Povijest Otkupljenja

Promijenjena vremena i zakoni

S obzirom na to da je uklonjeno sredstvo otkrivanja zabluda, Sotona je mogao raditi što je htio. Proroštvo je objavilo da će papinstvo “pomišljat [će] da promijeni blagdane i Zakon” (Daniel 7,25). I ono nije oklijevalo to i pokušati. Da bi se obraćenicima iz neznaboštva pružila zamjena za obožavanje idola i tako podržalo njihovo prividno prihvaćanje kršćanstva, u kršćansko bogoslužje postupno je uvedeno štovanje slika i relikvija. Proglasom donesenim na općem saboru konačno je uspostavljen ovaj papinski sustav idolopoklonstva. Da bi dovršio ovaj bogohulni posao, Rim se usudio iz Božjeg zakona izbrisati drugu zapovijed koja zabranjuje štovanje likova, a da bi očuvao broj zapovijedi, podijelio je desetu. PO 246.5

Duh ustupaka poganstvu otvorio je put daljnjem preziranju nebeskog autoriteta. Sotona je također promijenio četvrtu zapovijed u nakani da drevnu subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio, gurne u stranu da bi na njezino mjesto uzdignuo blagdan koji su slavili neznabošci kao “časni dan Sunca”. Ova promjena u početku nije nastupila odjednom. U prvim su stoljećima svi kršćani držali pravu subotu. Revnovali su za Božju čast i, vjerujući da je Njegov zakon nepromjenjiv, vjerno su čuvali svetost Njegovih propisa. Ali Sotona je preko svojih sljedbenika radio vrlo lukavo. Da bi skrenuo pozornost ljudi na nedjelju, ona je proglašena blagdanom u čast Kristovog uskrsnuća. Iako je smatran danom razonode, toga su se dana održavale vjerske službe, ali subota se i dalje pomnjivo svetkovala. PO 247.1

Dok je još bio neznabožac, Konstantin je izdao proglas kojim se naređuje sveopće svetkovanje nedjelje kao javnog blagdana u cijelom Rimskom Carstvu. Nakon svog obraćenja ostao je vjerni branitelj nedjelje te je tada svoj poganski proglas promijenio u korist svoje nove vjere. Ali počast koja je dana tome danu nije bila dovoljna da bi spriječila kršćane da poštuju pravu subotu koju je Gospodin posvetio. Bilo je potrebno učiniti još jedan dodatni korak: lažnu subotu treba uzvisiti da se izjednači s pravom. Nekoliko godina nakon što je Konstantin izdao svoj proglas, rimski biskup je nedjelji dodijelio naziv Gospodnjega dana. Na taj je način narod postupno naveden da u nedjelji vidi određenu mjeru svetosti. U to je vrijeme još uvijek svetkovana prava subota. PO 247.2

Stari varalica još nije dovršio svoj posao. Odlučio je okupiti kršćanski svijet pod svojim stijegom i svoju vlast ostvarivati preko svog predstavnika, ponosnog pontifeksa koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. Svoju je namjeru sproveo preko poluobraćenih pogana, častohlepnih biskupa i svećenika koji su voljeli ovaj svijet. S vremena na vrijeme održavani su veliki sabori na kojima su se okupljali crkveni dostojanstvenici iz cijeloga svijeta. Na gotovo svakom saboru, subota koju je Bog uspostavio potiskivana je sve vise i vise, dok je nedjelja sve vise i vise uzdizana. Tako je poganski blagdan konačno počašćen kao da je božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena ostatkom judaizma, a njezini štovatelji prokletima. PO 247.3

Veliki se otpadnik uspio uzdići “iznad svega, što se zove Bog, ili što se štuje” (2. Solunjanima 2,4 - Šarić). Usudio se promijeniti jedinu zapovijed božanskog zakona koja cijelom ćovječanstvu nepogrešivo ukazuje na pravoga i živoga Boga. U četvrtoj zapovijedi Bog je otkriven kao Stvoritelj neba i Zemlje, što Ga čini različitim od svih lažnih bogova. To je uspomena na djelo stvaranja kad je subota posvećena da bude dan počinka za čovjeka. Osmišljena je da ljude stalno podsjeća na živoga Boga - izvor svega, središte štovanja i obožavanja. Sotona pokušava odvratiti ljude od njihove privrženosti Bogu i poslušnosti Njegovom zakonu. Iz tog razloga on posebno usmjerava svoje napore protiv jedine zapovijedi koja upućuje na Boga kao Stvoritelja. PO 248.1

Protestanti danas tvrde da je Kristovo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to u Pismu nema dokaza. Tome danu ni Krist ni apostoli nisu iskazali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske institucije ima svoje podrijetlo u “tajni bezakonja” (2. Solunjanima 2,7 - Šarić) koja je započela svoje djelo već u Pavlovim danima. Gdje i kada je Gospodin usvojio ovo dijete papinstva? Koji se valjani dokaz može pružiti za ovu promjenu o kojoj Pismo šuti? PO 248.2

U šestom stoljeću papinstvo se čvrsto ustrojilo. Sjedište njegove moći smješteno je u carski grad, a rimski biskup proglašen je glavom cijele Crkve. Poganstvo je ustupilo svoje mjesto papinstvu. Zmaj je Zvijeri predao “svoju silu i prijestolje i vlast veliku” (Otkrivenje 13,2). Tada počinje 1260 godina papinskog ugnjetavanja prorečenih u Danielovim i Ivanovim proročanstvima (Daniel 7,25; Otkrivenje 13,5-7). Kršćani su prisiljavani birati: ili odreći se svoje postojanosti i prihvatiti papinske obrede i bogoslužje, ili izgubiti svoj život u tamnici, ili pretrpjeti smrt na spravi za mućenje, na lomači ili od krvnikove sjekire. Time su se ispunile Isusove riječi: “A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.” (Luka 21,16.17) Užasnije nego ikada prije, otpočelo je progonstvo protiv vjernih, a svijet je postao prostrano bojno polje. Kristova je Crkva stotinama godina pronalazila svoje utočište u usamljenim i udaljenim skrovištima. Prorok je rekao: “A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.” (Otkrivenje 12,6) PO 248.3