Djela Apostolska

9. Sedmorica đakona

Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 6,1-7.

“U ono vrijeme, kako je rastao broj učenika, počeše mrm ljati Helenisti na Hebreje da se njihove udovice zapostavljaju u svakidašnjoj pomoći.” DA 55.1

Prva Crkva bila je sastavljena od mnogih staleža i ljudi različitih nacionalnosti. U vrijeme izlijevanja Svetog Duha na Pedesetnicu, u Jeruzalemu su boravili “pobožni Židovi koji su došli iz svih naroda pod nebom” (Djela 2,5). Među Židovima hebrejske vjere koji su se okupili u Jeruzalemu bili su neki općenito poznati kao Helenisti, a između njih i palestinskih Židova dugo je vladalo nepovjerenje i čak neprijateljstvo. DA 55.2

Srca onih koji su se obratili zahvaljujući radu apostola omekšala su i sjedinila se u Kristovoj ljubavi. Unatoč prijašnjim predrasudama, svi su bili u međusobnom skladu. Sotona je znao da napredovanje evanđeoske istine neće moći zaustaviti dokle god bude vladalo ovo zajedništvo, zato je nastojao iskoristiti prijašnje navike razmišljanja u nadi da bi time mogao u Crkvu unijeti elemente nejedinstva. DA 55.3

Tako se dogodilo da je neprijatelj, kako se broj učenika povećao, uspio izazvati sumnjičavost nekih koji su prije navikli zavidno gledati na svoju braću u vjeri i nalaziti pogrješke kod svojih duhovnih vođa pa “Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova” (DF). Uzrok mrmljanju bilo je navodno zanemarivanje grčkih udovica u pružanju svakidašnje pomoći. Svaka nejednakost bila bi suprotna duhu Evanđelja, ali je Sotona uspio pobuditi sumnju. Sad su se morale poduzeti hitne mjere da se uklone svi razlozi za nezadovoljstvo, inače će neprijatelj uspjeti u nastojanju da izazove podjelu među vjernicima. DA 55.4

Isusovi učenici našli su se u kriznom stanju. Pod mudrim vodstvom apostola koji su ujedinjeno radili u sili Svetoga Duha, djelo koje je bilo povjereno evanđeoskim vjesnicima naglo se širilo. Crkva se stalno povećavala i ovaj rast vjerništva povećavao je teške terete odgovornih. Nijedan čovjek, pa ni skupina ljudi, nije mogla nastaviti sama nositi ove terete a da ne ugrozi budući napredak Crkve. Bilo je potrebno podijeliti odgovornosti koje je nekolicina tako vjerno nosila u prvim danima Crkve. Apostoli su sada morali učiniti važan korak u usavršavanju evanđeoskog reda u Crkvi prenošenjem nekih tereta, koje su dosad sami nosili, na druge vjernike. DA 56.1

Na sastanku koji su sazvali, apostoli su, vođeni Svetim Duhom, iznijeli plan za bolju organizaciju svih djelatnih snaga u Crkvi. Došlo je vrijeme, rekli su, kad duhovni vođe koji nadgledaju Crkvu trebaju biti oslobođeni obveze dijeljenja potreba siromašnima i sličnih tereta, kako bi nastavili slobodno propovijedati Evanđelje. “Radije pronađite, braćo,” rekli su, “među sobom sedam ljudi na dobru glasu, punih Duha i mudrosti, pa ćemo njih postaviti nad tim poslom, a mi ćemo se potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja.” Prijedlog je bio prihvaćen, i uz molitvu i polaganje ruku, sedam izabranih ljudi svečano je odvojeno za dužnost đakona. DA 56.2

Imenovanje sedmorice da preuzmu nadzor nad određenim granama djela pokazalo se velikim blagoslovom za Crkvu. Ovi dužnosnici pozorno su razmotrili pojedinačne potrebe kao i opće financijske interese Crkve, i svojim su mudrim upravljanjem i pobožnim primjerom bili važna pomoć drugim službenicima u povezivanju različitih potreba Crkve u jedinstvenu cjelinu. DA 56.3

Da je ovaj korak bio po Božjem nalogu, vidljivo je iz neposrednih rezultata koji su slijedili. “Riječ se Božja širila bez prestanka, a broj je učenika u Jeruzalemu silno rastao. I mnogi su svećenici prihvaćali vjeru.” Ovo prikupljanje duša treba zahvaliti većoj slobodi koju su apostoli omogućili te gorljivosti i sili koju su pokazala sedmorica đakona. Činjenica da su ova braća bila određena za posebno djelo vođenja brige o siromasima, nije ih isključila iz poučavanja vjere. Naprotiv, bili su potpuno osposobljeni podučavati druge istinu pa su se s velikom ozbiljnošću i uspjehom dali na posao. DA 56.4

