Djela Apostolska

32. Darežljiva crkva

U prvom pismu upućenom crkvi u Korintu Pavao je vjerni cima dao upute o velikim načelima koja se odnose na podupiranje Božjeg djela na Zemlji. Pišući o svojem apostolskom radu za njih, pitao je: DA 211.1

“Kada tko vojuje o svom trošku? Tko sadi vinograd, a ne uživa njegov rod? Tko li pase stado, a mlijeka od stada ne pije? Uistinu, u Mojsijevu Zakonu stoji pisano: ‘Ne zavezuj usta volu koji vrše!’ Zar se Bog brine za volove? Ili bez sumnje to govori radi nas? Da, to je za nas napisano, jer treba da orač s nadom ore i da vršilac vrše s nadom da će dobiti od žetve.” DA 211.2

“Ako smo mi vama sijali duhovna dobra,” pitao je dalje apostol, “je li nešto veliko ako požanjemo vaša zemaljska dobra? Ako drugi imaju pravo na vas, zar nemamo veće mi? Ali se nismo poslužili ovim pravom, već podnosimo sve da ne postavimo kakve zapreke Kristovoj Radosnoj vijesti. Zar ne znate da se oni koji obavljaju svetu službu hrane od hramskih dohodaka, da službenici žrtvenika sa žrtvenikom dijele? Jednako je Gospodin naredio onima koji navješćuju Radosnu vijest da od Radosne vijesti žive.” (1. Korinćanima 9,7-14) DA 211.3

Apostol ovdje govori o Gospodnjem planu za uzdržavanje svećenika koji su služili u hramu. One koji su bili odvojeni za ovu svetu službu, uzdržavala su njihova braća koju su posluživali duhovnim blagoslovima. “Istina, i potomci Levijevih sinova, oni koji primaju svećeničku službu, imaju naredbu od Zakona da uzimaju desetinu od naroda.” (Hebrejima 7,5) Gospodin je izabrao Levijevo pleme za svetu službu povezanu s hramom i svećenstvom. “Jer je njega odabrao Jahve, Bog tvoj... njega i njegove sinove... da obavljaju službu i blagoslivljaju u ime Jahve.” (Ponovljeni zakon 18,5) Gospodin je desetinu svega prihoda smatrao svojim dijelom, a zadržavanje desetine smatrao je pljačkom. Pavao je govorio o ovom planu za uzdržavanje propovjedništva kad je rekao: “Jednako je Gospodin naredio onima koji navješćuju Radosnu vijest da od Radosne vijesti žive.” Poslije je apostol, pišući Timoteju, rekao: “Radnik zaslužuje svoju plaću.” (1. Timoteju 5,18) DA 211.4

Davanje desetine bilo je dio Božjeg plana za održavanje Njegove službe. Bog je odredio i davanje brojnih darova i prinosa. U židovskom sustavu narod je bio poučavan da njeguje duh darežljivosti u podupiranju Božjeg djela i u zadovoljavanju potreba siromaha. Za posebne prilike bili su predviđeni dragovoljni prinosi. Za vrijeme žetve i berbe prvi su plodovi - žitarice, grožđe i ulje - bili posvećeni kao prinos Gospodinu. Zaostalo klasje i plodovi bili su namijenjeni siromašnima. Prvi plodovi vune kod striženja ovaca i prvo zrnje kad se vršilo žito odvajani su za Boga. Tako je bilo i s prvorođenim od sve stoke, a za sina prvenca plaćao se otkup. Prvi su plodovi bili iznošeni pred Gospodina u Svetištu, a zatim predavani svećenicima na korištenje. DA 212.1

Ovim sustavom dragovoljnosti Gospodin je nastojao poučiti Izraelce da On u svemu mora biti prvi. Tako ih je podsjećao da je On vlasnik njihovih njiva i stada, da im On šalje sunce i kišu koja pomaže da žetva uzraste i sazri. Sve što su posjedovali bilo je Njegovo; oni su bili samo upravitelji Njegovih dobara. DA 212.2

