Stvaranje Patrijarsi I Proroci

12. poglavlje — Abraham U Haananu

Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 13 do 15; 17,1-16 i 18.

Abraham se vratio u Hanaan “veoma bogat stokom, srebrom i zlatom,” Lot je još uvijek bio s njim, i oni su ponovno došli u Betel, podigli svoje šatore pored žrtvenika koji su ranije sagradili. Uskoro su uvidjeli da više imetka donosi više teškoća. Za vrijeme teškoća i kušnji oni su živjeli zajedno u skladu, ali u blagostanju je ležala opasnost od sukoba. Nije bilo dovoljno pašnjaka za stada obojice, a česte su svađe njihovi pastiri iznosili pred gospodare da ih oni rješavaju. Postalo je očito da se moraju rastati. Abraham je bio stariji, pravo prvenstva je imao i po položaju i bogatstvu, a ipak on je bio prvi koji je predložio plan za očuvanje mira. Premda mu je sam Bog dao cijelu zemlju, on se velikodušno odrekao tog prava. SPP 61.1

“Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je on. “između pastira tvojih i mojih — ta mi smo braća. Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš li ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.” SPP 61.2

Ovdje se pokazao Abrahamov plemenit, nesebičan karakter. Koliko njih bi se u sličnim okolnostima, usprkos svim opasnostima, držalo svojih osobnih prava i sklonosti! Koliko se domova upravo zbog toga rasulo! Koliko se crkava podijelilo, a istina je među neznabošcima postala primjer nečeg lošeg i sramotnog! “Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je Abraham, “ta mi smo braća,” ne samo rodbinski već i kao obožavatelji istinitog Boga. Božja djeca u cijelom svijetu jedna su porodica, i treba ih voditi isti duh ljubavi i pomirenja. “Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi!” (Rim 12,10) učenje je našeg Spasitelja. Prijateljska naklonjenost, voljnost da drugima činimo ono što želimo da drugi čine nama uklonile bi polovicu zala u životu. Duh samouzvišenja je Sotonin duh, a srce koje gaji Hristovu ljubav imat će milost koja ne traži svoje. Takvi će obratiti pažnju na božanski nalog: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Fil 2,4) SPP 61.3

Premda je Lot svoj napredak dugovao vezi s Abrahamom, on nije pokazao zahvalnost prema svom dobročinitelju. Ljubaznost je zahtijevala da izbor prepusti Abrahamu, ali on je umjesto toga sebično nastojao uzeti sve prednosti. On je “podigao oči svoje i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina, kao kakav vrt Jahvin, kao zemlja egipatska prema Soaru.” Jordanska je dolina bila najplodniji dio Palestine, posmatrače je podsjećala na izgubljeni raj, a po ljepoti i plodnosti bila je jednaka ravnici koju je natapao Nil, a koju su oni nedavno napustili. Tamo je bilo i gradova, lijepih i bogatih, čije su krcate tržnice obećavale učinkovitu trgovinu. Zaslijepljen prizorom svjetovnog dobitka Lot je previdio moralna i duhovna zla s kojima će se tamo sučeliti. Stanovnici su doline bili “veoma opaki, sami grješnici protiv Jahve”. Međutim, on ovo nije znao, ili ako je znao, nije tome pridavao važnost. On “izabere za se svu Jordansku dolinu” i “razape svoje šatore do Sodome.” Kako je slabo predvidio strašne posljedice tog sebičnog izbora! SPP 61.4

Nakon odvajanja od Lota Abraham je ponovno od Gospoda primio obećanje o nasljeđivanju cijele zemlje. On se uskoro nakon toga preselio u Hebron, podižući svoje šatore pod hrastovima Mamre, a pored toga i žrtvenik Gospodu. Na čistom zraku ovih ravnica, s maslinjacima i vinogradima, žitnim poljima i prostranim pašnjacima okruženih brdima, on je živio zadovoljan jednostavnim, patrijarhalnim životom ostavljajući Lotu opasne udobnosti Sodomske ravnice. SPP 61.5

