Stvaranje Patrijarsi I Proroci

45. poglavlje — Pad Jerihona

Ovo poglavlje zasniva se na Jošui 5,13-15 te 6 i 7.

Izraelci su ušli u Hanaan, ali ga nisu osvojili. Prema ljudskim procjenama bitka za osvajanje zamlje morala je biti duga i teška. Zemlja je bila nastanjena moćnim narodima koji su se bili spremni suprotstaviti napadu na svoje područje. Strah od zajedničke opasnosti ujedinio je različita plemena. Njihovi konji i željezne kočije, njihovo poznavanje zemlje, kao i obučenost za rat pružali su im veliku prednost. Nadalje, zemlju su štitile tvrđave, “veliki gradovi, s tvrđavama do nebesa” (Pnz 9,1). U predstojećem sukobu Izraelci su se mogli nadati uspjehu samo u obećanju sile koja nije bila njihova. SPP 252.1

Jedna od najvećih tvrđava u zemlji, veliki i bogati grad Jerihon, ležao je upravo pred njima, malo dalje od njihovog logora u Gilgalu. Na granici plodne ravnice koja je obilovala bogatim i raznolikim tropskim plodovima, njegove su palate obilovale bogatstvom i porocima. Ovaj ponosni grad je iza svojih ogromnih utvrda prkosio izraelskom Bogu. Jerihon je bio jedno od ključnih središta idolopokloničkog bogosluženja, posebno posvećen Aštarti, božici Mjeseca. Ovdje je bilo središte svega što je u Hanaanskoj religiji bilo najizopačenije i najpokvarenije. Izraelski narod, u čijim su umovima još bile svježe posljedice grijeha kod Bet-Peora, samo je s gađenjem i strahom mogao posmatrati ovaj neznabožački grad. SPP 252.2

Jošua je smatrao da je zauzimanje Jerihona prvi korak u osvajanju Hanaana. Ali on je prije svega zatražio obećanje o božanskom vođstvu i primio ga. Kad se povukao iz logora kako bi se molio da Bog Izraelov ide pred svojim narodom i razmišljao, ugledao je visokog ratnika, zapovjedničkog držanja i “s isukanim mačem u ruci.” Na Jošuino pitanje: “Je si li ti s nama ili s našim neprijateljima?” odgovor je glasio: “Ne, ja sam vođa vojske Jahvine, i upravo sam došao...” Ista zapovijest koju je Mojsije primio na gori Horebu: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” otkrila je istinski karakter tajanstvenog stranca. Bio je to Hristos, uzvišeni Vođa, koji je stajao pred izraelskim vođom. Jošua je obuzet strahopoštovanjem pao ničice, poklonio mu se, i čuo obećanje: “Evo, predajem ti u ruke Jerihon i kralja njegova s ratnicima”, i on je primio upute za osvajanje grada. SPP 252.3

Jošua je predvodio izraelsku vojsku iz poslušnosti prema božanskim zapovijestima. Nije preduzet nijedan napad. Oni su jednostavno trebali kružiti oko grada, noseći Božji Kovčeg i trubeći u trube. Prvo su išli ratnici, grupa izabranih ljudi, ne da bi ga osvojili vlastitom vještinom ili junaštvom, već poslušnošću uputama što ih je dao Bog. Slijedilo ih je sedam sveštenika s trubama. Zatim je išao Božji Kovčeg, okružen aurom božanske slave, koji su nosili sveštenici obučeni u odore što su prikazivale njihovu svetu dužnost. Nakon njega je išla izraelska vojska, svako pleme pod svojom zastavom. Tako je izgledala procesija koja je kružila oko osuđenog grada. Nije se čuo zvuk, osim koraka te moćne vojske i svečano trubljenje truba koje su odjekivale brdima i ulicama Jerihona. Kad bi se obilazak završio, vojska se u tišini vraćala u svoje šatore, a Kovčeg je vraćen na njegovo mjesto u Šatoru. SPP 252.4

