Velika Borba Između Krista I Sotone

9/45

Poglavlje 7.—Luter se odvaja od Rima

Martin Luter je stajao na čelu onih koji su bili pozvani da izvedu crkvu iz tame papstva u svjetlost čiste vjere. Revan, oduševljen, pobožan, bojeći se samo Boga, priznavajući kao temelj vjere samo Sveto pismo, Luter je došao u vrijeme određeno od Boga da reformira crkvu i rasvijetli svijet. VB 100.1

Kao i prvi vjesnici evanđelja, Luter se rodio u siromaštvu. Svoje prve godine proveo je u skromnom domu jednog njemačkog rudara. Njegov otac, kao rudar, svakodnevnim teškim radom zarađivao je sredstva za njegovo obrazovanje. On je htio da njegov sin bude advokat, ali Bog je odlučio da on bude graditelj velikog duhovnog hrama, koji se polako dizao u toku vjekova. Težak život, odricanje i stroga disciplina bili su škola u kojoj je beskrajna Mudrost pripremala Lutera za važnu misiju njegovog života. VB 100.2

Luterov otac je bio čovjek jake i aktivne inteligencije i snažnog karaktera, pošten, odlučan i iskren. Bio je uvijek vjeran svome osjećanju dužnosti ne bojeći se posljedica. Njegov zdrav razum gledao je sa nepovjerenjem na monaški život. Zato je bio vrlo ogorčen kad je njegov sin stupio u samostan bez njegovog odobrenja; dvije godine su prošle dok se otac izmirio sa svojim sinom, pa čak i onda je ostao pri svom uvjerenju. VB 101.1

Luterovi roditelji poklanjali su veliku pažnju odgoju i obrazovanju svoje djece. Trudili su se da ih pouče u poznavanju Boga i u vršenju kršćanskih dužnosti. Mladić je često slušao svog oca kako u molitvama traži da se njegov sin sjeća Božjeg imena i da jednog dana radi na unapređivanju istine. Njegovi su roditelji iskorišćavali svaku priliku koju im je dopuštao njihov život napornog rađa da bi se moralno i intelektualno uzdigli. Ozbiljnim i stalnim naporima pripremili su svoju djecu za pobožan i koristan život. U svojoj odlučnosti i čvrstini ponekad su pokazivali preveliku strogost; ali i sam reformator, iako je bio svjestan da oni u tome ponekad griješe, više je odobravao njihovu disciplinu nego osuđivao. VB 101.2

U školi koju je počeo da pohađa vrlo rano. s Luterom se postupalo vrlo grubo, skoro surovo. Siromaštvo njegovih roditelja bilo je tako veliko da je, napustivši roditeljski dom da bi pohađao školu u drugom gradu, bio primoran da pjevanjem od vrata do vrata zarađuje nešto hrane, ali je ipak često ostajao gladan. Mračna i praznovjerna shvaćanja o vjeri, koja su tada preovladavala, ispunjavala su ga strahom. Uveče je legao tužna srca, gledajući sa strahom na tamnu budućnost i drhteći pri pomisli na Boga, koga je poznavao kao strogog, neumoljivog suca, i okrutnog silnika, a ne kao ljubaznog Oca. VB 101.3

Ali, usprkos mnogih i velikih obeshrabrenja, Luter je ipak odlučno težio za višim moralnim i duhovnim idealom koji ga je toliko mnogo privlačio. Bio je žedan znanja, i njegov ozbiljan i praktičan duh tražio je više ono što je trajno i korisno negoli ono što je prividno i površno. VB 101.4

Kada je u svojoj osamnaestoj godini stupio na univerzitet u Erfurtu, njegov položaj je bio povoljniji i izgledi za budućnost svjetliji od onih u ranijim godinama. Pošto su njegovi roditelji radom i štedljivošću osigurali sebi potrebna sredstva za život, mogli su sada i njemu dati sve što mu je bilo potrebno; utjecaj razumnih prijatelja ublažio je donekle mračni utisak njegovog ranijeg odgoja. Luter je sada počeo revno da proučava dobre pisce, bogatio je svoj um njihovim najboljim mislima i prisvajao mudrost mudraca. Još dok je bio pod stro-gom stegom svojih pređašnjih učitelja, pružao je nadu da će se jednom istaći; a sada pak, pod povoljnim prilikama, njegov se um brzo razvijao. Dobro pamćenje, živa mašta, zdravo rasuđivanje i neumorni rad uskoro su ga uzdigli u prvi red među njegovim drugovima. Škola mu je pomogla da intelektualno sazri i probudila je njegovu duhovnu aktivnost i oštroumnost, što ga je pripremilo za kasniju borbu u njegovom životu. VB 101.5

Strah Gospodnji ispunjavao je Luterovo srce. On ga je osposobljavao da sačuva čvrstinu svojih namjera i vodio ga dubokoj poniznosti pred Bogom. Stalno je osjećao svoju Zavisnost od Božje pomoći i svaki dan otpočinjao je sa molitvom tražeći od Gospoda vodstvo i pomoć. “Dobra molitva”, imao je običaj da kaže, “znači više nego pola proučavanja”. VB 102.1

Kada je Luter jednog dana pregledavao knjige u univerzitetskoj biblioteci, pronašao je jednu latinsku Bibliju. Nikad ranije nije vidio takvu knjigu; čak nije znao da ona postoji. Prije toga je slušao dijelove iz evanđelja i poslanica, koji su se čitali narodu na javnom bogosluženja i mislio je da je to cio sadržaj Božje Riječi. Sada je prvi puta vidio cijelu Bibliju. Sa strahom i čuđenjem prelistavao je njene svete stranice; ubrzanim pulsom i uzdrhtalim srcem čitao je Riječi života, prekidajući na mahove čitanje usklikom: “O kad bi mi Bog dao jednu ovakvu knjigu!”41D'Aubigne. op. cit., knj. II, gl. 2. Nebeski anđeli bili su pored njega, a zraci svjetlosti sa Božjeg prijestola otkrivali su njegovom razumu blago istine. Uvijek je strahovao da će ožalostiti Boga, a sada ga je, kao nikada prije, obuzelo duboko saznanje o njegovoj ličnoj grešnosti. VB 102.2

Iskrena težnja da se oslobodi grijeha i pomiri sa Bogom nagnala ga je da stupi u samostan i da se posveti redovničkom životu. Ovdje se od njega tražilo da obavlja najniže i najteže poslove i da prosjači od kuće do kuće. Bio je u godinama kada čovjek teži da bude poštovan i cijenjen, i ovi niski poslovi duboko su vrijeđali njegova urođena osjećanja, ali je strpljivo podnosio poniženje, vjerujući da je to potrebno zbog njegovih grijeha. VB 102.3

