Djela Apostolska

34. Posvećena služba

U svojem životu i poukama Krist je pokazao savršen primjer nesebične službe koja potječe od Boga. Bog ne živi za sebe. Stvaranjem svijeta i održavanjem svega On stalno služi drugima. On “čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5,45). Ovaj ideal službe Otac je povjerio svojem Sinu. Isus je bio postavljen za glavu ljudskom rodu da svojim primjerom pokaže što znači biti propovjednik. Cijeli Njegov život bio je podložan zakonu službe. On je služio svima. DA 226.1

Isus je uvijek iznova pokušavao uspostaviti ovo načelo među svojim učenicima. Kad su Jakov i Ivan zahtijevali prvo mjesto, rekao je: “Tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” (Matej 20,26-28) DA 226.2

Nakon uzašašća, Krist svoje djelo na Zemlji vrši preko izabranih izaslanika preko kojih govori sinovima ljudskim i propovjednicima o njihovim potrebama. Velika Glava Crkve nadzire svoje djelo preko ljudi koje je Bog postavio da budu Njegovi predstavnici. DA 226.3

Položaj onih koje je Bog pozvao da riječju i naukom rade na izgradnji Njegove Crkve veoma je odgovoran. Oni trebaju u Kristovo ime pozivati muškarce i žene da se pomire s Bogom, a svoju zadaću mogu ostvariti samo ako dobiju mudrost i snagu odozgo. DA 226.4

Kristovi su propovjednici duhovni čuvari naroda koji je povjeren njihovoj brizi. Njihov je rad uspoređen s radom stražara. U drevna vremena stražari su bili često postavljani na gradske bedeme odakle su s visine mogli nadzirati važna mjesta koja je trebalo čuvati, i upozoriti na približavanje neprijatelja. O njihovoj vjernosti ovisila je sigurnost svih u gradu. U određenim vremenskim razmacima trebali su se dozivati kako bi bili sigurni da su svi budni i da se nikome nije ništa dogodilo. Povik ohrabrenja ili upozorenja prenosio se od jednoga do drugoga dok ne bi obišao grad. DA 226.5

Svakom propovjedniku Gospodin kaže: “I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ - a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se odvrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se odvrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta... ti si spasio život svoj.” (Ezekiel 33,7-9) DA 227.1

Proročke riječi ukazuju na svečanu odgovornost onih koji su postavljeni za čuvare Božje crkve, upravitelje Božjih tajna. Oni trebaju stajati kao stražari na zidovima Siona da na pojavu neprijatelja oglase uzbunu. Duše su u opasnosti da podlegnu kušnji i one će propasti ako Božji propovjednici ne budu vjerni onome što im je povjereno. Ako iz bilo kojeg razloga njihova duhovna osjetila tako otupe da ne budu sposobni zamijetiti opasnost i zbog svojeg propusta ne upozore narod da će propasti, Bog će iz njihovih ruku tražiti krv onih koji su izgubljeni. DA 227.2

Prednost stražara na zidovima Siona jest da žive tako blizu Bogu i da budu tako osjetljivi na djelovanje Njegova Duha da preko njih može muškarcima i ženama govoriti o opasnosti u kojoj se nalaze i pokazati im put u sigurnost. Trebaju ih vjerno upozoravati na sigurne posljedice prijestupa i vjerno zastupati probitak Crkve. Ni u jednom trenutku ne smiju popustiti u svojoj budnosti. Trebaju podignuti glasove kao trubni zvuk, a nikad ne smiju dati kolebljiv, nesiguran ton. Oni trebaju raditi ne za plaću, nego zato što ne mogu drukčije, zato što su svjesni da će trpjeti teške posljedice ako ne budu propovijedali Evanđelje. Izabrani od Boga, zapečaćeni krvlju posvećenja, oni trebaju iz362 bavljati muževe i žene od prijetećeg uništenja. DA 227.3