Nije Božja namjera da kršćani, koji imaju daleko veće prednosti od onih koje je imao židovski narod, budu manje darežljivi. “Komu je mnogo povjereno,” izjavio je Spasitelj, “od njega će se više iskati.” (Luka 12,48) Darežljivost koja se očekivala od Hebreja uglavnom je koristila njihovom narodu; danas je Božje djelo rašireno po cijelome svijetu. Krist je u ruke svojih sljedbenika stavio blago Evanđelja i učinio ih odgovornima da Radosnu vijest o spasenju navijeste svijetu. Nema sumnje da su naše obveze mnogo veće od obveza drevnog Izraela. DA 212.3

Kako se bude širilo Božje djelo, tako će i pozivi za pomoć biti učestaliji. Na ove će se pozive moći odgovoriti ako kršćani budu poštovali zapovijed “Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane.” (Malahija 3,10) Kad bi oni koji se smatraju kršćanima vjerno donosili Bogu desetinu i darove, Njegova bi riznica bila puna. Tada ne bi bilo potrebe za pribjegavanje dobrotvornim priredbama, lutrijama i zabavama da se skupe sredstva za podupiranje Evanđelja. DA 212.4

Ljudi su u kušnji da svoj novac uporabe za zadovoljavanje svojih želja i prohtjeva, za osobno ukrašavanje ili za ukrašavanje svojih domova. Mnogi vjernici za to ne oklijevaju potrošiti i više nego što treba. Ali kad čuju poziv da daju u Gospodnju riznicu da bi Njegovo djelo na Zemlji moglo napredovati, onda mrmljaju. Možda, kad osjećaju da ne mogu drukčije, daju svotu koja je daleko manja od novca koji često potroše za ono što je nepotrebno. Oni ne pokazuju pravu ljubav prema Kristovom djelu niti ozbiljno zanimanje za spasenje duša. Ne treba se čuditi što je život takvih kršćana samo zakržljalo, bolesno životarenje. DA 213.1

Onaj čije srce gori ljubavlju prema Kristu, neće smatrati samo dužnošću, već i zadovoljstvom što može pridonijeti napretku najuzvišenijeg i najsvetijeg djela povjerenog čovjeku - iznošenja svijetu bogatstva dobrote, milosrđa i istine. DA 213.2

Upravo duh pohlepe navodi ljude da radi zadovoljenja svojih želja zadrže sredstva koja s pravom pripadaju Bogu, a taj je duh Njemu odvratan sada kao i onda kad je preko proroka ozbiljno ukorio svoj narod riječima: “Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete. I pitate: ‘U čemu te prikratismo?’ U desetini i u prinosu. Udareni ste prokletstvom jer me prikraćujete vi, sav narod!” (Malahija 3,8.9) DA 213.3

Duh darežljivosti je duh Neba. Ovaj se duh najočitije vidi u Kristovoj žrtvi na križu. Otac je radi nas dao svojeg jedinorođenog Sina, a Krist je, nakon što se odrekao svega što je imao, dao samog sebe da bi mogao spasiti čovjeka. Golgotski križ bi svakog Spasiteljevog sljedbenika trebao potaknuti na darežljivost. Na njemu je prikazano načelo davanja i samo davanja. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,6) DA 213.4

S druge strane, duh sebičnosti je Sotonin duh. Načelo koje se očituje u životu svjetovnih ljudi jest uzimanje i samo uzimanje. Tako se nadaju osigurati sreću i udoban život, ali je plod sjemena koje siju bijeda i smrt. DA 213.5

Dokle god Bog blagoslivlja svoju djecu, ne prestaje njihova obveza da Mu vrate Njegov dio. Ne samo da trebaju Gospodinu dati dio koji Njemu pripada, nego trebaju donijeti u riznicu dra govoljni dar kao dar zahvalnosti. Stvoritelju trebaju radosna srca posvetiti prve plodove svojeg obilja - najvrednije što imaju, svoju najbolju i najsvetiju službu. Tako će steći bogate blagoslove. Sam će Bog učiniti da njihove duše budu kao zaliven vrt kojemu voda ne nedostaje. A kad bude završena posljednja velika žetva, klasje koje su uspjeli donijeti Učitelju bit će nagrada za nesebično korištenje talenata koji su im bili posuđeni. DA 213.6

Božji izabrani vjesnici, uključeni u neumoran rad, nikad ne bi smjeli poći u borbu na svoju ruku, bez sućutne i srdačne potpore svoje braće. Vjernici Crkve dužni su voditi brigu o onima koji su ostavili svjetovne poslove da bi se posvetili službi. Kad su Božji propovjednici ohrabreni, Njegovo djelo silno napreduje. Ali ako im se zbog ljudske sebičnosti uskrati potpora na koju imaju pravo, njihove ruke slabe i njihova je korisnost često ozbiljno osakaćena. DA 214.1

