Stvaranje Patrijarsi I Proroci

56. poglavlje — Eli I Njegovi Sinovi

Ovo poglavlje zasniva se na 1. Samuelovoj 2,12-36.

Eli je bio sveštenik i sudija u Izraelu. On je zauzimao najviši i najodgovorniji položaj u Božjem narodu. Kao božanski izabran čovjek za svetu svešteničku dužnost i postavljen nad zemljom kao najveći sudački autoritet, na njega se gledalo kao na primjer i on je imao veliki uticaj na izraelska plemena. Ali premda je bio imenovan da upravlja narodom, on nije vladao svojim vlastitim domom. Eli je bio popustljiv otac. Ljubeći mir i lagodnost on nije primjenjivao svoj autoritet da ispravi zle navike i strasti svoje djece. On se pokoravao njihovoj volji i dopuštao da idu svojim putem umjesto da im se suprotstavi i kazni ih. Umjesto da odgoj svojih sinova smatra jednim od najvažnijih odgovornosti, on je prema tom pitanju postupao kao da su posljedice beznačajne. Izraelski sveštenik i sudija nije bio prepušten tami neznanja u vezi s dužnostima obuzdavanja i upravljanja djecom koju mu je Bog predao na brigu. No Eli je ustuknuo od svoje dužnosti jer je ona zahtijevala da se suprotstavi volji svojih sinova i da ih kažnjava i ograničava. Ne važući strašne posljedice koje će uslijediti iz njegova ponašanja on je popuštao svojoj djeci u svemu što su željela i zanemario djelo njihove pripreme za službu Bogu i za životne dužnosti. SPP 301.1

Bog je rekao o Abrahamu: “Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću porodicu kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno.” (Post 18,19) Međutim, Eli je dopustio da djeca vladaju njime. On je postao podložan svojoj djeci. Prokletstvo prijestupa se očitovalo u pokvarenosti i zlu koji su obilježavali ponašanje njegovih sinova. Oni nisu cijenili Božji karakter ni svetost njegovog Zakona. Njegova služba je za njih bila obična stvar. Oni su od djetinjstva navikli na Svetilište i njegove službe i umjesto da ih sve više poštuju, oni su izgubili svaki osjećaj svetosti i važnosti. Otac nije ispravio njihov nedostatak strahopoštovanja prema autoritetu, nije obuzdao njihovo nepoštovanje svečane službe u Svetilištu, a kad su odrasli, oni su bili puni smrtonosnih plodova skepticizma i pobune. SPP 301.2

Premda su bili potpuno neprikladni za službu, oni su postavljeni za sveštenike u Svetilištu da služe pred Bogom. Gospod je dao najjasnije upute u vezi s prinošenjem žrtava, ali ovi bebožni ljudi nisu posvetili pažnju žrtvenom zakonu koji je trebalo vršiti na najsvečaniji način. Svrha žrtvi, koje su upućivale na Hristovu smrt, bila je da u srcima naroda očuva vjeru u Otkupitelja koji je trebao doći, stoga je bilo najvažnije da se Gospodnje upute u vezi s njima strogo vrše. Žrtve zahvalnice su bile poseban izraz zahvalnosti Bogu. Ovim se žrtvama na žrtveniku spaljivalo samo salo, određeni dio žrtve se čuvao za sveštenike, a veći se dio vraćao prenosiocu da ga jedu on i njegovi prijatelji tokom žrtvenog praznika. Tako su sva srca usmjeravana, u zahvalnosti i vjeri, na veliku Žrtvu koja je trebala uzeti grijehe svijeta. SPP 301.3

Elijevi sinovi, umjesto da shvate svečanost ove simbolične službe, samo su mislili kako da je učine sredstvom popuštanja samima sebi. Nezadovoljni dijelom žrtve zahvalnice koja im je dodijeljena, oni su zahtijevali dodatni dio, a veći broj žrtava prinošenih na godišnjim praznicima pružali su svešteniku priliku da se obogate nauštrb naroda. Oni ne samo što su zahtijevali više no što su imali pravo već su odbili čekati da se salo spali na žrtveniku Bogu.Oni su ustrajali u uzimanju dijelova koje su željeli, a ako im je to bilo uskraćeno, oni su prijetili da će ih uzeti silom. SPP 301.4

