Stvaranje Patrijarsi I Proroci

50. poglavlje — Desetine I Prinosi

U izraelskoj ekonomiji desetina narodnog prihoda je izdvajana za potporu javnih bogosluženja. Stoga je Mojsije rekao Izraelcima: “Svaka desetina sa zemljišta, bilo od poljskih usjeva, bilo od plodova sa stabala, pripada Jahvi; to je Jahvi posvećeno.” “Svaka desetina od krupnoga i sitnoga blaga, to jest svako deseto... neka bude posvećeno Jahvi.” (Lev 27,30.32) SPP 273.1

Međutim, sistem desetkovanja nije potekao od Izraelaca. Gospod je od najranijih vremena polagao pravo na desetinu i taj se zahtjev priznavao i poštovao. Abraham je desetinu dao Melhisedeku, svešteniku Boga Svevišnjega (Post 14,20). Jakov je, bjegunac i lutalica, za dolaska u Betel obećao Gospodu: “A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.” (Post 28,22) Kad su Izraelci organizirani kao narod, zakon o desetini je potvrđen kao božanska uredba, a njihov napredak je zavisio o poslušnosti ovoj uredbi. SPP 273.2

Svrha sistema desetine i prinosa jest da u umove ljudi utisne veliku istinu da je Bog izvor svakog blagoslova za njegova stvorenja i da čovjek njemu duguje zahvalnost za dobre darove Njegovog proviđenja. SPP 273.3

“.. On koji svima daje životni dah i sve ostalo.” (Dj 17,25) Gospod objavljuje: “Ta moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim.” (Ps 50,10) “Moje je zlato, moje je srebro.” (Hag 2,8) Bog je taj koji ljudima daje snagu da steknu bogatstvo (Pnz 8,18). Gospod je zapovjedio da kao priznanje da sve dolazi od Njega dio njegovih blagoslova vraćamo Njemu u darovima i prinosima kako bismo poduprli obožavanje Boga. SPP 273.4

“Svaka desetina... pripada Jahvi.” Ovdje je upotrijebljen sličan oblik izražavanja kao u zakonu o suboti. “A sedmog je dana subota, počinak posvećen Jahvi...” (Izl 20,10) Bog je za sebe zadržao određeni dio čovjekova vremena i sredstava, i nijedan čovjek ne može prisvojiti bilo koji od njih za sebe, a da se ne ogriješi. SPP 273.5

Desetina se isključivo morala odvajati Levitima za upotrebu, plemenu koje je bilo odvojeno za službu u Svetilištu. Međutim, to nikako nije bio kraj njihovih doprinosa za vjerske svrhe. Šator, a kasnije i Hram, u cijelosti je sagrađen od dragovoljnih darova. Da bi osigurao sredstva za popravke i druge troškove, Mojsije je naredio da prilikom svakog prebrojavanja naroda svi prilože pola šekela “kao prinos Jahvi”. U Nehemijino vrijeme doprinos se davao godišnje. (Vidi Izl 30,12-16; 2 Kr 12,4.5; 2 Ljet 24,4-13; Neh 10,32.33.) S vremena na vrijeme Bogu su prinošene žrtve za grijeh i žrtve zahvalnice. Na godišnjim praznicima one su prinošene u velikom broju, a velikodušno se prilagalo i za siromašne. SPP 273.6

Čak i prije no što se desetina mogla priložiti priznavali su se Božji zahtjevi. Prvi plodovi sa zemlje uvijek su se posvećivali Njemu. Za Boga se odvajala prva vuna za striženja ovaca, žitarice za vršidbe, prvo ulje i vino. Isto je tako bilo i s prvom mladunčadi životinja, a za prvorođenog sina plaćala se otkupnina. Prvi su se plodovi donosili pred Gospoda u Svetilište i odvajali se sveštenicima na korištenje. SPP 273.7

Tako se narod stalno podsjećao da je Bog istinski vlasnik njihovih polja, stada, da im je On davao sunce i kišu za sijanje i žetvu, da je sve što su posjedovali bilo njegovo stvorenje i da ih je On učinio povjerenicima njegovih dobara. SPP 273.8

Kad su se Izraelci, natovareni prvim plodovima zemlje, voćnjaka i vinograda, okupljali oko Šatora, to je bilo javno priznanje Božje dobrote. Kad je sveštenik uzimao darove, davalac je kao da se nalazi u Jahvinoj prisutnosti, govorio: “Moj je otac bio aramejski lutalac...” a onda opisao boravak u Egiptu i muke od kojih je Bog izbavio Izraela “moćnom ispruženom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima.” Onda je rekao: “I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo. donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Jahve, dao.” (Pnz 26,5.8-11) SPP 274.1

Doprinosi koji su se tražili od Izraelaca za vjerske i dobrotvorne svrhe iznosili su cijelu četvrtinu njihove zarade. Zbog tako visokih doprinosa na izvore prihoda moglo se očekivati da će oni osiromašiti narod, ali nasuprot tome, vjerno vršenje ovih uredbi bio je jedan od uslova njihova napretka. Uz uslov njihove poslušnosti Bog im je dao sljedeće obećanje: “Neću li zbog vas zaprijetit skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju... Svi će vas narodi tad držati sretnima, jer ćete biti zemlja blaženstva, govori Jahve nad vojskama.” (Mal 3,11) SPP 274.2