Prvoj Crkvi bilo je povjereno djelo koje se neprekidno sirilo - djelo osnivanja centara svjetla i blagoslova gdje god su iskrene duše bile spremne ući u Kristovu službu. Naviještanje Evanđelja trebalo je obuhvatiti cijeli svijet i vjesnici križa se nisu mogli nadati da će ovu važnu zadaću ostvariti ako ne ostanu sjedinjeni vezama kršćanskog jedinstva i tako pokažu svijetu da su jedno s Kristom u Bogu. Zar se njihov božanski Vođa nije molio Ocu: “Čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi”? Nije li rekao svojim učenicima: “I svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu”? Nije li molio Oca da “postanu potpuno jedno”, “da svijet vjeruje da si me ti poslao”? (Ivan 17,11.14.23.21) Njihov duhovni život i sila ovisili su o tijesnoj vezi s Onim koji im je naložio da propovijedaju Evanđelje. DA 57.1

Učenici su se samo ujedinjeni s Kristom mogli nadati snazi Svetoga Duha i suradnji nebeskih anđela. Uz pomoć ovih ne beskih sredstava oni će pred svijetom pokazati da su jedinstveni i bit će pobjednici u sukobu koji su bili prisiljeni stalno voditi protiv sila tame. Kako budu ujedinjeni nastavili raditi, nebeski će vjesnici poći pred njima otvarajući put; srca će biti pripravljena za prihvaćanje istine i mnogi će biti zadobiveni za Krista. Dokle god ostanu ujedinjeni, Crkva će napredovati “lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama” (Pjesma 6,10). Ništa se neće moći usprotiviti njezinu napredovanju. Crkva će ići iz pobjede u pobjedu, slavno ostvarujući svoju božansku zadaću naviještanja Evanđelja svijetu. DA 57.2

Organizacija Crkve u Jeruzalemu trebala je služiti kao model za organizaciju crkava u svakom drugom mjestu gdje će vjernici istine zadobiti obraćenike na Evanđelje. Oni koji su dobili odgovornost općeg nadzora nad Crkvom nisu smjeli gospodariti nad Gospodnjom baštinom, već su kao mudri pastiri trebali pasti “stado Božje” i nastojati biti “uzorom stadu” (1. Petrova 5,2.3), a đakoni su trebali biti “ljudi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti”. Ovi su ljudi trebali zajednički zauzeti položaj na pravoj strani i zadržati ga čvrsto i odlučno. Tako će na cijelo stado vršiti ujedinjujući utjecaj. DA 57.3

Poslije u povijesti prve Crkve, kad su u različitim dijelovima svijeta osnovane mnoge skupine vjernika, organizacija Crkve je usavršavana kako bi se sačuvao red i usklađenost djelovanja. Svaki je vjernik bio pozivan da dobro obavi svoj dio posla. Svatko je trebao mudro uporabiti talente koji su mu bili povjereni. Neke je Sveti Duh obdario posebnim darovima i postavio - “prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika” (1. Korinćanima 12,28). Ali svi su trebali skladno raditi. DA 57.4

“Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učinci, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakomu se daje objava Duha na opću korist. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugomu znanje - po istom Duhu; jednomu se daje vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja u ovom jedinom Duhu; jednomu moć ču-desa, drugomu dar proricanja; jednomu sposobnost razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trećemu dar tumačenja jezika. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakomu kako hoće. Kao sto je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist.” (1. Korinćanima 12,4-12) DA 58.1

Svečane odgovornosti počivaju na onima koji su pozvani da budu vođe Božje crkve na Zemlji. U doba teokracije, kad je Mojsije nastojao sam nositi terete tako teške da bi ga brzo iscrpili, Jitro mu je savjetovao da mudro raspodijeli odgovornosti. “Ti zastupaj narod pred Bogom”, rekao mu je. “Podastiri Bogu njihove razmirice.” Zatim mu je savjetovao da postavi “tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike” za glavare puku. Trebao je izabrati “ljude sposobne, bogobojazne i pouzdane, koji mrze mito”. Oni su trebali suditi “narodu u svako doba” i tako osloboditi Mojsija od zamornih odgovornosti bavljenja mnogim manjim predmetima koje su posvećeni pomoćnici mogli mudro riješiti. DA 58.2

Vrijeme i snaga onih kojima su po Božjoj providnosti dodijeljeni vodeći odgovorni položaji u Crkvi trebaju biti posvećeni rješavanju težih pitanja koja zahtijevaju posebnu mudrost i širinu srca. Nije u skladu s Božjim nalogom da se takve ljude poziva na rješavanje manjih stvari koje su drugi sposobni riješiti. “Sve veće slučajeve neka preda te iznose,” predložio je Jitro Mojsiju, “a u manjima neka sami rasuđuju. Olakšaj sebi breme: neka ga oni s tobom nose. Ako tako uradiš, i Bog ti to odobri, moći ćeš izdržati, i sav ovaj narod odlazit će kući u miru.” DA 58.3

