Velika Borba Između Krista I Sotone

6/45

Poglavlje 4.—Valdenžani

Usred tame koja je pokrivala zemlju kroz dugi period papske prevlasti, vidjelo istine nije se moglo potpuno ugasiti. U svakom vijeku imao je Bog svojih vjernih svjedoka. To su bili ljudi koji su vjerovali u Krista ‘kao jedinoga posrednika između Boga i čovjeka, koji su Bibliju smatrali jedinim pravilom života i koji su svetkovali pravu subotu. Koliko svijet duguje ovim ljudima, budući naraštaji neće nikada saznati. Oni su bili žigosani kao krivovjerci, njihove pobude lažno predstavljene, njihov karakter rđavo prikazan, njihovi spisi uništavani izvrtani ili sakaćeni. Ali, ipak, oni su ostali nepokolebljivi, i od naraštaja do naraštaia čuvali su svoju vjeru u njenoj čistoti kao sveto nasljeđe za buduća pokoljenja. VB 51.1

Historija Božjeg naroda za vrijeme vjekova mraka, pod rimskom vlašću, zapisana je na nebu. Ona ima malo mjesta u ljudskim zapisima. O postojanju Božjeg naroda nalazimomalo traga, osim u optužbama njihovih gonitelja. Politika Rima išla je za tim da izbriše svaki trag neslaganja s njegovom vjerom i odlukama. Ona je nastojala da uništi sve što je smatrala krivovjerstvom, bilo lica ili spise. Izraz sumnje ili jedno pitanje u pogledu autoriteta rimskih dogmi bio je dovoljan razlog da se oduzme život bogatima ili siromašnima, uglednima ili neuglednima. Rim je nastojao da uništi svaki izvještaj o svojoj okrutnosti prema onima koji su drukčije vjerovali. Na papskim saborima bilo je odlučeno da se spale knjige i spisi koji sadrže takve izvještaje. Prije izuma štampe bilo je malo knjiga, i one su po svom obliku bile nezgodne za čuvanje; zato pristalicama Rima nije bilo teško da izvrše papsku odluku. VB 51.2

Ni jedna crkva koja se nalazila u granicama rimske vlasti nije ostavljena da dugo uživa slobodu savjesti. Čim je papstvo zadobilo prevlast odmah je pružilo ruku da uništi svakoga koji ne bi htio da prizna njegovu vlast. Jedna za drugom crkve su se podvrgavale njegovoj vlasti. VB 51.3

U Velikoj Britaniji se kršćanstvo ukorijenilo vrlo rano. Evanđelje koje su Britanci primili u prvom vijeku još je bilo nepokvareno rimskim otpadom. Progonstva od strane neznabožačkih careva, koja su doprla čak do ovih udaljenih obala, bila su jedini poklon koji su prve britanske crkve primile od Rima. Mnogi kršćani, bježeći od progonstva u Engleskoj, našli su utočište u Škotskoj; otuda je istina prenijeta u Irsku, i u svim ovim zemljama je sa radošću prihvatana. VB 52.1

Kada su Sasi zauzeli Englesku, neznaboštvo je dobilo prevlast. Osvajači su odbili da prime nauku o spasenju od svojih robova, i kršćani su bili primorani da potraže skloništa u brdima i pustim močvarnim mjestima. Ipak, iako za neko’ vrijeme prikriveno, vidjelo istine je dalje svijetlilo. Poslije jednog vijeka ono je zasvijetlilo jakom svjetlošću u Škotskoj, i njegovi zraci doprli su do najudaljenijih zemalja. Iz Irske je došao pobožni Kolumba sa svojim suradnicima. Oni su okupili oko sebe vjerne, rasijane po pustom otoku Ioni, i načinili su taj otok središtem svoje misionarske djelatnosti. Među ovim evandjelistima nalazio se i jedan poštovalac biblijske subote, koji je s njome upoznao i druge oko sebe:. Na otoku Ioni bila! je osnovana škola iz koje su izlazili misionari ne samo za Škotsku i Englesku nego i za Njemačku, Švicarsku i čak za Italiju. VB 52.2

