putem koji će ih osposobiti da budu “besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja usred nastranog i pokvarenog naraštaja u kojem svijetlite kao zvijezde u svemiru, čvrsto držeći riječ života” (Filipljanima 2, 15.16). DA 130.4

Svaki pravi propovjednik osjeća ozbiljnu odgovornost za duhovni napredak vjernika povjerenih njegovoj brizi i silnu želju da budu Božji suradnici. On zna da o vjernom obavljanju posla povjerenog od Boga u velikoj mjeri ovisi dobrobit Crkve. Ozbiljno i neumorno nastoji nadahnuti vjernike željom da zadobivaju duše za Krista, držeći na umu da svatko tko pristupi Crkvi treba biti još jedno sredstvo za provođenje plana otkupljenja. DA 131.1

Nakon što su posjetili crkve u Pizidiji i obližnjem kraju, Pavao i Sila krenuli su s Timotejem u “Frigiju i Galaciju”, gdje su s velikom silom objavili Radosnu vijest o spasenju. Galaćani su bili obožavatelji idola, ali kad su im apostoli propovijedali, radovali su se vijesti koja im je obećavala oslobođenje od robovanja grijehu. Pavao i njegovi suradnici naviještali su opravdanje vjerom u Kristovu žrtvu pomirenja. Prikazali su Krista kao onoga koji je, vidjevši bespomoćno stanje ljudskog roda, došao izbaviti muškarce i žene tako što je živio u poslušnosti Božjem zakonu i platio kaznu za neposlušnost. I u svjetlu križa, mnogi koji nikad prije nisu poznavali pravog Boga, počeli su shvaćati veličinu Očeve ljubavi. DA 131.2

Tako su Galaćane poučili temeljne istine o “Bogu Ocu” i Gospodinu Isusu Kristu “koji je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjeg pokvarenog svijeta u skladu s voljom Boga, Oca našega”. “Prihvaćanjem vjere” primili su Duha Božjeg i postali “po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu”. (Galaćanima 1,3.4; 3,2.26) DA 131.3

Pavlov život među Galaćanima bio je takav da je poslije mogao reći: “Postanite, braćo, molim vas, kao ja.” (Galaćanima 4,12 - DF) Njegove su usne bile dotaknute žarom sa žrtvenika i on se mogao izdići iznad tjelesnih slabosti i prikazati Isusa kao jedinu nadu grješnika. Oni koji su ga čuli znali su da je bio s Isusom. Obdaren silom odozgo, bio je sposoban usporediti duhovno s duhovnim i rušiti Sotonine utvrde. Njegov prikaz Božje ljubavi, kako se očitovala u žrtvi Njegova jedinorođenog Sina, lomio je srca slušatelja i mnogi su pitali: Što moram učiniti da se spasim? DA 131.4

Ova metoda naviještanja Evanđelja obilježavala je apostolov rad za sve vrijeme njegove službe među neznabošcima. Uvijek im je pred oči dozivao križ s Golgote. “Mi, naime, ne propovijedamo sebe,” reći će u kasnijim godinama života, “nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Zbilja, Bog koji je zapovjedio: ‘Neka iz tame zasvijetli svjetlo’, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” (2. Korinćanima 4,5.6) DA 132.1

Posvećeni vjesnici, koji su u prvim danima kršćanstva Radosnu vijest o spasenju nosili svijetu koji je propadao, nisu dopustili da ijedna pomisao samouzvišenja pokvari njihovo naviještanje Krista i to razapeta. Nisu težili ni za vlašću ni za ugledom. Skrivajući sebe u Spasitelju, uzvisivali su veliki plan spasenja i život Krista, Začetnika i Završitelja ovog plana. Srž njihovog nauka bila je Krist, isti jučer i danas i zauvijek. DA 132.2

Kad bi oni koji danas poučavaju Božju riječ više uzdizali Kristov križ, njihova bi služba bila mnogo uspješnija. Ako se grješnike navede da ozbiljno pogledaju na križ, ako dobiju zaokružen pogled na razapetog Spasitelja, oni će shvatiti dubinu Božjeg milosrđa i grješnost grijeha. DA 132.3

Kristova smrt dokaz je velike Božje ljubavi prema čovjeku. Ona je jamstvo našeg spasenja. Uzeti kršćaninu križ bilo bi kao ukloniti sunce s neba. Križ nas dovodi bliže Bogu, miri nas s njim. Nepokolebljivom sućuti očinske ljubavi Jahve gleda na stradanje koje je podnio Njegov Sin da spasi ljudski rod od vječne smrti, i onda nas prihvaća u Ljubljenome. DA 132.4

Bez križa čovjek ne bi mogao imati zajednicu s Ocem. O njemu ovisi sva naša nada. Od njega zrači svjetlo Spasiteljeve ljubavi, i kad grješnik u podnožju križa pogleda u Onoga koji je umro da bi ga spasio, on se može radovati neiskazanom radošću jer su mu grijesi oprošteni. Kad je kleknuo pred križem, dosegnuo je najviše mjesto koje čovjek može dosegnuti. DA 132.5

Zahvaljujući križu učimo da nas nebeski Otac voli beskonačnom ljubavlju. Trebamo li se čuditi što je Pavao uskliknuo: “Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista!” (Galaćanima 6,14 - DF) I mi se možemo hvaliti križem, prednošću da se možemo potpuno predati Onomu koji je sebe dao za nas. A tada, sa svjetlošću koja zrači s Golgote obasjavajući naše lice, možemo poći da ovo svjetlo objavimo onima koji su u mraku. DA 132.6