Stvaranje Patrijarsi I Proroci

31/74

31. poglavlje — Grijeh Nadaba I Abihua

Ovo poglavlje zasniva se na Levitskom zakoniku 10,1-11.

Nakon posvećenja Šatora sastanka i sveštenici su bili posvećeni za svoju svetu službu. Ove službe su trajale sedam dana, a svaka je bila obiježena posebnim obredom. Svoju službu su otpočeli osmoga dana. Aron, kome su pomagali njegovi sinovi, prinio je žrtvu koju je Bog tražio, podigao ruke i blagoslovio narod. Sve je bilo obavljeno kako je Bog zapovjedio, i On je prihvatio žrtvu i na jedinstven način otkrio svoju slavu — vatrom koja je sišla od Gospoda i spalila žrtvu na žrtveniku. Narod je sa strahopoštovanjem i velikim zanimanjem posmatrao ovaj prekrasan prikaz božanske sile. Oni su u njemu vidjeli znak Božje slave i naklonosti te su zajedno izrazili zahvalnost i divljenje i poklonili se licem do zemlje kao da se nalaze u neposrednoj Jahvinoj prisutnosti. SPP 182.1

Ali uskoro nakon toga porodicu velikog sveštenika zadesila je iznenadna i strašna nesreća. Za bogosluženja, dok su se hvale i molitve naroda dizale Bogu, dva su Aronova sina uzeli svoje kadionike i u njih stavili tamjan, da ga prinesu pred Gospodom. Međutim, oni su prekršili njegovu zapovijest o upotrebi “neposvećene vatre.” Oni su za prinošenje tamjana uzeli običnu, a ne posvećenu vatru koju je sam Bog zapalio i zapovjedio da se koristi u ovu svrhu. Zbog ovog grijeha pred Gospodom je izbila vatra i progutala ih pred narodom. SPP 182.2

Nadab i Abihu su zauzimali najviši položaj pored Mojsija i Arona. Gospod ih je posebno uzvisio tako što im je dopustio da sa sedamdeset starješina posmatraju njegovu slavu na gori Sinaj. Zbog toga se preko njihovog grijeha nije moglo olako prijeći ili naći izgovor. Sve ovo je njihov grijeh učinilo još težim. Neka si ljudi ne laskaju da mogu nekažnjeno griješiti, te da Bog neće strogo kazniti njihovo bezakonje jer su bili posebno uzvišeni, jer su primili veliku svjetlost, i kao izraelske starješine, bili na gori i imali prednost razgovarati s Bogom i boraviti u svjetlosti njegove slave. To je sudbonosna prijevara. Darovanje velike svjetlosti i prednosti zahtijeva da uzvratimo vrlinama i svetošću u skladu s primljenim vidjelom. Bog ne može prihvatiti ništa manje od toga. Veliki blagoslovi i prednosti nikada nam ne trebaju davati lažnu sigurnost ili činiti nas bezbrižnim. Oni nam nikada ne smiju dati odobrenje da griješimo ili navesti njihove primatelje da smatraju kako Bog prema njima neće biti savjestan. Sve prednosti koje Bog daje njegov su način da udahne gorljivost u naš duh, revnost u naše napore i silu u vršenju njegove volje. SPP 182.3

Nadab i Abihu nisu u svojoj mladosti stekli naviku samokontrole. Očeva sklonost popuštanju, nedostatak postojanosti u pravdi, naveli su ga da zanemari discipliniranje svojih sinova. Njegovim sinovima je bilo dopušteno da slijede svoje sklonosti. Navike popuštanja sebi toliko su zagospodarile njima da to nisu mogle promijeniti ni odgovornosti najsvetije službe. Oni nisu naučili poštovati svog oca i nisu razumjeli nužnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima. Aronovo grješno popuštanje svojim sinovima pripremilo ih je da postanu meta božanskog suda. SPP 182.4

Bog je htio poučiti narod da mu moraju pristupiti sa strahopoštovanjem i na način koji je On odredio. On ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost. Nije bilo dovoljno da u tom svečanom razdoblju bogosluženja gotovo sve bude učinjeno onako kako je On naredio. Bog je izrekao prokletstvo nad onima koji odstupe od njegovih zapovijesti i ne razlučuju između običnih i svetih stvari. On preko proroka kaže: “Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu... Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom... koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu!... Jer odbaciše Zakon Jahve nad Vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.” (Iz 5,2024) Neka se niko ne vara vjerovanjem da neka Božja zapovijest nije bitna, ili da će On prihvatiti zamjenu za ono što zahtijeva. Prorok Jeremija kaže: “Ko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?” (Tuž 3,37) Bog u svojoj Riječi nije zapisao zapovijest koju ljudi mogu poslušati ili ne poslušati zavisno o svojoj volji, a da ne snose posljedice. Ako ljudi izaberu neki drugi put, a ne put stroge poslušnosti, oni će shvatiti da on “na kraju vodi k smrti” (Izr 14,12). SPP 183.1