Luter je iskorišćavao za učenje svaki trenutak koji je mogao da odvoji od svojih običnih svakodnevnih poslova; otimao je vrijeme od spavanja, pa čak i vrijeme od skromnih obroka. Više od svega radovao se proučavanju Božje Riječi. Našao je jednu Bibliju, koja je bila lancem privezana o manastirski zid, i često je svraćao na to mjesto. Što je više bivao uznemiren zbog svojih grijeha, to je više nastojao da stekne oproštenje i mir svojim vlastitim djelima. Vodio je najstroži život, nastojeći da postom, nespavanjem i bičevanjem samoga sebe pobijedi zle nagone svoje prirode, od kojih ga nije mogao osloboditi monaški život. Nije se sustezao ni od kakve žrtve u želji da postigne onu čistotu srca koja bi ga osposobila da postane ugo,dan Bogu. Kasnije je pisao slijedeće: “Ja sam doista bio pobožan redovnik, ispunjavao sam pravila svoga reda sa tolikom strogošću da mogu reći: ako je ikada neki redovnik mogao dobiti nebo svojim djelima, onda bih sigurno ja na to imao pravo... Da sam nastavio malo duže, moja mučenja bi me odvela u smrt.”Ibid., knj. V, gl. 2. Posljedica njegovog isposništva i mučenja bila je ta da je izgubio snagu i razbolio se od grčeva, od kojih se nikad više nije sasvim oporavio. Usprkos svih njegovih napora, njegova napaćena duša nije našla olakšanja. Konačno je njime zavladalo očajanje. VB 103.1

Kada se Lutera činilo da je sve izdubljeno, Bog mu je poklonio jednog prijatelja i pomoćnika. Pobožni Štaupic (Staupitz) rasvijetlio je Luterovom umu Božju Riječ i savjetovao ga da odvrati svoj pogled od samoga sebe, da prekine sa razmišljanjem o beskonačnoj kazni zbog gaženja Božjeg zakona i da gleda na Isusa, svoga Spasitelja, koji oprašta grijehe. “Umjesto da mučiš sebe zbog svojih grijeha, baci se u Spasiteljev naručje. Uzdaj se u njega, u njegovu pravdu i u otkupljenje kroz njegovu smrt... Slušaj Božjeg Sina. On je postao čovjek da bi te osvjedočio o božanskoj milosti. Ljubi Onoga koji je prvi tebe ljubio!”43Ibid., knj. II, gl. 4. Tako je govorio ovaj vjesnik milosti. Njegove riječi učinile su na Lutera dubok utisak. Poslije dugih borbi protiv ukorijenjenih zabluda bio je napokon kadar da razumije istinu, i mir je zavladao u njegovoj uznemirenoj duši. VB 103.2

Luter je bio posvećen za svećenika i pozvan iz samostana da zauzme katedru profesora na Vitenberškom univerzitetu. Tu se posvetio proučavanju Svetog pisma na izvornim jezicima. Počeo je držati predavanja o Bibliji i oduševljenim slušaocima tumačio je Psalme, Evanđelja i Poslanice. Štaupic, njegov prijatelj i starješina samostana, savjetovao ga je da stupi na propovjedaonicu i da pripovijeda Božju riječ. Luter je oklijevao, smatrajući se nedostojnim da propovijeda Božju riječ u Kristovo ime. Tek poslije dužeg opiranja popustio je molbama svoga prijatelja i pristao na to. On je bio već vješt u poznavanju Pisma, i Božja milost počivala je na njemu. Njegova rječitost oduševljavala je slušaoce; jasnoća i moć kojom je iznosio istinu uvjeravala je njihov razum, a njegova pobožnost osvojila je njihova srca. VB 103.3

Luter je još uvijek bio odan sin papske crkve i ni]e ni pomišljao da će ikada biti što drugo. Božje proviđenje pružilo mu je priliku da posjeti Rim. Putovao je pješke, a na putu je noćivao po samostanima. Stigavši u jedan talijanski samostan, začudio se bogatstvu, sjaju i raskoši koju je tamo vidio. Snabdjeveni kneževskim prihodima, redovnici su živjeli u sjajnim stanovima, oblačili su se u najskupocjenije i najdragocjenije haljine i hranili su se sa raskošnog stola. Luter je sa bolnom zabrinutošću upoređivao ove prizore sa svojim životom samoodricanja i napornog rada. To što je vidio zbunilo ga je. VB 104.1

Napokon je u daljini ugledao grad na sedam brežuljaka. Duboko dirnut, bacio se na zemlju i uzviknuo je: “Pozdravljam te, sveti Rime!” Ušao je u grad, posjećivao je sve crkve, slušao je čudnovate priče, koje su ponavljali svećenici i redovnici, i obavljao je sve propisane obrede. Svuda su njegove oči sretale prizore koji su ga ispunjavali čuđenjem i užasom. Vidio je da bezakonje vlada u svim redovima svećenstva. Slušao je nepristojne šale viših svećenika i zgražavao se na njihovu strašnu bezbožnost, koju su pokazivali čak za vrijeme mise. Kada se pomiješao među svećenike i građane, sretao je svuda rasipnost i razvrat. Ma gdje se okrenuo, svuda je nailazio na bezbožnost umjesto na svetost. Kasnije je pisao: “Nitko ne može ni da zamisli kakvi grijesi i kakva bezbožna djela se čine u Rimu; čovjek treba da to vidi i čuje da bi mogao vjerovati. Zato s pravom neki kažu: “Ako postoji pakao, onda ^e Rim na njemu sagrađen; to je bezdan odakle izlaze svi grijesi.”44Ibid., knj. II, gl. 6. VB 104.2

Jedan novi papin dekret obećao je oproštenje svima onima koji bi se na koljenima popeli na vrh “Pilatovih s epsaica”, za koje se tvrdilo da js po njima silazio naš Spasiteli kada je napustio rimsku sudnicu, i koje su na čudnovat način prenijete iz Jeruzalema u Rim. Luter se jednoga dana pobožno penjao uz te stepenice, kada je iznenada čuo jedan glas sličan grmljavini, koji mu je rekao: “Pravednik će od vjere živjeti.” Rimljanima 1, 17. Skočio je na nose i udaljio se sa loga mjesta postiđen i preneražen. Te riječi nisu nikada izgubile utjecaj na njegovu dušu, Od toga časa je razumio, jasnije nego ikada ranije, kolika je zabluda ako se čovjek uzda u ljudska djela da bi dobio spasenje, i uvidio je potreba nepokolebljive vjere a Kristove zasluge. Njegove su se oči otvorile, i više nikad se nisu zatvorile pred zabludama papstva. Okrenuvši svoje lice od Rima, okrenuo je od njega i svoje srce, i od tog vremena odvajanje od Rima postajalo je sve veće dok napokon nije prekinuo svaku vezu sa papstvom. VB 104.3

Poslije svoga povratka iz Rima, Luter je dobio od univerziteta u Vitenbergu diplomu doktora teologije. Sada je mogao, kao nikada prije, da se posveti proučavanju Pisma, koje je toliko volio. Učinio je svečani zavjet da će u sve dane svoga života pažljivo proučavati i vjerno propovijedati Božju riječ, a ne priče i papsku nauku. Luter više nije bio običan redovnik i profesor, već opunomoćeni vjesnik Biblije. Bio je pozvan da kao pastir hrani Božje stado, koje je bilo gladno i žedno istine. Odlučno je izjavio da kršćani ne treba da primaju druge nauke nego samo one koje se temelje na autoritetu Svete ga pisma. Ovim riječima udario je u temelj papske vlasti. One su sadržavale glavna načela reformacije. VB 105.1

