Put Kristu

POGLAVLJE 12—STO DA UČINIMO SA SUMNJOM

Mnoge, posebno one koji su mladi u kršćanskom životu, često uznemirava ono što ih navodi na nevjerovanje. U Bibliji ima mnogo tekstova koje oni ne mogu objasniti, ili čak razumjeti, i Sotona ih koristi da pokoleba njihovu vjeru u Pismo kao Božje otkrivenje. Oni pitaju: “Kako mogu upoznati pravi put? Ako je Biblija zaista Božja Riječ, kako se mogu osloboditi tih sumnji i zabuna?” PK 111.1

Bog nikada ne traži da vjerujemo ako nam ne pruži dovoljno dokaza na kojima možemo utemeljiti svoju vjeru. Njegovo postojanje, njegov karakter, istinitost njegove Riječi, sve je to potvrđeno dokazima koji se obraćaju našem razumu; a takvih dokaza ima mnogo. Ipak, Bog nikada nije uklonio mogućnost za sumnju. Naša vjera mora počivati na osobnom osvjedočenju, a ne na nabrajanju dokaza. Oni koji žele da sumnjaju imat će priliku; dok će oni koji stvarno čeznu da upoznaju istinu, naći obilje dokaznog materijala na koji mogu osloniti svoju vjeru. PK 111.2

Nemoguće je ograničenom umu da potpuno shvati karakter ili djela Beskonačnoga. I najoštrijem intelektu, najobrazovanijem umu, sveto Biće uvijek će morati da ostane obavijeno velom tajanstvenosti. “Možeš li ti tajne Božje dokučiti, ili dokučiti savršenstvo Svemogućega? To su visine nebeske, što ćeš učiniti? Dublje je od pakla, kako ćeš poznati?” (Job 11,7.8) PK 111.3

Apostol Pavao uzvikuje: “O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božjega! Kako su neispitljivi njegovi sudovi i neistražljivi njegovi putovi!” (Rimljanima 11,33) Iako su “oblak i mrak oko njega”, “blagost i pravda su podnožje prijestolju njegovu” (Psalam 97,2). Mi smo u stanju da shvatimo njegovo postupanje s nama i pobude koje ga pokreću toliko da možemo razabrati bezgranićnost njegove ljubavi i milosti koje su sjedinjene s beskrajnom silom. Od njegovih namjera možemo razumjeti onoliko koliko je za nas dobro da znamo; a za ono što je više cd toga moramo se osloniti na svemoćnu ruku, na srce puno ljubavi. PK 112.1

Božja Riječ, kao i karakter njezinog božanskog Autora, iznosi tajne koje ograničena bića nikada neće moći potpuno shvatiti. Pojavljivanje grijeha u svijetu, Kristovo utjelovljenje, novorođenje, uskrsnuće, i mnoge druge teme kojima se Biblija bavi, predstavljaju tajne, suviše duboke da bi ih ljudski um mo gao objasniti ili čak potpuno shvatiti. Međutim, nemamo razloga da sumnjamo u Božju Riječ samo zato što ne možemo razumjeti tajne Božje providnosti. I u svijetu prirode mi smo stalno okruženi tajnama koje ne mo žemo pojmiti. I najskromniji oblici života predstavljaju problem koji ni najmudriji filozofi nisu u stanju da objasne. Na sve strane nailazimo na čuda koja nadmašuju našu moć shvaćanja. Smijemo li onda biti iznenađeni što i u duhovnom svijetu ima tajni koje ne možemo dokučiti? Teškoća je jedino u slabosti i ograničenosti ljudskog uma. Bog nam je u Pismu pružio dovoljno dokaza o božanskom karakteru svetih spisa, i mi ne smijemo sumnjati u njegovu Riječ zato što ne možemo razumjeti sve tajne njegove providnosti. PK 112.2