Sukladno ovom prijedlogu “probere Mojsije sposobnih ljudi od svih Izraelaca pa ih postavi za glavare narodu: tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. Oni su sudili narodu u svako doba. Teže slučajeve iznosili bi Mojsiju, a sve manje sami rješavali.” (Izlazak 18,19-26) DA 59.1

Poslije, kad je birao sedamdeset starješina da s njim ponesu odgovornosti upravljanja, Mojsije je pazio da kao pomoćnike izabere ljude koji su se odlikovali dostojanstvom, zdravim prosuđivanjem i iskustvom. U govoru upućenom ovim starješinama u vrijeme njihova rukopolaganja, on je spomenuo neke odlike koje čovjeka čine sposobnim da bude mudar vođa u Crkvi. “Saslušajte svoju braću; sudite pravedno između čovjeka i njegova brata ili pridošlice. U suđenju nemojte biti pristrani; saslušavajte maloga kao i velikoga. Ne bojte se nikoga! Ta sud je Božji!” (Ponovljeni zakon 1,16.17) DA 59.2

Pri kraju svoje vladavine kralj David je uputio svečani poziv onima koji su u njegovo vrijeme nosili breme Božjeg djela. Kad je skupio “u Jeruzalem sve izraelske knezove i poglavare od redova koji su služili kralja, tisućnike, stotnike i nadstojnike nad svim imanjem i blagom kraljevim i blagom njegovih sinova, zajedno s dvoranima i junacima, i svim hrabrim vojnicima”, ostarjeli kralj ih je svečano pozvao da “pred očima sveg Izraela, Jahvina zbora i pred svojim Bogom.” drže i traže “sve zapovijedi Jahve, svoga Boga” (1. Ljetopisa 28,1.8). DA 59.3

Salomonu, kao onome koji je bio pozvan da preuzme vo deći odgovoran položaj, David je uputio poseban poziv: “A ti, sine moj Salomone, poznaj Boga, svoga oca, i služi mu čitavim srcem i spremnom dušom, jer Jahve ispituje sva srca i zna sve misli i namjere; ako ga budeš tražio, dat će ti da ga nađeš; ako li ga ostaviš, odbacit će te zauvijek. Uvidi sada da te Jahve izabrao. budi junak.” (redci 9.10) DA 59.4

Ovo isto načelo pobožnosti i pravednosti koje je u vrijeme Mojsija i Davida trebalo rukovoditi vođe u Božjem narodu, trebali su slijediti oni kojima je bio povjeren nadzor nad organiziranom Božjom crkvom u kršćansko doba. U sređivanju stanja u svim crkvama i određivanju prikladnih ljudi za službenike, apostoli su se držali visokih mjerila rukovođenja iznesenih u spisima Starog zavjeta. Oni su nastojali da onaj tko je pozvan na vodeći položaj u Crkvi bude “besprijekoran: ne samodopadan, ne sklon srdžbi, ne goropadan, ne svadljivac, ne odan prljavim dobicima, već gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, pobo-žan, gospodar sebe, posve privržen sigurnom propovijedanju nauke, da može i opominjati u zdravoj nauci i pobijati protivnike” (Titu 1,7-9). DA 59.5

Red koji se održavao u prvoj kršćanskoj Crkvi omogućio je da ona napreduje kao dobro uvježbana vojska naoružana Božjim oružjem. Skupine vjernika, premda raspršene na velikom području, bile su udovi jednog tijela; sve su se kretale zajedno i u međusobnom skladu. Kad se u mjesnoj crkvi pojavila nesloga, kao što se poslije pojavila u Antiohiji i na drugim mjestima, a vjernici se nisu mogli složiti, takvim slučajevima nije bilo dopušteno da izazovu podjelu u Crkvi, već su bili preneseni općem saboru svih vjernika sastavljenom od imenovanih zastupnika iz svih mjesnih crkava, s apostolima i starješinama na vodećim položajima. Tako se nastojanju Sotone da napadne Crkvu u zabačenim mjestima oduprlo zajedničko djelovanje svih pa su planovi neprijatelja da izazove poremećaj i upropasti je bili osujećeni. DA 60.1

“Jer Bog nije Bog nereda, nego reda. Kao i u svim crkvama svetih.” (1. Korinćanima 14,33) On zahtijeva da se danas u vođenju crkvenih poslova poštuje red i sustav jednako kao u prošlosti. On želi da se Njegovo djelo obavlja temeljito i savjesno kako bi na njega mogao staviti pečat svojeg odobravanja. Kršćanin se treba ujediniti s kršćaninom, crkva s crkvom, ljudska oruđa trebaju surađivati s božanskim, svi pokorni Svetom Duhu i svi zajedno naviještajući svijetu Radosnu vijest o Božjoj milosti. DA 60.2