Put Kristu

POGLAVLJE 11—PREDNOST DA SE MOLIMO

Bog nam govori preko prirode i otkrivenja, preko svoje providnosti i utjecaja svoga Duha. Ali, sve to nije dovoljno; neophodno je da i mi pred njime otvorimo svoje srce. Da bismo duhovno živjeli i imali duhovnu snagu, moramo održavati stvarnu vezu sa svojim nebeskim Ocem. Naše se misli mogu baviti njime; mi možemo razmišljati o njegovim djelima, dokazima njegove milosti, njegovim blagoslovima, ali, sve to još nije, u punom smislu riječi, održavanje veze s njime. Da bismo stupili u vezu s Bogom, moramo poželjeti da mu ispričamo nešto iz svog stvarnog života. PK 97.1

Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju. Ne zato što bi bilo neophodno da mu otkrijemo što smo, već zato da bismo sebe osposobili da ga primimo. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k njemu. PK 97.2

Kada je bio na Zemlji, Isus je svoje učenike učio kako da se mole. On im je govorio da sve svoje svakodnevne potrebe iznesu Bogu, da sve svoje brige bace na njega. Obećanje koje je dao njima da će im molitve biti uslišene, dao je i nama. PK 97.3

I sam je Isus, dok je boravio među ljudima, često odlazio na molitvu. Naš se Spasitelj izjednačio s nama u našim potrebama i slabostima, i tako postao ponizni i usrdni molitelj koji od svog Oca traži novu snagu da može krenuti dalje, osposobljen i za dužnost i za iskušenje. On je naš primjer u sve- mu. On je brat u našim slabostima, “u svačemu iskušan, kao i mi”^*; ali kao bezgrešan, po svojoj prirodi grozio se grijeha; On je izdržao duševne borbe i patnje u svijetu punom grijeha. Kao čovjek smatrao je molitvu svojom potrebom i svojom prednošću. On je u razgovoru sa svojim Ocem nalazio utjehu i radost. Ako je, dakle, Spasitelj ljudi, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko više bi slabi i grešni smrtnici morali biti svjesni neophodnosti usrdne, stalne molitve. PK 97.4

Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da možemo obilato piti s izvora beskrajne ljubavi. Zar nije onda čudno što se tako malo molimo! Bog je spreman i željan da čuje iskrenu molitvu svog najskromnijeg djeteta, ali je ipak tako očito da se mi ustručavamo da mu iznesemo svoje potrebe! Što mogu nebeski anđeli da misle o jadnim bespomoćnim ljudskim bićima koja se suočavaju s iskušenjima, o bićima prema kojima Božje srce osjeća bezgraničnu ljubav i spremno je da im daruje više nego što bi mogla iskati i zamisliti, a koja se tako malo mole i imaju tako malo vjere? Anđelima je drago da se klanjaju pred Bogom; oni vole da budu blizu njega. Oni razgovor s Bogom smatraju svojom najvećom radošću; a ipak sinovi ove Zemlje, kojima je tako potrebna pomoć koju im samo Bog može dati, izgledaju zadovoljni da hode bez vidjela njegovog Duha, bez pratnje njegove prisutnosti. PK 98.1

Tama Zloga obavija one koji zanemaruju molitvu. Neprijatelj ih šapatom kuša navodeći ih na grijeh samo zato što se ne služe prednošću koju im je Bog dao božanskom ustanovom molitve. Zašto bi sinovi i kćeri Božje oklijevali da se mole, kada je molitva ključ u rukama vjere koji otvara nebeska spremišta u kojima se čuvaju neograničene zalihe Svemoćnoga? Ako se ne budemo neprestano molili i budno stražili, izložit ćemo se opasnosti da postanemo nemarni i da skrenemo s pravog puta. Protivnik se stalno trudi da nam prepriječi put k prijestolju milosti da ne bismo usrdnom molitvom i vjerom dobili milost i snagu da se odupremo iskušenju. PK 99.1

Postoje određeni uvjeti koje moramo ispuniti ako želimo da Bog čuje naše molitve i da ih usliši. Jedan od prvih uvjeta je da postanemo svjesni da nam je njegova pomoć potrebna. On je obećao: “Jer ću izliti vodu na žednoga i potoke na suhu zemlju!” (Izaija 44,3) Oni koji su gladni i žedni pravednosti, koji čeznu za Bogom, mogu biti sigurni da će se nasititi. Srce se mora otvoriti utjecaju Duha jer inače ne može primiti Božji blagoslov. PK 99.2

