Put Kristu

POGLAVLJE 5—POSVEĆENJE

Bog je obećao: “I tražit ćete me, i naći ćete me, kad me potražite svim srcem svojim.” (Jeremija 29, 13) PK 46.1

Cijelo se srce mora predati Bogu, inače se nikada ne bismo mogli promijeniti i ponovno postati slični njemu. Po svojoj prirodi mi smo daleko od Boga. Sveti Duh opisuje naše stanje ovim riječima: “Mrtvi zbog svojih prekršaja grijeha”, “sva je glava bolesna i sve srce iznemoglo”, “nema ništa zdrava”. Mi smo se zapleli u Sotoninu mrežu, koji nas ie “ulovio žive za svoju volju”. (Efežanima 2, 1^*; Izaija 1, 5. 6; 2. Timoteju 2, 26) Bog želi da nas iscijeli, da nas oslobodi. Ali, budući da to zahtijeva potpunu promjenu, obnavljanje cijele naše prirode, mi se moramo potpuno predati njemu. PK 46.2

Borba protiv samoga sebe je največa borba koja se ikada vodila. Odricanje od samoga sebe, pokoravanje svega Božjoj volji, ne ide bez borbe; ali se duša mora pokoriti Bogu prije nego što se može preporoditi i postati sveta. PK 46.3

Božja vladavina nije utemeljena, kao što bi to Sotona htio prikazati, na slijepom pokoravanju, na nerazumnom ograničavanju. Ona se poziva na razum i savjest. “Hajde, dakle, da se pravdamo!” (Izaija 1,18^*) — to je Stvoriteljev poziv bićima koja je stvorio. Bog ne utječe silom na volju svojih stvorenja. On ne može prihvatiti izraze poštovanja koji nisu dati dragovoljno i svjesno. Iznuđena pokornost bi spriječila svaki pravi razvitak uma ili karaktera; načinila bi od čovjeka obični automat. To nije Stvoriteljeva namjera. On želi da čovjek, vrhunsko djelo njegove stvaralačke sile, dostigne najviši stupanj razvitka. On postavlja pred nas visinu blagoslova do koje želi da nas uzdigne svojom milošću. On nas poziva da mu se predamo da bi mogao izvršiti svoju volju u nama. Nama je prepušteno da odlučimo hoćemo li da budemo oslobođeni iz ropstva grijehu, da uživamo uzvišenu slobodu sinova Božjih. PK 46.4

Dajući sebe Bogu, mi moramo bezuvjetno odbaciti sve ono što bi nas moglo odvojiti od njega. Zato Spasitelj i kaže: “Tako, dakle, svaki od vas koji se ne odreče svega što ima ne može biti moj učenik.” (Luka 14, 33) Moramo se odreći svega što bi naše srce moglo odvratiti od Boga. Mamon je idol mnogih. Ljubav prema novcu, želja za bogatstvom, zlatni je lanac koji ih veže uz Sotonu. Drugi obožavaju ugled i svjetovnu čast. Život ispunjen sebičnom dokolicom i neopterećen odgovornostima idol je trećih. Ali, ovi se ropski okovi moraju raskinuti. Ne možemo polovično pripadati Gos- podu, a polovično svijetu. Mi nismo Božja djeca ako to nismo potpuno. PK 47.1

Ima onih koji tvrde da služe Bogu iako žele da sami, u svojoj sili, drže Božji zakon, izgrade pravedan karakter i osiguraju spasenje. Njihova srca nisu pokrenuta dubokim razumijevanjem Kristove ljubavi, već obaveze kršćanskog života ispunjavaju kao uvjete koje im je Bog postavio da bi mogli zadobiti Nebo. Takva je religija bez ikakve vrijednosti. Kada Krist bude boravio u srcu, duša će biti tako ispunjena njegovom ljubavlju, tako radosna u zajednici s njime, da će prionuti uz njega; i gledajući njega, zaboravit će sebe. Ljubav prema Kristu bit će izvor djelovanja. Oni koji osjećaju silu Božje ljubavi ne pitaju kako bi se sa što manje truda mogli zadovoljiti Božji zahtjevi; oni ne traže najniža mjerila, već im je cilj da budu u savršenom skladu s voljom svoga Iskupitelja. S iskrenom čežnjom oni žrtvuju sve, i pokazuju zanimanje koje je u skladu s vrijednošću cilja za kojim teže. Priznavanje Krista bez takve duboke ljubavi je prazno pričanje, suhi formalizam, težak jaram. PK 48.1