Gradski stražari su s čuđenjem i oprezom pratili svaki pokret i izvještavali zapovjednike. Oni nisu znali značenje ovog prikaza, ali kad su posmatrali ovu moćnu vojsku kako jednom dnevno maršira oko grada, sa svetim Kovčegom i pratećim sveštenicima, tajanstvenost prizora unosila je strah u srca sveštenika i naroda. Oni bi uvijek iznova provjeravali svoje snažne utvrde smatrajući da uspješno mogu odbiti i najjači napad. Mnogi su se ismijavali pri pomisli da im ovo jednostavno obilaženje može naškoditi. Drugi su bili zaprepašteni dok su posmatrali povorku koja je svakog dana kružila oko grada. Sjećali su se da se pred ovim narodom rastavilo Crveno more te da im se nedavno otvorio prolaz kroz rijeku Jordan. Nisu znali kakva daljnja čuda Bog može učiniti za njih. SPP 253.1

Izraelska je vojska šest dana kružila oko grada. Sedmog dana, s prvim osvitom, Jošua je poveo Gospodnju vojsku. Sada im je bilo naređeno da oko Jerihona marširaju sedam puta, a zatim da uz snažno trubljenje truba glasno poviču jer će im Bog predati grad. SPP 253.2

Ogromna je vojska svečano marširala oko zidova. Sve je bilo tiho, osim odmjerenih koraka mnogih nogu i povremenog oglašavanja truba koje su prolamale tišinu ranog jutra. Činilo se da ogromni zidovi od kamena prkose ljudskoj opsadi. Stražari na zidovima sa sve su većim strahom posmatrali završetak prvog kruga, a nakon njega slijedio je drugi, pa treći, četvrti, peti, šesti. Što bi mogao biti cilj ovog tajanstvenog kruženja? Kakav je strašan događaj predstojao? Nisu morali čekati dugo. Kad je završen sedmi krug, duga je povorka zastala. Trube, koje su za neko vrijeme bile tihe, ponovno su zatreštale takvom snagom da se zemlja zatresla. Zidovi od tvrdog kamena, s ogromnim kulama i utvrdama, uzdrmali su se i pomaknuli iz temelja te se s praskom i lomljavom srušili na zemlju. Stanovnici su Jerihona bili onesposobljeni od straha, a izraelska vojska je umarširala i osvojila grad. SPP 253.3

Izraelci nisu ostvarili pobjedu svojom vlastitom silom, pobjeda je u cijelosti pripadala Gospodu, a kao i prvi plodovi zemlje, grad je sa svime što je sadržavao trebalo odvojiti za žrtvu Bogu. Izraelce je trebalo naučiti da se oni tokom osvajanja Hanaana ne trebaju boriti za sebe, već jednostavno biti oruđa za provođenje Božje volje. Nisu trebali tražiti bogatstva ili samouzvišenje, već slavu Jahve, svoga Kralja. Oni su prije osvajanja primili zapovijest: “Grad neka bude herem Jahvi — uklet i predan uništenju sa svime što je u njemu.” “A čuvajte se svega ukletoga u gradu da i sami ne budete prokleti... jer biste time navukli prokletstvo na logor i uništili ga.” SPP 253.4

Svi stanovnici grada, sa svim živim što se nalazilo u njemu, “muško i žensko, staro i mlado, volovi, ovce i magarad,” trebali su biti pobijeni mačem. Samo je vjerna Rahaba sa svojim ukućanima bila pošteđena da bi se ispunilo obećanje uhoda. Sam je grad bio spaljen, njegove palate i hramovi, njegove veličanstvene kuće sa svim raskošnim ukrasima, bogatim zastorima i skupocjenim haljinama, sve je bilo spaljeno. Ono što vatra nije mogla uništiti, “srebro i zlato, sve bakreno i željezno posuđe”, trebalo je biti posvećeno službi u Šatoru. Samo tlo na kojem se nalazio grad bilo je prokleto, i Jerihon nikada nije bio ponovno izgrađen kao tvrđava. Kazna je izrečena nad svima koji pokušavaju ponovno izgraditi zidove što ih je božanska sila srušila. U prisutnosti cijelog naroda dana je svečana izjava: “Proklet bio pred licem Jahve čovjek koji pokuša da ponovno gradi Jerihon: gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu!” SPP 253.5