Naša velika potreba je sama po sebi dokaz koji najrječitije govori u našu korist. Međutim, mi moramo tražiti od Gospoda da nam to učini. On kaže: “Ištite, i dat će vam se!” (Matej 7,7) “Koji, dakle, svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako, dakle, da nam s njim sve ne daruje?” (Rimljanima 8,32) PK 99.3

Ako gajimo bezakonje u svom srcu, ako smo prionuli uz bilo koji grijeh koji nam je poznat, Gospod nas neće čuti; ali, molitva pokajničke, skrušene duše uvijek će biti prihvaćena. Kada ispravimo sva zla kojih smo svjesni, tada možemo biti uvjereni da će Bog odgovoriti na naše molbe. Naše vlastite zasluge nas nikada neće preporučiti Božjoj naklonosti; Kristovom dostojnošću mi ćemo se spasiti, njegovom ćemo se krvlju očistiti; ipak, i mi sami moramo nešto doprinijeti, moramo ispuniti uvjete da budemo prihvaćeni. PK 100.1

Drugi element uspješne molitve je vjera. “Jer onaj ikoji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11,6^*) Isus je rekao svojim učenicima: “Sve što ištete u svojoj molitvi vjerujte da ćete primiti; i bit će vam!” (Marko 11,24) Jesmo li ga uhvatili za riječ? PK 100.2

Obećanje je široko i neograničeno, i vjeran je Onaj koji ga je dao. I kada ne primimo upravo ono što smo tražili, u vrijeme za koje smo molili, i dalje moramo vjerovati da nas je Gospod čuo, i da će odgovoriti na naše molitve. Mi smo tako podložni zabludama i tako kratkovidni da ponekad tražimo i ono što nam ne bi bilo na blagoslov, pa nam naš nebeski Otac u svojoj ljubavi odgovara na molitve tako što nam daje ono što će nam poslužiti na najviše dobro — ono što bismo i mi sami poželjeli kada bi naš pogled bio božanski prosvijetljen i kada bismo stvarnost mogli vidjeti onakvu kakva jest. Kada izgleda da nam molitve nisu uslišene, maramo se držati obećanja; jer će vrijeme uslišenja sigurno doći i mi ćemo primiti blagoslov koji nam je najpotrebniji. Ali, zahtijevati da molitva uvijek bude uslišena onako kako smo željeli i da uvijek dobijemo upravo ono što smo tražili, prava je drskost. Bog je suviše mudar da bi se varao, i suviše dobar da bi onima koji hode pravedno uskratio bilo koje dobro! I zato se bez straha oslonite na njega, čak i kada odgovor na svoje molitve ne dobijete odmah! Oslonite se na njegovo sigurno obećanje: “Ištite, i dat će vam se!” (Matej 7,7) PK 100.3

Ako se budemo povodili za svojim sumnjama i strahovanjima, ako budemo pokušavali da razriješimo sve ono što nam izgleda nejasno, dok još nemamo vjere, naša će se nesigurnost samo produbiti i povećati. Ali, ako budemo došli Bogu, osjećajući se bespomoćnima i ovisnima, kao što stvarno i jesmo, i u vjeri, ponizno i s povjerenjem, svoje potrebe iznesemo Onome koji sve zna, čijem pogledu ništa na svijetu nije sakriveno, koji svime upravlja svojom voljom i svojom riječju, On će moći i htjeti da usliši našu viku, i učinit će da svjetlost zasija u našim srcima. Iskrena molitva nas dovodi u doticaj s umom Beskonačnoga. Možda u tom trenutku nećemo imati nikakav siguran dokaz da se lice našeg Otkupitelja nadvija nad nama s mnogo sućuti i ljubavi; ali je ipak tako. Možda nećemo osjetiti njegov vidljivi doticaj, ali je njegova ruka nad nama s mnogo ljubavi i nježnog sažaljenja. PK 101.1

Kada dolazimo da tražimo od Boga milosti i blagoslova, naša vlastita srca moraju biti nadahnuta duhom ljubavi i opraštanja. Kako bismo se mogli moliti: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim!” (Matej 6,12) ako istovremeno nismo spremni da opraštamo drugima! Ako očekujemo da Bog čuje naše molitve, moramo opraštati drugima na isti način i u istoj mjeri kao što očekujemo da nama bude oprošteno. PK 102.1