Mislite li da je predati Kristu sve suviše velika žrtva? Upitajte sami sebe: “Što je Krist dao za mene?” Božji Sin je dao sve — život, ljubav i trpljenje — da bi nas otkupio. Možemo li mi, iako nedostojni tako velike ljubavi, njemu uskratiti svoje srce? Cijelog svog života, svakog trenutka, mi smo sudjelovali u blagoslovima njegove milosti, i upravo je to raz- log što ne možemo potpuno shvatiti dubinu neznanja i bijede iz koje nas je izbavio. Možemo li gledati njega, koji je proboden zbog naših grijeha, i opet željeti da postupamo usprkos svoj njegovoj ljubavi i žrtvi? Gledajući beskrajno poniženje Gospoda slave, hoćemo li prigovarati što možemo ući u život samo uz borbu i poniženje? PK 48.2

Mnoga ohola srca pitaju: “Zašto se moram pokajati i poniziti prije nego što mogu biti siguran da me je Bog prihvatio?” Skrećem vam pažnju na Krista. On je bio bezgrešan, i, ne samo to, bio je Knez neba; ali, čovjeka radi, ljudskoga roda radi, “postade grijehom”. “Među zločince bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Izaija 53, 12^*) PK 49.1

A čega se mi odričemo kad sve damo? — Grijehom oskvrnutog srca koje Isus treba da očisti, da opere svojom krvlju i spasi svojom nenadmašnom ljubavlju! I opet ljudi misle da je teško svega se odreći! Stid me je slušati kad se o tome govori, stid me je o tome pisati. PK 49.2

Bog ne zahtijeva da se odreknemo ičega što bismo na svoje dobro mogli zadržati. U svemu što čini, On ima pred očima dobro svoje djece. Kad bi bar svi oni, koji nisu izabrali Krista, mogli shvatiti da im On nudi nešto ne izmjerno bolje od onoga što sami žele! Čovjek čini najveću štetu i nepravdu svojoj vlastitoj duši kad misli ili radi protivno Božjoj volji. Nema prave radosti na putu koji je zabranio Onaj koji zna što je najbolje i koji želi dobro svojim stvorenjima. Put prijestupa je put bijede i propadanja. PK 49.3

U zabludi smo ako mislimo da Bog rado gleda patnje svoje djece. Cijelom je Nebu na srcu čovjekova sreća. Naš nebeski Otac nijednom svom stvorenju ne uskraćuje radosti. Božanski propisi zahtijevaju od nas da ne popuštamo onim željama koje bi izazvale patnje i razočaranje, koje bi nam zatvorile vrata sreće i Neba. Otkupitelj svijeta prihvaća ljude onakve kakvi jesu, sa svim njihovim nedostacima, manama i slabostima; i On će ih ne samo očistiti od grijeha i otkupiti svojom krvlju, već će zadovoljiti čežnje srca svih onih koji prime njegov jaram, nose njegovo breme. Njegova je namjera da daruje mir i odmor svima koji dolaze k njemu da traže kruh života. On zahtijeva od nas da ispunjavamo samo one dužnosti koje će naše korake odvesti do vrhunaca blaženstva, do kojih neposlušni nikada neće doprijeti. Pravi, radosni život duše jest da se u nju useli Krist, nada slave. PK 50.1

Mnogi pitaju: “Kako mogu sebe predati Bogu?” Vi se želite predati njemu, ali vam nedostaje moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svog grešnog života. Vaša obećanja i vaše odluke liče na kule od pijeska. Niste u stanju da upravljate svojim mislima, svojim pobudama, svojim osjećajima. Svijest da ste prekršili svoja obećanja i iznevjerili svoje zadane riječi slabi vaše povjerenje u vlastito poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog ne može primiti; ali, ne treba da očajavate. Vama je neophodno da shvatite što je prava snaga volje. To je vladajuća sila u čovjekovoj prirodi, sposobnost odlučivanja ili biranja. Sve ovisi o pravilnoj upotrebi volje. Bog je čovjeku dao vlast da bira; i na njemu je da se posluži njome. Vi ne možete promijeniti svoje srce, vi ne možete sami od sebe Bogu posvetiti osjećaje svoga srca; ali možete odlučiti, odabrati da mu služite! Možete mu predati svoju volju; tada će On djelovati u vama da hoćete i činite ono što je njemu ugodno. Tako će cijela vaša priroda biti stavljena pod upravu Kristovoga Duha; On će biti središte svih vaših osjećaja, vaše će misli biti u skladu s njime. PK 50.2

Težnje za dobrotom i svetošću su dobre same po sebi; ali, ako se zaustavite samo na njima, neće vam biti ni od kakve koristi. Mnogi će biti izgubljeni iako žele i čeznu da budu kršćani. Oni nisu došli dotle da svoju volju pokore Bogu. Zato sada i ne odlučuju da budu kršćani. PK 51.1

Ako se budete pravilno služili svojom voljom, može nastati potpuna promjena u vašem životu. Ako svoju volju pokorite Kristu, udržit ćete se sa silom koja je iznad svih poglavarstava i vlasti. Imat ćete silu odozgor da ostanete postojani, i tako ćete stalnim pokoravanjem Bogu biti osposobljeni da živite novim životom, životom vjere. PK 51.2