Propovjednik koji je Kristov suradnik bit će svjestan svetosti svojeg rada i koliko truda i žrtve mora uložiti da bude uspješan. On ne razmišlja o vlastitoj lagodnosti ili udobnosti. On zaboravlja sebe. U potrazi za izgubljenim ovcama nije svjestan da je sam umoran, promrznuo i gladan. Pred sobom ima samo jedan cilj - spašavanje izgubljenih. DA 227.4

Onaj koji služi pod krvlju umrljanom Emanuelovom zastavom morat će obaviti posao koji zahtijeva izuzetan napor i strpljivu ustrajnost. No vojnik križa stoji nepokolebljivo na bojišnici. Kad ga neprijatelj napada, on se vraća u utvrdu po pomoć, i kad Gospodinu iznosi obećanja iz Riječi, dobiva snagu za izvršenje potrebne dužnosti. On je svjestan potrebe za snagom odozgo. Pobjede koje izvojuje ne vode samouzvisivanju, već ga potiču da se sve više oslanja na Moćnoga. Oslanjajući se na Silu, on je sposoban iznijeti vijest spasenja takvom snagom da će odzvanjati u umovima ljudi. DA 228.1

Onaj koji poučava Riječ mora sam živjeti u svjesnoj, neprekidnoj vezi s Bogom preko molitve i proučavanja Njegove Riječi, jer u tome je izvor snage. Zajedništvo s Bogom dat će propovjednikovom trudu veću silu nego što je utjecaj njegova propovijedanja. On mora paziti da ne bude lišen ove sile. S ozbiljnošću koja se ne može nijekati, mora moliti Boga da ga ojača i utvrdi za dužnost i teškoće kao i da mu usne dotakne žarom. Kristovi se izaslanici vrlo često preslabo drže vječnih stvarnosti. Ako budu hodili s Bogom, On će ih skloniti u zaklon Stijene. Tako zaklonjeni moći će vidjeti Boga kao što Ga je Mojsije vidio. Njegovom silom i svjetlom razumjet će više i postići više nego što se to čini njihovom ograničenom prosuđivanju. DA 228.2

Sotona se svojom vještinom najuspješnije koristi protiv potištenih. Kad obeshrabrenje prijeti da svlada propovjednika, neka svoje potrebe iznese pred Boga. Kad je Nebo nad Pavlom bilo olovno, on se upravo tada najviše uzdao u Boga. Više od ostalih znao je što znači biti izložen nevoljama, ali poslušajmo ga kako, okružen kušnjama i sukobima, pobjednički kliče dok mu noge neumorno koračaju prema Nebu: “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo.” (2. Korinćanima 4,17.18) Pavlove su oči bile stalno uprte u nevidljivo i vječno. Svjestan da se bori protiv nadnaravnih sila, pouzdao se u Boga i u tome je bila njegova snaga. Zahvaljujući tome što je gledao Nevidljivoga, dobivao je snagu i živost duše; zemaljska sila nije mogla vladati njegovim umom i karakterom. DA 228.3

Pastor se treba slobodno družiti s ljudima za koje radi, da bi, kad ih upozna, znao kako da svoje poučavanje prilagodi njihovim potrebama. Kad propovjednik održi propovijed, njegov je rad tek započeo. Tada ga čeka osobni rad. Treba posjetiti ljude u njihovim domovima, ozbiljno i u poniznosti razgova rati i moliti s njima. Ima obitelji do kojih nikad neće doprijeti istine Božje riječi ako upravitelji Njegove milosti ne uđu u dom i pokažu im uzvišeniji put. Ali srca onih koji vrše ovaj rad moraju kucati kao i Kristovo. DA 229.1

Mnogo je toga sažeto u zapovijedi: “Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!” (Luka 14,23) Neka propovjednici poučavaju istinu u obiteljima približavajući se onima za koje rade, i kad tako surađuju s Bogom, On će ih obdariti duhovnom snagom. Krist će ih voditi u njihovom radu, dati im riječi koje će se duboko utisnuti u srca slušatelja. Prednost je svakog propovjednika da može reći s Pavlom: “Nisam ništa propustio da vam u potpunosti saopćim Božji naum.” “Nisam ništa od onoga što je korisno propustio da vam saopćim i da vas poučim javno i po kućama svečano navješćujući... potrebu obraćenja k Bogu po vjeri u našega Gospodina Isusa.” (Djela 20,27.20.21) DA 229.2

