Stvaranje Patrijarsi I Proroci

30/74

30. poglavlje — Šator Od Sastanka I Njegove Službe

Ovo poglavlje zasniva se na Izlasku 25 do 40 i Levitskom zakoniku 4 i 16.

Mojsije je primio zapovijest dok je bio na gori s Bogom: “Neka mi sagrade Svetilište da mogu boraviti među njima,” a onda mu je On dao cjelovite upute za izgradnju Šatora sastanka. Izraelci su svojim otpadom odbacili blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme onemogućili podizanje Svetilišta za Boga u svojoj sredini. Ali nakon što su ponovno primili naklonost Neba, veliki je vođa nastavio s ostvarivanjem božanske zapovijesti. SPP 174.1

Bog je posebno obdario izabrane ljude vještinama i mudrošću za gradnju svete građevine. Sam je Bog dao Mojsiju plan građevine s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, gradom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja koji je trebala sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti “slike nebeskih stvarnosti” (Heb 9,23.24), mala predodžba nebeskog Hrama u kojemu Hristos, naš veliki Sveštenik, nakon što je prinio svoj život kao žrtvu, služi u korist grješnika. Bog je Mojsiju na planini dao prikaz nebeskog Svetilišta i zapovjedio mu da sve načini prema uzorku koji mu je pokazan. Mojsije je pozorno zabilježio sve ove upute, a zatim ih prenio narodnim vođama. SPP 174.2

Za gradnju Svetilišta nužne su bile velike i skupe pripreme, potrebna je bila i velika količina najskuplje i najdragocjenije grade, a Gospod je prihvatao dragovoljne darove. .“.. a vi primajte ove darove u moju čast od svakoga koji daje od srca,” bila je božanska zapovijest koju je Mojsije ponovio narodu. Posvećenje Bogu i duh žrtve bili su prvi zahtjevi u pripremi prebivališta za Svevišnjega. SPP 174.3

Cijeli narod se jednodušno odazvao. “A onda svako koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Štrcaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi. SPP 174.4

Svi kod kojih se našlo ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, učinjenih ovnujskih koža ili finih koža, donesoše svoje. Nadalje, svako ko je mogao dati kakav dar u srebru ili tuču, donese to kao prinos u čast Jahvi. Svako u koga se našlo bagrenova drva za upotrebu u bilo kojem poslu, donese ga. SPP 174.5

Sve žene koje su bile vješte prele su svojim rukama i donosile što bijahu oprele: ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Sve opet žene koje je njihovo srce poticalo zbog njihove vještine, prele su kostrijet. SPP 174.6

Glavari su donosili oniksa i drugog dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik; pa mirodije i ulje za svjetlo, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan.” (Izl 35,23-28) SPP 174.7

Dok je gradnja Svetilište napredovalo, narod, stari, mladi i djeca, nastavili su donositi svoje priloge sve dok zaduženi za posao nisu shvatili da ih je dosta, čak i više no što se može upotrijebiti. To je podstaklo Mojsija da širom logora objavi: “Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetilište!’ Tako ustave narod, te nije donosio novih darova.” Prigovaranje Izraelaca i Božje kazne su zapisane kao upozorenje kasnijim naraštajima. Anjihovo predanje, njihova revnost i požrtvovnost primjer su vrijedan oponašanja. Svi koji ljube služenje Bogu i cijene blagoslove njegove svete prisutnosti pokazat će isti duh požrtvovnosti u gradnji doma u kojem će se s Njim moći sastajati. Oni će htjeti Gospodu donijeti najbolje priloge koje imaju. Dom izgrađen Bogu ne treba ostati u dugovima jer time Njega obeščašćujemo. Iznos dovoljan da se obavi posao treba dragovoljno darovati, da radnici mogu reći kao što su tekli graditelji Šatora sastanka: “Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga.” SPP 174.8

Šator je bio tako sagrađen da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, ne duži od pedeset i pet stopa, a visok i širok osamnaest stopa. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim prijevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od “prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni heruvimi”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu. Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni heruvimini koji su predstavljali anđeoske vojske povezane s radom nebeskog Svetilišta, a službeni su duhovi Božjem narodu na zemlji. SPP 175.1

Sveti Šator je bio okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zavoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetilištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale. Sveštenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su u ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice. SPP 175.2

U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim hljebovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Sto s prinesenim hljebovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezbarenim vijencem i obložen čistim zlatom. Sveštenici su na stol svake subote stavljali dvanaest hljebova, u dvije gomile i škropili ga tamjanom. Hljebove su nakon uklanjanja mogli jesti samo sveštenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sedmokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talanta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Sveštenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škropljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetilištem i dalje od Šatora. SPP 175.3

