Stvaranje Patrijarsi I Proroci

59. poglavlje — Prvi Izraelski Kralj

Ovo poglavlje zasniva se na 1. Samuelovoj 8 do 12.

Izraelom se upravljalo u ime i pod autoritetom Božjim. Posao Mojsija, sedamdeset starješina, upravitelja i sudija, sastojao se od sprovođenja zakona koje je Bog dao. Oni nisu imali ovlašćenja uvoditi zakone za narod. To je bio i dalje ostao uslov Izraelova postojanja kao naroda. Povremeno su poslani ljudi od Boga nadahnuti da poduče narod i usmjeravaju ga u primjeni zakona. SPP 316.1

Gospod je predvidio da će Izrael željeti kralja, ali se nije složio s promjenom načela na kojim je država bila utemeljena. Kralj je trebao biti zastupnik Svemoćnoga. Boga je trebalo priznavati kao Glavara naroda, a njegov je Zakon trebalo provoditi kao vrhovni zakon zemlje. ⁸ SPP 316.2

Kad su Izraelci prvi put naselili Hanaan, oni su priznali načela teokratije i narod je napredovao pod Jošuinom vladavinom. Ali porast stanovništva i druženje s drugim narodima donijeli su promjenu. Narod je usvojio mnoge običaje neznabožačkih susjeda te tako u velikoj mjeri žrtvovao svoj zaseban, svet karakter. Oni su postupno izgubili poštovanje prema Bogu i prestali vrednovati čast što su bili njegov izabrani narod. Privučeni sjajem i raskoši bezbožnih monarha, umarala ih je njihova vlastita jednostavnost. Među plemenima se pojavila ljubomora i zavist. Oslabili su ih unutarnji razdori i oni su neprekidno bili izloženi napadima bezbožnih neprijatelja, a narod je počeo vjerovati da ako žele zadržati svoj položaj među narodima, plemena se moraju ujediniti pod snažnom središnjom upravom. Kad su postali neposlušni Božjem Zakonu, oni su se željeli osloboditi vladavine božanskog Suverena. Tako se širom Izraela proširio zahtjev za monarhijom. SPP 316.3

Od vremena Jošue nikada se nije upravljalo s tako velikom mudrošću i uspjehom kao u vrijeme Samuelove uprave. Zadužen od Boga s trostrukom dužnošću sudije, proroka i sveštenika, on je s neumornom i nesebičnom revnošću radio na dobrobiti svog naroda, a narod je napredovao pod njegovom mudrom vladavinom. Obnovljen je red, promicana je pobožnost, a duh nezadovoljstva je za neko vrijeme bio potisnut. Ali kako su prolazile godine, prorok je bio prisiljen s drugima dijeliti brigu upravljanja te je imenovao svoja dva sina da rade kao njegovi pomoćnici. Dok je Samuel i dalje službovao u svom uredu u Rami, mladići su bili namješteni u Beer Šebi, da dijele pravdu blizu južne granice. SPP 316.4

Samuel je s potpunim odobrenjem naroda imenovao svoje sinove na njihove dužnosti, ali oni se nisu pokazali dostojnim očeva izbora. Gospod je preko Mojsija dao posebne upute svom narodu da izraelski vladari trebaju vladati pravedno, postupati pravedno prema udovicama i siročadi i ne popuštati potkupljivosti. Ali Samuelovi sinovi “gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu.” Sinovi proroka se nisu obazirali na uredbe što ih je on pokušavao usaditi u njihove umove. Oni nisu oponašali čist, nesebičan život svog oca. Upozorenje što ga je primio Eli nije uticalo na Samuelov um onako kako je trebalo. On je do neke mjere bio previše popustljiv prema svojim sinovima i posljedice su bile očite u njihovim karakterima i životu. SPP 316.5