Spasitelj je išao od kuće do kuće i iscjeljivao bolesne, tješio žalosne, smirivao nesretne i očajnima govorio o miru. Uzimao je malu djecu na ruke i blagoslivljao ih te umornim majkama upućivao riječi nade i utjehe. S neumornom nježnošću i blagošću uklanjao je svaki ljudski jad i nevolju. Radio je ne za sebe, već za druge. Bio je sluga svima. Njegovo jelo i piće bilo je donositi nadu i snagu svima s kojima je dolazio u dodir. I kad su muževi i žene slušali istine koje su silazile s Njegovih usana, tako različite od predaja i dogmi koje su naučavali rabini, u njihovim se srcima rodila nada. U Njegovom poučavanju bilo je ozbiljnosti koja je Njegove riječi sa snažnim osvjedočenjem utisnula u srca. DA 229.3

Božji propovjednici trebaju naučiti Kristove metode rada da bi iz riznice Njegove Riječi iznosili ono što će zadovoljiti duhovne potrebe onih za koje rade. Samo tako mogu ostvariti zadaću koja im je povjerena. Isti onaj Duh koji je prebivao u Kristu kad je iznosio upute što ih je stalno primao, treba biti izvor njihova znanja i tajna njihove sile u nastavljanju Spasiteljeva rada u svijetu. DA 229.4

Neki koji su radili u propovjedničkoj službi nisu imali uspjeha jer se nisu potpuno posvetili Gospodnjem djelu. Propovjednici ne smiju imati drugo zanimanje osim velikog djela dovođenja duša Spasitelju. Ribari koje je Krist pozvao odmah su ostavili mreže i krenuli za njim. Propovjednici ne mogu uspješno vršiti djelo za Boga i istodobno voditi brigu o velikim osobnim poslovnim pothvatima. Takva podijeljenost zamagljuje njihov duhovni vid. Um i srce bivaju zaokupljeni zemaljskim i Kristova služba zauzima drugo mjesto. Takvi nastoje svoje djelo za Boga oblikovati prema okolnostima, umjesto da oni tako oblikuju okolnosti da zadovolje Božje zahtjeve. DA 230.1

Sve su propovjednikove snage potrebne za vršenje uzvišenog zvanja. Njegove najbolje snage pripadaju Bogu. On se ne treba upuštati u špekulacije niti u bilo kakav drugi posao koji bi ga odvratio od velikog djela. “Nijedan se vojnik u službi ne zapleće u poslove svakidašnjega života”, kaže Pavao, “kako bi ugodio vojskovođi.” (2. Timoteju 2,4) Tako je apostol naglasio propovjednikovu potrebu za bezrezervnim posvećenjem Učiteljevoj službi. Propovjednik koji je potpuno posvećen Bogu neće se upuštati u poslove koji bi ga spriječili da se potpuno posveti svojem svetom zvanju; on ne teži za zemaljskom čašću ili blagom. Njegov je jedini cilj drugima govoriti o Spasitelju koji je dao sebe da bi ljudska bića doveo u bogatstvo vječnog života. Njegova najuzvišenija želja nije skupljanje blaga u ovom svijetu, već ukazivanje na vječne stvarnosti ravnodušnima i nevjernima. Njemu će se možda nuditi da se upusti u poslove koji obećavaju veliki svjetovni dobitak, ali on na takve kušnje uzvraća: “Što, dakle, koristi čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život?” (Marko 8,36) DA 230.2

Sotona je s ovakvom ponudom došao Kristu, svjestan da nikad neće otkupiti svijet ako je prihvati. Pod različitim krinkama dolazi s istim kušnjama i danas Božjim propovjednicima, znajući da će oni koje uspije prevariti iznevjeriti povjereni posao. DA 230.3