Iza unutrašnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijesti. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijesti bile temelj Saveza između Boga i Izraela. SPP 176.1

Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim heruviminima koji su stajali jedan nasuprot drugom. Jedno je krilo svakog heruvima bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (Vidi Ez 1,11). Položaj heruvimina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja. SPP 176.2

Iznad prijestola milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je među kreubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svešteniku prenosio božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvatanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na heruviminu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje. SPP 176.3

Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijesto milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost pokajanom grješniku. Tako će se i u Hristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetilištu, “Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”. SPP 176.4

Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetilišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim heruviminima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje. SPP 176.5

Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. “Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su posmatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetilište. “I slava Jahvina ispuni Prebivalište.” Bog je otkrio svoje veličanstvo a Mojsije neko vrijeme nije mogao ući unutra. Narod je s dubokim osjećajima posmatrao znak da je djelo njihovih ruku prihvaćeno. Nije bilo glasnih izraza radosti. Svi su bili obuzeti svečanim strahopoštovanjem. Ali radost u njihovim srcima pokazivala se u suzama radosti, i oni su tiho šaptali riječi zahvalnosti što je Bog sišao da među njima prebiva. SPP 176.6

Prema božanskoj zapovijesti pleme Levijevo je bilo odvojeno za službu u Svetilištu. U prijašnjim vremenima svaki je čovjek bio sveštenik u svom domu. U Abrahamovo vrijeme sveštenstvo se smatralo pravom prvorodenog sina. A sada, umjesto svih prvorodenaca u Izraelu, Gospod je prihvatio pleme Levijevo da radi u Svetilištu. On je ovom očitom čašću pokazao privrženost njihovoj vjernosti, zbog privrženosti njegovoj službi i izvršenju njegove kazne kad je Izrael otpao obožavajući zlatno tele. Međutim, sveštenstvo je bilo ograničeno na Aronovu porodicu. Samo je Aronu i njegovom sinu bilo dopušteno služiti pred Gospodom, a ostatku plemena je bila povjerena briga za Šator i njegov namještaj, a oni su trebali pratiti sveštenike u njihovoj službi ali nisu smjeli prinositi žrtve, paliti tamjan ili gledati svete stvari prije no što ih se pokrije. SPP 176.7

U skladu sa svojom dužnošću sveštenicima je propisana posebna odjeća. Božanska zapovijest Mojsiju bila je da “naprave lijepo izrađeno ruho za službu u Svetilištu; naprave svetu odjeću Aronu, kako je Jahve naredio Mojsiju”. Odjeća je običnog sveštenika bila od bijelog lana, iz jednog komada. Pružala se gotovo do stopala, a oko struka je bio opasan pojasom od ljubičastog, crvenog i plavog prediva. Laneni oplećak je upotpunjavao njihovu vanjsku odoru. Mojsiju je kod gorućeg grma bilo naređeno da skine svoje sandale jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta. Stoga sveštenici nisu smjeli ulaziti u Svetilište s obućom na nogama. Prašina koja se zadržava na njima obeščastila bi sveto mjesto. Oni su svoju obuću trebali ostavljati u dvorištu prije no što udu u Svetilište i prati noge i ruke prije službe u Šatoru ili kod žrtvenika za paljenice. Tako su oni neprekidno učili pouku da se s onih koji dolaze u Božju prisutnost mora odstraniti sva nečistoća. SPP 177.1

Odjeća je velikog sveštenika bila načinjena od skupe tkanine, prekrasno izrađena, a bila je prikladna njegovu uzvišenu položaju. Osim lanene odjeće običnog sveštenika, on je nosio plavu haljinu, koja je takođe bila satkana od jednog komada. Košulja je bila ukrašena zlatnim zvončićima, ukrasima u obliku nara u plavoj, purpurnoj i crvenoj boji. Opasivao se prekrasno izvezenim pojasom istih boja. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim poramenici i tkanici od zlata nalazila su se dva oniksa na kojima su bila ispisana imena dvanaest Izraelovih plemena. SPP 177.2

Preko oplećka se nosio naprsnik, najsvetiji dio svešteničke odore. Izrađen je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je četverouglast, pedalj dug, obješen o ramena plavom vrpcom koja je prolazila kroz zlatne kolutiće. Rubovi su mu bili ukrašeni dragim kamenjem, u četiri reda, na kojima su kao i na oplećku bila urezana imena plemena. Gospodnja je uredba glasila: “Neka tako Aron, kad god ulazi u Svetilište, na svome srcu nosi imena sinova Izraelovih na naprsniku za presudivanje, da ih uvijek doziva u sjećanje pred Jahvom.” (Izl 28,29) Tako i Hristos, Veliki sveštenik, prinoseći svoju krv pred Ocem za grješnike, nosi na svom srcu ime svake duše koja se kaje i vjeruje. Psalmist kaže: ‘Bijedan sam ja i nevoljan, al’ Jahve se brine za me.” (Ps 40,18) SPP 177.3