Potpuno uništenje jerihonskog stanovništva bilo je ispunjenje zapovijesti koja je ranije dana Mojsiju o stanovnicima Hanaana: .“.. udari ih prokletstvom; nemoj sklapati s njima saveza niti im iskazuj milost.” (Pnz 7,2) “U gradovima onih naroda... ništa ne ostavljaj na životu.” (Pnz 20,16) Mnogima su ove zapovijesti suprotne duhu ljubavi i milosti koji se zahtijeva u drugim dijelovima Biblije, ali to su uistinu bile zapovijesti beskonačne mudrosti i dobrote. Bog je trebao utvrditi Izrael u Hanaanu, načiniti od njih narod i vlast koja je trebala biti prikaz njegovog kraljevstva na zemlji. Oni nisu bili samo nasljednici istinske vjere već su njena načela trebali raširiti širom svijeta. Hanaanci su se odali najodvratnijem i najpokvarenijem neznaboštvu te je bilo nužno očistiti zemlju od onoga što bi sigurno spriječilo ispunjenje Božje milostive namjere. SPP 253.6

Stanovnici Hanaana su imali obilje prilika za pokajanje. Prije četrdeset godina, otvaranje Crvenog mora i kažnjavanje Egipta svjedočilo je o vrhovnoj vlasti izraelskog Boga. A poraz midjanskih, gilgalskih i bašanskih kraljeva ponovno je pokazao da je Jahve iznad ostalih bogova. Svetost je njegova karaktera i odvratnost prema nečistoći izašla na vidjelo u kaznama koje su sustigle Izrael zbog sudjelovanja u odvratnim obredima s Baalom peorskim. Svi su ovi događaji bili poznati stanovnicima Jerihona, i bilo je mnogo onih koji su dijelili Rahabino uvjerenje da je Jahve Bog Izraelov “Bog gore na nebesima i dolje na zemlji”, premda su ga odbili poslušati. Poput ljudi prije potopa i Hanaanci su živjeli samo da bi hulili na Nebo i oskvrnjivali zemlju. I ljubav i pravda zahtijevale su kažnjavanje ovih odmetnika od Boga i neprijatelja ljudi. SPP 254.1

Kako su lako nebeske vojske srušile zidove Jerihona, tog ponosnog grada čije tvrđave su prije četrdeset godina zaplašile srca nevjernih uhoda! Svemoćni Bog Izraelov je rekao: “Evo, predajem ti u ruke Jerihon.” Protiv ovih riječi ljudska je sila bila nemoćna. SPP 254.2

“Vjerom se srušiše zidine jerihonske.” (Heb 11,30) Vođa Gospodnje vojske je razgovarao samo s Jošuom. On se nije otkrio cijeloj zajednici, a njima je bilo prepušteno hoće li vjerovati ili sumnjati u Jošuine riječi, poslušati izdane zapovijesti dane u Gospodnje ime ili poreći njihov autoritet. Oni nisu mogli vidjeti anđeoske vojske koje su ih pratile pod vođstvom Božjeg Sina. Mogli su pomisliti: “Kakve su ovo besmislene radnje, kako je smiješno ovo svakodnevno obilaženje oko gradskih zidova, trubljenje u trube od ovnujskih rogova. To ne može imati učinak na visoke utvrde.” Ali sam plan da se nastavi s ovim obredom sve do konačnog rušenja zidova pružilo je priliku da se među Izraelcima razvije vjera. To je u njihove umove trebalo usaditi misao da njihova snaga nije u ljudskoj mudrosti, već je njihovo spasenje u Boga. Oni su tako trebali steći naviku da se oslanjaju na svog božanskog Vođu. SPP 254.3

Bog će učiniti velike stvari za one koji mu vjeruju. Razlog zašto njegov narod nema veću silu jest to što oni previše vjeruju u svoju mudrost, a Gospodu ne pružaju priliku da im otkrije svoju silu. On će pomoći svojoj djeci koja mu vjeruju u svakoj krizi ako mu potpuno predaju svoje povjerenje i vjerno ga slušaju. SPP 254.4

Ubrzo nakon pada Jerihona Jošua je odlučio napasti Aj, gradić u ravnici samo nekoliko milja zapadno od Jordanske doline. Uhode poslane na ovo mjesto donijele su izvještaj da je stanovnika malo, te da će trebati mala vojska za pobjedu. SPP 254.5

Velika pobjeda koju je Bog ostvario za njih učinila ih je samouvjerenim. Budući da im je obećao Hanaansku zemlju, oni su se osjećali sigurni te su propustili shvatiti da im samo božanska pomoć može dati uspjeh. Čak je i Jošua iznio svoje planove za osvajanje Aja ne zatraživši savjet od Boga. SPP 254.6