Nepravednost ovih sudija prouzrokovala je mnogo nezadovoljstva i tako se našao izgovor za traženje promjene koju su tako dugo tajno željeli. “Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k Samuelu u Ramu. I rekoše mu: ‘Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idti tvojim stopama. Postavi nam dakle kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda.’” Pred Samuela nisu iznošeni slučajevi zloporabe vlasti u narodu. Da je znao za zlo ponašanje svojih sinova, on bi ih bez oklijevanja uklonio, ali poslanstvo to nije zahtijevalo. Samuel je uvidio da je njihov stvarni motiv bio nezadovoljstvo i ponos te da je njihov zahtjev bio rezultat promišljene i odlučne namjere. Niko nije prigovorio Samuelu. Svi su priznavali poštenje i mudrost njegove uprave, ali je ostarjeli prorok ovaj zahtjev smatrao njemu upućenim ukorom, i nastojao ga je direktno ukloniti. Međutim, on nije otkrio svoje osjećaje, nije ih ukorio, već je ovo pitanje u molitvi iznio pred Gospoda i od Njega zatražio savjet. SPP 317.1

I Gospod je rekao Samuelu: “Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima.” Prorok je ukoren što je žalio zbog ponašanja naroda prema njemu kao pojedincu. Oni nisu pokazali nepoštovanje prema njemu, već prema Božjem autoritetu koji je imenovao narodne vladare. Oni koji preziru i odbacuju vjerne sluge Božje pokazuju prezir ne samo prema čovjeku već i prema Gospodu koji ga je poslao. Oni time odbacuju Božje riječi, njegove ukore i savjete, oni odbacuju njegov autoritet. SPP 317.2

Dani najvećeg izraelskog napretka bili su dani kad su priznavali Jahvu kao svog kralja, kad su se zakoni i vladavina koju je On uspostavio smatrali uzvišenijim od zakona i vladavine svih ostalih naroda. Mojsije je rekao Izraelu u vezi s Gospodnjim zapovijestima: “To će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.” (Pnz 4,6) Međutim Izraelci su odstupanjem od Božjeg Zakona propustili postati narod kakvim ih je Bog želio učiniti, a onda su sva zla koja su bila posljedica njihovog grijeha i ludosti pripisali Božjoj vladavini. Toliko ih je grijeh zaslijepio. SPP 317.3

Gospod je kroz svoje proroke pretskazao da će Izraelom vladati kralj, ali to ne znači da je ovaj oblik uprave najbolji za njih ili u skladu s njegovom voljom. On je narodu dopustio da slijede svoj izbor jer su odbili da ih vode njegovi savjeti. Hošea kaže da im je Bog dao kralja u svom gnjevu (Hoš 13,11). Kad ljudi odluče ići svojim putem, ne tražeći savjet od Boga, ili nasuprot njegovoj otkrivenoj volji, On često udovoljava njihovoj želji da bi kroz to gorko iskustvo koje slijedi oni shvatili svoju ludost i pokajali se za svoj grijeh. Ljudski ponos i mudrost će se pokazati opasnim vodičem. Ono što srce želi nasuprot Božjoj volji na kraju će se pokazati kao prokletstvo, a ne blagoslov. SPP 317.4

Bog je želio da njegov narod samo Njega smatra autorom zakona i Izvorom njihove snage. Osjećajući se zavisnima o Bogu oni bi se neprestano približavali Njemu. Oni bi bili uzvišeni i oplemenjeni, osposobljeni za uzvišeni poziv na koji ih je On pozvao kao svoj izabrani narod. Ali ako bi na prijesto postavili čovjeka, to bi odvraćalo umove naroda od Boga. Oni bi se više uzdali u ljudsku snagu, a manje u božansku silu, zablude njihovih kraljeva navodile bi ih na grijeh i odvajale narod od Boga. SPP 317.5