Luter je vidio kako je opasno uzvisivati ljudske teorije iznad Božje Riječi. Neustrašivo ja napao nevjernost učenih i usprotivio se filozofiji i teologiji koje su tako dugo imale preovladavajući utjecaj na narod. Takva proučavanja proglasio je ne samo bezkorisnima, nego čak i štetnima, i nastojao je da misli svojih slušalaca skrene sa lažnih zaključaka filozofa i teologa i da ih uputi na vječne istine, koje iznose proroci i apostoli. VB 105.2

Dragocjena je bila vijest koju je on donosio žednim dušama. Nikada ranije nije takva nauka doprla do njihovih ušiju. Radosna vijest o Spasiteljevoj ljubavi i sigurnosti oproštenja i mira kroz njegovu prolivenu krv obradovala je njihova srca i probudila u njima besmrtnu nadu. U Vitenbergu se zapalila svjetlost, čiji su zraci doprli do najudaljenijih krajeva zemlje, i čiji će se sjaj povećavati u toku budućih stoljeća sve do svršetka svijeta. VB 105.3

Ali svijetlost i tama se ne mogu slagati. Između istine i zablude postoji nepomirljiv sukob. Jedno čuvati i braniti, znači drugo odbaciti i uništiti. Sam naš Spasitelj je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Matej 10, 34. Nekoliko godina nakon početka reformacije, Luter je rekao-: “Bog me ne samo vodi, nego me goni naprijed; On me diže; ja nisam svoj gospodar. Ja bih želio živjeti u miru; ali sam bačen usred buna i revolucija.”45Ibid., knj. V, gl. 2. On je sada stajao pred otvorenom borbom. VB 106.1

Rimska crkva je trgovala Božjom milošću. Pored oltara bili su postavljeni stolovi mjenjača, i zrak je odjekivao od vike kupaca i prodavača. Pod izgovorom da se sakupljaju prilozi za gradnju crkve Svetog Petra u Rimu, javno su se prodavale, po nalogu pape, oproštajnice za grijehe. Cijenom zločina podizao se Bogu hram, čiji je ugaoni kamen počivao na bezakonju! Upravo sredstva kojima se Rim služio u svrhu svog uzdizanja, prouzrokovala su smrtni udarac njegovoj sili i veličini. Upravo ovo trgovanje oproštajnicama podiglo je jednog od najodlučnijih i najuspješnijih neprijatelja papstva, izazvalo je bitku koja je uzdrmala papski prijesto i potresla trostruku krunu na glavi pontifeksa. VB 106.2

Redovnik koji je bio određen da u Njemačkoj prodaje oproštajnice — po imenu Tecel (Tetzel) — bio je okrivljen za najpodlije zločine protiv društva i Božjeg zakona; ali, izbjegavši zasluženu kaznu za svoje zločine, postavljen je da zastupa papine koristoljubive i nesavjesne interese. Velikom drskošću ponavljao je očigledne laži i čudnovate priče, kojima je zavodio neznalice, lakovjerne i sujevjerne. Da su oni imali Božju Riječ, ne bi tako lako bili prevareni. Ali Biblija im ie bila zabranjena, i papa ih je držao pod svojom kontrolom da bi povećali silu i bogatstvo častoljubivih vođa.”46John C. L. Gieseler, A. Compendium of Ecclesiastical History, par. 4, sec. I, par. 5. VB 106.3

Kad je Tecel ulazio u neki grad, pred njime je išao glasnik koji je govorio: “Milost Božja i svetoga oca je pred vašim vratima.” Narod je pozdravljao lukavog bogohulnika, kao da je sam Bog sišao sa neba među njih. Bestidna trgovina uvukla se u crkvu, a Tecel je sa propovjedaonice uzvisivao prodavanje oproštajnica kao najskupocjeniji Božji dar. Govorio je da će im se na osnovu njegovih potvrda o kupljenom oproštenju oproštiti svi grijesi, bilo da su ih učinili ranije ili će ih tek učiniti, i da “ni pokajanje nije neophodno potrebno”.47D'Aubigne, op. cit., knj. II, gl. 1. “Što više, uvjeravao je slušaoce da oproštajnice imaju moć ne samo da spasu žive nego i mrtve; i da u istom trenutku kada na dnu njegovog sandučića zazveči novac, duša, u čiju korist je novac dat, izlazi iz čistilišta i odlazi u nebo.'48K. R. Hagenbach, History of the Reformation, vol. I, str. 96. VB 106.4

Kada je Simon mađioničar ponudio apostolima novac da bi dobio vlast da čini čudesa, Petar mu je odgovorio: “Novci tvoji s tobom da budu u pogibao, što si pomislio da se dar Božji može dobiti za novce.” Djela 8, 20. Ali Tecelovu ponudu su hiljade njih željno prihvatili. Zlato i srebro je teklo u njegovu blagajnu. Spasenje koje se može dobiti za novac, bilo je više traženo nego ono za koje je potrebno pokajanje, vjera i odlučan napor da se čovjeik odupre grijesima i da ih pobijedi. VB 107.1

Nauka o oproštajnicama naišla je na otpor pobožnih i učenih ljudi u rimskoj crkvi. Bilo je mnogo njih koji nisu vjerovali tvrđenjima koja su se protivila razumu i božanskom otkrivenju. .Nijedan biskup nije se usudio da podigne svoj glas protiv te mrske trgovine; ali počela se osjećati uznemirenost, i mnogi su se u strahu pitali: neće li Bog podignuti jedno oruđe da očisti svoju crkvu. VB 107.2

Luter, iako još revan katolik, bio je ispunjen užasom zbog ‘bogohulnih izjava trgovaca oproštajnicama. Mnogi od njegovih župljana, koji su kupili potvrde o oproštenju, uskoro su počeli dolaziti svome duhovnom pastiru, ispovijedajući mu svoje razne grijehe i tražeći razrješenje, ne zato što su se pokajali i što su željeli da poprave svoj život, već na osnovu kupljenih potvrda o oproštenju. Luter je odbio da im da razrješenje od grijeha, i opomenuo ih je da će poginuti u svojim grijesima ako se ne pokaju i ne poprave svoj život. Veoma uzbuđeni, oni su se vratili Tecelu i rekli su mu da njihov ispovjednik ne priznaje njegove potvrde; neki su čak imali smjelosti da zatraže da im se vrati njihov novac. To je monaha ispunilo gnjevom. Izrekao je najstrašnija prokletstva, naredio je da se na javnom trgu zapali vatra i rekao je da je on od pape dobio vlast da spali kao heretike sve one koji bi se usudili da se usprotive njegovim svetim oproštajnicama. VB 107.3