Izraelci su počeli precjenjivati vlastitu snagu i s prezirom gledati na svoje neprijatelje. Očekivala se lagana pobjeda i smatralo se da će tri hiljade ljudi biti dovoljno za zauzimanje grada. Oni su požurili s napadom bez obećanja da će Bog biti s njima. Došli su gotovo do vrata grada da bi se suočili s odlučnim otporom. Obuzeti strahom zbog broja i temeljite pripreme njihovih neprijatelja, oni su pobjegli niz strmu padinu. Hanaanci su ih ljuto progonili: “I tjerali su ih ispred svojih vrata... pobili su ih na strmini.” Premda su gubici brojčano bili mali, samo trideset šest ljudi, poraz je obeshrabrio cijelu zajednicu. “Klonu tada srca narodu kao da mu je voda u žilama.” Ovo je prvi put da su se u bici suočili s Hanaancima, i ako su ih stanovnici ovog malog grada natjerali na bijeg, kakve će biti posljedice većih sukoba koji su bili pred njima? Jošua je gledao na njihov neuspjeh kao na izraz Božjeg nezadovoljstva te s jadom i brigom “razdrije Jošua haljine svoje i baci se ničice pred Kovčegom Jahvinim, i ostade tako do večeri, on i starješine u Izraelu, posuvši glavu pepelom.” SPP 254.7

“Jao, Gospode Jahve,” povikao je on, “zašto si preveo ovaj narod preko Jordana? Da nas predaš u ruke Amorejaca da nas pobiju?... Što drugo da rečem, kad je Izrael okrenuo leda pred svojim neprijateljima? Ako to čuju Hanaanci i ostali žitelji zemlje, udružit će se protiv nas da zbrišu ime naše sa zemlje. Što ćeš dakle učiniti za veliko ime svoje?” SPP 255.1

Jahvin odgovor je glasio: “Ustani! Zašto si pao ničice? Izrael je sagriješio: prekršili su Savez kojim sam ih vezao.” Bilo je vrijeme za tačno i odlučno djelovanje, a ne za očaj i jadikovanje. U logoru je bio tajni grijeh koji se morao naći i ukloniti prije no što su Gospodnja prisutnost i blagoslovi mogli biti s njegovim narodom. “Ja ne mogu više biti s vama ako iz svoje sredine ne maknete proklete.” SPP 255.2

Jedan je od onih koji je bio imenovan da izvrši Božju presudu prestupio Božju zapovijest. Narod je bio odgovoran za grijeh jednog prijestupnika: “Zaista, uzeše ukleto, porobiše, posakrivaše i prisvojiše.” Jošui su dane upute za otkrivanje i kažnjavanje zločinca. Za otkrivanje krivca trebala se koristiti kocka. Grješnik nije direktno otkriven, već je to pitanje za neko vrijeme držano u neizvjesnosti, da narod osjeti krivicu grijeha koji su bili među njima i da ih se tako navede da ispituju svoja srca i ponize se pred Bogom. SPP 255.3

Jošua je rano ujutro okupio narod po plemenima i počeo svečanu i dojmljivu ceremoniju. Istraga je išla korak po korak. Strašna provjera se sve više približavala. Prvo pleme, zatim porodica, a onda dom. Onda je Božji prst uputio na onoga koji je unesrećio Izraela, čovjeka Ahana, sina Karmijina, iz Judina plemena. SPP 255.4

Jošua je svečano pozvao Ahana da prizna istinu, kako bi utvrdio njegovu neospornu krivnju i kako ne bi ostavio razlog za optužbe da je osuda nepravedna. Jadni čovjek je u cijelosti priznao svoj zločin: “Zaista, ja sagriješili Jahvi, Bogu Izraelovu, i evo što sam učinio: vidjeh u plijenu lijep Šinarski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka, pa se polakomili i uzeli sebi. Eno je sve zakopano usred mog šatora, a srebro je odozdo.” Odmah su u šator poslani ljudi koji su kopali na spomenutom mjestu. “I gle, sve bijaše zakopano u šatoru, a odozdo srebro. Uzmu sve iz šatora i donesu Jošui i starješinama Izraclovim i prostriješe sve pred Jahvu.” SPP 255.5

Izrečena je kazna koja je odmah i izvršena. “Kako si nas unesrećio,” reče Jošua, “tako tebe danas unesrećio Jahve!” Kao što je narod bio odgovoran za Ahanov grijeh, i snosio njegove posljedice, oni su kroz svoje predstavnike trebali sudjelovati u njegovu kažnjavanju. “I kamenova ga sav Izrael.” SPP 255.6