Ovo nepoštivanje od strane sveštenika uskoro je lišilo službu svetog i svečanog značaja i narod je “prezirao žrtvu koja se prinosila Jahvi”. Velika slikovita žrtva na koju su trebali gledati s iščekivanjem više se nije prepoznavala. “Grijeh mladića bio je vrlo velik pred Jahvom.” SPP 302.1

Ovi nevjerni sveštenici su prestupili Božji zakon i obeščastili svoju svetu službu svojim zlim i unižavajučim ponašanjem, a svojom nazočnošću nastavili kaljati Božji šator. Mnogi ljudi, ispunjeni ozlojeđenošću zbog pokvarenog ponašanja Hofnija i Pinhasa, prestali su dolaziti na određeno mjesto bogosluženja. Tako je služba koju je Bog uspostavio bila prezrena i zanemarena jer je bila povezana s grijesima bezbožnih ljudi, dok su oni čija su srca težila zlu bili ohrabreni u grijehu. Bezboštvo, razvrat i idolopoklonstvo prevladavali su u zastrašujućim razmjerima. SPP 302.2

Eli je učinio veliki grijeh kad je dopustio svojim sinovima da služe u svetoj službi. Opravdavajući na ovaj ili onaj način njihovo ponašanje, on je bio slijep za njihove grijehe, ali oni su napokon dosegli tačku kad on više nije mogao zatvarati oči na zločine svojih sinova. Narod je prigovarao zbog njihovih zlih djela, i veliki je sveštenik bio ožalošćen i potresen. Više se nije usudio šutjeti. Ali njegovi su sinovi bili odgojeni da misle samo o sebi i sada se nisu ni na koga osvrtali. Vidjeli su žalost svog oca, ali njihova srca nisu bila dirnuta. Čuli su njegove blage ukore, ali to na njih nije ostavljalo dojam niti su htjeli promijeniti svoje zlo ponašanje, premda su bili upozoreni na posljedice svog grijeha. Da je Eli pravedno postupao prema svojim sinovima, njima bi bila uskraćena sveštenička služba i bili bi kažnjeni smrću. Bojeći se da im javno nanese sramotnu osudu, on ih je podržavao u najsvetijim i najpovjerljivijim dužnostima. I dalje im je dopuštao da svoju pokvarenost miješaju sa svetom službom Božjom i da istini nanose uvredu koju godine nisu mogle izbrisati. Ali kad je izraelski sudija zanemario svoje djelo, Bog je preuzeo stvar u svoje ruke. SPP 302.3

“Uto dođe jedan Božji čovjek k Eliju i reče mu: ‘Ovako govori Jahve: Nisam li se jasno objavio domu oca tvojega kad su bili u Egiptu, robovi u kući faraonovoj? Odabrao sam ih između svih plemena Izraelovih da mi budu sveštenici, da se uspinju na moj žrtvenik, da prinose žrtve paljenice i da nose oplećak preda mnom: i dao sam domu oca tvojega sve paljene žrtve sinova Izraelovih. Zašto gledaš zavidnim okom žrtvu i prinos što sam ih odredio za svoj Dom? I zašto paziš sinove svoje više nego mene, toveći ih najboljim dijelovima svih žrtvenih prinosa naroda moga Izraela? Zato sam — riječ je Jahve, Boga Izraelova — rekao doduše da će dom tvoj i dom oca tvojega stupati preda mnom dovijeka, ali sada — riječ je Jahvina — neka je to daleko od mene! Jer ja častim one koji mene časte, a koji mene preziru, bit će osramoćeni... Ja ću sebi podići vjerna sveštenika, koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji, i njemu ću sazdati trajan dom, i on će svagda stupati pred pomazanikom mojim.” SPP 302.4