Tada je Luter odlučno otpočeo svoje djelo kao borac za istinu. Njegov glas odjekivao je sa propovjedaonice kao ozbiljna i svečana opomena. Prikazivao je narodu odvratnost grijeha učio ga da je čovjeku nemoguće da svojim djelima umanji svoju krivicu ili izbjegne kaznu. Samo pokajanjem i vjerom u Krista čovjek se može spasiti. Milost Božja ne može se kupici; ona je slobodan dar od Boga. Savjetovao je narod da ne kupuje oproštajnice, nego da vjerom gleda na razapetog Otkupitelja. Pričao im je svoje bolno iskustvo kako je uzalud pokušavao da sebi osigura spasenje ponižavanjem i djelima pokore i uvjeravao je svoje slušaoce da je našao mir i radost tek onda kada je odvratio svoj pogled cd sebe i povjerovao u Krista. VB 107.4

Pošto je Tecel i dalje nastavio sa svojom trgovinom i bezbožnim tvrđenjima, Luter je odlučio da najenergičnije protestira protiv svih ovih drskih zloupotreba. Uskoro mu se za to pružila prilika. Dvorska crkva u Vitenbergu imala je mnogo relikvija koje su se u izvjesnim svečanim danima izlagale pred narodom, i svi koji bi tada posjetili crkvu i ispovjedili se dobivali su potpuno oproštenje grijeha. Zbog toga je narod tih dana u velikom mnoštvu posjećivao crkvu. Približavao se jedan od najvećih praznika, praznik Svih svetih. Uoči toga praznika Luter, pridruživši se onima koji su bili na putu za crkvu, zakucao je na crkvena vrata listu koja je sadržavala devedeset i pet tačaka protiv nauke o dobivanju oprosta pomoću oproštajnica. Izjavio je da je spreman idućeg dana na univerzitetu da brani ove teze protiv svih onih koji budu smatrali da je njihova dužnost da ih napadnu. VB 108.1

Njegove teze privukle su sveopću pažnju. Narod ih je čitao i o njima se raspravljalo po cijelom kraju. Nastalo je veliko uzbuđenje na univerzitetu i u cijelom gradu. Ove teze su pokazale da pravo opraštanja grijeha i oslobađanja od kazni nije dato nijednom čovjeku, pa čak ni papi. Prodavanje oproštajnica je samo jedna komedija, sredstvo da se od naroda izmami novac, da se iskoristi njegova lakovjernost — sotonino lukavstvo, koje ima za cilj da upropasti duše onih koji budu povjerovale njegovim lažnim obećanjima. Luter je pokazao i to da je Kristovo evanđelje najskupocjenije blago crkve, i da se Božja milost, otkrivena u njemu, daje besplatno svakome koji je traži sa pokajanjem i vi erom. VB 108.2

Luterove teze izazivale su na raspravu, ali nitko’ nije imao smjelosti da prihvati taj izazov. Pitanja koja je postavio raširila su se za nekoliko dana po cijeloj Njemačkoj, a za nekoliko sedmica odzvanjala su kroz cio kršćanski svijet. Mnogi pobožni katolici, koji su u crkvi vidjeli bezakonje i osuđivali ga, a nisu znali kako da tome stanu na put, čitali su sada ove teze sa velikom radošću i priznali su da im kroz njih govori glas Božji. Osjećali su da je Bog milostivo pružio svoju ruku da zadrži poplavu pokvarenosti, koja je izvirala od rimske stolice. Knezovi i poglavari su se potajno obradovali što će napokon biti obuzdana drska sila, koja je tvrdila da nitko ne smije staviti prigovor protiv njenih odluka. VB 108.3

Ali mnogi koji su voljeli grijeh i sujevjerje uplašili su se kad su vidjeli da se ruše zablude i laži koje su umirivale njihov strah. Lukavi svećenici, ometani u svom djelu odobravanja prijestupa, i, Videći da njihovim prihodima prijeti opasnost, sjedinili su se, puni gnjeva, da odbrane svoja tvrđenja. Reformator je imao da se bori protiv žestokih tužilaca. Jedni su ga optuživali da radi naglo i nepromišljeno. Drugi su tvrdili da ga ne vodi Bog, već da radi podstreknut svojom taštinom, ohološću i drskošću. On je odgovorio: “Čovjek rijetko iznosi kakvu novu misao, a da to ne izgleda kao oholost, i da ne bude okrivljen da zameće svađu. Zašto su Krist i svi njegovi učenici bili osuđeni na smrt? Zato jer je izgledalo da oholo preziru mudrost svoga vremena, i da šire novotarije, ne pitajući ponizno za savjet predstavnike starih nazora.” VB 110.1

Zatim je dodao: “Sve što činim, želim da činim ne po ljudskoj mudrosti, već u suglasnosti sa Božjim savjetom. Ako je ovo djelo od Boga, tko će ga zaustaviti? Ako nije od Boga, tko ga može unaprijediti. Neka bude ne moja, ni njihova, ne naša, nego Tvoja volja, o sveti Oče, koji si na nebu!”50Ibid., knj. III, gl. 6. VB 110.2

Iako je Luter otpočeo ovo djelo pokrenut od Svetoga Duha, ipak nije mogao da ga nastavi bez žestokih borbi. Predbacivanja njegovih neprijatelja, izvrtan je njegovih namjera, nepravedne i zlobne primjedbe na račun njegovog karaktera i njegovih pobuda, navalili su na njega kao poplava, i nisu bili bez uspjeha. On se nadao da će se narodne vođe u crkvi i školama dragovoljno pridružiti njemu u korist reformacije. Riječi ohrabrenja visokih ličnosti ispunjavale su ga radošću i nadom. Već je gledao kako za crkvu sviće svjetliji dan. Ali, ohrabren je se uskoro pretvorilo u prijekore i okrivljavana. Mnogi crkveni i državni velikodostojnici bili su uvjereni u istinitost njegovih teza, ali su ubrzo uvidjeli da bi prihvaćanje tih istina izazvalo velike promjene. Prosvijetliti i reformirati narod značilo bi potkopati autoritet Rima, zaustaviti tisuće potoka koji se ulivaju u njegove riznice, a to bi smanjilo rasipnost i raskoš papskih vođa. Zatim, naučiti ljude da misle i rade kao odgovorna bića. i da samo od Isusa očekuju svoje spasenje, značilo bi potkopati prijesto vrhovnog svećenika, i to bi možda na kraju srušilo njihov lični autoritet. Zbog toga su odbacili saznanje koje im ie Bog ponudio i ustali su protiv čovjeka koga je Bog poslao da ih prosvijetili, a time su se podigli protiv Krista i njegove istine. VB 110.3

Pomislivši na sebe, Luter je zadrhtao, svjestan da stoji, sam nasuprot najmoćnijih zemaljskih sila. Katkada je bio u nedoumici da li ga Bog stvarno vodi da se opire autoritetu, crkve. On je pisao: “Tko sam bio ja da se usprotivim papskoj veličini, pred kojom drhte knezovi i cio svijet?... Nitko ne zna koliko je moje srce pretrpjelo u toku ove dvije godine, i u kakvu sam sumnju, čak i očajanje, često padao.”51Ibid., knj. III, gl. 6. Ali on se nije sasvim obeshrabrio. Kada mu je nedostajalo ljudske potpore, gledao je na Boga, i učio je da se oslanja na njegovu moćnu desnicu. VB 111.1