Nakon toga su na njega navalili veliku gomilu kamenja, svjedok o njegovom grijehu i kazni. “Zbog toga se događaja prozva ono mjesto dolina Akor, i tako se zove do današnjeg dana.” U Knjizi Ljetopisa zapisan je spomen na njega: “Ahan, koji je nanio zlo Izraelu prekršivši kletvu.” (1 Ljet 2,7) SPP 255.7

Ahanov grijeh je učinjen iz prkosa najdirektnijem i najsvečanijem prikazu Božje sile. “A čuvajte se svega ukletog u gradu da i sami ne budete prokleti...” bila je poruka cijelom Izraelu. Zapovijest je bila izrečena odmah nakon čudesnog prelaska preko Jordana, prihvatanja Božjeg zavjeta obrezanjem naroda, nakon svetkovanja Pashe i ponovne pojave Anđela zavjeta, Vođe Gospodnje vojske. Nakon toga je slijedio pad Jerihona, pružajući dokaze o uništenju koje će sigurno sustići sve prijestupnike Božjeg Zakona. Činjenica da je samo božanska sila dala Izraelu pobjedu, da Jerihon nisu zauzeli svojom vlastitom snagom, dala je težinu zapovijesti kojom se zabranjivalo da prisvajaju plijen. Bog je, silom svoje riječi, srušio ovu utvrdu, pobjeda je bila njegova i grad je sa svim što je bilo u njemu bio posvećen samo Njemu. SPP 255.8

Među milionima Izraelaca bio je samo jedan čovjek koji se u tom svečanom trenutku pobjede i suda usudio prestupiti Božju zapovijest. Ahanovu pohlepu je potaknuo izgled skupog Šinarskog plašta, i čak kad se suočio licem u lice sa smrću, on ga je nazvao “lijep Šinarski plašt”. Jedan je grijeh vodio k drugom i on je uzeo zlato i srebro odvojeno za Gospodnju riznicu, on je Bogu oduzeo prve plodove Hanaanske zemlje. SPP 256.1

Smrtonosni grijeh koji je Ahana odveo u propast ima svoje korijene u pohlepi, jednom od najuobičajenijih grijeha koji se često uzima olako. Dok se drugi prijestupi otkrivaju i kažnjavaju, kako prijestup desete zapovijesti rijetko izazove samo ukor! Veličina tog grijeha i njegove strašne posljedice pouke su iz Ahanove istorije. SPP 256.2

Pohlepa je zlo koje se postupno razvija. Ahan je gajio pohlepu za dobitkom dok ona nije postala navika koja ga je vezala okovima što ih je bilo nemoguće raskinuti. Dok je pothranjivao ovo zlo, pomisao da nanese zlo Izraelu ispunila bi ga strahom, ali je njegova sposobnost rasuđivanja bila umrtvljena grijehom i kad je kušnja došla, on je postao laka žrtva. SPP 256.3

Ne čine li se slični grijesi usprkos opomenama koje su isto tako svečane i izričite? Nama je zabranjeno popuštati pohlepi kao što je Ahanu bilo zabranjeno prisvojiti jerihonski plijen. Bog je to proglasio idolopoklonstvom. Mi smo opomenuti: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Mt 6,24) “Pazite! Čuvajte se svake pohlepe.” (Lk 12,15) .“.. neka se i ne spominje među vama, kao što pristoji svetima.” (Ef 5,3) Pred nama se nalaze strašne sudbine Ahana, Jude, Ananije i Safire. A prije njih je Lucifer, “sin Zorin,” žudeći za uzvišenijim položajem, zauvijek proigrao sjaj i blaženstvo Neba. Ipak, uprkos svim ovim opomenama pohlepe ima u obilju. Njen prljavi trag vidi se svuda. Ona stvara nezadovoljstvo i neslogu u porodicama, izaziva zavist i mržnju između siromašnih i bogatih, potiče svirepo tlačenje bogatih nad siromašnima. Ovo zlo ne postoji samo na ovom svijetu već i u crkvi. Kako se često i ovdje susreće sebičnost, pohlepnost i posezanje za tuđim, zapostavljanje milosrđa, potkradanje Boga “u desetini i prinosu”. Među “dobrostojećim i cijenjenim” članovima crkve postoje mnogi Ahani. Mnogi redovno dolaze u crkvu, sjede za Gospodnjim stolom, dok se u njihovom imetku kriju nezakoniti dobici, stvari što ih je Bog prokleo. Zbog lijepog Šinarskog plašta mnoštvo žrtvuje mirnu savjest i svoju nadu u Nebo. Mnogi mijenjaju svoje poštenje i svoju upotrebljivost za vreću srebrnjaka. Ne obraća se pažnja na povike napaćenih siromaha, sprečava se širenje svjetlosti evanđelja, ponašanje koje obezvređuje hrišćanstvo potiče prezir kod svjetovnih ljudi, a pohlepnici ipak nastavljaju skupljati blaga. “Smije li čovjek prikraćivati Boga? A vi mene prikraćujete” (Mal 3,8), kaže Gospod. SPP 256.4