Okolni su narodi poštovali Abrahama kao moćnog kneza, mudrog i sposobnog vodu. On svojim susjedima nije uskraćivao svoj uticaj. Njegov je život i karakter, sasvim različit od života obožavatelja kipova, vršio očit uticaj u prilog istinitoj vjeri. Njegova odanost Bogu bila je nepokolebljiva, dok je njegova mudrost i dobrohotnost nadahnjivala povjerenje i prijateljevo, a njegova neizvještačena veličina ulijevala poštovanje i čast. SPP 62.1

On nije čuvao svoju vjeru kao dragocjeni kamen koji treba ljubomorno čuvati i u kojem isključivo uživa onaj koji ga posjeduje. Istinska se vjera tako ne može čuvati jer se takav duh protivi načelima evanđelja. Sve dok Hristos stanuje u srcu nemoguće je prikriti svjetlost njegove prisutnosti ili je ugasiti. Naprotiv, ona će postajati sve sjajnija i sjajnija kako dan za danom blistave zrake Sunca Pravde rastjeruju magle sebičnosti i grijeha koje okružuju našu dušu. SPP 62.2

Božji narod je Njegov predstavnik na Zemlji i On želi da oni budu svjetlost u moralnoj tami ovog svijeta. Rasuti širom Zemlje, u gradovima, velegradovima i selima oni su Božji svjedoci, kanali kroz koje On nevjernom svijetu prenosi znanje o svojoj volji i čuda svoje milosti. Njegov je plan da svi oni koji sudjeluju u spasenju budu njegovi misionari. Hrišćanska pobožnost predstavlja mjerilo prema kojemu svijet prosuđuje o evanđelju. Kušnje koje se strpljivo podnose, blagoslovi koji se primaju sa zahvalnošću, krotkost, ljubaznost, milost i ljubav koji se redovito pokazuju jesu svjetlost kojom pred svijetom blista karakter otkrivajući suprotnost spram tame koja dolazi iz sebičnosti srca. SPP 62.3

Bogat vjerom, plemenit u velikodušnosti, nepokolebljiv u poslušnosti i ponizan u jednostavnosti svog putničkog života Abraham je bio i mudar diplomat i hrabar i vješt u ratu. Uprkos tome što je bio poznat kao učitelj nove vjere, tri kraljevska brata, vladari amorejskih visoravni na kojima je boravio, pokazali su svoje prijateljstvo tako što su ga pozvali da se pridruži njihovu savezu zbog veće sigurnosti, jer je zemlja bila puna nasilja i tlačenja. Uskoro se pojavila prilika da se okoristi ovim savezom. SPP 62.4

Kedor-Laomer, kralj Elama, napao je prije četrnaest godina Hanaan i prisilio ga na plaćanje danka. Nekoliko se knezova pobunilo i elamski je kralj zajedno s četvoricom saveznika ponovno ušao u zemlju da ih prisili na pokornost. Pet Hanaanskih kraljeva udružilo je snage i izišlo u susret napadačima u Sidimskoj dolini, ali su bili potpuno poraženi. Veliki je dio vojske bio isječen, a oni koji su pobjegli potražili su sigurnost u planinama. Pobjednici su pljačkali gradove u ravnici i otišli s bogatim plijenom i mnogim zarobljenicima, među kojima je bio Lot i njegova porodica. SPP 62.5