“Poslije toga Mojsije reče Aronu i njegovim sinovima, Eleazaru i Itamaru: ‘Ne raščupavajte svoje kose niti razdirite svojih haljina, da ne poginete... jer na vama je Jahvino ulje pomazanja.’” Veliki vođa je podsjetio svog brata na Božje riječi: “Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati; pred svim ću se narodom proslaviti.” Aron je ošutio. Smrt njegovih sinova, bez upozorenja, u tako strašnom grijehu, grijehu za koji je znao da je posljedica njegovog zanemarivanja dužnosti, ispunjavala je očevo srce jadom, ali on nije izrazio svoje osjećaje. On nikakvim izrazom žalosti nije smio pokazati saosjećanje s grijehom. Nije smio navesti zajednicu da prigovara protiv Gospoda. SPP 183.2

Gospod je htio naučiti svoj narod da prizna pravednost njegovog načina popravljanja, kako bi se drugi bojali. U Izraelu je bilo onih koje je upozorenje o ovoj strašnoj kazni moglo spasiti da, oslanjajući se na Božje strpljenje, i oni ne zapečate svoju sudbinu. Božanski ukor je upućen lažnom saosjećanju za grješnika koji nastoji opravdati svoj grijeh. Učinak grijeha je umrtvljivanje moralnih osjećaja tako da grješnik ne shvata veličinu svog prijestupa i lišen sile Duha Svetog, on ostaje djelomično slijep na svoj grijeh. Dužnost Hristovih sluga je da upozore ove grješnike na opasnost. Oni koji uništavaju učinak upozorenja zatvaranjem očiju grješnika pred stvarnom prirodom i posljedicama grijeha često si laskaju da time pokazuju svoje milosrđe, ali oni se direktno protive i sprečavaju djelovanje Božjeg Svetog Duha. Oni uspavljuju grješnika na rubu propasti, oni sudjeluju u njegovoj krivnji i na sebe navlače strašnu odgovornost za njegovu okorjelost. Mnogi, mnogi su propali zbog ovog lažnog, varljivog saosjećanja. SPP 183.3

Nadab i Abihu nikada ne bi počinili taj sudbonosni grijeh da se prethodno nisu djelomično opili obilnim uzimanjem vina. Oni su razumjeli da je prije ulaska u Svetilište, gdje se ukazivala božanska prisutnost, potrebna najpozornija i najsvečanija priprema, ali ih je njihova neumjerenost onesposobila za ovu svetu službu. Misli su im bile pomućene, a moralno opažanje otupjelo, tako da nisu mogli razlučiti između svetog i običnog. Aronu i njegovim preživjelim sinovima upućeno je upozorenje: “Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom! Tako nećete poginuti. To je trajan zakon za vaše naraštaje; da možete lučiti posvećeno od običnoga, čisto od nečistoga; da možete učiti Izraelce svim zakonima što ih je Jahve predao preko Mojsija.” Upotreba alkoholnih pića slabi tijelo, pomućuje misli i unižuje moral. Ono priječi ljude da shvate svetost svetih stvari ili obaveze Božjih zahtjeva. Svi koji zauzimaju položaj svete odgovornosti moraju biti strogo umjereni ljudi da bi im prilikom razlučivanja pravde od nepravde um bio bistar, da mogu biti načelni i posjedovati mudrost za izvršenje pravde i pokazivanje milosti. SPP 183.4

Ista obaveza počiva na svakom Hristovom sljedbeniku. Apostol Petar kaže: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko sveštenstvo, sveti narod, narod određen za Božju svojinu.” (1 Pt 2,9) Bog zahtijeva da sve svoje snage očuvamo u najboljem stanju kako bismo svojom službom mogli ugoditi našem Stvoritelju. Kad se koriste opojna pića, doći će se do istog učinka kao i u slučaju ovih izraelskih sveštenika. Savjest neće više biti osjetljiva na grijeh, a gotovo sigurno će otvrdnuti na bezakonje, dok razlika između svetog i svjetovnog ne izgubi svoj značaj. Kako onda možemo dosegnuti mjerilo božanskih zahtjeva? “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1 Kor 6,19.20) “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!” (1 Kor 10,31) Hristovoj crkvi u svim vjekovima je upućena svečana i strašna opomena: “Ako ko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1 Kor 3,17) SPP 184.1