Ahanov grijeh je donio propast cijelom narodu. Zbog grijeha jednog čovjeka Božje nezadovoljstvo će počivati na njegovoj Crkvi sve dok se prijestup ne ispita i ukloni. Crkva se ne treba bojati uticaja onih koji joj se otvoreno suprote, nevjernika ili hulnika, već nedosljednih Hristovih vjernika. To su oni koji zadržavaju Božje blagoslove za Izrael i slabe njegov narod. SPP 256.5

Kad je crkva u teškoćama, kad postoji hladnoća i duhovni pad, tada umjesto da sklope ruke i oplakuju svoje nesretno stanje, neka članovi istražuju postoji li Ahan u logoru. S poniznošću i ispitivanjem srca neka svako nastoji otkriti skivene grijehe koji odvraćaju Božju prisutnost. SPP 256.6

Ahan je priznao svoju krivicu, ali tada je bilo prekasno da bi se spasio. On je vidio kako se izraelska vojska vraća iz Aja poražena i obeshrabrena, a ipak nije došao i priznao svoj grijeh. Vidio je Jošuu i izraelske starješine kako se klanjaju do zemlje u neizrecivoj boli. Da je tada priznao, on bi pružio dokaz o istinskom pokajanju, ali on je šutio. Slušao je izjavu da je učinjen veliki grijeh, i čuo kako je tačno opisan njegov karakter. Međutim, njegove su usne ostale zatvorene. Onda je uslijedila svečana istraga. Kako se ova duša tresla od straha kad je vidio da je izdvojeno njegovo pleme, onda njegova porodica i dom! Ali on još uvijek nije priznavao, sve dok Božji prst nije ukazao na njega. Tada kad više nije mogao sakriti svoj grijeh, on je priznao istinu. Kako se često čuju slična priznanja. Postoji velika razlika između priznavanja činjenica nakon što su one dokazane i priznanja grijeha koji su poznati samo nama i Bogu. Ahan ne bi priznao da se nije nadao kako će time ukloniti posljedice svog zločina. Njegovo je priznanje služilo samo da ukaže na pravednost njegove kazne. Nije bilo iskrenog pokajanja zbog grijeha, nije bilo skrušenosti, promjene namjera ili odvratnosti prema grijehu. SPP 257.1

Ovakva priznanja izreći će grješnici dok budu stajali pred Bogom na sudu, kad svaki slučaj bude odlučen za život ili smrt. Posljedice će iz svakoga od njih izvući priznanje grijeha. Prisiliće ih strašan osjećaj krivice i strah od suda. Ali takvo priznanje grješniku ne može pomoći. SPP 257.2

Mnogi će poput Ahana sve dok mogu prikrivati svoj prijestup od svojih bližnjih, osjećajući se sigurnima i laskajući si da Bog neće biti strog u razobličavanju njihova bezakonja. Svi će takvi biti zatečeni u svojim grijesima na dan kad se neće moći očistiti žrtvom ili prinosom. Kad se nebeske knjige otvore, Sudija neće riječima obznaniti čovjekovu krivicu, već će uputiti jedan oštar, uvjerljiv pogled i svako životno djelo, svaki posao, oživjeće u sjećanju prijestupnika. Ljudi neće kao u Jošuino doba trebati istraživati od plemena do porodice, već će njihove vlastite usne priznati grijeh. Tada će se cijelom svijetu objaviti grijesi skriveni od ljudske spoznaje. SPP 257.3