Abraham je, živeći u miru u hrastovom šumarku kod Mamre. od jednog bjegunca dobio izvještaj o bici i nesreći koja je zadesila njegova sinovca. On nije pamtio Lotovu nezahvalnost. Probuđeni su svi njegovi osjećaji prema Lotu i on ga je odlučio spasiti. Tražeći prvo božanski savjet Abraham se pripremio za rat. Iz svog je vlastitog logora uzeo tri stotine osamnaest obučenih sluga, ljude poučene strahu Božjem u službi svog gospodara i vješte oružju. Njegovi saveznici, Kedor-Laomer, Tidal i Amrok, pridružili su mu se sa svojim naoružanim grupama i oni su zajedno počeli progoniti napadače. Elamiti i njihovi saveznici ulogorili su se kod Dana, na sjevernoj granici Hanaana. Ohrabreni pobjedom, ne strahujući od napada od poražena neprijatelja, oni su se prepustili slavlju. Patrijarh je podijelio svoje snage tako da je logor napao iz četiriju različitih pravaca, i to noću. Njegov napad, odlučan i neočekivan, doveo je do brze pobjede. Ubijen je kralj Elama, a njegova je vojska zahvaćena panikom bila potpuno razbijena. Lot i njegova porodica, sa svim zatočenicima i njihovim dobrima, vraćeni su, a u ruke pobjednika pao je bogat plijen. Pobjeda je pripadala Abrahamu, kojeg je vodio Bog. Obožavatelj Jahve nije samo učinio veliku uslugu zemlji već se pokazao i kao srčan, hrabar čovjek. Pokazalo se da pravednost nije kukavičluk, te da je vjera Abrahama učinila odvažnim u čuvanju pravde i obrani potlačenih. Njegov mu je junački čin osigurao velik uticaj među okolnim plemenima. Po povratku sodomski je kralj izašao s pratnjom da ukaže čast pobjedniku. Zapovjedio mu je da uzme dobra tražeći samo da ostavi zatočenike. Po ratnim pravilima plijen je pripadao pobjednicima, ali Abraham je u ovaj pohod krenuo bez namjere da se okoristi, te je odbio okoristiti se nesrećom, tražeći samo da njegovi saveznici prime dio koji im je pripadao. SPP 62.6

Malo je onih koji bi se, izloženi ovakvoj kušnji, pokazali plemenitim kao Abraham. Malo njih bi odoljelo kušnji da uzmu tako bogat plijen. Njegov primjer je ukor koristoljubivom, plaćeničkom duhu. Abraham je poštovao zahtjeve pravednosti i ljudskosti. Njegovo ponašanje ilustrira nadahnuto pravilo: “Ljubi bližnjega kao samog sebe.” (Lev 19,18) “Ruke uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim,” rekao je on, “Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni končića. ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio.” On im nije želio dati prigodu da misle kako je on pošao u rat zbog koristi, ili da njegov napredak pripisuju njihovim darovima i milosti. Bog je obećao blagosloviti Abrahama i Njemu je trebalo pripisati čast i slavu. SPP 63.1

Melhisedek, kralj Šalema, bio je jedan od onih koji su došli pozdraviti pobjedničkog patrijarha i iznijeti hljeb i vino da okrijepi njegovu vojsku. Kao “sveštenik Boga Svevišnjega” on je izrekao blagoslov nad Abrahamom i zahvalio se Gospodu koji je kroz svog slugu donio tako veliko oslobođenje. Abraham mu je dao “desetinu od svega.” SPP 63.2

Abraham se zadovoljno vratio u svoje šatore i svom stadu, ali su ga obuzimale nespokojne misli. On je bio čovjek mira, čovjek koji se koliko je moguće klonio sukoba i neprijateljstva, i on se sa strahom prisjećao prizora pokolja kojima je bio svjedok. Narodi koje je porazio nedvojbeno će ponovno napasti Hanaan, a on će biti predmet posebne odmazde. Time što se upleo u sukobe naroda mir je njegova života bio narušen. Nadalje, on nije postao nasljednik Hanaana niti se nadao nasljedniku kroz kojeg bi se obećanje moglo ispuniti. SPP 63.3