Na desnoj i lijevoj strani naprsnika nalazila su se dva velika, sjajna kamena. Zvali su se Urim i Tumim. Bog je s pomoću njih velikom svešteniku objavljivao svoju volju. Kad su pred Gospoda iznošena pitanja na koja je trebalo dati odgovor, svjetlosni krug koji bi okružio dragi kamen na desnoj strani bio je znak božanskog odobravanja, dok je oblak koji bi zasjenio kamen na lijevoj strani bio znak negodovanja ili protivljenja. SPP 177.4

Mitra velikog sveštenika bila je načinjena od bijelog lanenog turbana na kojoj je plavom uzicom bila privezana zlatna ploča s natpisom: “Posvećen Jahvi.” Sve što je bilo u vezi sa svešteničkom odjećom ili držanjem trebalo je u posmatraču usaditi osjećaj Božje svetosti, svetosti njegova bogosluženja i čistoće koja se zahtijevala od onih koji su dolazili u njegovu prisutnost. SPP 177.5

Nije samo Svetilište trebalo “služiti slici i sjeni nebeskih stvarnosti” već i službujući sveštenici (Heb 8,5). Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospod je preko Mojsija dao jasne i određene upute o svakoj tački ove tipske službe. Služba u Svetilištu je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na žrtveniku za paljenice u dvorištu Svetilišta i u Svetinji, a godišnja služba u Svetinji nad svetinjama. SPP 177.6

Nijedno smrtno ljudsko oko, osim velikog sveštenika, nije smjelo vidjeti unutrašnjost Svetinje nad svetinjama. Sveštenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući izlazio pred Boga, narod je u tišini i strahopoštovanju očekivao njegov povratak, a njihova su se srca uzdizala u molitvi za božanski blagoslov. Veliki sveštenik je pred prijestolom milosti vršio pomirenje za Izrael, a Bog se susretao s njim u oblaku slave. Njegov boravak duže od uobičajena vremena ispunjavao ih je strahom da ga Gospodnja slava ne bi ubila zbog njegovih ili njihovih grijeha. SPP 178.1

Dnevna služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne grijehe. Postojale su takođe žrtve subotom, mladinama i posebnim praznicima. SPP 178.2

Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo jagnje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njihovu neprekidnu zavisnost o Hristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u Svetilištu treba biti “bez mane” (Izl 12,5). Sveštenici su trebali pregledati sve životinje koje su donošene kao žrtva i odstraniti one na kojima su otkrili manu. Samo je žrtva “bez mane” mogla biti simbol njegove savršene čistoće, njega koji se trebao prinijeti kao “nevino i bez mane Jagnje” (1 Pt 1,19). Apostol Pavle upućuje na ove žrtve kao prikaz onoga što Hristovi sljedbenici moraju postati. On kaže: “Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu — kao svoje duhovno bogoštovlje.” (Rim 12,1) Mi se trebamo predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Bog se neće zadovoljiti s manjim od onog najboljega što mi možemo ponuditi. Oni koji ga ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića sa zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da činimo njegovu volju. SPP 178.3

Sveštenik je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala do stropa građevine, Božja se slava koja se otkrivala iznad prijestola milosti, djelomično mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je sveštenik prinosio tamjan pred Gospodom, on je posmatrao Kovčeg, i dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijesto milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, a često je ispunjavala oba odjeljenja tako da je sveštenik bio prisiljen povući se do vrata Svetilišta. Kao što je sveštenik u toj tipskoj službi vjerom gledao prijesto milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji narod sada treba usmjeravati svoje molitve Hristu, svom Velikom svešteniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, moli u našu korist u nebeskom Svetilištu. SPP 178.4

Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Hristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogosluženje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu. Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje. SPP 178.5

Dok su sveštenici svakog jutra i večeri ulazili u Svetinju u vrijeme prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u dvorištu. Bilo je to vrijeme posebne pažnje za narod koji se okupljao pred Šatorom. Prije no što su stupili u Božju prisutnost kroz službu sveštenika, oni su ozbiljno trebali ispitivati svoja srca i priznati svoje grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenuti prema Svetinji. Tako su se njihove molitve dizale s tamjanom dok je žrtva pomirenja zorno prikazivala vjeru u zasluge obećanog Spasitelja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatralo se svetim i poštovalo se kao propisano vrijeme bogosluženja u cijelom izraelskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Jevreji bili rasuti u udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice prema Jerusalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. Ovaj običaj je za hrišćane primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog osuđuje puki obred, bez duha bogosluženja, On s velikim zadovoljstvom gleda na one koji ga ljube, klanjajući se jutrom i večerom, i traže oprost za učinjene grijehe i iznose svoje zahtjeve za potrebnim blagoslovima. SPP 178.6