Samuelu je rečeno da ispuni zahtjev naroda, ali da ih i upozori na Božje neodobravanje i obznani im posljedice njihova ponašanja. “Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja.” On je pred njih vjerno iznio terete koji će na njih biti stavljeni i pokazao im suprotnost između takvog potlačenog stanja i njihovog sadašnjeg slobodnog i naprednog stanja. Njihov će kralj oponašati sjaj i raskoš drugih kraljeva, a da bi to održao, bit će nužno staviti teške namete na njih osobno i njihove posjede. Od najljepših će se mladića zahtijevati da mu služe. Oni će biti njegovi konjanici, konjušari i trčaće pred njim. Oni će popunjavati redove njegove vojske, od njih će se očekivati da obraduju njegova polja, žanju njegovu žetvu i proizvode oružje za rat u njegovoj službi. Izraelske kćeri će biti odvođene kao slastičarke i pekarice u kraljev dvor. Da bi održavao svoj kraljevski položaj, on će uzeti njihovu najbolju zemlju koju je sam Jahve dao Izraelu. Njihove najbolje sluge, njihovu stoku “upotrebljavaće ih za svoj posao.” Pored svega toga kralj će zahtijevati desetinu od njihova prihoda, zaradu od njihova rada i proizvode njihovih polja. .“.. a vi sami postaćete mu robovi,” zaključio je prorok. “I kad jednog dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišiti u onaj dan.” Bez obzira kako će im teški biti njegovi nameti, jednom kad se monarhija uspostavi, oni je neće moći ukinuti kad zažele. SPP 317.6

Ali narod je uzvratio: “Ne! Hoćemo da kralj vlada nama! Tako ćemo i mi biti kao svi narodi: sudiće nam naš kralj, biće nam vođa i vodiće naše ratove.” SPP 318.1

‘Tako ćemo i mi biti kao svi narodi.” Izraelci nisu shvatili da je razlikovanje od ostalih naroda bila posebna prednost i blagoslov. Bog je odvojio Izraela od svih drugih naroda da bi ga učinio svojim posebnim blagom. Ali oni su, zanemarujući ovu veliku čast, gorljivo željeli oponašati primjer neznabožaca! Težnja da se prilagodimo svjetovnom ponašanju i običajima i danas postoji među onima koji sebe nazivaju Božjim narodom. Kad napuste Gospoda, oni počinju težiti za dobicima i častima ovog svijeta. Hrišćani neprekidno nastoje oponašati običaje onih koji obožavaju boga ovoga svijeta. Mnogi tvrde da se udruživanjem s ljudima ovog svijeta i prilagodavanjem njihovim običajima može izvršiti snažniji uticaj na neznabošce. Ali svi koji idu ovim putem odvajaju se od Izvora sve snage. Postavši prijatelji svijeta, oni su neprijatelji Božji. Zbog zemaljske različitosti oni žrtvuju neopisivu čast na koju ih je Bog pozvao, da objave hvalu Njemu koji nas je pozvao iz tame u svoje čudesno svjetlo (1 Pt 2,9). SPP 318.2

Samuel je duboko ožalošćen slušao riječi naroda, ali Gospod mu je rekao: “Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!” Prorok je obavio svoju dužnost. On je vjerno iznio upozorenje koje je bilo odbačeno. On je teška srca otpustio narod i sam otišao da se pripremi za veliku promjenu u upravi. SPP 318.3

Samuelov život čistoće i nesebičnog predanja bio je stalan ukor sveštenicima koji su služili samo sebi i starješinama, te ponosnoj, tjelesnoj izraelskoj zajednici. Premda nije nastupao sa sjajem i raskoši, njegova su djela nosila božanski pečat. Poštovao ga je Otkupitelj svijeta pod čijim je vođstvom vladao izraelskim narodom. Ali narod je umorila njegova pobožnost i predanje, oni su prezirali njegov ponizan autoritet i odbacili ga kao čovjeka koji bi njima trebao upravljati. SPP 318.4

U Samuelovu karakteru vidimo odraz Hristova lika. Čistoća Spasiteljeva života se odražavala u Samuelovu karakteru. Taj život bio je svjetlost svijetu i otkrivao je skrivenu pokvarenost ljudskih srca. Hristova je svetost bila ta koja je protiv Njega izazvala divlje strasti ljudi lažne pobožnosti. Hristos nije došao s bogatsvom i zemaljskim častima, a ipak su djela koja je učinio pokazala da On posjeduje veću silu od bilo kojeg ljudskog kneza. Jevreji su tražili Mesiju koji će slomiti neprijateljev jaram, ali su oni njegovali grijehe zbog kojih im je i nametnut jaram. Da je Hristos prekrio njihove grijehe i pljeskao njihovoj pobožnosti, oni bi ga prihvatili kao svog kralja, ali oni nisu trpjeli njegovo neustrašivo ukoravanje njihovih poroka. Oni su prezirali ljepotu karaktera u kojem je iznad svega vladala dobrota, čistoća i svetost, u kojem nije bilo mržnje osim prema grijehu. Tako je bilo u svim vremenima. Svjetlost s Neba donosi osudu na sve koji odbace hoditi u njoj. Kad su ukoreni primjerom onih koji mrze grijeh, licemjeri će postati Sotonini agenti koji će mučiti i progoniti vjerne. “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Hristu Isusu bit će progonjeni.” (2 Tim 3,12) SPP 318.5