U noćnom viđenju ponovno se začuo božanski glas. “Ne boj se, Abrame,” bile su riječi Kneza nad knezovima, “ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika.” Ali njegov um je bio toliko opterećen predosjećajima da on tada nije mogao shvatiti obećanje s neupitnim povjerenjem kao kasnije. Molio se za neki opipljiv dokaz da će ono biti ispunjeno. I kako će se ostvariti zavjetno obećanje, dok mu nije darovan sin? “Jahve,” rekao je on, “čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda?” Onda je on predložio da usvoji povjerljiva slugu Eliezera kao svog sina i učini ga nasljednikom nad svime što posjeduje. Međutim, Bog ga je uvjerio da će njegovo vlastito dijete biti njegov nasljednik. Onda ga je izveo iz šatora i rekao mu je da pogleda bezbrojne zvijezde kako sjaje na nebu, i kad je to učinio, izgovorio je riječi: “Toliko će biti tvoje potomstvo.” “Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Rim 4,3) SPP 63.4

Patrijarh je i dalje molio za neki vidljiv znak kao potvrdu njegove vjere i kao pokazatelj kasnijim naraštajima da će se ostvariti Božje milostive namjere za njih. Gospod se ponizio da sklopi savez sa svojim slugom, koristeći se običajima koji su bili uobičajeni među ljudima za ratifikaciju svečanih saveza. Prema božanskoj uredbi Abraham je žrtvovao junicu, kozu, ovna. sve od tri godine, raspolovio ih na pole i poslagao jedne nasuprot drugima. Njima je dodao još i grlicu i golubicu koje nije rasjekao. Kad je to učinio, on je prošao između žrtvenih komada svečano se zaklinjući na trajnu poslušnost Bogu. Zatim je ostao budan i nepokolebljiv pored tijela zaklanih životinja sve do zalaska sunca čuvajući da ih ptice grabljivice ne oskvrnu i pojedu. Pred zalazak sunca obuzeo ga je dubok san, a “onda se na nj spusti gust mrak, pun jeze”. Čuo se Jahvin glas objašnjavajući da ne očekuje brz primitak Obećane zemlje, upućujući na patnju njegova potomstva prije osvajanja Hanaana. Tada mu je otkriven plan otkupljenja kroz Hristovu smrt, veliku žrtvu i njegov dolazak u slavi. Abraham je takođe vidio Zemlju kojoj je vraćena Edemska ljepota, koju je trebao dobiti u vječno vlasništvo, kao konačno i cjelovito ispunjenje obećanja. SPP 63.5

Kao znak saveza Boga s čovjekom, između rasječenih komada prošli su zadimljena peć i goruća zublja, simboli božanske prisutnosti, i progutali ih u cijelosti. Abraham je ponovno čuo glas koji je potvrdio da je Hanaan dar njegovim potomcima, “od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata”. SPP 64.1

Kad je Abraham u Hanaanu proveo gotovo dvadeset pet godina, ukazao mu se Gospod i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svemoćni, mojim hodi putem i neporočan budi.” Patrijarh se iz strahopoštovanja poklonio licem do zemlje, a poruka se nastavila: “A ovo je savez moj s tobom: postat ćeš otac mnogim narodima.” Kao znak ispunjenja ovog saveza, njegovo je ime, Abram, tada promijenjeno u Abraham, “jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.” Saraji je ime promijenjeno u Sara, “princeza”, jer će se, dodao je nebeski glas, “narodi od nje razviti, kraljevi će narodima od nje poteći.” SPP 64.2

Abrahamu je u to vrijeme dan obred obrezanja “kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan” (Rim 4,11). Patrijarh i njegovi potomci su ga trebali držati kao znak da su oni posvećeni službi Bogu, odvojeni od idolopoklonika, te da ih je Bog prihvatio kao naročito blago. Ovim su se obredom oni obavezali da će ispuniti uslove saveza koji je načinjen s Abrahamom. Oni nisu smjeli stupati u brak s bezbožnicima, jer ako to učine, oni će izgubiti poštovanje prema Bogu i njegovom svetom Zakonu, i bit će u kušnji da sudjeluju u grješnim običajima neznabožačih naroda i navedeni na idolopoklonstvo. SPP 64.3

Bog je Abrahamu dao veliku čast. Nebeski su anđeli hodali i razgovarali s njim kao prijatelj s prijateljem. Kad je trebalo izvršiti kaznu nad Sodomom, ta činjenica nije skrivena od njega, i on je postao posrednik pred Bogom za grješnike. Njegov razgovor s anđelima takođe pruža prekrasan primjer gostoljubivosti. SPP 64.4