Apostol Petar kaže da u Pismu postoje “neke stvari teške razumjeti, koje nenaučeni i neutvrđeni izvrću. . . na svoju pogibao”. (2. Petrova 3,16) Teška mjesta u Pismu su nevjernici iznosili kao dokaz protiv Biblije; ali, daleko od toga, ona snažno potvrđuju da je Biblija božanski nadahnuta. Kada bi Biblija davala samo izvještaje o Bogu koje bismo lako mogshvatiti; kada bi njegovu veličinu i veličanstvo mogli razumjeti ograničeni umovi, tada ona ne bi nosila nepogrešivi pečat božanskog autoriteta. Upravo veličina i tajanstvenost tema o kojima govori, treba da nas nadahne vjerom u Bibliju kao Božju Riječ. PK 113.1

Biblija otkriva istinu s takvom jednostavnošću, tako je savršeno prilagođava potrebama i težnjama ljudskog srca, da to zadivljuje i očarava i najobrazovanije umove i istovremeno osposobljava skromne i neobrazovane da upoznaju put spasenja. Ipak, te jednostavno izražene istine se odnose na tako uzvišene i dalekosežne teme, i tako su beskrajno iznad moći ljudskog shvaćanja, da ih možemo prihvatiti samo zato što ih je Bog objavio. I plan spasenja nam je tako otkriven da svaka duša može vidjeti koje korake pokajanja treba da učini prema Bogu, korake vjere prema Gospodu Isusu Kristu, da bi se spasila onako kako je to Bog odredio; ispod tih istina, koje se tako lako razumiju, leže tajne koje skrivaju Božju slavu — tajne koje nadmašuju moći uma koji ih istražuje, a ipak iskrenog tražioca istine nadahnjuju strahopoštovanjem i vjerom. Što više istražuje Bibliju, to se produbljuje njegovo uvjerenje da je to Riječ živoga Boga, i ljudski se razum klanja veličanstvu božanskog otkrivenja. PK 113.2

Priznati da ne možemo potpuno shvatiti velike istine Biblije znači samo prikloniti se pred činjenicom da je ograničeni um nesposoban da shvati neograničeno; da čovjek svojim ograničenim, ljudskim znanjem, ne može razumjeti namjere Sveznajućega. PK 114.1

Zato što ne mogu proniknuti u sve njezine tajne, sumnjalice i nevjernici odbacuju Božju Riječ; a ni svi oni koji kažu da vjeruju Bibliji nisu slobodni od opasnosti na ovom polju. Apostol kaže: “Gledajte, braćo, da ne bude kad u kome od vas zlo Srce nevjerstva da odstupi od Boga živoga!” (Hebrejima 3,12) Pravo je da duboko istražujemo biblijska učenja, i da ispitujemo “dubine Božje” (1. Korinćanima 2,10), onoliko koliko su otkrivene u Bibliji. Iako “što je tajno ono je Gospoda Boga našega”, ono što je otkriveno “je naše i sinova naših” (5. Moj sijeva 29,29). Međutim, Sotona nastoji da izopači istraživačke sposobnosti ljudskog uma. Prilikom razmatranja biblijskih istina dolazi do izražaja svojevrsna gordost, jer ljudi postaju nestrpljivi i osjećaju se poraženima ako svaki tekst Pisma ne mogu objasniti na svoje zadovoljstvo. Smat- raju da bi ih suviše ponizilo priznanje da nisu sposobni da shvate Božju Riječ. Nisu spremni da strpljivo čekaju dok Bog ne nađe za dobro da im otkrije istinu. Misle da je njihova ljudska mudrost dovoljna da bez ičije pomoći shvate Pismo, a budući da to ne uspijevaju, oni u stvari odriču Bibliji njezin autoritet. Istina je da mnoge teorije i doktrine, za koje se općenito smatra da proistječu iz Biblije, nemaju nikakvog temelja u njezinom naučavanju i zapravo se suprote cijelom glasu Nadahnuća. Sve je to u mnogim umovima izazvalo sumnju i zbunjenost. Međutim, za to ne treba optuživati Božju Riječ, već čovjekovo izvrtanje Pisma. PK 114.2