Bog je optužio Elija da je više poštovao svoje sinove nego Gospoda. Eli je dopustio da žrtve koje je Bog odredio kao blagoslov Izraelu postanu gadost, umjesto da iznese sramotu svojih sinova zbog njihovih bezbožnih i gadnih običaja. Oni koji slijede vlastite sklonosti, iz slijepe ljubavi prema djeci, popuštajući im u zadovoljavanju njihovih sebičnih želja, i ne koriste se Božjim autoritetom da ukore grijeh i isprave zlo, očito pokazuju da poštuju svoju bezbožnu djecu više no što poštuju Boga. Oni se više brinu da zaštite njihov ugled nego da proslave Boga, oni više žele zadovoljiti svoju djecu nego Gospoda ili sačuvati njegovu službu od svakog oblika grijeha. SPP 302.5

Bog je Elija, izraelskog sveštenika i sudiju, držao odgovornim za moralni i vjerski položaj svog naroda, a u posebnom smislu i za karakter njegovih sinova. On je prvo trebao blagim mjerama obuzdati zlo, ali ako one nisu koristile, on ih je trebao pokoriti najstrožim mjerama. On je izazvao Gospodnje nezadovoljstvo jer nije ukoravao grijeh i vršio pravdu nad grješnicima. Na njega se nije moglo osloniti da će održati čistotu Izraela. Oni koji imaju malo hrabrosti da ukore grijeh, ili koji zbog nemarnosti i nedostatka zanimanja ne ulažu napore da oplemene porodicu ili Božju crkvu, drže se odgovornim za zlo koje može uslijediti iz njihova zanemarivanja dužnosti. Mi smo isto tako odgovorni za zla koja smo mogli spriječiti u drugima korištenjem roditeljskog ili pastorskog autoriteta kao da su ta djela bila naša vlastita. SPP 303.1

Eli nije upravljao svojim domom prema Božjim pravilima za upravljanje porodicom. On je slijedio svoj vlastiti razum. Nježni je otac previdio propuste i grijehe svojih sinova u njihovom djetinjstvu, laskajući sebi da će oni nakon nekog vremena prerasti svoje zle sklonosti. Mnogi čine iste pogreške. Oni misle da znaju bolje odgajati djecu od onoga što je Bog dao U svojoj Riječi. Oni u njima pothranjuju pogrešne sklonosti, izgovarajući se: “Oni su premladi da bi ih se kažnjavalo. Čekajte dok postanu stariji, kad im se bude moglo objasniti.” Tako se pogrešne navike ostavljaju dok ne ojačaju i ne postanu druga priroda. Djeca odrastaju bez ograničenja, s karakternim osobinama koje će im donositi prokletstvo cijelog života i koje će se lako stvarati i ti drugima. SPP 303.2

Nema većeg prokletstva u domu nego kada se dopusti da mladi idu svojim putem. Kad roditelji uvažavaju svaku želju svoje djece i popuštaju im u onome što znaju da nije za njihovo dobro, djeca ubrzo gube poštovanje prema roditeljima, prema autoritetu Boga i čovjeka i postaju zatočenici Sotonine volje. Uticaj nesređene porodice se širi i postaje razoran za cijelo društvo. On raste kao plima zla koja utiče na porodice, zajednice i vlade. SPP 303.3