Božja volja nije da se Njegovi propovjednici nastoje obogatiti. O tome je Pavao pisao Timoteju: “Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala. Budući da su joj se neki predali, zalutali su od vjere i proboli sami sebe mnogim teškim mukama. Ali ti, o čovječe Božji, bježi od toga! Teži svim silama za praved nošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, blagošću!” Primjerom kao i poukom Kristov izaslanik treba “bogatašima ovoga svijeta [prenijeti]... da ne budu bahati, da ne polažu nade u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam sve obilno daje na uživanje, da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.” (1. Timoteju 6,10.11.17-19) DA 230.4

Iskustva apostola Pavla i njegove upute o svetosti propovjednikova rada izvor su pomoći i nadahnuća onima koji rade u evanđeoskoj službi. Pavlovo je srce gorjelo ljubavlju za grjesnike i on je ulagao sve svoje snage za zadobivanje duša. Nikad nije bilo radnika s više samoodricanja i ustrajnosti. Blagoslove koje je primao cijenio je kao prednosti koje treba uporabiti za blagoslivljanje drugih. Nije propuštao nijednu priliku da govori o Spasitelju ili da pomogne ljudima u nevolji. Išao je od mjesta do mjesta propovijedajući Kristovo Evanđelje i osnivajući crkve. Gdje god je našao slušatelje, nastojao je djelovati protiv zla kako bi noge muškaraca i žena uputio na put pravednosti. DA 231.1

Pavao nije zaboravio na crkve koje je osnovao. Kad su završili svoje misijsko putovanje, on i Barnaba vratili su se istim putem i posjetili crkve koje su podigli birajući u njima ljude koje će moći pripremiti da se pridruže navješćivanju Evanđelja. DA 231.2

Ova karakteristika Pavlova rada sadrži važnu pouku za današnje propovjednike. Dio njegovog rada bio je odgajanje mla368 dih ljudi za propovjedničku službu. Poveo bi ih sa sobom na misijska putovanja i tako su stjecali iskustva koja su ih poslije osposobljavala da preuzmu odgovorne položaje. Kad je bio odvojen od njih, još uvijek je pratio njihov rad i njegova pisma upućena Timoteju i Titu pokazuju koliko je iskreno želio da budu uspješni. DA 231.3

Iskusni radnici danas vrše plemenito djelo kad, umjesto da sami pokušavaju nositi sve terete, pripremaju mlađe radnike i stavljaju terete na njihova leđa. DA 231.4

Pavao nije nikad zaboravio odgovornost koja počiva na njemu kao Kristovom propovjedniku i da će ga Bog držati odgovornim ako se duše izgube zbog njegovog nemara. “Ja postadoh njezin službenik”, rekao je o Radosnoj vijesti, “onim darom koji mi dade Bog za vas da potpuno navijestim riječ Božju: Tajnu koja je bila sakrivena kroz vjekove i pokoljenja, a koja je sada objavljena njegovim svetima. Njima je Bog htio saopćiti kako je bogata slava ove Tajne među poganima koja glasi: Krist, nada slave, jest među vama. Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka i poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti, da učinimo zrelim svakog čovjeka u Kristu. Zato se i trudim i borim prema njegovoj djelotvornosti koja snažno očituje svoju silu u meni.” (Kološanima 1,25-29) DA 231.5

Ovim je riječima pred radnika za Krista postavljen visok cilj, ali ga mogu postići svi koji, stavljajući se pod nadzor Velikog Učitelja, svakodnevno uče u Kristovoj školi. Sila kojom Bog raspolaže neograničena je, i propovjednik koji se u velikoj potrebi za Gospodinom povlači u osamu može biti siguran da će primiti ono što će za njegove slušatelje biti miris života za život. DA 232.1