Ali Rim je bacio pogled na Britaniju i odlučio da je pokori pod svoju vlast. U šestom vijeku su rimslki misionari preuzeli akciju da obrate neznabožaačke Sase. Oholi barbari su ljubazno primili rimske poslanike, a ovi su hiljade njih pridobili da prime rimsku vjeru. Kako se njihovo djelo širilo, papini poslanici i njihovi obraćenici došli su u dodir sa sljedbenicima prvih kršćana. Između ovih i njih bila je velika razlika. Ovi potomci prvih kršćana bili su jednostavni, krotki i biblijski odgojeni u karakteru, nauci i vladanju, dok su drugi na svakom koraku pokazivali sujevjerje, sjaj i obijest papstva. Rimski poslanik zahtijevao je da kršćanske crkve priznaju vlast papstva. Britanci su ponizno odgovorili da vole sve ljude, ali da papa nema prava na vrhovnu vlast u crkvi, i oni mu mogu priznati samo takvu podčinjenost koja se mora priznati svakom Kristovom sljedbeniku. Učinjeni su ponovni pokušaji da se postigne njihova pokornost Rimu, ali ti ponizni kršćani, začuđeni ohološću rimskih poslanika, odgovorili su odlučno da ne priznaju drugog gospodara osim Krista. Tada se otkrio pravi karakter papstva. — Rimski predstavnik je rekao: “Ako ne primite braću koja vam donose mir, primit ćete neprijatelje koji će vam donijeti rat. Ako nećete da se s nama sjedinite da Šasima pokažemo put životu, to ćete od njih primiti smrtni udarac.”6J. H. Merle D'Aubigne, History of the Reformation of the sixteenth Centuri, knj. XVIII, gl. 2. Ovo nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svjedoka biblijske vjere upotrebljeni su rat, intrige i prijevare, dok crkve Britanije nisu bile uništene ili prinuđene da priznaju papski autoritet. VB 52.3

U zemljama izvan vlasti Rima postojale su za vrijeme mnogo vjekova grupe kršćana koje su bile gotovo sasvim zaštićene od rimske pokvarenosti. Okruženi neznabošcima, oni su u toku vjekova prihvatili neke od njihovih zabluda, ali su i dalje smatrali Bibliju jedinim pravilom vjere i zadržali mnoge njene istine. Ovi kršćani su vjerovali u vječnost Božjeg zakona i svetkovali subotu koju propisuje četvrta Božja zapovijest. Crkve koje su držale ovu vjeru i običaje postojale su u centralnoj Africi i među Armenima u Aziji. VB 53.1

Među onima koji su se opirali papskoj vlasti, na prvom mjestu su bili Valdenžani. Upravo u zemlji gdje je papstvo postavilo svoju stolicu, ondje je njegova laž i Pokvarenost naišla na najčvršći otpor. Vjekovima su crkve Pijemonta održavale svoju nezavisnost; ali napokon je došlo vrijeme kad je Rim zatražio da se i one pokore. Poslije bezuspješnih borbi protiv njegove tiranije, vođe ovih crkava su protiv svoje volje priznale vlast pape koju je, kako je izgledalo, priznavao cio svijet. Bilo je ipak nekih koji su odbili da priznaju vlast pape i prelata;. Oni su odlučili da ostanu vjerni Bogu i da sačuvaju čistotu i jednostavnost svoje vjere. Došlo je do odvajanja. Oni koji su se držali svoje stare vjere, morali su se povući; neki, napustivši svoje zavičajne Alpe, podigli su zastavu istine u stranim zemljama; drugi su se povukli u usamljena doline i gorske pećine, gdje su sačuvali slobodu da služe Bogu. VB 53.2

Vjera koju su vjekovima ispovijedali i po kojoj su živjeli valdežanski kršćani bila je u oštroj suprotnosti sa lažnom naukom Rima. Njihova se vjera temeljila na Božjoj riječi, koja je pravi izvor kršćanstva. Ali ovi ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svog stada i svojih vinograda, nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka nova tvorevina. Oni su je naslijedili od svojih otaca. Oni su se borili za vjeru apostolske crkve, za “vjeru koja je jednom data svetima”. Juda st. 3. “Crkva pustinje”, a ne ohola hijerarhija sa prijestolom u velikom svjetskom gradu, bila je prava Kristova crkva, čuvar blaga istine, koju je Bog povjerio svome narodu da je propovijeda svijetu. VB 53.3