Premda je u proročanstvima bila prorečena monarhijska vladavina nad Izraelom, Bog je sebi zadržao pravo da bira kralja. Izraelci su dosada poštovali Božji autoritet tako da su izbor u cijelosti prepuštali Njemu. Izbor je pao na Šaula, sin Kišova, iz plemena Benjaminova. SPP 319.1

Lične karakteristike budućeg kralja bile su takve da zadovolje ponos srca iz kojeg je proistekla želja za kraljem. “Među sinovima Izraelovim nije bilo ljepšega čovjeka od njega.” (1 Sam 9,2) Plemenita i dostojanstvena držanja, na vrhuncu snage, pristao i visok, on je izgledao kao onaj koji je rođen da vlada. Ipak su ovim vanjskim Šaulovim privlačnostima nedostajale uzvišenije osobine koje čine istinsku mudrost. On u mladosti nije naučio vladati svojim naglim, neobuzdanim strastima, on nikada nije osjetio obnoviteljsku silu božanske milosti. SPP 319.2

Šaul je bio sin moćnog i bogatog poglavara, ali u skladu s jednostavnošću onog vremena on se zajedno s ocem bavio skromnim poljodjelskim dužnostima. Neke su očeve životinje zalutale u planinama i Šaul ih je sa slugom pošao tražiti. Uzalud su tražili tri dana kad je sluga, budući da nisu bili daleko od Rame, ⁹ Samuelova doma, predložio da proroka pitaju u vezi s izgubljenim životinjama. “Gle, imam u ruci četvrt šekela srebra: daću ga Božjem čovjeku da nas uputi kamo bismo išli.” To je bilo u skladu s običajem onog vremena. Osoba koja je prilazila nekome ko je viši po položaju ili dužnosti donosila mu je mali dar, kao izraz poštovanja. SPP 319.3

Kad su se približili gradu, susreli su neke mlade djevojke koje su došle zahvatiti vodu i zapitali za vidioca. Odgovoreno im je da se upravo trebalo održati bogosluženje, da je prorok već stigao i da se “na uzvišici” trebala prinijeti žrtva, a nakon toga održati žrtvena gozba. Za vrijeme Samuelove uprave dogodile su se velike promjene. Kad je prvi put primio Božji poziv, služba u Svetilištu je bila prezirana. ‘Jer su ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi.” (1 Sam 2,17) Ali sada su se širom zemlje održavala bogosluženja Jahvi i narod je pokazivao zanimanje za vjersku službu. Budući da nije bilo službe u Svetilištu, žrtve su se neko vrijeme prinosile na drugim mjestima, a gradovi sveštenika i Levita, gdje je narod dolazio po upute, sada su bili izabrani za ovu svrhu. Najviša mjesta u ovim gradovima obično su birana kao mjesto za žrtvu i stoga su ih zvali “uzvišice”. SPP 319.4

Šaul je na gradskim vratima susreo samog proroka. Bog je Samuelu otkrio da će u to vrijeme izabrani kralj Izraela sam doći pred njega. Sada, kad su stajali licem u lice, Gospod je rekao Samuelu: “Evo ti čovjeka za koga ti rekoh: Taj će vladati nad mojim narodom.” SPP 319.5