Jednom prijatelju reformacije Luter je pisao: “Jasno je’ da se Pismo ne može razumjeti ni proučavanjem ni razumom. Tvoja prva dužnost jeste da počneš sa molitvom. Moli se Bogu da ti svojom velikom milošću da pravo razumijevanje svoje Riječi. Nema drugog tumača Božje riječi osim Pisca te riječi koji je sam rekao: ‘Svi će biti naučeni od Boga!’ Ne očekuj ništa od svoga truda, od svog razuma; uzdaj se jedino u Boga. i u utjecaj njegovog Duha. Vjeruj riječima čovjeka koji je to iskusio.”52Ibid., knj. III, gl. 7. To je pouka od velike važnosti za sve one koji osjećaju da ih je Bog pozvao da drugima objave svečanu istinu za. ovo vrijeme. Ove istine izazvat će neprijateljstvo sotone i onih koji vole priče koje je on izmislio. U borbi sa silama zla po-trebno je nešto više od moći razuma i ljudske mudrosti. VB 111.2

Kad su se protivnici pozivali na običaje ili na tradiciju, na izjave i na vlast pape, Luter je odgovarao pozivajući se na. Pismo, jedino na Pismo. Tu je našao dokaze koji se nisu mogli pobiti; zato su robovi formalizma i praznovjerja tražili njegovu. krv, kao što su Jevreji tražili Kristovu krv. “On je heretik!” — vikali su revnitelji Rima. “Dozvoliti takvom heretiku da živi jedan sat duže jeste najveća izdaja protiv crkve. Neka seodmah podigne lomača za njega!”53Ibid., knj. III. gl. 9. Ali, Luter nije postao plijen njihovog gnjeva, Bog mu je odredio djelo koje je trebao da svrši, i poslao je nebeske anđele da ga štite. Mnogi, pak, koji su od Lutera primili dragocjenu svjetlost, postali su predmet sotoninog gnjeva, i zbog istine su hrabro podnijeli stradanja i smrt. VB 111.3

Luterova je nauka u cijeloj Njemačkoj privlačila pažnju misaonih ljudi. Iz njegovih propovijedi i spisa izvirali su zraci svjetlosti koji su probudili i rasvijetlili mnoga srca. Živa vjera zamijenila je mrtvi formalizam, u kome je crkva tako dugo drijemala. Narod je sve više napuštao praznovjerje Rima. Oborene su predrasude. Božja riječ, kojom je Luter kušao svaku nauku i svako tvrđenje, bila je mač cštar sa obje strane, koji je sebi krčio put u ljudska srca. Svuda se opažalo probuđenje i želja za duhovnim napretkom. Svuda se osjećala takva glad i žeđ za pravdom kao nikada ranije. Oči naroda, tako dugo upravljane na ljudske obrede i zemaljske posrednike, obratile su se sada, u pokajanju i vjeri, na Krista, i to Krista razapetoga. VB 111.4

Ovo veliko Interesovanje za nauku spasenja još je više probudilo strah papskih predstavnika. Luter je primio poziv da dođe u Rim, da tamo odgovara na optužbe zbog krivovjerja. Ovaj je nalog veoma uplašio njegove prijatelje. Oni su vrlo dobro znali kakva mu opasnost prijeti u tom pokvarenom gradu, koji je već bio pijan od krvi Kristovih mučenika. Zato su se protivili njegovom odlasku u Rim, tražeći da bude saslušan u Njemačkoj. VB 112.1

Ovaj je prijedlog bio napokon prihvaćen, i papa je imenovao jednog legata koji će predsjedavati raspravi. U uputstvima koja je papa dao svom predstavniku bilo je istaknuto da je Luter već proglašen heretikom. Legatu je zato naređeno “da ga progoni i bez odlaganja prisili na pokornost”. Ako bi Luter ostao uporan, i papin izaslanik ne bi mogao da ga zadrži u svojoj vlasti, bio je ovlašćen “da ga progoni u svim krajevima Njemačke; i da prokune i isključi sve one koji bi mu ostali privrženi”.54Ibid., knj. IV, gl. 2. I dalje, da bi potpuno iskorijenio ovu zaraznu jeres, papa je svome izaslaniku dao uputstva da, izuzev cara, isključi sve, bez obzira na njihovo državno i crkveno dostojanstvo, koji ne bi bili voljni da uhvate Lutera i njegove pristalice i da ih predaju osveti Rima. VB 112.2

Ovdje se otkrio pravi duh papstva. U cijelom tom dokumentu nema ni traga kršćanskim načelima niti čak običnoj ljudskoj pravednosti. Luter je bio daleko od Rima i nije imao prilike da svoj stav objasni ili odbrani; prije nego što je njegova stvar bila ispitana, bio je proglašen heretikom i istog dana opomenut, optužen, osuđen, i to sve cd onoga koji se naziva svetim ocem, jedinim vrhovnim i nepogrešivim autoritetom crkve i države. VB 112.3

U to vrijeme kad je Luteru najviše trebalo prijateliskog savjeta i ljubavi, Božje proviđenje poslalo je u Vitenberg Me-lanhtona. Mlad, skroman, uzdržljiv u svome ponašanju, zdravog rasuđivanja, velikog znanja, izrazitog dara govora, a uz to čistog i čestitog karaktera, Melanhton je ovim osobinama svog karaktera pridobio opće divljenje i poštovanje. Njegova plemenita narav nije se manje isticala od njegovih sjajnih talenata. Uskoro je postao ozbiljan učenik evanđelja i Luterov najvjerniji prijatelj i pomoćnik; njegova ljubaznost, razboritost i tačnost bile su dopuna Luter ovoj hrabrosti i energiji u radu. Njihova suradnja dala j,e reformaciji novu snagu i bila je Luteru veliki izvor ohrabrenja. VB 112.4

Augzburg je bio izabran kao mjesto saslušanja, i reformator je krenuo tamo pješice. Neki su se ozbiljno uplašili za njegov život. Čule su se javne prijetnje da će biti na putu uhvaćen i ubijen, i njegovi prijatelji su ga molili da se ne izlaže opasnosti. Čak su ga molili da za neko vrijeme napusti Vitenberg i potraži zaštitu kod onih koji su bili voljni da ga štite. Ali on nije htio napustiti mjesto; koje mu je Bog odredio. Usprkos oluji koja je bijesnila svom silom, on se osjećao dužnim da brani istinu. Govorio je: “Ja sam kao Jeremija, čovjek protiv koga svako viče, ali što mi neprijatelji više prijete, to je moja radost veća... Oni su već ozloglasili moju čast i moje dobro ime. Ostaje mi još jedno: moje jadno tijelo; neka i njega uzmu, time će mi skratiti život za nekoliko sati, ali dušu mi neće moći oduzeti. Onaj koji želi da svijetu objavi Kristovu riječ mora svakog časa biti gotov da umre.”55Ibid., knj. IV, gl. 4. VB 113.1