U žarkom ljetnom poslijepodnevu patrijarh je sjedio na vratima svog šatora, posmatrajući mirni pejzaž, kad je u daljini ugledao kako dolaze tri posjetitelja. Prije no što su došli do njegova šatora stranci su zastali, dogovarajući se naoko kojim putem krenuti. Ne čekajući da oni zatraže uslugu Abraham je brzo ustao, i dok su oni očito pošli u drugom smjeru, on je požurio za njima i privolio ih s najvećom ljubaznošću da mu ukazu čast time što će se kod njega osvježiti. On je vlastitim rukama donio vodu da nakon putovanja operu prašinu s nogu. On im je sam izabrao hranu, i dok su se odmarali u sjeni, hrana je pripremljena i on je iz poštovanja stajao pored njih dok su oni uživali u njegovu gostoprimstvu. Bog je ovaj čin ljubaznosti smatrao dovoljno važnim da ga zapiše u svojoj Riječi, a hiljadama godina kasnije spomenuo ga je i nadahnuti prorok: “Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele.” (Heb 13,2) SPP 64.5

Abraham je u svojim gostima vidio samo tri umorna putnika, ne razmišljajući da je među njima Onaj koga može obožavati a da ne zgriješi. Ali tada se otkrila istinska priroda nebeskih vjesnika. Premda su putovali kao sluge gnjeva, oni su Abrahamu, čovjeku vjere, prvo govorili o blagoslovima. Premda je Bog strog u žigosanju pokvarenosti i kažnjavanju prijestupa, On ne uživa u odmazdi. Čin uništenja je za Njega “neobičan posao”, Njemu koji je bekonačna ljubav. SPP 64.6

“Prisan je Jahve s onima koji ga se boje.” (Ps 25,14) Abraham je poštovao Boga i Gospod je poštovao njega, upućujući ga u svoje namjere i otkrivajući mu svoje ciljeve. “Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?” rekao je Gospod. “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti.” Bog je dobro znao mjeru sodomske krivice, ali On se izrazio čovječjim jezikom da bi se razumjela pravednost njegovih postupaka. Prije no što izvrši kaznu nad prijestupnicima On je osobno došao da ispita njihovo ponašanje, i da im — ako nisu prešli granicu božanske milosti — daruje priliku za pokajanje. SPP 65.1

Dva su nebeska vjesnika otišla ostavljajući Abrahama samog s Onim koga je poznavao kao Sina Božjeg. Čovjek vjere je molio za stanovnike Sodome. On ih je jednom spasio svojim mačem, a sada ih je pokušao spasiti molitvom. Tamo su još uvijek stanovali Lot i njegovi ukućani, i nesebična ljubav koja je potakla Abrahama da ih spasi od Elamita sada ih je pokušala spasiti, ako je Božja volja, od oluje božanskog suda. SPP 65.2

S dubokim poštovanjem i poniznošću on je iznio svoju molbu: “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodu... Ja, prah i pepeo!” U njemu nije bilo samouvjerenja, hvalisanja vlastitom pravednošću. On nije tražio milost na temelju svoje poslušnosti ili žrtava koje je prinio vršeći Božju volju. Premda je sam bio grješnik, on se molio u korist grješnika. Abraham je pokazao povjerenje djeteta koje moli voljena oca. On se približio nebeskom vjesniku i gorljivo iznio svoju molbu. Premda je Lot stanovao u Sodomi, on nije sudjelovao u pokvarenosti njenih stanovnika. Abraham je mislio da u tom gusto naseljenu gradu mora biti drugih obožavatelja istinitog Boga. U svjetlu ovoga on se molio: “Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni sudija svega svijeta ne radi pravo?” Abraham nije pitao samo jednom, već mnogo puta. Postajući sve hrabriji kako su mu zahtjevi ispunjavani, on je nastavio dok se nije uvjerio da će grad biti pošteđen ako se nade samo deset pravednika. SPP 65.3