Na Šaulov zahtjev: “Daj mi kaži gdje je vidiočeva kuća”, Samuel je odgovorio: “Ja sam vidjelac.” Uvjerivši ga da su izgubljene životinje nađene, on ga je pozvao da ostane i bude na gozbi, nagovješćujući istovremeno velike zadatke pred njim: “Uostalom, kome pripada sve što je najdragocjenije u Izraelu? Zar ne tebi i svemu domu tvoga oca?” Srce slušaoca je uzdrhtalo na prorokove riječi. On je mogao shvatiti dio njihova značaja jer je zahtjev za kraljem postao pitanje sveopšteg zanimanja cijelog naroda. Ipak, Šaul je s umjerenom skromnošću odgovorio: “Nisam li ja od Benjaminova plemena, najmanjega plemena Izraelova? A moj rod nije li najneznatniji između svih rodova Benjaminova plemena? Zašto mi dakle govoriš takve riječi?” Samuel je odveo stranca do zbornog mjesta na kojemu su se okupile starješine grada. Među njima je na prorokovu zapovijest Šaulu dano počasno mjesto, a na gozbi je pred njega stavljen najbiraniji dio. Kad je služba bila završena, Šaul je odveo svog gosta kući i tamo na krovu razgovarao s njim, iznoseći mu velika načela na kojima je bila uspostavljena Izraelova uprava, nastojeći ga tako pripremiti za njegov uzvišeni položaj. SPP 319.6

Kad je Šaul rano sljedećeg jutra otišao, prorok je pošao s njim. Prošavši kroz grad on je poslao slugu naprijed. Onda je zapovjedio Šaulu da stane i primi poruku koju mu je Bog poslao. “Tada Samuel uze uljanicu s uljem te je izli na glavu Šaulu; zatim ga poljubi i reče: ‘Ovim te Jahve pomazao za kneza nad svojim narodom Izraelom.’” Kao dokaz da je to učinio s božanskim autoritetom, on je prorekao događaje koji će se dogoditi na putu kući i uvjerio Šaula da će ga Duh Sveti osposobiti za dužnost koja ga je očekivala. “Tada ce na te sići duh Jahvin,” rekao je prorok, “ i promijenićeš se u drugog čovjeka. A kad se ispune ti znakovi, onda čini kako ti se prilika pruži, jer je Bog s tobom.” SPP 320.1

Dok je Šaul išao putem, obistinilo se sve što je prorok rekao. Rečeno mu je da su u blizini Benjaminove granice nađene izgubljene životinje. U ravnici kod logorskog hrasta susreo je tri čovjeka koji su išli na bogosluženje u Betel. Jedan je od njih nosio tri jareta za žrtvu, drugi tri okrugla hljeba, a treći mijeh vina, za žrtvenu gozbu. Oni su prema običaju pozdravili Šaula i dali mu dva hljeba. U Gibei, njegovu gradu, grupa proroka koja se vraćala s “uzvišice” pjevala je hvalu Bogu uz harfe, bubnjeve, frule i citre. Kad im je Šaul prišao, Duh je Gospodnji sišao na njega i on se pridružio u pjesmi hvale i prorokovao s njima. On je govorio s tako velikom mudrošću i tečnošću i tako se revno pridružio službi da su oni koji su ga znali sa zaprepaštenjem uzviknuli: “Što se to dogodilo sa sinom Kiševim? Zar je Šaul među prorocima?” SPP 320.2

Kad se Šaul pridružio prorocima na bogosluženju, Sveti Duh je u njemu učinio veliku promjenu. Svjetlost božanske čistote i svetosti obasjala je tamu tjelesnog srca. Vidio je sebe onakvog kakav je bio pred Bogom. Vidio je ljepotu svetosti. On je sada bio pozvan da počne borbu protiv grijeha i Sotone, i osjetio je da u tom sukobu njegova sila mora u cijelosti doći od Boga. Plan spasenja, koji je prije izgledao nejasnim i nesigurnim, sada je bio otvoren njegovom razumijevanju. Gospod ga je obdario hrabrošću i mudrošću za ovaj visoki položaj. On mu se otkrio kao Izvor snage i milosti i prosvijetlio njegovo razumijevanje u vezi s božanskim zahtjevima i njegovim dužnostima. SPP 320.3