Kada bi stvorenim bićima bilo moguće da savršeno razumiju Boga i njegova djela, ona bi, postigavši taj cilj, izgubila svaku mogućnost da dalje otkrivaju istinu, da rastu u poznanju, da dalje razvijaju um i srce. Bog više ne bi bio najviši; a čovjek, dostigavši granicu znanja i sposobnosti, prestao bi da napreduje. Zahvalimo Bogu što nije tako! Bog je beskrajan; u njemu je “sve blago premudrosti i razuma” (Kološanima 2,3). Ljudi bi mogli cijelu vječnost stalno istraživati, stalno učiti, a opet nikada ne iscrpiti riznice Božje mudrosti, njegove dobrote i njegove sile. PK 115.1

Bog želi da se njegov narod već u ovom životu stalno sve bolje upoznaje s istinama njegove Riječi. Postoji samo jedan način da se ovo znanje stekne. Božju Riječ možemo razumjeti jedino kada nas prosvijetli onaj isti Duh preko koga je Riječ bila data. “Taiko i u Bogu što je nitko ne zna osim Duha Božje- ga”; “jer Duh sve ispituje, i dubine Božje”. (1. Korinćanima 2, 11.10) Spasitelj je svojim sljedbenicima obećao: “A kad dođe On, Duh istine, uputit će vas na svaku istinu. . . . jer će od mojega uzeti, i javit će vam.” (Ivan 16,13.14) PK 115.2

Božja je namjera da čovjek razvija svoje sposobnosti rasuđivanja; a proučavanje Biblije jača i oplemenjuje um bolje od bilo kojeg drugog proučavanja. Međutim, moramo se čuvati obožavanja razuma, jer je on podložan slabostima i nedostacima ljudskog roda. Ako ne želimo da nam Pismo bude nerazumljivo, tako da ni najjasnije istine ne možemo shvatiti, moramo imati jednostavnost i vjeru malog djeteta, biti spremni da učimo i toplo se moliti za pomoć Svetoga Duha. Svijest o Božjoj sili i mudrosti i našoj nesposobnosti da shvatimo njegovu veličinu treba da nas nadahne poniznošću, i mi bismo trebali otvarati njegovu Riječ kao da stupamo u njegovu blizinu, sa svetim strahopoštovanjem. Kada otvorimo Bibliju, naš razum mora priznati autoritet koji je veći od njegovoga, i srce i um moraju se pokloniti pred velikim JA SAM. PK 116.1

Mnogi nam se tekstovi čine teški i nejasni, ali će ih Bog učiniti jasnima i razgovijetnima za one koji se na ovaj način trude da ih razumiju. Međutim, bez vodstva Svetoga Duha uvijek ćemo biti skloni da izvrćemo Pisma ili da ih pogrešno tumačimo. Mnogo puta čitanje Biblije ne donosi nikakve koristi, a često nanosi i stvarnu štetu. Kada se Božja Riječ otvara bez poštovanja i molitve; kada misli i osjećaji nisu posvećeni Bogu, ili nisu u skladu s njegovom voljom, um je zamračen sum- njom; i u toku samog proučavanja Biblije nevjerovanje jača. Neprijatelj preuzima upravu nad mislima i predlaže tumačenja koja nisu pravilna. Kada god se ljudi ne trude, riječju i djelom, da budu u skladu s Bogom, tada, bez obzira na stupanj svoga obrazovanja, skloni su da pogrešno razumiju Pisma, i zato ne možemo imati povjerenja u njihova tumačenja. Oni koji pretražuju Pisma da bi našli proturječnosti, nemaju duhovne pronicljivosti. Tako iskrivljeno gledanje navest će ih da nađu razlog za sumnju i nevjerstvo i u onome što je potpuno jasno i jednostavno. PK 116.2