Vijest o Luterovom dolasku u Augzburg ispunila je srce papinog izaslanika velikim zadovoljstvom. Buntovni jeretik, koji je probudio pažnju gotovo cijelog svijeta, bio je sada u vlasti Rima, i papin legat je odlučio da ne dopusti da mu izmakne. Reformator se nije pobrinuo da pribavi sebi garantno pismo. Njegovi prijatelji su ga molili da se ne pojavi pred papinim legatom bez garantnog pisma, i sami su poduzeli sve potrebne mjere da mu ga pribave od cara. Legatova je namjera bila da Lutera, ako je ikako moguće, prisili na porican je, a ako mu to ne uspije, da ga odvede u Rim da ondje podijeli sudbinu Husa i Jeronima. Za+o je legat preko svojih izaslanika pokušavao da nagovori Lutera da dođe pred njega bez garantnog pisma, te da se tako povjeri njegovoj milosti. Luter je to odlučno odbio i nije se pojavio pred papinim izaslanikom sve dok nije dobio dokumenat kojim mu je car zajamčio svoju za-štitu. VB 113.2

Namjera je katolika bila da pokušaju pridobiti Lutera prividnom blagonaklonošću. U svojim razgovorima sa Luterom legat se pokazao vrlo ljubazan, ali je tražio da se Luter bezuvjetno pokori vlasti rimske crkve i da napusti svaku svoju tačku bez dokazivanja ili kakvog pitanja. On još nije poznavao čovjeka s kojim je imao da raspravlja. U svom odgovoru Luter je naglasio svoje poštovanje prema crkvi, svoju težnju za istinom, gotovost da odgovori na sve zamjerke u pogledu svoje nauke i da svoju nauku potčini odluci izvjesnih glavnih univerziteta. U isto vrijeme usprotivio se zahtjevu papinog izaslanika koji je tražio da porekne svoje učenje bez ikakvog dokaza da je u zabludi. VB 113.3

Jedini odgovor od strane legata bio je: “Poreci, poreci!” Reformator je dokazao da je njegovo stanovište osnovano na Svetom pismu i odlučno je izjavio da: se ne može odreći istine. Legat, nesposoban da odgovori na Luterove dokaze, obasuo ga je bujicom prijekora, podsmjeha i laskanja, pomiješanim sa citatima iz predanja i crkvenih otaca, ne davši reformatoru da dođe do riječi. Videći da je njihov razgovor, vođen na takav način, sasvim beskoristan, Luter je napokon dobio dozvolu da iznese odgovor pismeno. VB 114.1

Kasnije je pisao svome prijatelju: “Vidio sam da je najrazumnije odgovoriti mu pismeno; prvo, ono što je napisano, može se podvrći rasuđivanju drugih ljudi; drugo, time se može lakše utjecati na strah, ako već ne na savjest jednog oholog i brbljivog tiranina, koji bi inače mogao da pobijedi svojim zapovjedničkim glasom.”56Martyn, The Life and Times of Luther, str. 271. 272. VB 114.2

Na slijedećem sastanku Luter je iznio jasno, sažeto i snažno razjašnjenje svojih nazora, potkrijepivši ih mnogim citatima iz Svetog pisma. Pošto je svoj sastav pročitao, dao ga je kardinalu, koji ga je prezrivo bacio na stranu, rekavši da su to samo prazne riječi i bezvrijedni citati. Luter, kome su se oči otvorile, prihvatio je sada borbu sa oholim kardinalom na njegovom vlastitom području — služeći se predanjem i učenjem crkve — i tako je potpuno oborio njegova tvrđenja. VB 114.3

Kada je papin izaslanik vidio da su Luterovi dokazi nepobitni, izgubio je svaku vlast nad sobom i gnjevno uzviknuo: “Posreći! ili ću te poslati u Rim gdje ćeš doći pred suce kojima je naređeno da se upoznaju sa tvojim djelom. Isključit ću iz crkve tebe, tvoje sljedbenike i sve koji ti pomažu ili će ti u buduće pomagati.” Napokon je izjavio oholim i gnjevnim glasom: “Poreci! ili mi više ne izlazi pred oči!”57D'Aubigne, op. cit., knj. IV, gl. 8. — Ibid., knj. Iv, str. 10. VB 114.4

Reformator se odmah povukao sa svojim prijateljima, čime je dao jasan znak da se od njega ne može očekivati nikakvo odricanje. To je kardinal najmanje očekivao. Mislio je da će strogošću natjerati Lutera da se odrekne. Sada, pošto je ostao sam sa svojim jednomišljenicima, gledao je čas jednoga, čas drugoga, strašno zlovoljan zbog neočekivanog neuspjeha svojih planova. VB 115.1

Luterovi napori u ovom sukobu nisu bili bezuspješni. Mnoštvo svijeta koje je prisustvovalo ovoj raspravi imalo je priliku da usporedi ova dva čovjeka i da prosudi kakav ih duh vodi i snagu i istinitost njihovih gledišta. Značajne li razlike! Reformator, jednostavan, ponizan, odlučan, stajao je u Božjoj sili, sa istinom na svojoj strani; a papski predstavnik, uobražen, drzak, ohol i nerazuman, bez ijednog dokaza iz Svetog pisma, vikao je glasno: “Poreci! ili ću te poslati u Rim da te kazne!” VB 115.2

Ne vodeći računa o garantnom pismu koje je reformator imao, njegovi neprijatelji su se zavjerili da ga uhvate i bace u zatvor. Pošto bi njegov dalji boravak u Augzburgu bio nekoristan, njegovi prijatelji su nastojali da se on odmah vrati u Vitenberg, ali uz najveću opreznost i u najvećoj tajnosti. Luter je zato napustio Augzburg prije osvitka dana, na konju, praćen samo jednim vodičem, kojeg mu je dao načelnik grada. Ispu-njen mračnim predosjećanjima, prolazio je u tišini mračnim i tihim ulicama grada. Budni i okrutni neprijatelji radili su mu o glavi. Hoće li izbjeći postavljenim zamkama? To su bili časovi straha i ozbiljne molitve. Došavši do gradskog zida, ugledao je mala vrata, koja su se pred njim otvorila, i on je sa svojim vodičem bez prepreke izašao iz grada. Kad su se našli izvan gradskih zidova, bjegunci su požurili, i prije nego što je legat saznao o Luterovom odlasku, on ie već bio izvan dohvata svojih progonitelja. Propali su planovi sotone i njegovih izaslanika. Čovjek koga su smatrali da je u njihovoj moći, pobjegao je kao ptica iz zamke ptičareve. VB 115.3

Ta novost je legata zaprepastila i razgnjevila. Očekivao je da će biti pohvaljen zbog svoje mudrosti i odlučnosti u pogledu svog postupka prema ovom narušitelju crkvenog mira; ali, njegova se nada izjalovila. Svom gnjevu dao je ođuška u jednom pismu, upućenom Fridrihu, izbornom knezu Saskom, u kojemu je Lutera gorko oklevetao, tražeći od Fridriha da reformatora pošalje u Rim ili da ga protjera iz Saske. VB 115.4

Luter je u svoju odbranu naveo da je gotov da se odrekne svog učenja ako mu legat ili papa iz Pisma dokažu njegova zablude i pokažu da se njegovo učenje protivi Božjoj riječi. Izrazio je također svoju zahvalnost Bogu što ga je udostojio da strada u tako svetom djelu. VB 116.1