Jedan od glavnih uzroka koji je doveo do odvajanja prave crkve od Rima bila je mržnja Rima prema biblijskoj suboti. Kao što je proročanstvo proreklo, papska sila je pogazila istinu. Božji zakon se gazio, a ljudske tradicije i običaji su uzvišivani. Crkve koje su bile pod vlašću papstva bile su rano prisiljene da svetkuju nedjelju kao sveti dan. Usred zabluda i praznovjerja koja su preovladavala, mnogi, čak i od vjernog Božjeg naroda, bili su toliko zbunjeni da, iako su svetkovali subotu, u isto vrijeme uzdržavali su se od rada i u nedjelju. Ali, to nije bilo dovoljno papskim vođama. Oni nisu tražili samo da se svetkuje nedjelja nego i da se i subota oskvrnjuje; najoštrijim riječima napadali su one koji su se usuđivali da je poštuju. Samo onaj koji bi pobjegao s područja rimske sile mogao je mirno držati Božji zakon. VB 54.1

Valdenžani su prvi među evropskim narodima dobili prijevod Svetoga pisma. (Vidi Hist. dodatak.) Stotine godina prije reformacije imali su Bibliju u rukopisu na svom jeziku. Tako su imali nepatvorenu istinu, i to ih je činilo osobitim predmetod mržnje i gonjenja. Objavili su “da je rimska crkva pali Babilon iz Otkrivenja” i, uz opasnost po život, ustajali su da se odupru njenim zabludama. Dok su neki, pod pritiskom dugotrajnih gonjenja, popustili u svojoj vjeri i malo po malo odstupili od svojih određenih načela, dotle su drugi čvrsto držali istinu. Za vrijeme najtamnijih vjekova otpada bilo je Valdenžana koji su odbacivali vrhovnu vlast Rima, odbijali klanjanje pred slikama smatrajući da je to idolopoklonstvo, i držali pravu subotu. U najtežim olujama neprijateljstva održali su svoju vjeru. Iako su bili probadani savojskim kopljima i spaljivani na rimskim lomačama, nepokolebljivo su branili Božju Riječ i njenu čast. VB 54.2

Iza visokih gorskih utvrđenja — utočišta gonjenih i ugnjetavanih u svim vjekovima, — Valdenžani su našli dobra skloništa. Tu je gorjela svjetlost istine usred mraka srednjega vijeka. Ovdje su u toku hiljade godina svjedoci istine čuvali svoju staru vjeru. VB 54.3

Bog je svome narodu pripremio veličanstvenu svetinju — onu koja je odgovarala velikim istinama koje mu je povjerio. Onim vjernim prognanicima brda su bila simbol nepokolebljive pravde Božje. Valdenžani su pokazivali svojoj djeci visine koje su se uzdizale iznad njih u nepromjenljivom veličanstvu i govorili su im o Onome u koga nema ni trunke promjene, i čija je Riječ čvrsto utemeljena kao vječna brda. Gospod je utvrdio planine i opasao ih silom. Ni jedina ruka, osim beskrajne sile, ne može ih pomaći sa njihovih mjesta;.. Na isti način On je utvrdio i svoj zakon, temelj svoje vladavine na nebu i na zemlji. Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život, ali ne može pomaći planine sa njihovih mjesta i baciti ih u more, kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijest Božjeg zakona ni izbrisati ni jedno njegovo obećanje onima koji vrše njegovu volju. U svojoj vjernosti njegovom zakonu, Božje sluge treba da su isto tako čvrste kao nepomična brda. VB 55.1