Zbog Elijeva položaja njegov je uticaj bio dalekosežniji od uticaja običnog čovjeka. Širom Izraela se oponašao njegov porodični život. U hiljadama domova koje je oblikovao njegov uticaj vidjele su se štetne posljedice nemarnog, lagodnog postupanja. Ako se djeca prepuštaju zlim običajima, dok roditelji tvrde da su vjerni, to je ukor Božjoj istini. Najbolji ispit hrišćanstva u domu je vrsta karaktera koja je nastala njegovim uticajem. Djela govore glasnije od najpozitivnijeg izraza pobožnosti. Ako vjernici, umjesto da ulažu revne, ustrajne, teške napore da stvore uređen dom kao svjedok korisnosti vjere u Boga, popuštaju u kontroli i zlim željama svoje djece, oni čine ono što je učinio Eli. oni sramote Hrista i donose propast sebi i svom domu. Bez obzira kako su velika zla roditeljske nevjernosti u bilo kojim okolnostima, ona su deset puta veća kad se nalaze u porodicama onih koji su postavljeni kao učitelji naroda. Kad oni propuste vladati svojim domom, oni svojim pogrješnim primjerom zavode mnoge. Njihova je krivica daleko veća od drugih jer je njihov položaj odgovorniji. SPP 303.4

Aronovom domu je dano obećanje da će uvijek hoditi pred Bogom, ali to je obećanje dano uz uslov da se oni cijelim srcem posvete radu u Svetilištu i uzdižu Boga svakim svojim postupkom, a ne da služe sebi i slijede vlastite iskvarene sklonosti. Eli i njegovi sinovi su bili iskušani, a Gospod ih je našao nedostojnima uzvišena položaja sveštenika u njegovoj službi. Bog je objavio: .“.. neka je to daleko od mene!” On im nije mogao dati dobro što ga je namjeravao dati, jer su propustili učiniti svoj dio. SPP 303.5

Primjer onih koji služe u svetoj službi treba biti takav da u narodu usadi osjećaj poštovanja prema Bogu i straha da ga ne uvrijede. Kad ljudi koji ustaju u “ime Hrista” (2. Kor 5.20) iznijeti narodu Božju poruku milosti i pomirenja, koriste svoj sveti poziv kao pokrivalo za sebična i tjelesna zadovoljstva, oni postaju najdjelotvornija Sotonina sredstva. Kao i Hofni i Pinhas oni navode ljude da prezru žrtvu koja se prinosi Jahvi. Oni mogu neko vrijeme tajno ići svojim zlim putem, ali kad se naj-poslije razotkrije njihov istinski karakter, vjera naroda je toliko uzdrmana da se često uništi sve njihovo povjerenje u religiju. U umu ostaje nepovjerenje prema svima koji tvrde da uče Božju Riječ. Vijest istinitog Hristovog sluge prima se sa sumnjom. Uvijek iznova se javlja pitanje: “Hoće li i ovaj čovjek biti poput onoga koji je učio svetosti, ali je bio tako pokvaren?” Tako Božja Riječ gubi svoju silu na ljudskim dušama. SPP 303.6

U Elijevom ukoru njegovim sinovima nalaze se riječi od svečane i zastrašujuće važnosti, riječi o kojima bi bilo dobro da razmisle svi koji služe u svetoj službi: “Ako čovjek zgriješi čovjeku, Bog će presuditi. Ali ako čovjek zgriješi Jahvi, ko će se zauzeti za njega?” Da su njihovi grijesi uvrijedili samo njihove bližnje, sudae je mogao donijeti pomirenje tako što bi odredio kaznu i zahtijevao nadoknadu i prijestupnicima je tako moglo biti oprošteno. Ili da su učinili neki drzak grijeh, mogla se prinijeti žrtva za grijeh. Ali njihovi su grijesi bili toliko isprepleteni s njihovom službom sveštenika Svemoćnoga, te je prinošenjem žrtve za grijeh Bog toliko bio obeščašćen i ponižen pred narodom, da za njih nije bilo ispaštanja koje bi se moglo prihvatiti. Njihov vlastiti otac, premda je sam bio veliki sveštenik, nije se usudio posredovati u njihovu korist. On ih nije mogao zaštititi od Božjeg svetog gnjeva. Oni koji preziru sredstva što ih je Nebo dalo za čovjekovo otkupljenje najgrešniji su od svih grješnika, oni “koji za vlastiti račun raspinju Sina Božjeg i javno ga izlažu ruglu” (Heb 6,6). SPP 304.1