Pavlovi spisi pokazuju da propovjednik Evanđelja treba biti primjer istina koje podučava, da ničim ne daje “nikakva povoda sablazni, da se ne bi ozloglasila... služba”. O svojem radu ostavio nam je sliku u pismu vjernicima u Korintu: “Preporučujemo same sebe u svemu kao Kristovi službenici velikom postojanošću: u nevoljama, u nuždama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u po-stovima; čistoćom, znanjem, strpljivošću, dobrotom, Duhom Svetim, iskrenom ljubavi; riječju istine, silom Božjom, s oružjem pravednosti za napad i obranu, sa slavom i sramotom, sa zlim i dobrim glasom. Čini se da smo zavodnici, a zapravo smo pošteni; čini se da smo nepoznati, a zapravo smo poznati; čini se da umiremo, a zapravo evo živimo; čini se da smo kažnjavani, a zapravo nismo ubijani; čini se da smo žalosni, a zapravo smo uvijek veseli; čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjedujemo sve.” (2. Korinćanima 6,3.4-10) DA 232.2

Titu je pisao: “Isto tako opominji mladiće da budu uzdržljivi u svemu! Sam sebe pokaži uzorom dobra vladanja! U nauci pokaži cjelovitost, dostojanstvo, zdravu i besprijekornu riječ, da se posrami svaki protivnik jer ne može o nama što zlo reći.” (Titu 2,6-8) DA 232.3

U Božjim očima nema ničega dragocjenijeg od Njegovih propovjednika koji odlaze u pusta mjesta na Zemlji da siju sje me istine, gledajući unaprijed na žetvu. Nitko osim Krista ne može ocijeniti gorljivost Njegovih slugu u traženju izgubljenih. On im daje svojeg Duha i njihovim se trudom duše okreću od grijeha k pravednosti. DA 232.4

Bog poziva ljude koji su spremni napustiti svoja imanja, a ako treba i svoje obitelji, da postanu Njegovi propovjednici. I Njegov će poziv biti prihvaćen. U prošlosti je bilo ljudi koji su, pokrenuti Kristovom ljubavlju i potrebama izgubljenih, napustili udobnosti doma i društvo prijatelja, pa čak i suprugu i djecu, da bi pošli u strane zemlje, među idolopoklonike i div-ljake, objavljivati vijest milosrđa. Mnogi su u tom pokušaju izgubili život, ali su ustali drugi da nastave djelo. Tako Kristovo djelo napreduje korak po korak, a sjeme posijano u tuzi donosi bogatu žetvu. Spoznaja o Bogu nadaleko se proširila i barjak križa je podignut u neznabožačkim zemljama. DA 233.1

Za obraćenje jednog grješnika propovjednik treba uložiti sve svoje snage. Duša koju je Bog stvorio, a Krist otkupio, ima veliku vrijednost zbog mogućnosti koje stoje pred njom, duhovnih prednosti koje su joj osigurane, sposobnosti koje može posjedovati ako budu oživljene Božjom riječju i besmrtnosti koju može steći zahvaljujući nadi naviještenoj u Evanđelju. Ako je Krist napustio devedeset devet ovaca da bi mogao potražiti i spasiti samo jednu izgubljenu, možemo li se opravdati čineći manje od toga? Nije li izdaja svetog povjerenja uvreda za Boga, ako ne radimo kao što je Krist radio i ne žrtvujemo se kao što se On žrtvovao? DA 233.2

Srce pravog propovjednika ispunjeno je silnom težnjom da spasi duše. On troši vrijeme i snagu, ne štedi nikakav napor jer drugi moraju čuti istine koje su njegovoj duši donijele zadovoljstvo, mir i radost. Na njemu počiva Kristov Duh. On bdije nad dušama kao onaj koji mora položiti račun. Očima uprtim u križ na Golgoti, gledajući podignutog Spasitelja, oslanjajući se na Njegovu milost, vjerujući da će biti s njim do kraja kao njegov štit, njegova snaga, njegova djelotvornost, on radi za Boga. Pozivima, molbama i uvjeravanjem o Božjoj ljubavi, on nastoji zadobiti duše za Isusa i na Nebu ga ubrajaju među “pozvane, izabrane i vjerne” (Otkrivenje 17,14). DA 233.3