Izborni knez je do sada slabo poznavao reformator ovu nauku, ali je bio duboko dirnut iskrenošću, snagom i jasnoćom Luterovih riječi. Dok se ne dokaže da je reformator u zabludi, Fridrih je odlučio da bude njegov zaštitnik. Odgovarajući na legatov zahtjev, pisao je: “Budući da se doktor Martin Luter javio pred vas u Augzburgu, time treba da ste zadovoljni. Mi nismo očekivali da ćete ga primoravati da se odrekne ne dokazavši mu njegove zablude. Nijedan od učenih ljudi u mojoj kneževini nije me obavijestio da je Martinova nauka bezbožna, antikršćanska ili heretička!” Knez je također odbio da pošalje Lutera u Rim ili da ga istjera iz svoje države. VB 116.2

Izborni knez je vidio da je moral u društvu veoma pao. Potrebna je bila velika reforma. Uvidio je da je uzaludan svaki pokušaj da se suzbiju ili kazne zločini ako svaki ne prizna i na pokori se Božjim naredbama i zahtjevima jedne prosvijetljene savjesti. Vidio je da Luter radi baš na tome i potajno se radovao što se u crkvi počeo osjećati bolji utjecaj. VB 116.3

Izborni knez je takođe primijetio da Luter ima veliki uspjeh i kao profesor na univerzitetu. Prošla je tek jedna godina otkako je reformator prikucao svoje teze na vratima crkve, i već se moglo primijetiti da se znatno smanjio broj hodočasnika koji su prilikom praznika Svih svetih posjećivali crkvu. Rim nije više imao toliko poštovalaca i nije primao toliko darova kao prije, ali mjesto toga pojavili su se drugi ljudi, koji su sada dolazili u Vitenberg ne kao hodočasnici, da obožavaju relikvije, nego kao studenti, da ispune univerzitetske dvorane. Luterovi spisi su svuda probudili novo interesovanje za Sveto pismo, i ne samo iz Njemačke nego i iz drugih zemalja sticali su se studenti na Vitenberški univerzitet. Mladići, ugledavši prvi put Vitenberg, “podizali su ruke k nebu i hvalili Boga što je učinio da svjetlost svijetli iz toga grada kao sa Siona, u staro doba, i da se odatle raširi do najudaljenijih zemalja.”58Ibid., knj. V, gl. 1. VB 116.4

Luter je do sada samo djelimično napustio zablude Rima. Ali kada je upoređivao Sveto pismo sa papinim odlukama i naredbama, bio je zaprepašćen. “Čitam papske dekretalije”, pisao je Spalatinu,” i kažem ti da ne znam da li je papa sam antikrist ili njegov poslanik, toliko je Krist u tim dekretalijama lažno prikazan i čak razapet”.59Ibid., knj. VI, knj. 1. Ipak, Luter je u to vrijeme još bio odan sin rimske crkve, i nije pomišljao da će se ikada od nje odvojiti. VB 116.5

Reformatorovi spisi i njegova nauka proširili su se po cijelom kršćanskom svijetu. Djelo je doprlo u Švicarsku i Nizozemsku. Pojedini primjerci Luterovih spisa prokrčili su sebi put u Francusku i Španiju. U Engleskoj je njegovo učenje bilo primljeno kao riječ života. Istina je prodrla u Belgiju i u Italiju. Tisuće njih su s,e probudili iz svog duhovnog mrtvila u život radosti, koji nam pružaju nada i vjera. VB 117.1

Rim se sve više ljutio zbog Luterovih napada, a neki od njegovih fanatičkih protivnika, čak i neki profesori katoličkih univerziteta, izjavili su da onaj koji bi ubio tog buntovnog monaha ne bi time zgriješio. Jednoga dana približio se reformatoru neki stranac sa sakrivenim pištoljem ispod ogrtača i upitao ga zašto se svuda kreće sam. Luter je odgovorio: “Ja sam u Božjoj ruci. On je moja snaga i štit. Što mi može čovjek?” Na ove riječi stranac je poblijedio i pobjegao od njega kao od prisutnosti kakvog nebeskog bića. VB 117.2

Rim je želio da uništi Lutera, ali Bog je bio: njegova odbrana. Njegova nauka se svuda slušala: u kolibama i samostanima, u dvorovima plemića, na univerzitetima i u carskim palatama. Na svim stranama ustajali su plemeniti ljudi da podupru njegove napore. VB 117.3

Otprilike u to vrijeme pronašao je Luter, čitajući Husova djela, da je češki reformator učio veliku istinu o opravdani u vjerom, koju je on sam isticao i propovijedao. “Svi mi”, uzviknuo je on, “Pavao, Augustin i ja smo husisti, ni ne znajući to!” “Bog će sigurno kazniti svijet zato što mu je istina bila otkrivena prije jednog vijeka, ali ju je on spalio.”60Wylie, op cit., knj. VI, gl. 1. VB 117.4

U jednom spisu upućenom caru i njemačkom plemstvu, Luter je pisao o papi: “Strašno je gledati onoga koji se smatra Kristovim namjesnikom gdje živi u većem raskošu nego sam car. Da li je time sličan siromašnom Isusu ili poniznom Petru? On je, govore, neki gospodar svijeta! Ali Krist, čijim se namjesnikom on smatra, rekao je: “Moje carstvo nije od ovoga svijeta.” “Može li vlast namjesnika biti veća od njegovog Gospodara?”61D'Aubigne, op. cit., knj. VI, gl. 3. VB 117.5

O univerzitetima Luter je pisao: “Bojim se da će univerziteti postati široka vrata pakla ako se tamo marljivo ne bude objašnjavalo Sveto pismo i usađivalo u srca mladih. Nikome ne savjetujem da šalje svoje dijete onamo gdje Sveto pismo nije mjerilo života. Svaka ustanova u kojoj se stalno ne pro-učava Božja riječ, izopačit će se.” VB 117.6

Ovaj spis se munjevitom brzinom raširio po cijeloj Njemačkoj i učinio je veliki utisak na narod. Cio se narod ustalasao, i mnogi su počeli da se skupljaju pod zastavom reformacije. Goreći od želje za osvetom, Luterovi neprijatelji su podstrekavali papu da preduzme protiv njega odlučne mjere. Odlučeno je da se njegovo učenje odmah osudi. Luteru i njegovim pristalicama dato je šezdeset dana da se odreknu; u protivnom slučaju bit će isključeni iz crkve. VB 118.1