Upečatljiv prikaz posljedica sebičnog uskraćivanja čak i dragovoljnih prinosa Bogu dogodio se u vrijeme proroka Hagaja. Nakon povratka iz babilonskog ropstva Izraelci su počeli ponovno graditi Gospodnji Hram, ali suočeni s odlučnim protivljenjem neprijatelja, oni su prekinuli rad, a oštra suša koja ih je osiromašila uvjerila ih je da je nemoguće završiti gradnju Hrama. “Nije još došlo vrijeme,” govorili su oni, “da se opet sazda Dom Jahvin!” Ali preko Gospodnjeg proroka poslana im je poruka: “A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen. I zato, ovako sada govori Jahve nad Vojskama: Razmotrite svoje putove. Šijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!” (Hag 1,2-6) A onda se nudi i razlog: “Nadaste se obilju, a gle, malo je; što dovezete kući, ja otpuhnem. A zašto? — riječ je Jahve nad Vojskama. Zato što je Dom moj razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj. Stog je nebo uskratilo rosu, a zemlja uskratila usjeve. Ja dozvah sušu na zemlju i gore, na žito i vino, na ulje i na sve što zemlja rada, na ljude i stoku, i na svaki trudno stečen plod.” (Hag 1,9.11) “Dolažaste hrpi od dvadeset mjerica, a bijaše ih samo deset! Dolažaste kaci da zahvatite pedeset mjerica, a bješe ih samo dvadeset! Udarao sam snijeću, medljikom i gradom svako djelo vaših ruku.” (Hag 2,16.17) SPP 274.3

Podstaknuti ovim opomenama narod se dao na izgradnju Božje kuće. Onda su primili riječ od Gospoda: “Stoga dobro pripazite od današnjeg dana unapredak — od dvadeset i četvrtog dana devetoga mjeseca, kad se stao graditi Hram Jahvin, pripazite dobro... Ali od ovog dana ja ću blagosloviti.” (Hag 2,18.19) SPP 274.4

Mudri čovjek kaže: “Ko dijeli obilato, sve više ima, a ko škrtari, sve je siromašniji.” (Izr 11,24) Apostol Pavle iznosi istu pouku u Novom zavjetu: “Ovo velim: ko škrto sije, škrto će i žeti; ko obilato sije, obilato će i žeti!” “A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo.” (2 Kor 9,6.8) SPP 274.5

Božja namjera je bila da njegov narod, Izrael, nosi vidjelo svim stanovnicima Zemlje. Održavajući javno bogosluženje oni su svjedočili o postojanju i suverenosti živog Boga. Njihova je prednost bila održavati ovo bogosluženje kao izraz svoje odanosti i ljubavi prema Njemu. Gospod je tako uredio da širenje vidjela i istina svijetom zavisi o naporima i prinosima onih koji su sudionici božanskih darova. On je mogao anđele učiniti predstavnicima njegove istine. Mogao je vlastitim glasom obznaniti svoju volju, kao što ju je objavio na Sinaju, ali On je u svojoj bezgraničnoj ljubavi i mudrosti pozvao ljude da postanu njegovi saradnici tako što ih je izabrao da obave ovaj posao. SPP 274.6

U izraelsko vrijeme desetina i dragovoljni darovi bili su potrebni za održavanje božanske službe. Treba li Božji narod davati manje u današnje vrijeme? Načelo što ga je Hristos uspostavio jest da naša davanja Bogu trebaju biti u skladu sa svjetlošću i prednostima što ih uživamo. “Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti.” (Lk 12,48) Spasitelj je šaljući svoje učenike rekao: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Mt 10,8) Kako se naši blagoslovi i prednosti množe, kad pred sobom imamo neusporedivu žrtvu slavnog Sina Božjeg, zar našu zahvalnost ne trebamo izraziti obilnijim darovima da drugima možemo odnijeti vijest spasenja? Kako se djelo evanđelja širi, ono zahtijeva veće darove nego što se zahtijevalo u drevna vremena, i to zakon o desetini i darovima čini još nužnijim nego u vrijeme izraelske ekonomije. Bog će se poštovati i mnogo više će se duša obratiti Hristu ako je njegov narod darežljiv u podupiranju njegova djela dragovoljnim darovima, umjesto pribjegavanja nehrišćanskim i nesvetim metodama punjenja blagajne. SPP 275.1

Mojsijev je plan da prikupi sredstva za gradnju Šatora bio vrlo uspješan. Moljenje nije bilo potrebno. On nije koristio neka sredstva kojima današnje crkve često pribjegavaju. On nije načinio veliku gozbu. Nije pozivao narod na praznovanje, ples ili zabavu, nije osnivao tombole, niti išta nesveto, da prikupi sredstva za gradnju Božjeg Svetilišta. Bog je naredio Mojsiju da pozove Izraelce da donesu darove. On je trebao uzeti darove od svih koji su dragovoljno donosili, iz srca. I darovi su stizali u tako velikim količinama da je Mojsije zabranio narodu da donosi, jer su donijeli više nego što se moglo potrošiti. SPP 275.2

Bog je ljude učinio svojim pristavima. Imovina koju je On dao u njihove ruke jest sredstvo koje je On dao za širenje evanđelja. Onima koji se pokažu kao vjerni pristavi On će dati veće povjerenje. Gospod kaže: “Jer ja častim one koji mene časte.” (1 Sam 2,30) “Bog ljubi vesela darivaoca,” a kad njegov narod, sa zahvalnim srcem, donosi svoje darove i prinose, “ a ne sa žalošću i na silu”, pratit će ih njegovi blagoslovi, kao što je obećao. “Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte — govori Jahve nad Vojskama -neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov.” (Mal 3,10) SPP 275.3