Narodu nije bilo obznanjeno pomazanje Šaula za kralja. Božji se izbor trebao javno objaviti s pomoću ždrijeba. Zbog toga je Samuel sazvao narod u Mispu. Izmoljena je molitva za božansko vođstvo, a zatim je slijedio svečani obred bacanja ždrijeba. Okupljena zajednica je u tišini očekivala ishod. Pleme, porodica i dom određivani su jedno za drugim, a onda je Šaul, Kišov sin, istaknut kao izabranik. Ali Šaul nije bio među okupljenima. Opterećen osjećajem velike odgovornosti koju je trebao nositi on se tajno povukao. Vratio se u zajednicu koja je s ponosom i zadovoljstvom primijetila da je imao kraljevski stas i plemenit izgled, “bijaše glavom i ramenima viši od sviju”. Čak je i Samuel koji ga je predstavljao zajednici uzviknuo: “Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu ravna u svemu narodu.” A kao odgovor ogromno mnoštvo je jednim dugim povikom radosti uzvratilo: “Živio kralj!” SPP 320.4

Samuel je onda pred narod iznio “kraljevsko pravo”, načela na kojima se temeljila monarhijska vladavina i način na koji se ona nadzire. Kralj nije trebao biti apsolutni monarh, već je svoju vlast trebao vršiti u pokornosti volji Svemogućega. Ovaj je govor bio zapisan u knjigu u kojoj su iznesena i posebna prava knezova te prava i prednosti naroda. Premda je narod prezirao Samuelova upozorenja, vjerni je prorok, premda prisiljen popustiti njihovim čežnjama, i dalje nastojao koliko god je moguće zaštititi njihovu slobodu. SPP 320.5

Dok je narod većinom bio spreman priznati Šaula kao svog kralja, velika grupa se tome protivila. To što je monarh bio izabran iz Benjaminova plemena, najmanjeg od izraelskih plemena, na štetu Jude i Efrajima, najvećih i najmoćnijih plemena, bilo je neuvažavanje koje oni nisu mogli podnijeti. Oni su odbili izraziti odanost Šaulu ili mu donijeti uobičajene darove. Upravo oni koji su najžustrije zahtijevali kralja bili su oni koji su odbili sa zahvalnošću prihvatiti čovjeka koga je Bog imenovao. Članovi svake grupe imali su svog miljenika koga su željeli vidjeti na prijestolu, a nekoliko vođa je željelo tu čast za sebe. Zavist i ljubomora su gorjeli u srcima mnogih. Djelovanje ponosa i ambicije doveli su do razočaranja i nezadovoljstva. SPP 320.6

Šaul ovakve okolnosti nije smatrao prikladnim za preuzimanje znaka kraljevskog dostojanstva. Ostavljajući Samuela da upravlja kao i prije on se vratio u Gibeu. Grupa koja ga je odlučila podržati videći božanski izbor u njegovu imenovanju otpratila ga je s počastima. Ali on nije silom pokušao održati svoje pravo na prijesto. U svom domu među visoravnima Benjaminove zemlje on se tiho bavio dužnostima poljodjelca, prepuštajući Bogu uspostavljanje njegova autoriteta. SPP 321.1

Uskoro nakon proglašenja Amonci su, pod kraljem Nahašom, napali područje plemena istočno od Jordana i zaprijetili gradu Jabešu Gileadskom. Stanovnici su pokušali osigurati primirje nudeći Amoncima danak. Surovi kralj se nije s tim htio složiti, već samo uz uslov da svakome od njih može iskopati desno oko, što će biti stalan svjedok njegove moći. SPP 321.2

Narod je u opokoljenu gradu molio za odgodti od sedam dana. Amonci su se s time složili misleći da će tako uvećati čast očekivane pobjede. Iz Jabeša su odmah poslani vjesnici da zatraže pomoć od plemena zapadno od Jordana. Oni su vijest odnijeli u Gibeu i prouzročili sveopći strah. Šaul, vrativši se od goveda u polju, čuo je glasno oplakivanje što je navješćivalo neku veliku nesreću. On je rekao: ‘Što je ljudima te plaču?” Kad mu je ponovljen sramotni izvještaj, u njemu su se probudile sve uspavane sile. “Kad je Šaul čuo te riječi, Duh Jahvin side na njega,... i uze on dva vola, isiječe ih, i komade razasla po poslanicima u sve krajeve Izraelove i poruči: ‘Ko ne pode za Šaulom, ovako će biti s njegovim govedima.’” SPP 321.3