Abrahamovu je ljubav nadahnjivala ljubav prema dušama koje su propadale. Premda je mrzio grijehe tog pokvarenog grada, on je čeznuo da grješnici budu spašeni. Njegovo iskreno zanimanje za Sodomu pokazuje brigu koju mi trebamo imati prema nepokajanima. Mi trebamo mrziti grijeh, a sažalijevati i voljeti grješnike. Svuda oko nas su duše koje odlaze u propast jednako beznadnu, strašnu kao ona koja je zadesila Sodomu. Svakog je dana za neke proba okončana. Svakog sata neki se nadu izvan dosega milosti. Gdje su glasovi upozorenja i moljenja koji pozivaju grješnike da bježe od ove strašne sudbine? Gdje su ispružene ruke da ih otrgnu od smrti? Gdje su oni koji s poniznošću i ustrajnom vjerom mole Bogu za njih? SPP 65.4

Abrahamov je duh bio Hristov duh. Sam Božji Sin je veliki Posrednik u korist grješnika. On koji je platio cijenu za njihovo otkupljenje zna vrijednost ljudske duše. Hristos je s neprijateljstvom prema zlu koje može pokazati samo priroda besprijekorno čista pokazao ljubav prema grješniku koju može imati samo beskonačna ljubav. On se u agoniji raspeća, sam opterećen strašnim teretom grijeha cijelog svijeta, molio za svoje rugaće i ubice: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Lk 23,34) SPP 65.5

Za Abrahama je zapisano da “postade Božji prijatelj,” da “bude otac sviju koji vjeruju” (Jak 2,23; Rim 4,11). Božje svjedočanstvo o ovome vjernom patrijarhu jest: “Abraham je slušao glas moj, i čuvao zapovijesti moje, pravila moja i zakone moje.” Na drugome mjestu kaže: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih, i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Abrahamu što mu je obećao.” Abrahamu je bila ukazana velika čast, da bude otac naroda koji su stoljećima bili čuvari i povjerenici Božje istine za svijet, naroda kroz koji će dolaskom obećanog Mesije svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni. Onaj koji je pozvao patrijarha smatrao ga je dostojnim. To su riječi što ih je Bog izgovorio. On koji razumije misli i ispravno prosuđuje ljude kaže: “Jer znam za njega.” Abraham nije izdao istinu zbog sebičnih ciljeva. On je držao Zakon i postupao ispravno i pravedno. On ne samo da se bojao Boga već je u svom domu čuvao vjeru. On će poučiti svoju porodicu u pravednosti. Božji je Zakon bio pravilo u njegovu domaćinstvu. SPP 65.6

Abrahamovo domaćinstvo brojalo je više od hiljadu duša. Oni koje je istinito bogosluženje potaklo da obožavaju jednog Boga našli su dom u njegovu logoru, i ovdje, kao u školi, oni su primali pouke koje su ih pripremile da budu predstavnici istinske vjere. Na njima je počivala velika odgovornost. On je obučavao glave porodica, a njegove metode upravljanja provođene su u domaćinstvima kojima su oni upravljali. SPP 66.1

U drevnim vremenima otac je bio vladar i sveštenik vlastite porodice, i on je imao autoritet nad svojom djecom, čak i nakon što su oni osnovali svoje vlastite porodice. Njegovi potomci su naučeni da se ugledaju na njega kao svog vodu u svjetovnim i vjerskim pitanjima. Abraham je nastojao održati ovaj patrijarhalni način uprave jer se tako čuvalo znanje o Bogu. Bilo je nužno povezati članove porodice da bi se podigao zid protiv idolopoklonstva koje se posvuda raširilo i uhvatilo duboko korijenje. Abraham je pokušavao učiniti sve što je u njegovoj moći da članove svog domaćinstva sačuva od miješanja s neznabošcima i gledanja njihovih idolopokloničkih običaja, jer je znao će dobro poznavanje zla i nesvjesno pokvariti načela. On najviše brinuo da odstrani svaki oblik lažne religije i u umove tisne veličanstvo i slavu živog Boga kao istinski predmet obožavanja. SPP 66.2