Ustrajnost u molitvi spada među uvjete za uslišenje. Mi se moramo stalno moliti ako želimo rasti u vjeri i iskustvu. Mi moramo biti “jednako u molitvi”, da nam se “ne dosadi molitva”, da “stražimo u njoj sa zahvaljivanjem” (Rimljanima 12,12; Kološanima 4,2). Petar opominje vjernike da budu “mudri i trijezni u molitvama” (1. Petrova 4,7). Pavao upućuje: “Nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvaljivanjem da se javljaju Bogu iskanja vaša!” (Filipljanima 4,6) Juda kaže: “A vi, ljubazni. . . molite se Bogu Duhom Svetim, i sami sebe držite u ljubavi Božjoj!” (Juda 20.21) Neprestana molitva je neraskinuta zajednica duše s Bogom, tako da život od Boga teče u naš život; a iz našeg života čistoća i svetost teku natrag Bogu. PK 102.2

Revnost u molitvi je neophodna; ničemu ne smijete dopustiti da omete vašu molitvu. Uložite svaki napor da održite vezu između Isusa i svoje duše. Iskoristite svaku priliku da idete na mjesta određena za molitvu. Oni koji se stvarno trude da održavaju vezu s Bogom vidjet će se na molitvenim skupovima, vjerni u izvršavanju svoje dužnosti, iskreni i željni da požanju sve blagoslove koji se mogu steći. Oni će iskoristiti svaku priliku da sebe izlože zrakama svjetlosti s Neba. PK 102.3

Trebalo bi da se molimo u obiteljskom krugu; ali iznad svega ne smijemo zanemariti molitvu u klijeti; jer je to život duše. Duša ne može napredovati ako se molitva zanemaruje. Obiteljska ili javna molitva sama po sebi nije dovoljna. Neka se duša u klijeti otvori pred ispitivačkim Božjim okom. Tajnu molitvu, treba da čuje samo Bog koji sluša molitve. Nijedno znatiželjno uho ne treba da čuje sadržaj takvih molitava. Pri tajnoj molitvi duša je slobodna od utjecaja okoline; slobodna od uznemiravanja. Smireno, a ipak usrdno, duša traži Boga. Prijatan i trajan će biti utjecaj koji struji od Onoga koji vidi što je tajno, čije je uho otvoreno da čuje molitvu koja izlazi iz srca. Smirenom, jednostavnom vjerom duša održava vezu s Bogom i prikuplja zrake božanske svjetlosti da bi se ojačala i održala u sukobu sa Sotonom. Bog je naš tvrdi grad. PK 103.1

Molite se u klijeti; i dok se bavite svojim svakodnevnim radom, neka se vaše srce često obraća Bogu. Na taj je način Enoh hodio s Bogom. Ove se tajne molitve podižu kao skupocjeni miris prema prijestolju milosti. Sotona ne može savladati onoga koji je tako utvrđen u Bogu. PK 103.2

Nema vremena niti mjesta koje bi bilo neprikladno da se uputi molitva Bogu. Ne postoji ništa što bi nas moglo spriječiti da podignemo svoje srce u dubu iskrene molitve. U mnoštvu na ulici, zaokupljeni poslovnim obavezama, mi možemo uputiti molitvu Bogu i zatražiti božansko vodstvo, kao što je to učinio Nehemija dok je iznosio svoj zahtjev pred kraljem Artakserksom. Klijet razgovora može se naći ma gdje se mi nalazili. Vrata našeg srca moraju biti stalno otvorena, stalno se mora podizati poziv Isusu da dođe i da boravi kao nebeski gost u našoj duši. PK 103.3

Iako oko nas može vladati zaražena, pokvarena atmosfera, mi ne moramo udisati njezina kužna isparenja, već možemo živjeti u čistom zraku Neba. Mi možemo zatvoriti svaki prilaz nečistim maštanjima i nesvetim mislima ako iskrenom molitvom svoju dušu uzdignemo u Božju blizinu. Oni koji su otvorili svoje srce da prime od Boga podršku i blagoslov hodat će u svetijoj atmosferi od ove zemaljske i održavat će stalnu vezu s Nebom. PK 104.1

Nama su potrebni jasniji pojmovi o Isusu i potpunije shvaćanje vrijednosti vječnih stvarnosti. Ljepota svetosti treba da ispuni srce Božje djece; a da bi se to moglo postići, moramo tražiti da nam Bog razjasni ono što je nebesko. PK 104.2