Tri stotine hiljada ljudi se okupilo u ravnici Bezek, pod Šaulovom zapovjedništvom. Odmah su poslani vjesnici opkoljenom gradu s obećanjem da ujutro mogu očekivati pomoć, na dan kad su se trebali predati Amoncima. Brzim noćnim hodom Šaul i njegova vojska je prešla Jordan i stigla pred Jabeš o “jutarnjoj straži”. Podijelivši svoje snage u tri grupe, poput Gideona, on je napao logor Amonaca rano ujutro, kad su, ne očekujući opasnost, bili najmanje oprezni. U panici koja je nastala oni su bili potpuno pobijeni. “A što preživje, rasprša se da ni dvojica ne ostaše zajedno.” SPP 321.4

Šaulova tačnost i junaštvo, kao i zapovjedništvo koje se očitovalo u uspješnom vođenju tako velike vojske bile su osobine koje je izraelski narod želio u svom kralju da bi se mogli oduprijeti drugim narodima. Oni su ga sad pozdravili kao svog kralja, pripisujući slavu pobjede ljudskim silama i zaboravljajući da bi bez posebnog Božjeg blagoslova svi napori bili uzaludni. U svom oduševljenju neki su predložili da se pogube oni koji su u početku odbili priznati Šaulov autoritet. Ali kralj se umiješao riječima: “Neka se ne pogubi u ovaj dan niko, jer je danas Jahve izvojevao pobjedu u Izraelu.” Ovim je Šaul pružio dokaze o promjeni koja se dogodila u njegovom karakteru. Umjesto da čast pripiše sebi, on je Bogu dao slavu. Umjesto da pokaže želju za osvetom, on je pokazao duh sažaljenja i oproštanja. To je nepogrješivi dokaz da Božja milost prebiva u srcu. SPP 321.5

Samuel je sada predložio da se u Gilgalu sazove narodni sabor da se Šaulu može javno predati kraljevstvo. Tako je i učinjeno. “Ondje žrtvovaše pred Jahvom žrtve pričesnice, i ondje je Šaul sa svim Izraelcima slavio slavlje.” SPP 321.6

Gilgal je bilo mjesto prvog izraelskog logorovanja u Obećanoj zemlji. Ovdje je Jošua, po božanskoj zapovijesti, podigao dvanaest spomen kamenova da služe kao sjećanje na čudesni prelazak Jordana. Ovdje su ponovili obrezanje. Ovdje su svetkovali prvu Pashu nakon grijeha kod Kadeša i putovanja pustinjom. Tu je prestala padati mana. Ovdje se Vojskovođa vojske Gospodnje otkrio kao glavni zapovjednik izraelske vojske. S ovog mjesta oni su pošli da sruše Jerihon i osvoje Aj. Ovdje se Ahan suočio s kaznom za grijeh, tu je sklopljen ugovor s Gibeoncima kojim je kažnjeno Izraelovo zanemarivanje da zatraže savjet od Boga. Na ovoj ravnici, povezani s takvim uzbudljivim sjećanjima, stajali su Samuel i Šaul, i kad su povici dobrodošlice kralju utihnuli, ostarjeli je prorok izrekao svoje oproštajne riječi kao vladar naroda. SPP 321.7

“Evo, ispunio sam vašu želju u svemu što ste od mene tražili, i postavili kralja nad vama. I od sada će kralj ići pred vama. A ja sam ostario... Ja sam išao pred vama od svoje mladosti pa do današnjega dana. Evo me! Posvjedočite protiv mene pred Jahvom i pred njegovim pomazanikom: kome sam oteo vola i kome sam oteo magarca? Koga sam prevario? Koga sam tlačio? Od koga sam primio mito da bih zažmirio na jedno oko? Ja ću vam sve natrag vratiti.” SPP 322.1

Narod je jednoglasno odgovorio: “Nisi nas prevario, nisi nas tlačio, nisi ni od koga primio ništa.” SPP 322.2

