Svjedočanstva Za Crkvu Vol.1

POGLAVLJE 86—DRAGOVOLJNA POSLUŠNOST

(1876, Test. IV. 144—148.)

Abraham je bio već star kad je primio od Boga zaprepašćujuću zapovijest da prinese svog sina Izaka na žrtvu paljenicu. I ljudi njegovog naraštaja smatrali su ga starim. Žar njegove mladosti je oslabio. Nije mu bilo lako da podnosi teškoće i da se suprotstavlja opasnostima. U snazi mladosti čovjek može da se odupre oluji svijestan svoje snage i da nadvlada obeshrabrenje koje bi ga skršilo u kasnijem životu, kad se njegovi slabi koraci približavaju grobu. SZC 327.1

Ali u svojoj providnosti Bog je sačuvao za Abrahama najtežu probu za čas kad ga je tištio teret godina i kad je težio za mirom od briga i truda. Gospod mu se obratio riječima: »Uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Izaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati.« (1. Mojs. 22, 2.) Srce starčevo je zadrhtalo od groze. Da je izgubio svog sina bolešću, srce starog patrijarha bilo bi slomljeno; to bi njegovu sijedu glavu pognulo u bolu, ali od njega se tražilo da prolije dragocjenu krv tog sina svojom rukom. To mu se činilo nemogućim. SZC 327.2

No Bog je progovorio, i njegove riječi mora da se poslušaju. Abraham je bio opterećen godinama, ali to ga nije oslobodilo od dužnosti. Naoružao se štapom vere i, u nijemom bolu, uzeo je za ruku svog sina, cvijet mladosti, te je pošao da izvrši Božje zapovijesti. Stari patrijarh je bio čovjek kao i mi, njegove želje i naklonosti bile su slične našima; on je volio svog sina, koji je bio potpora njegovoj starosti i predmet Božjih obećanja. SZC 327.3

Ali Abraham se nije pitao kako će se ispuniti obećanja ako bi Izak bio pogubljen. Nije raspravljao sa svojim ranjenim srcem, već je doslovno ispunjavao Božje naređenje, dok, digavši nož da zakolje svog sina, nije čuo ove riječi: »Ne diži ruke svoje na dijete, i ne čini mu ništa; jer sada poznah da se bojiš Boga, kad nijesi požalio sina svojega, jedinca svojega, mene radi.« (1. Mojs. 22, 12.) SZC 327.4

Ovaj veliki čin vjere je zapisan na stranicama svete historije da bi svijetlio kao slavan primjer do kraja vremena. Abraham nije tražio da ga Bog oslobodi od poslušnosti zbog njegovih godina. On nije kazao: »Moja kosa je bijela; snage moje je nestalo; tko će biti moja utjeha kad više ne bude Izaka? Kako može stari otac da prolije krv svog vlastitog sina?« Ne; Bog je progovorio, i trebalo je poslušati bez pogovora i gunđanja. SZC 327.5

Nama je danas potrebna u našim crkvama Abrahamova vjera da rasprši mrak koji ih okružuje i da poveća njihovu duhovnost. Starost ne može biti izgovor da ne poslušamo Gospoda. Naša vjera treba da bude puna dobrih rodova, jer je vjera bez djela mrtva. Svaka dužnost koju smo ispunili, svaka žrtva koju smo podnijeli u Kristovo ime donijet će veliku nagradu. U ispunjavanju dužnosti, Bog nam govori i blagosilja nas. Ali on traži da mu predamo sve svoje sposobnosti. Srce i um, cijelo biće, treba da njemu predamo, inače ne ćemo postati pravi kršćani. SZC 328.1

Bog je sve učinio da bi čovjek mogao imati nebesko blago. On je zemlju obukao ljepotom i snabdio je svime što je potrebno čovjeku za vrijeme njegovog zemaljskog života. Dao je svog Sina da umre za otkup svijeta koji je pao kroz grijeh i ludost. Ova divna ljubav, ova beskrajna žrtva, traži našu potpunu poslušnost, našu najčistiju ljubav i našu neograničenu vjeru. Ipak, sve ove vrline, makar razvijene do savršenstva, ne bi se mogle uporediti sa velikom žrtvom koja je prinijeta za nas. SZC 328.2