Svjedočanstva Za Crkvu Vol.1

149/303

POGLAVLJE 55—OBZIR PREMA ONIMA KOJI GRIJEŠE

(1872, Test HL 92—94.)

Kad jedan od naše braće učini sve što je mogao u upravljanju Božjim djelom, nama se čini da je ovdje ili ondje učinio neku griješku koju bismo mi mogli ispraviti. U takvom slučaju trebalo bi da s blagošću i strpljenjem upoznamo svog brata s našim mišljenjem a da ga ne korimo niti da sumnjamo u ispravnost njegovih namjera. Ni mi ne bismo željeli da nas netko sumnjiči ili nepravedno ukorava. Ako brat o kome je ri-ječ ljubi Božje djelo i primjećuje da usprkos svih svojih napora doživljava neuspjeh, on će biti veoma uznemiren i sklon da izgubi povjerenje u svoje vlastito rasuđivanje. Ništa ga ne će više obeshrabriti negoli kad mu se ukaže na griješke koje je učinio u radu Gospodnjem koji mu je bio povjeren i koji je ljubio više od svog života. Bilo bi veoma nepravedno da oni koji su otkrili njegove griješke sve više zabadaju trn u njegovo meso, slabeći njegovu vjeru i hrabrost i rušeći kod njega pouzdanje u sebe potstičući ga na taj način da vjeruje da je nesposoban da uspješno radi u djelu Gospodnjem. SZC 206.4

Često je potrebno da se istina i činjenice jasno iznesu onome koji griješi, da bi on uvidio svoje griješke i da bi ih mogao ispraviti. Ali uvijek treba postupati nježno a ne oštro i strogo, imajući na umu svoje vlastite slabosti, da i mi ne bismo bili iskušani. Kad onaj koji je pogriješio prizna svoju zabludu, umjesto da ga žalostimo i korimo, treba da ga tješimo. U propovijedi na gori Isus je rekao: »Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti«. Matej 7, 1. 2. Naš Spasitelj osuđuje oštro ukoravanje. »A zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?« Matej 7, 3. 4. Često se dešava da je neko brz da uoči griješke svog brata, a slijep je za svoje vlastite pogreške, koje su katkada mnogo veće. SZC 207.1

Svi Kristovi učenici trebalo bi da međusobno postupaju upravo onako kao što bi oni željeli da Gospod Isus postupa s njihovim griješkama i slabostima. Dešava se da mi svi pogrješujemo i potrebna nam je božanska milost i oproštenje. Isus je pristao da uzme na sebe ljudsku prirodu da bi naučio saosječati s nama u našim slabostima i tražiti milost kod Oca za grešnike. On je drage volje postao čovjekov Branitelj i ponizio se da bi upoznao iskušenja koja nama prijete, da bi mogao pomoći onima koji se nalaze u iskušenju i da bi bio nježan i vjeran poglavar svećenički. SZC 207.2

Često je potrebno da se grijeh jasno otkrije i zlo ukori. Ali propovjednici koji rade na spasavanju svojih bližnjih ne bi trebalo da budu bez milosti u odnosu na griješke svojih surad-nika niti da ističu nedostatke njihovog načina rada. Oni bi trebalo da se pitaju da li bi takav postupak primijenjen na njih urodio željenim plodom, da li bi povećao ljubav i povjerenje prema onome koji na ovaj način ističe pogreške drugih? Naročito bi trebalo čuvati pogreške propovjednika u što užem krugu, jer bi se mnogi slabi koristili time ako bi znali da i oni koji propovijedaju Božju riječ imaju iste slabosti kao i oni. Još je strasnije ako se griješke propovjednika otkrivaju nevjernima, ako se taj propovjednik još smatra dostojnim da radi na spasenju duša. Nikakvo dobro ne može proisteći iz ovakvog postupanja već samo šteta. Gospod osuđuje ovakvo postupanje, jer ono potkopava povjerenje naroda u one koje on prima kao svoje saradnike. SZC 208.1

Sluge Božje trebalo bi da ljubomorno čuvaju dobar glas svojih saradnika. Gospod kaže: »Ne dirajte u pomazanike moje, i prorocima mojim ne činite zla.« 1. Dnev. 16, 22; Ps. 105,15. Treba da gajimo ljubav i povjerenje. Nedostatak ljubavi i povjerenja kod jednog propovjednika prema njegovom saradniku u službi ne povećava sreću jednoga, već ih obojicu čini nesretnima. U ljubavi se nalazi mnogo veća sila nego što se ikad našla u kritikovanju. Ljubav će prokrčiti sebi put kroz prepreke, dok ukoravanje zatvara sva vrata duše. SZC 208.2