Gore koje su okružavale njihove mirne doline, bile su stalni svjedoci Božje stvaralačke sile i pouzdano jamstvo njegove po-kroviteljske brige. Ovi putnici zavoljeli su niji&me simbole Božje prisutnosti. Nikada se oni nisu tužili zbog teškoća svoga položaja; nikad se nisu osjećali usamljeni usred planinske samoće. Zahvaljivali su Bogu što im je pripravio utočište od gnjeva i ljudske okrutnosti. Radovali su se što mogu u svojoj slobodi da mu se mole. Često dok su ih neprijatelji gonili, silna brda pružala su im sigurnu zaštitu. Sa vrhova nepristupačnih stijena pjevali su slavopoje Bogu, i rimske vojske nisu mogle ušutkati njihovu pjesmu. VB 55.2

Čista, jednostavna i srdačna bila je pobožnost ovih kršćana. Načela istine bila su im dragocjenija od kuće, zemlje, prijatelja, rodbine, pa čak i od samog života. Brižno su nastojali da ova načela usade u srca omladine. Od najranijeg djetinjstva svoju djecu su poučavali iz Svetog pisma, učili ih da zahtjeve Božjeg zakona smatraju svetima. Prijepisi Svetoga pisma bili su rijetki, i zato su učili napamet njegove skupocjene riječi. Mnogi su naučili napamet duge odlomke Staroga i Novoga zavjeta. Misli o Bogu sjedinjavale su se s veličanstvenim prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Malu djecu učili su da sa zahvalnošću gledaju na Boga, darodavca svakog blagoslova i utjehe. VB 55.3

Roditelji, iako nježni i puni ljubavi, ipak su mudro pazili da ne priviknu svoju djecu da ugađaju sebi. Pred njima je bio život put iskušenja i teškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su bili odgajani da snose teškoće, da se pokoravaju naredbama, a ipak da misle i rade samostalno. Još od rana bili su naučeni da nose odgovornosti, da budu pažljivi u svom govoru i da shvate mudrost šutanja. Jedna nepromišljena riječ koju bi čulo uho neprijatelja mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio već i živote stotine njegove braće; jer kao što vuci progone svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili da traže vjersku slobodu. VB 55.4

Valdenžani su žrtvovali svoje svjetsko blagostanje za ljubav istine, i upornim strpljenjem borili su se za svoj svakodnevni kruh. Svaki dio obradive zemlje između planina bio je brižljivo obrađen; doline i slabo plodni obronci načinjeni su plodnim. Štednja i strogo samosavlađivanje bili su sastavni dio odgoja koji su djeca primala kao jedino nasljeđe. Poučavana su da je Bog odredio da život bude škola, i da svoje potrebe mogu podmiriti samo ličnim radom, oštroumnošću, brižljivošću i vjerom. Ovaj način odgoja bio je težak i mučan, ali zato zdrav; bio je upravo ono što je čovjeku potrebno u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i odgoj. Dok se omladina tako privikavala na rad i trud, nije se zapostavljalo ni razvijanje uma. Poučavana je da sve njene sposobnosti pripadaju Bogu i da se moraju usavršavati i razvijati za njegovu službu. VB 56.1

Valdenžanske crkve po svojoj čistoti i jednostavnosti bile su slične apostolskoj crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupa, smatrale su Sveto pismo kao najviši i jedini nepogrešivi autoritet. Njihovi propovjednici, suprotno gospodskim svećenicima Rima, ugledali su se na primjer svoga Učitelja koij je došao “ne da mu služe, nego da služi”. Pasli su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Božje svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, ljudi su se skupljali ne u ogromnim crkvama i velikim katedralama, već u sjenci brda, u dolinama Alpa, ili, u vrijeme opasnosti, u stje-novitim tvrđavama, da slušaju riječ Kristovih slugu. Propovjednici nisu samo propovijedali evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali da izglade sporove i da unaprede slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali, kao i Pavao koji je izrađivao ćilime, svaki od njih imao je neki zanat ili zanimanje, čime se u slučaju potrebe mogao izdržavati. VB 56.2

Propovjednici su poučavali omladinu. Sveto pismo je bilo glavni predmet proučavanja, ali uz to nisu zanemarili ni različite grane opće nauke. Evanđelja po Maateju i Ivanu učili su napamet, a i mnoge poslanice. Omladina je također prepisivala Sveto pismo. Neki prijepisi sadržavali su cijelo Sveto pismo, a drugi samo kratke odlomke, s kratkim objašnjenjima stihova od strane onih koji su bili sposobni da tumače Sveto pismo. Na ovaj način je iznošeno na vidjelo blago istine, koje je tako dugo bilo sakriveno od strane onih koji su nastojali da se uzdignu iznad Boga. VB 57.1