Iako oni to možda prikrivaju, pravi razlog sumnje i nevjerovanja je, u većini slučajeva, ljubav prema grijehu. Učenja i ograničavanja koja sadrži Božja Riječ nisu dobrodošla oholom srcu koje voli grijeh, a oni koji ne žele da poslušaju njezine zahtjeve spremni su da posumnjaju u njezin autoritet. Da bismo dokučili istinu, moramo imati iskrenu želju da je upoznamo i spremnost u srcu da je poslušamo. Svi koji u tom duhu pristupaju prou-čavanju Biblije, naći će obilje dokaza da je ona Božja Riječ i razumjet će njezine istine koje će ih učiniti “mudrima za spasenje”. PK 117.1

Krist je rekao: “Tko hoće njegovu volju tvoriti, razumjet će je li ova nauka od Boga.” (Ivan 7,17) Umjesto da zanovijetate i sumnjate u ono što ne razumijete, poslušajte vidjelo koje vas već obasjava, pa ćete đobiti i veću svjetlost. Kristovom milošću izvršite svaku dužnost koja vam je do sada bila jasno po- kazana, pa ćete dobiti sposobnost da razumijete i izvršite i one koje vam još nisu jasne. PK 117.2

Postoji dokaz koji je dostupan svima — i najobrazovanijima i najneučenijima — do kaz iskustva. Bog nas poziva da sami za sebe provjerimo istinitost njegove Riječi, vjerodostojnost njegovih obećanja. On nam zapovijeda: “Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod!” (Psalam 34,8) Umjesto da se oslanjamo na nečije riječi, treba da sami ispitamo. On objavljuje: “Ištite, i primit ćete!” (Ivan 16,24) Njegova obećanja će se ispuniti. Ona nikada nisu iznevjerila, i nikada ne mogu iznevjeriti! I dok se budemo približavali Isusu i radovali se u obilju njegove ljubavi, sumnja i mrak će nestati pred svjetlošću njegove prisutnosti. PK 118.1

Apostol Pavao kaže da nas Bog “izbavi od vlasti tamne, i premjesti nas u kraljevstvo Sina ljubavi svoje” (Kološanima 1, 13). A svaki onaj koji je prešao iz smrti u život sposoban je da “potvrdi da je Bog istinit” (Ivan 3,33). Takav može posvjedočiti: “Bila mi je potrebna pomoć i našao sam je u Isusu. Svaka je moja potreba bila zadovoljena, utoljena glad moje duše, i Biblija mi je sada otkrivenje Isusa Krista. Pitate li zašto vjerujem u Isusa? — Zato što mi je On božanski Spasitelj! Zašto vjerujem Bibliji? — Zato što sam ustanovio da je to glas kojim Bog govori mojoj duši!” Mi sami sebi možemo posvjedočiti da je Biblija istinita, da je Krist Božji Sin. Mi znamo da se ne povodimo za lukavo sročenim bajkama. PK 118.2

Petar opominje svoju braću da “napreduju u blagodati i u poznanju Gospoda našeg i Spasitelja Isusa Krista” (2. Petrova 3,18). Kada Božji narod bude rastao u milosti, sve će jasnije razumijevati Božju Riječ. On će pronalaziti novo vidjelo i novu ljepotu u njezinim svetim istinama. To se pokazalo u toku povijesti Crkve u svim vijekovima, i tako će se nastaviti sve do kraja. “A put je pravednički kao svijetlo vidjelo, koje sve većma svijetli dok ne bude pravi dan.” (Priče 4,18) PK 119.1

U vjeri mi možemo gledati u vječnost i uhvatiti se za Božje obećanje da će se ljudski razum razviti, ljudske sposobnosti sjediniti s božanskima, a svaka duševna snaga doći će u izravan doticaj s Izvorom vidjela. Mi se možemo radovati što će sve što nas je u Božjoj providnosti zbunjivalo tada biti razjašnjeno, da će dobiti svoje objašnjenje sve što nam je bilo teško shvatljivo; i tamo gdje smo svojim ograničenim razumom nailazili samo na zbrku i izjalovljene namjere, vidjet ćemo najsavršeniji i najljepši sklad. “Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat!” (1. Korinćanima 13,12) PK 119.2

* * * * *