Neka se naša duša otvori i uzdigne da bi nam Bog mogao dati da udišemo nebesku atmosferu. Mi se moramo držati tako blizu Boga da se pri svakom neočekivanom iskušenju naše misli okreću njemu isto tako prirodno kao što se cvijet okreće prema Suncu. PK 104.3

Iznesite Bogu svoje potrebe, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige, i svoja strahovanja. Vi ga ne možete preopteretiti; vi ga ne možete zamoriti. Onaj koji je izbrojao vlasi na vašoj glavi nije ravnodušan prema potrebama svoje djece. “Jer Gospod je pun samilosti i milosrđa.” (Jakov 5,11^*) Njegovo srce puno ljubavi dirnuto je našim žalostima, čak i kada samo govorimo o njima. Iznesite mu sve što zbunjuje vaš um. Onome koji u svojoj ruci drži svjetove i upravlja svim poslovima svemira, ništa nije suviše teško da nosi. Od onoga što se bilo na koji način tiče našega mira, njemu ništa nije suviše neznatno da opazi. Nema nijednog poglavlja u našem iskustvu koje bi za njega bilo suviše mračno da čita; nema problema koji bi za njega bio suviše tažak da razriješi. Nema nesreće koja bi zadesila najmanje njegovo dijete, nema brige koja bi mučila dušu, nema radosti koja bi razgaliia, nema iskrene molitve koja bi poletjela s usana, da je naš nebeski Otac ne vidi, da se smjesta ne zainteresira. “Iscjeljuje one koji su skrušena srca, i liječi tuge njihove.” (Psalam 147,3) Odnos između Boga i svake duše tako je osoban i potpun kao da nema ni jedne druge duše na Zemlji da s njome dijeli njegovu brižnu pažnju, ni jedne druge duše za koju bi dao svoga ljubljenoga Sina. PK 105.1

Isus je rekao: “U onaj ćete dan u ime moje zaiskati, i ne velim vam da ću ja umoliti Oca za vas; jer sam Otac ima Ijubav k vama.” “Nego ja vas izabrah. . . da što god zaištete u Oca u ime moje da vam da.” (Ivan 16, 26.27; 15, 16) Međutim, moliti se u Isusovo ime znači mnogo više nego samo spomenuti njegovo ime na početku i na kraju molitve. To znači moliti se po Isusovom umu i duhu, vjerujući njegovim obećanjima, oslanjajući se na njegovu milost i čineći njegova djela. PK 105.2

Bog ne traži ni od koga među nama da postane pustinjak ili monah, da se povuče od svijeta da bi se posvetio djelima bogoslužja. Naš život mora biti sličan Kristovom životu — između planine i mnoštva. Onaj tko ne čini ništa drugo osim što se moli, uskoro će prestati da se moli ili će se njegove molitve pretvoriti u praznu naviku. Kada se ljudi povuku iz društvenog života, kada se povuku iz područja svoje kršćanske dužnosti i nošenja križa; kada prestanu ozbiljno raditi za svoga Učitelja, koji je ozbiljno radio za njih, nemaju se više za što moliti, nemaju više poticaja za molitvu. Njihove molitve postaju osobne i sebične. Oni se više ne mogu moliti za potrebe čovječanstva ili za izgradnju Kristovog kraljevstva, niti tražiti snagu za rad. PK 106.1

Mi gubimo kada zanemarujemo prednost međusobnog druženja, jačanja i hrabrenja u služenju Bogu. Istine njegove Riječi gube tada svoju jasnoću i važnost za nas. Naša srca nisu više prosvijetljena niti potaknuta njihovim posvećujućim utjecajem, i mi duhovno slabimo. U našem druženju kao kršćani mnogo gubimo zbog nedostatka međusobnog suosjećanja. Onaj koji se zatvara sam u sebe ne zauzima položaj koji mu je Bog odredio. Pra- vilno njegovanje društvenih elemenata u našoj prirodi srcem nas približava bližnjima i pomaže nam da se razvijemo i ojačamo u služenju Bogu. PK 106.2

Kada bi se kršćani međusobno družili, kada bi međusobno razgovarali o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama otkupljenja, njihova bi srca bila osvježena i oni bi se međusobno krijepili. Mi bismo morali svakoga dana bolje upoznavati svoga nebeskog Oca, stjecati nova iskustva s njegovom milošću; tada bismo željeli i da govorimo o njegovoj ljubavi; i kada bismo to činili, naša bi se srca razgrijala i ohrabrila. Kada bismo više mislili i razgovarali o Isusu, a manje o sebi, bili bismo mnogo češće u njegovoj prisutnosti. PK 107.1