Strpljivim i neumornim trudom, ponekad u dubokim tamnim podzemnim pećinama, pri svjetlosti baklji, prepisivani su sveti spisi stih za stihom, glava za glavom. Tako je djelo napredovalo, a otkrivena Božja istina sijala je kao zlato; koliko je tek ovo djelo bilo slavno i veliko za one koji su stradali zbog njega i učestvovali u njemu! Nebeski anđeli okružavale su ove vjerne radnike. VB 57.2

Sotona je podstreknuo papske svećenike i biskupe da zakopaju riječ istine pod ruševine zabluda, lažnog učenja i praznovjerja; ali ona je na najčudniji način bila sačuvana, nepokvarena kroz sve vjekove mraka. Ona nije nosila pečat čovjeka, već pečat Boga. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma, i da ga prikažu kao da ono protivrječi samo sebi. Ali slično čamcu na uzburkanom moru, Riječ Božja odoljevala je svim olujama koje su prisjetile da je unište. Kao što rudnik sadrži bogate žile zlata i srebra ispod zemljine površine, i svi koji žele da otkriju njegovo skupocjeno blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blago istine, koje mogu otkriti samo oni koij ga traže ozbiljno, ponizno i s molitvom. Bog je odredio da Sveto pismo bude udžbenik za cijelo čovječanstvo; udžbenik u djetinjstvu, u mladosti i u zrtelim godinama, koji će se uvijek proučavati. On je ljudima dao svoju Riječ kao otkrivenje samoga sebe. Svaka nova istina koju smo upoznali je novo otkriće karaktera njegovog Pisca. Proučavanje Svetog pisma je od Boga određeno sredstvo koje ima za cilj da ljude dovede u užu vezu sa njihovim Stvoriteljem i dade im jasnije poznavanje njegove volje. To je sredstvo veze između Boga i čovjeka. VB 57.3

Valdenžani su smatrali strah Gospodnji početkom mudrosti, ali su bili svijesni i važnosti odražavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i realnog života za razvijanje svojih intelektualnih sposobnosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na univerzitete u Francusku i Italiju, gdje su imali šire polje za studije, razmišljanje i posmatranje nego u krilu svojih rodnih Alpi. Ovi mladići su bili izloženi raznim iskušenjima, bili su svjedoci razvrata i susretali su se sa vještim sotonskim oruđima, koja su željela da ih uvuku u najfinije zablude i najopasnije obmane. Ali njihov odgoj u djetinjstvu pripremio ih je da su mogli da se odupru svim ovim opasnostima. VB 58.1

U školama gdje su odlazili nisu smjeli ni sa kime biti povjerljivi. Njihova su odijela bila tako skrojena da su u njima mogli sakriti svoje najveće blago — dragocjene rukopise Svetoga pisma. Ove rukopise, plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili su sa sobom, i gdje god im je to bilo moguće, pazeći da ne izazovu sumnju, oprezno su stavljali dio ovih rukopisa u ruke onima čija su im srca izgledala otvorena za pri-manje istine. Još od majčinog krila se valdenžanska omladina odgajala sa ovim pogledom na svoj životni zadatak. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno su ga izvršavali. U ovim naučnim centrima mnogi su se obratili pravoj vjeri, i često su njihova načela prožimala cijelu školu. Papske vođe nisu mogle ući u trag ovoj takozvanoj jeresi, iako su vršili najstrožu istragu. VB 58.2