Bio je to mudar poredak koji je sam Bog načinio da svoj narod ogradi, koliko je moguće, od veza s neznabošcima, učinivši ih samostalnim narodom koji nije pripadao drugim narodima. On je odvojio Abrahama od idolopokloničkih srodnika da patrijarh može učiti i odgajati svoju porodicu dalje od prijevarnih uticaja koji bi ih okruživali u Mesopotamiji i da njegovi potomci, od naraštaja do naraštaja, očuvaju čistotu vjere. SPP 66.3

Abrahamova ljubav prema djeci i ukućanima navela ga je da čuva njihovu vjeru, da njima, a preko njih i svijetu, usadi znanje o božanskim uredbama, kao najdragocjenije nasljeđe koje im može prenijeti. Svi su učeni da nad njima vlada Bog nebeski. Nije trebalo biti roditeljske prisile, niti neposlušnosti djece. Božji je Zakon svima odredio njihove dužnosti, i oni su samo poslušnošću mogli osigurati sreću i napredak. SPP 66.4

Njegov vlastiti primjer, tihi uticaj njegovog svakodnevnog života, bila je trajna pouka. Nepokolebljivi integritet, dobrohotnost i nesebična ljubaznost koja je izazivala divljenje kraljeva, pokazivani su i u domu. Miris takva života, plemenitost i ljubaznost njegova karaktera, svima je otkrivala da je on bio povezan s Nebom. On nije zanemario dušu najmanjeg sluge. U njegovu domu nije postojao jedan zakon za gospodara, a drugi za slugu, kraljevski put za bogate, a drugi put za siromašne. Prema svima se postupalo pravedno i sa sažaljenjem, kao prema onima koji su s njim njegovali milost života. SPP 66.5

“On će zapovjediti domu svojemu nakon sebe.” Nije bilo grješne nemarnosti koja ne bi obuzdala zle navike svoje djece, ni slabe, kolebljive, nemudre, popustljive pristranosti, ni popuštanja dužnostima zbog zahtjeva pogrešno shvaćene ljubavi. Abraham ne samo da je pravilno podučavao već je i održavao vladavinu pravednog Zakona. SPP 66.6

Kako je samo malo onih koji mogu slijediti njegov primjer! Mnogi roditelji pokazuju slijep i sebičan sentimentalizam, pogrešno nazvan ljubavlju, koji se pokazuje prepuštanjem djece, zajedno s njihovim nedozrelim rasuđivanjem i nekontroliranim strastima, nadzoru njihove vlastite volje. Ovo je prava surovost prema mladima i velika šteta za svijet. Roditeljsko popuštanje uzrokuje nered u porodici i u društvu. To u mladima potiče čežnju da slijede sklonosti, umjesto da se pokore božanskim zahtjevima. Oni tako odrastaju sa srcem punim protivljenja Božjoj volji te oni svoj svjetovni, nepokorni duh prenose na svoju djecu i djecu njihove djece. Roditelji bi, kao i Abraham, trebali upravljati svojim domom. Neka učenje i provođenje poslušnosti roditeljskom autoritetu bude prvi korak k poslušnosti Božjem autoritetu. SPP 67.1

Veliko zlo nastaje kad se čak i vjerske vode olako odnose prema Božjem Zakonu. Učenje koje je postalo tako rašireno da božanski propisi nisu više obavezni za ljude ima isti učinak na moral ljudi kao i idolopoklonstvo. Oni koji pokušavaju umanjiti zahtjeve Božjeg svetog Zakona direktno potkopavaju temelje porodice i naroda. Religiozni roditelji, koji ne drže njegove propise, ne zapovijedaju svojoj porodici da se drže puta Gospodnjega. Božji Zakon nije za njih pravilo života. Djeca, kad osnuju svoje vlastite domove, ne osjećaju obavezu da svoju djecu uče ono što ni oni nikada nisu naučili. Zato postoji tako mnogo bezbožnih porodica, zato je pokvarenost tako duboka i raširena. SPP 67.2