Bog je nezadovoljan onima koji tvrde da su Njegovi sljedbenici, a dopuštaju da posvećeni radnici, koji aktivno služe, oskudijevaju u onome što im je potrebno za život. Ovakvi sebičnjaci bit će pozvani da daju račun, ne samo za zloporabu Gospodnjeg novca, već i za potištenost i bol koju su svojim postupkom nanijeli Njegovim vjernim slugama. Oni koji su pozvani u propovjedničku službu i koji, odgovorivši na poziv, ostavljaju sve da bi ušli u Gospodnju službu, trebaju za svoj nesebični rad dobiti plaću koja je dovoljna za uzdržavanje njih i njihovih obitelji. DA 214.2

U različitim granama svjetovnog rada, na umnom i fizičkom području, marljivi radnici mogu dobro zaraditi. Nije li djelo širenja istine i dovođenja duša Kristu važnije od svakog drugog običnog zvanja? Nemaju li oni koji odano rade u ovom djelu pravo na obilnu nagradu? Svojom procjenom vrijednosti rada za moralno i tjelesno dobro, mi pokazujemo koliko cijenimo nebesko nasuprot zemaljskom. DA 214.3

Da bi u riznici bilo sredstava za održavanje propovjedničke službe i da bi se moglo udovoljiti pozivima za pomoć u misionarskim pothvatima, potrebno je da Božji narod daje radosno i darežljivo. Na propovjednicima počiva svečana odgovornost da pred crkve iznose potrebe za Božje djelo i da ih odgajaju u darežljivosti. Ako se to zanemari i crkve propuštaju davati za potrebe drugih, ne samo što strada Gospodnje djelo, već se zadržavaju blagoslovi koje bi vjernici trebali dobiti. DA 214.4

I vrlo siromašni bi trebali donositi svoje darove Bogu. Oni trebaju biti sudionici Kristove milosti odričući se u korist onih čija je potreba veća od njihove. Dar siromaha, plod samoodricanja, dolazi pred Boga kao ugodni miris. A svaki čin samopožrtvovnosti jača duh darežljivosti u srcu davatelja povezujući ga sve tješnje s Onim koji je bio bogat, ali je radi nas osiromašio da bismo se mi Njegovim siromaštvom obogatili. DA 215.1

Djelo udovice koja je u blagajnu dala dvije lepte - sve što je imala - zapisano je za ohrabrenje onima koji, iako se bore sa siromaštvom, svojim darovima žele pomoći Božjem djelu. Krist je skrenuo pozornost učenika na ovu ženu koja je dala “sve svoje uzdržavanje” (Marko 12,44). On je njezin dar smatrao vrednijim od velikih darova onih čiji prilozi nisu zahtijevali samoodricanje. Oni su dali mali dio od svojeg obilja. Udovica, da bi dala dar, uskratila je sebi čak i ono što joj je bilo prijeko potrebno za život uzdajući se u Boga da će se sutra pobrinuti za njezine potrebe. O njoj je Spasitelj izjavio: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi drugi koji su ubacivali u blagajnu.” (redak 43) Ovim je učio da se vrijednost dara ne ocjenjuje prema količini, već prema omjeru danog dijela i pobudama darivatelja. DA 215.2

U svojem radu po crkvama apostol Pavao je u srcima novoobraćenika neumorno nastojao potaknuti želju da učine velike stvari za Boga. Cesto ih je pozivao da pokažu darežljivost. U govoru koji je održao efeškim starješinama o svojem radu među njima, rekao je: “U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’” “Ovo vam velim”, pisao je Korinćanima, “tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer Bog ljubi vesela darivaoca.” (Djela 20,35; 2. Korinćanima 9,6.7) DA 215.3