To je bio strašan trenutak za reformaciju. Vjekovima su rimske osude o isključenjima bile užas za mnoge moćne vladare; one su bacale u nesreću i očajanje velika carstva. Na one koji su bili njihove žrtve gledalo se sa užasom. Sa; njima se postupalo kao sa onima koji su stavljeni izvan zakona, izbjegavao se svaki dodir sa njima, bili su progonjeni do istrebljenja. Luter je dobro vidio buru koja se spremala d!a ga uništi, ali on je bio postojan, pun pouzdanja da će Isus biti njegov pomoćnik i zaštitnik. Sa tom vjerom i hrabrošću mučenika, on je pisao: “Šta će biti, ne znam, niti želim da znam... Neka udarac padne gdje hoće, ja se ne plašim. Nijedan list ne pada sa drveta bez volje našeg Oca; koliko više se on brine o nama! Lako je umrijeti za Božju riječ, kad je Riječ koja je postala tijelo, umrla za nas. Ako umremo s njime, s njime ćemo i živjeti; kad prodemo kroz ono što je On prošao prije nas, bit ćemo tamo gdje je i On, i živjet ćemo zauvijek s njime.”62D'Aubigne, op. cit., knj. VI, gl. 9. VB 118.2

Kada je papska poslanica stigla Luteru, on je rekao: “Ja je prezirem i odbacujem kao bezbožnu i lažnu... U njoj se osuđuje sam Krist. Radujem se što mogu podnijeti takva zla za napredak djela, Sada sam već mirniji, jer znam da je papa antikrist, i da sjedi na samom sotonskom prijestolu...”63Ibid., op. cit., knj. VI, gl. 9. VB 118.3

Ipak, papska presuda nije ostala bez učinka. Tamnice, mučenja i mač bili su moćna oruđa kojima se moglo nagnati na pokornost. Slabi i praznovjerni drhtali su pred papskim dekretom. Iako je većina saosjećala sa Luterom, ipak mnogi su toliko cijenili svoj život da ga ne bi žrtvovali za djelo reformacije. Po svemu je izgledalo da se reformacija približava svome kraju. VB 118.4

Ali Luter je bio neustrašiv. Rim je bacio na njega svoje anateme, i svijet je bio uvjeren da će on morati ili da pogine ili da se pokori. Ali strašnom žestinom reformator je vratio osudu prokletstva njenom autoru i javno je proglasio svoju odluku da za uvijek prekida sa Rimom. U prisutnosti mnoštva studenata, profesora i građana svih staleža, Luter je spalio papsku bulu zajedno sa kanonskim zakonima, dekretalijama i nekim spisima koji su podupirali papsku vlast. On je rekao: “Moji neprijatelji spaljivanjem mojih spisa mogli su da naškode djelu istine u mislima običnih ljudi i da upropaste duše, zato i ja sada spaljujem njihove knjige. Otpočela je ozbiljna borba. Do sada sam se samo igrao sa papom. Ovo djelo započeo sam u Božje ime; ono će se završiti bez mene. Njegovom moći.” VB 118.5

Na prijekore svojih neprijatelja, koji su ismjehavali slabost njegove stvari, Luter je odgovorio: “Tko zna nije li me Bog izabrao i pozvao da izvršim ovo djelo? Ne bi li trebalo da se boje da, prezirući mene, preziru i samoga Gospoda? Mojsije je bio sam u vrijeme izlaska iz Egipta. Ilija je bio sam a vrijeme vladanja cara Ahaba; Izaija je bio sam u Jeruzalemu; Ezehijel je bio sam u Babilonu... Bog nije nikada izabrao za proroka nekog poglavara svećeničkog ili neku drugu veliku’ ličnost; on je obično birao jednostavne i prezrene ljude, jednom čak pastira Amosa. U svim vjekovima, sveti su bili primorani da karaju velikaše, careve, knezove, svećenike i učene ljude, i to uz opasnost po svoj život... Ne kažem da sam i ja prorok, ali velim da treba utoliko više da se plaše što sam ja sam, a njih mnogo. Siguran sam da je Božja riječ uz mene, a ne uz njih.”64Ibid., op. cit., knj. VI, gl. 10. VB 119.1

Ipak, Luter se nije bez strašne unutrašnje borbe sa samim sobom odlučio da se odvoji od crkve. U to vrijeme on je pisao: “Svaki dan sve više i više osjećam kako je teško napustiti običaje koje smo primili u djetinjstvu. O koliko me je bola stajalo da zauzmem stav nasuprot papi i da ga proglasim antikristom, pa makar da imam uz sebe Sveto pismo!... Koliko je moje srce patilo! Koliko puta sam sebi postavljao gorko pitanje, koje su tako često ponavljale papine pristalice: Zar si samo ti mudar? Zar je moguće da su svi drugi u zabludi? Šta će biti ako si ti, usprkos svemu, u zabludi, i u svoju za-bludu uvlačiš tolike duše, koje će na kraju zauvijek propasti? Tako sam se borio sa sobom i sa sotonom, dok nije Krist, svojom nepogrešivom riječju ohrabrio moje srce protiv ovih sumnji.”65Martyn, op. cit., str. 372. 373. VB 119.2

Papa je zaprijetio Luteru isključenjem iz crkve ako se ne odrekne, i sada se ova prijetnja ispunila. Objavljena je novapapska poslanica, koja je proglasila Lutera zauvijek isključenim iz crkve i prokletim od neba, a isto prokletstvo palo je na sve one koji bi prihvatili njegovo učenje. Velika borba je svom žestinom otpočela. VB 119.3

Svi oni kojima se Bog služi da objave istinu za svoje vrijeme uvijek će nailaziti i na protivljenje. U Luterove dane bila je jedna istina od osobite važnosti za ono vrijeme; i danas postoji istina za naše vrijeme. Onaj koji sve izvršuje po savjetu svoje volje, našao je za potrebno da stavi ljude u razne prilike i da im povjeri dužnosti koje odgovaraju vremenu u kome žive i prilikama u kojima se nalaze. Ako oni cijene datu svjetlost, bit će im dato veće vidjelo. Ali danas većina ljudi isto tako malo teži za istinom, kao i papine pristalice koje su se podigle protiv Lutera. Kao u prošlim vjekovima, i danas postoji sklonost da se prime ljudske tradicije i teorije. Oni koji iznose istinu za sadašnje vrijeme ne treba da očekuju da će naići na bolji prijem nego reformatori u ranijim vjekovima. Velika borba između istine i zablude, između Krista i sotone, sve će se više zaoštravati do kraja svjetske historije. VB 120.1

Isus je rekao svojim učenicima: “Kad biste bili od svijeta, onda bi svijet svoje ljubio, ali kako niste od svijeta, nego vas ja od svijeta izabrah, zato mrzi na vas svijet. Opominjite se riječi koju vam ja rekoh: nije sluga veći od gospodara svojega. Ako mene izagnaše, i vas će izagnati, ako moju riječ održaše, i vašu će održati.” Ivan 15, 19. 20. S druge strane, naš Gospod jasno izjavljuje: “Teško vama kad stanu svi dobro govoriti o vama. Jer su tako činili i lažnim prorocima očevi njihovi.” Luka 6, 26. Duh današnjeg svijeta nije više u suglasnosti s Duhom Kristovim od onoga u ranijim vremenima. Oni koji danas propovijedaju Božju Riječ, u njenoj čistoti, neće biti primljeni sa većom naklonošću od onih u prošlim vremenima. Protivljenje istini može promijeniti svoj oblik; neprijateljstvo ne mora biti tako (otvoreno jer je lukavije; ali isto protivljenje postoji i postojat će do kraja. VB 120.2