Samuel nije samo pokušavao opravdati svoje vlastito ponašanje. On je prije toga iznio načela koja trebaju rukovoditi i kralja i narod i ovim je riječima želio dodati težinu vlastitog primjera. On je od djetinjstva bio povezan s Božjim djelom, a tokom njegovog dugog života pred njim je bio samo jedan cilj, Božja slava i najviše dobro Izraela. SPP 322.3

Prije no što se moglo nadati napretku Izraela oni su se morali pokloniti pred Bogom. Kao posljedica grijeha oni su izgubili vjeru u Boga i uvid u njegovu silu i mudrost da vlada narodom, izgubili su povjerenje u njegovu sposobnost da brani svoju stvar. Prije no što nadu istinski mir, oni su morali uvidjeti i priznati grijeh zbog kojeg su bili krivi. Oni su objavili da je cilj njihova zahtjeva za kraljem: “Sudiće nam naš kralj, biće nam vođa i vodiće naše ratove.” Samuel im je ponovio istoriju Izraela, od dana kad ih je Bog izveo iz Egipta. Jahve, kralj nad kraljevima, išao je pred njima i vodio njihove ratove. Njihovi su ih grijesi često predavali u ruke njihovim neprijateljima, ali čim su se okrenuli od svojih zlih puteva, Božja milost je podigla izbavitelja. Bog je poslao Gideona, Baraka, Jiftaha i Samuela, te vas izbavi iz ruku vaših neprijatelja unaokolo, tako da ste mogli živjeti bez straha.” A kad im je zaprijetila opasnost, oni su izjavili: “Ne, nego kralj neka vlada nad nama!”, a prorok je kazao: “Pa ipak je vaš kralj Jahve, vaš Bog!” SPP 322.4

“Sada još jednom,” nastavio je Samuel, “pristupite i vidite veliki znak koji će Jahve učiniti pred vašim očima. Nije li sada pšenična žetva? Ali ja ću zazvati Jahvu, i on će poslati gromove i kišu. I jasno ćete razabrati kako je veliko zlo koje ste učinili pred Jahvom tražeći sebi kralja. Tada Samuel zazva Jahvu, i Jahve posla gromove i kišu u onaj dan.” U vrijeme pšenične žetve, u svibnju i lipnju, na istoku nije padala kiša. Nebo je bilo bez oblaka, a zrak miran i blag. Tako snažna oluja u to doba godine ispunila je srca strahom. Narod je u poniznosti priznao svoj grijeh, isti grijeh zbog kojeg su bili okrivljeni. “Moli se Jahvi, svome Bogu, za svoje sluge, da ne pomremo, jer smo svim svojim grijesima dodali zlo tražeći sebi kralja.” SPP 322.5

Samuel nije ostavio narod u stanju obeshrabrenja, jer bi to omelo napore za bolji život. Sotona bi ih naveo da na Boga gledaju kao na strogog i neumoljivog, te će tako biti izloženi mnogobrojnim kušnjama. Bog je milostiv i oprašta, želeći pokazati naklonost prema svom narodu kad oni slušaju njegov glas. “Ne bojte se!” bila je Božja poruka preko njegovog sluge. “Vi ste doduše učinili sve ovo zlo, ali sada ne ostavljajte više Jahvu, nego služite Jahvi svim svojim srcem. Ne priklanjajte se više ništavim idolima koji vam ništa ne koriste, ništa vam ne pomažu, jer su samo ništavila. A Jahve neće odbaciti svoga naroda.” SPP 322.6

Samuel nije ništa rekao o omalovažavanju njega, nije ih ukorio za nezahvalnost kojom je Izrael uzvratio za njegovo predanje cijelog života, već ih je uvjeravao u njegovu neprestanu brigu za njih: “A od mene neka je daleko da zgriješim Jahvi prestajući moliti za vas i upućivati vas na dobar i pošten put. Samo se bojte Jahve, i njemu iskreno služite svim svojim srcem; jer, pogledajte kako se velikim očitovao među vama. Ako li budete činili zlo, propašćete vi i vaš kralj.” SPP 323.1