Kada bismo o Bogu mislili samo onoliko koliko imamo dokaza da se On brine o nama, tada bi On uvijek bio u našim mislima i mi bismo uživali da govorimo o njemu i da ga slavimo. Mi govorimo o prolaznim stvarima zato što se za njih interesiramo. Mi govorimo o svojim prijateljima zato što ih volimo; naše radosti i naše tuge su s njima povezani. Ipak, mi imamo neizmjerno više razloga da ljubimo Boga nego svoje zemaljske prijatelje; trebalo bi da nam bude najprirodnije da njega stavimo na prvo mjesto u svojim mislima, da govorimo o njegovoj dobroti, da pričamo o njegovoj sili. Bogati darovi kojima nas je obasuo nisu nam bili dati s namjerom da toliko zaokupe nasu pažnju i našu ljubav da više nemamo čime da uzvratimo Bogu; trebalo bi da nas oni stalno podsjećaju na njega i povezuju nas vezom ljubavi i zahvalnosti s našim nebeskim Dobročiniteljem. Mi živimo suviše blizu zemaljskih nizija. Uzdignimo svoje oci prema otvorenim vratima nebeskog Svetišta, u kojemu svjetlost Božje slave obasjava lice Krista koji “može uvijek spasiti one koji kroza nj dolaze k Bogu” (Hebrejima 7,25). PK 107.2

Trebalo bi da više slavimo Boga “za milost njegovu, i za čudesa njegova radi sinova ljudskih” (Psalam 107,8). Naša se pobožnost ne smije izražavati samo traženjem i primanjem. Nemojmo uvijek misliti o svojim potrebama, a nikada o blagoslovima koje primamo. Mi se uopće ne molimo suviše, već smo suviše štedljivi u zahvaljivanju. Mi stalno primamo Božju milost, a ipak, kako malo zahvalnosti izražavamo, kako malo hvalimo Boga za sve što je za nas učinio! PK 108.1

U stara vremena Gospod je naredio Izraelcima, kada se budu okupili na bogoslužje: “I jedite ondje pred Gospodom Bogom svojim, i veselite se vi i obitelji vaše svačim, za što se prihvatite rukom svojom, čim te blagoslovi Bog tvoj!” (5. Mojsijeva 12,7) Ono što se čini na slavu Bogu treba da se čini radosno, uz pjesme hvale i zahvaljivanja, a ne žalosno i zlovoljno. PK 108.2

Naš Bog je nježni, milostivi Otac. Bogoslužje se ne bi smjelo smatrati nekom žalosnom, otužnom ceremonijom. Trebalo bi da nam bude užitak da dajemo hvalu Bogu i da sudjelujemo u njegovom djelu. Bog ne bi htio da se njegova djeca, kojoj je osigurao tako veliko spasenje, ponašaju kao da je On neki strogi, sitničavi nadzornik. On je njihov najbolji prijatelj; i kada se okupe na bogoslužje, On želi da bude s njima, da ih blagosilja i tješi, da ispunjava njihova srca radošću i ljubavlju. Gospod želi da njegova djeca nađu utjehu na bogoslužju, da im rad za njega donese više zadovoljstva nego teškoća. On želi da oni koji dolaze na bogoslužje odnesu sa sobom dragocjene misli o njegovom staranju i njegovoj ljubavi, da mogu biti puni radosti u toku svih svakodnevnih životnih poslova, tako da imaju snage da postupaju pošteno i vjerno u svemu. PK 108.3

Mi se moramo okupiti oko križa. Krist, i to razapeti, treba da bude predmet našeg razmišljanja, razgovora, i naših najradosnijih osjećaja. Treba da pamtimo svaki blagoslov koji smo primili od Boga, i kada shvatimo veličinu njegove jubavi, treba da budemo spremni da sve povjerimo ruci koja je za nas bila prikovana na križ. PK 109.1

Duša se može približiti Nebu na krilima hvalospjeva. Boga slave pjesmom i glazbom u nebeskim dvori ma, i, dok izražavamo svoju zahvalnost, mi usklađujemo svoje bogoslužje s bogoslužjem nebeskih četa. “Onaj mene poštuje koji prinosi hvalu na žrtvu!” — kaže Bog (Psalam 50,23). Dodimo radosno i s poštovanjem pred svoga Stvoritelja, sa “zahvaljivanjem i pjevanjem”! (Izaija 51,3) PK 109.2