Svjedočanstva Za Crkvu Vol.1

POGLAVLJE 47—MOLITVENI SASTANCI

(1871, Test. II. 577—582.)

Nedavno sam primila pismo od jednog brata koga mnogo cijenim i koji od mene traži savjet u pogledu vođenja molitvenih sastanaka. On pita da li treba da upućujemo Bogu više molitava jednu za drugom, a zatim da damo odmor od nekoliko trenutaka, pa onda opet da upućujemo Bogu izvjestan broj molitava. SZC 186.1

Na osnovu svjetlosti koju sam primila u ovom pogledu, vidim da Bog ne traži od nas kad se skupljamo da ga slavimo da ostanemo dugo na koljenima slušajući duge i mnogobrojne molitve, koje čine sastanak zamarajućim i dosadnim. Oni koji su slabog zdravlja ne mogu izdržati taj napor te osjećaju umor i fizičku iscrpljenost. Tijelo se zamara ako ostaje dugo u savijenom stanju, a što je još gore, duh se takođe zamara dugim molitvama, tako da takve molitve ne donose nikakvo duhovno osvježenje. U takvom slučaju molitveni sastanak pretstavlja za njih gubitak. Oni su se umno i fizički umorili, i nisu dobili nikakvo duhovno okrepljenje. SZC 186.2

Sastanke za propovijedi i molitvu ne bi trebalo učiniti zamarajućima. Molitveni sastanak treba da otpočne u zakazani čas i ne treba čekati na one koji zakašnjavaju po pola sata ili petnaest minuta. Čim su dvojica zajedno, mogu da se oslone na Božje obećanje. Sastanak treba da se otvori u određeno vrijeme ako je to moguće, bez obzira da li ih je prisutno mnogo ili malo. Treba izbjegavati formalizam i hladnu ukočenost, i svi treba da uzmu aktivnog učešća u sastanku. Općenito, molitve ne bi trebalo da traju više od deset minuta. Pošto smo promijenili položaj, provedimo izvjesno vrijeme u pjevanju i slušanju savjeta iz Božje riječi da bi se izbjegla jednoličnost. Zatim, ako neki osjećaju potrebu za molitvom, treba im dati priliku da se mole. SZC 186.3