Beskvasni hljebovi su uvijek stajali pred Gospodom kao trajna žrtva. Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se “hljebovi prisutnosti” ili prineseni hljebovi, jer su uvijek bili položeni pred Gospodnjim licem. Oni su bili priznanje čovjekove zavisnosti o Bogu za tjelesnu hranu i duhovne blagoslove. I mana i beskvasni hljebovi upućivali su na Hrista, Hljeb života, koji je zbog nas uvijek prisutan pred Bogom. On je sam rekao: “Ja sam živi hljeb koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51) Hljebovi su škropljeni tamjanom, a kad su ih svake subote uklanjali da bi ih se zamijenilo svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik pred Bogom. SPP 179.1

Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u korist pojedinaca. Pokajani grješnik je donosio svoju žrtvu do vrata Šatora i stavljajući svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je klao svojim vlastitim rukama, a sveštenik je krv unosio u Svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje se nalazio Kovčeg sa Zakonom koji je grješnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju prenošen u Svetilište. U nekim slučajevima krv se nije unosila u Svetinju, 6 već je sveštenik jeo meso, kao što je Mojsije naredio Aronovim sinovima, riječima: “To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Lev 10,17) Oba obreda su prikazivala prenošenje grijeha od pokajnika na Svetilište. SPP 179.2

Takva je bila služba koja se svakodnevno obavljala tokom godine. Grijesi Izraela su tako unošeni u Svetilište, Svetinja je postajala nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog je zapovjedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za žrtvenik i: “Tako će ga očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” (Lev 16,19) SPP 179.3

Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, sveštenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetilište. Tim se činom završavao godišnji ciklus službe. SPP 179.4

Na Dan pomirenja pred vrata su donošena dva jareta, i nad njima su bacane kocke, “te jednog odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh za narod. Sveštenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome poškropiti prijesto milosti. “Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetilištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, usred njihovih nečistoća.” SPP 179.5

“Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Narod se nije smatrao slobodnim od tereta grijeha sve dok jarac nije bio pušten u pustinju. Svaki je čovjek trebao ispitivati svoju dušu dok se obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i ispitivanju srca. SPP 179.6

Ova godišnja služba je narod učila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za grijeh koje su se prinosile tokom godine prihvatana je zamjena za grješnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo sredstvo kojim je grijeh prenošen u Svetilište. Žrtvujući krv grješnik je priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti slobodan od osude Zakona. Na Dan pomirenja veliki je sveštenik, nakon što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijesto milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi Zakona, koji je zahtijevao grješnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi pomiritelja sveštenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući Svetilište nosio teret Izraelova grijeha. Na vratima Svetilišta on je polagao ruke na glavu Azazelovog jarca i “ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu...” Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je obavljana samo po “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Heb 8,5). SPP 180.1

Kao što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko Svetilište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to “slikovit dokaz za sadašnje vrijeme — prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila “slike nebeskih stvarnosti,” a Hristos, Veliki sveštenik, jest “službenik Svetilišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospod, a ne čovjek” (Heb 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju posmatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: “Pred prijestolom gori sedam zubalja.” Vidio je anđela kako “držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestolom.” (Otk 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da posmatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio “sedam zubalja,” “zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. “Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao “Kovčeg zavjeta” (Otk 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg Zakona. SPP 180.2

Mojsije je načinio zemaljsko Svetilište “prema uzorku koji je vidio”. Pavle kaže da su “Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili “slike nebeskih stvarnosti” (Dj 7,44; Heb 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetilište na Nebu. To Svetilište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetilište koje je Mojsije izgradio njegov je preslik. SPP 180.3

Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje “tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestola, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetilište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetilištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka. SPP 180.4

Nakon Spasiteljeva uznesenja, On je počeo služiti kao naš Veliki sveštenik. Pavle kaže: “Hristos, naime, nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Heb 9,24) Kao što se Hristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetilištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetilištu. SPP 180.5

Kao što se Hristos nakon svog uznesenja pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grješnike, tako je sveštenik tokom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grješnika. SPP 180.6

Hristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetilištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetilištu do Dana pomirenja. SPP 181.1

Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti “suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). Onda će zaslugama Hristove pomiriteljske krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetilište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetilišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskrvnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh. SPP 181.2

Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice. SPP 181.3

Budući da je Sotona začetnik grijeha, neposredni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Hristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetilišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetilišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca. SPP 181.4

Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Hristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Hrista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika. SPP 181.5