Gotovo su svi makedonski vjernici bili siromašni u svjetovnim dobrima, ali je njihovo srce bilo prepuno ljubavi za Boga i Njegovu istinu, pa su radosno davali da podupru Evanđelje. Kad se u poganskim crkvama prikupljala pomoć za židovske vjernike, Pavao je isticao darežljivost obraćenika u Makedoniji kao primjer drugim crkvama. U pismu korintskim vjernicima apostol je usmjerio njihovu pozornost na milost “koju je Bog dao makedonskim crkvama: kako je u mnogoj kušnji nevoljama obilna njihova radost i kako je njihovo krajnje siromaštvo rodilo bogatom darežljivošću... [jer su] prema svojim mogućnostima i iznad njih, dragovoljno darivali i usrdno nas molili za milost da mogu sudjelovati u ovoj službi milosrđa u korist svetih.” (2. Korinćanima 8,1-4) DA 215.4

Spremnost makedonskih vjernika da žrtvuju bila je posljedica iskrenog posvećenja. Pokrenuti Duhom Božjim, “sami su sebe predali u prvome redu Gospodinu” (2. Korinćanima 8,5), a onda bili spremni dragovoljno dati svoja sredstva za podupiranje Evanđelja. Nije ih trebalo nagovarati na davanje; radovali su se što se mogu odreći čak i onoga što je njima potrebno, da bi zadovoljili potrebe drugih. Kad ih je apostol pokušao obuzdati, molili su ga da primi njihov dar. U svojoj jednostavnosti i iskrenosti, i u ljubavi prema braći, oni su se rado odricali i tako obilovali u plodovima darežljivosti. DA 216.1

Kad je Pavao poslao Tita u Korint da utvrdi tamošnje vjernike, tražio je da tu crkvu upozna s milošću davanja, a u osobnom pismu upućenom vjernicima dodao je i svoju molbu. “Kako se u svemu ističete,” molio ih je, “u vjeri, u govoru, u priznanju, u svakovrsnoj revnosti i u ljubavi prema nama - istaknite se i u ovom djelu milosrđa!” “A sad i dovršite to djelo: kao što ste bili spremni htjeti, tako budite spremni i izvršiti prema svojim mogućnostima. Spremnost je, ako postoji, ugodna po onome što tko ima, a ne po onome čega stvarno nema.” “A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo... tako ćete postati bogati u svemu za svaku darežljivost koja je takva da po nama daje zahvalu Bogu.” (2. Korinćanima 8,7.11.12; 9,8-11) DA 216.2

Nesebična darežljivost izazvala je u prvoj Crkvi mnogo radosti jer su vjernici znali da njihov trud pomaže slanju evanđeoske vijesti onima koji se nalaze u tami. Njihova dragovoljnost svjedočila je o tome da nisu uzalud primili Božju milost. Što je osim posvećenja Duhom moglo proizvesti takvu darežljivost? U očima vjernika i nevjernika bilo je to čudo milosti. DA 216.3

Duhovni napredak tijesno je povezan s kršćanskom darežljivošću. Kristovi sljedbenici trebaju se radovati što imaju priliku da u svojem životu otkriju dragovoljnost svojeg Otkupitelja. Kad daju Gospodinu, mogu biti sigurni da njihovo blago ide pred njima u nebeske dvore. Žele li osigurati svoj imetak? Neka ga stave u ruke obilježene ožiljcima od klinova. Žele li uživati u njemu? Neka ga koriste na blagoslov siromašnima i napaćenima. Žele li uvećati svoj imetak? Neka poštuju božanski propis: “Časti Jahvu svojim blagom i prvinama svega svog prirasta. I tvoje će žitnice biti prepune i tvoje će se kace prelijevati novim vinom.” (Izreke 3,9.10) Ako svoj imetak zadrže za sebične ciljeve, bit će im za vječni gubitak. Neka svoje blago daju Bogu i ono će od tog trenutka imati Njegovu oznaku. Ono će biti zapečaćeno Njegovom nepromjenljivošću. DA 216.4

Bog objavljuje: “Blagoslovljeni ste vi, možete sijati pokraj svih voda.” (Izaija 32,20 - ŠA) Stalno davanje Božjih darova, kad god Božje djelo ili potrebe ljudskog roda zahtijevaju našu pomoć, ne vodi u siromaštvo. “Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji.” (Izreke 11,24) Sijač umnožava sjeme bacajući ga. Tako je i kod onih koji vjerno dijele Božje darove. Davanjem povećavaju svoje blagoslove. “Dajite, pa će vam se davati”, obećao je Bog. “Dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut.” (Luka 6,38) DA 217.1