Sve dok se roditelji cijelim srcem ne drže Gospodnjeg Zakona oni neće biti spremni voditi svoju djecu. U ovom je pogledu potrebna reforma, reforma koja će biti temeljita i sveobuhvatna. Roditelji se trebaju promijeniti, propovjednici se trebaju promijeniti, oni trebaju Boga u svojim domovima. Ako žele promijeniti sadašnje stanje, oni u svoje porodice moraju unijeti Božju Riječ i prihvatiti Njega kao svog Savjetnika. Oni moraju učiti svoju djecu da se Božji glas njima obraća, te da ga trebaju bezuslovno poslušati. Oni bi strpljivo trebali uputiti svoju djecu, učiti ih ljubazno i neumorno kako živjeti da bi ugodila Bogu. Djeca su iz takva doma pripremljena da se suprotstave lukavstvima nevjerstva. Oni prihvataju Bibliju kao temelj svoje istine, i imaju temelj koji se ne može pomaknuti dolazećim valom skepticizma. SPP 67.3

U mnogim domovima se zanemaruje bogosluženje. Roditelji smatraju da nemaju vremena za jutarnja i večernja bogosluženja. Oni ne mogu odvojiti nekoliko trenutaka da se zahvale Bogu za obilje njegove milosti — za blagoslovljenu sunčevu svjetlost i kišu, koje čine da zelenilo raste, i za anđele čuvare. Oni nemaju vremena da se mole za božansko vođstvo i za stalnu Isusovu prisutnost u svom domu. Oni odlaze i rade kao volovi ili konji, bez pomisli na Boga ili Nebo. Oni imaju tako dragocjene duše da je Božji Sin dao svoj život da ih otkupi, radije nego da dopusti da budu beznadno izgubljeni, ali oni cijene njegovu veliku dobrotu samo malo više od životinja. SPP 67.4

Oni koji tvrde da ljube Boga trebali bi poput drevnih patrijaraha podizati žrtvenike Gospodu tamo gdje podižu svoje šatore. Ako je ikada bilo vrijeme kad je svaka kuća trebala biti kuća molitve, onda je to današnje vrijeme. Očevi i majke bi često trebali podići svoja srca Bogu u poniznoj molitvi za sebe i svoju djecu. Neka otac, kao sveštenik doma, na Božji žrtvenik polaže jutarnje i večernje žrtve, dok se njegova supruga i djeca pridružuju u molitvi i hvali. Isus će se rado zadržavati u takvoj kući. SPP 67.5

Iz svakog hrišćanskog doma trebala bi zračiti sveta svjetlost. Ljubav se treba otkrivati na djelu. Ona bi trebala prožimati sve porodične odnose, pokazujući se u obazrivosti, ljubaznosti i nježnoj, nesebičnoj ljubavi. Postoje domovi gdje se ova načela provode, domovi gdje se Bog slavi i gdje vlada istinska ljubav. Iz ovih se domova podižu jutarnje i večernje molitve Bogu kao slatki kad, a njegova se milost i blagoslovi spuštaju na molitelje kao jutarnja rosa. SPP 67.6

Dobro uređeno hrišćansko kućanstvo snažan je dokaz u prilog stvarnosti hrišćanske vjere — dokaz koji nevjernik ne može osporiti. Svi mogu vidjeti da u porodici djeluje uticaj koji djeluje na djecu i da je s njima Bog Abrahamov. Kad bi hrišćanski domovi imali pravi hrišćanski karakter, oni bi vršili moćan uticaj na dobro. Oni bi doista bili “svjetlost svijetu.” Nebeski Bog govori svakom vjernom roditelju riječima koje je uputio Abrahamu: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojem nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Abrahamu što mu je obećao.” SPP 68.1