Povijest Otkupljenja

Susret s Petrom i Jakovom

Barnaba, koji je dobrovoljno priložio svoj novac za Kristovo djelo i da ublaži potrebe siromašnih, sreo se s Pavlom kad su mu se vjernici suprotstavili. Sada je istupio, obnovio svoje poznanstvo s njim i saslušao Pavlovo svjedočanstvo o čudesnom obraćenju i njegovom iskustvu nakon toga. Potpuno je povjerovao i prihvatio Pavla, uzeo ga za ruku i doveo k apostolima. Prenio im je iskustvo koje je maloprije čuo - da se Isus osob-no javio Pavlu dok je bio na putu za Damask, da je On razgovarao s njim, da je Pavlu vraćen vid kao odgovor na Ananijinu molitvu te da je nakon toga u sinagogi toga grada svjedočio da je Isus Božji Sin. PO 208.2

Apostoli se više nisu sustezali. Nisu se mogli oduprijeti Bogu. Petar i Jakov, koji su tada bili jedini apostoli u Jeruzalemu, pružili su ruku prijateljstva bivšem gorljivom progonitelju njihove vjere. Koliko su ga se ranije bojali i izbjegavali, toliko je sada bio voljen i poštovan. Tu su se srele dvije važne osobe nove vjere - Petar, jedan od izabranih pratitelja Krista dok je bio na Zemlji, i Pavao, farizej, koji se od Isusovog uzašašća sreo s Njim licem u lice, koji je razgovarao s Njim i u viđenju vidio Njega i narav Njegove službe na Nebu. PO 208.3

Prvi razgovor je za obojicu apostola imao značajne posljedice, ali je kratko trajao jer je Pavao bio nestrpljiv da radi Učiteljev posao. Ubrzo se glas, koji je tako ozbiljno raspravljao sa Stjepanom, čuo u istoj sinagogi kako neustrašivo objavljuje da je Isus Božji Sin - zagovarajući isto zbog čega je Stjepan, braneći se, umro. Iznio je svoje divno iskustvo i srcem punim žara za svoju braću i bivše suradnike podijelio je s njima proročke činjenice, kao što je to učinio Stjepan, o tome da je Isus kojega su raspeli bio Božji Sin. PO 208.4

Ali Pavao je pogrešno procijenio duh svoje židovske braće. Isti bijes koji se sručio na Stjepana sada je osjetio na sebi. Sa srcem ispunjenim tugom, shvatio je da se mora odvojiti od svoje braće. Rado bi dao svoj život ako bi to pomoglo da spoznaju istinu. Židovi su počeli kovati planove da mu oduzmu život, a učenici su ga požurivali da napusti Jeruzalem. Ali on je oklijevao, ne želeći napustiti grad opterećen čežnjom da se malo više potrudi oko svoje židovske braće. On je u Stjepanovu mučeništvu imao toliko aktivnu ulogu da je duboko u srcu čeznuo da izbriše tu mrlju odlučnom obranom istine zbog koje je Stjepan platio životom. Zato mu se činilo da je bijeg iz Jeruzalema kukavički čin. PO 209.1