Kristov duh je misionarski duh. Prva težnja preporođenog srca je da i druge dovede Spasitelju. Ovaj duh imali su valdenžani. Oni su osjećali da Gospod očekuje od njih nešto više negoli da samo sačuvaju čistu istinu u svojoj crkvi. Na njima je počivala ozbiljna odgovornost da svjetlost istine zasija i među onima koji su bili u tami. Moćnom silom Božje Riječi nastojali su da raskinu lance koje je Rim svima nametnuo. Valdenžanski propovjednici spremali su se za misionarsku službu. Svaki koji je namjeravao da stupi u propovjedničku službu morao je najprije da stekne iskustvo kao evanđelist. Svaki je morao da služi tri godine u nekom misionarskom polju prije nego što je mogao da primi službu u nekoj crkvi u domovini. Ova služba, koja je već u samom početku zahtijevala samoodricanje i žrtve, bila je podesna priprema za propovjednički poziv u onim teškim vremenima iskušenja. Mladići koji su se posvetili ovoj svetoj službi, nisu imali pred sobom izgled na zemaljsko blago i čast, već život rada i opasnosti a možda i mučeničku smrt. Misionari .su odlazili dva po dva, kao što je Isus slao svoje učenike. Sa svakim mladim obično je išao jedan stariji i iskusniji pratilac, koji je služio kao vođa mlađemu, koji je bio odgovoran za njegov odgoj i kome se mlađi morao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali na molitvu i savjetovanje, i tako su se međusobno jačali u vjeri. VB 58.3

Otkriti cilj svoje misije značilo bi prouzrokovati vlastiti poraz. Stoga su oni pažljivo prikrivali svoj pravi zadatak. Svaki propovjednik je znao neki zanat i imao neko zanimanje; ovi misionari su obavljali svoj rad pod plaštem nekog svjetskog poziva. Obično su dolazili kao trgovci ili pokućari. “Prodavali su svilu, nakit i druge predmete koji su se mogli nabaviti samo u najudaljenijim centrima, i kao trgovci bili su dobro primljeni i tamo gdje bi kao misionari bili otjerani.7Wylie, History of the Waldenses, knj. I, gl. 7. Bez prestanka su podizali srca Bogu, tražeći potrebnu mudrost da bi mogli otkriti blago skupocjenije od zlata i bisera. Tajno su nosili sa sobom prijepis Biblije u cjelini ili u djelovima, i gdje god bi se pružila prilika, obraćali su pažnju svojih kupaca na ove rukopise. Cesto su na taj način probudili interesiranje za čitanje Božje riječi i rado su ostavljali poneki dio Biblije onima koji su to željeli. VB 59.1

Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravicama i dolinama, na podnožju njihovih planina, ali se širila daleko iza tih granica. Bosih nogu, obučeni u grube haljine, prašnjavi od putovanja, nalik na svog Učitelja, prolazili su ovi putnici kroz velike gradove i stizali u udaljene zemlje. Svuda su sijali skupocjeno sjeme. Crkve su nicale na njihovim stazama, i krv mučenika bila je svjedočanstvo. u prilog istine. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša kao plod truda ovih vjernih ljudi. Skriveno i tiho putovala je Riječ Božja kroz kršćanstvo, nailazeći na radostan prijem u mnogim domovima i u mnogim srcima. VB 59.2

Valdenžanima Božja Riječ nije bila samo izvještaj o Božjim postupcima sa. ljudima u prošlosti i otkrivenje o sadašnjim dužnostima i odgovornostima; ona im je otkrivala opasnosti i slavu budućnosti. Oni su vjerovali da se približuje kraj svih stvari. Proučavajući Bibliju sa molitvom i suzama, bili su još više dirnuti njenim dragocjenim mislima i još su jasnije vidjeli svoju dužnost da i drugima objave njene spasonosne istine. Na svetim stranicama Pisma su vidjeli jasno otkriven plan spasenj a, i u vjeri u Isusa nalazili su utjehu, nadu i mir. Sto je više svjetlost istine obasjavala njihov razum i donosila radost u njihova srca, to su više težili da njene zrake prošire i na one koji su bili u tami papskih zabluda. VB 59.3

Oni su vidjeli da se pod vodstvom pape i svećenika narod uzalud trudi da dobije oproštenje grijeha mučeći svoja tijela. Naučeni da traže spasenje u svojim dobrim djelima, ljudi su stalno gledali na sebe; uviđajući svoje grešno stanje, smatrali su da su izloženi Božjem gnjevu, te su mučili svoje tijela i dušu, ali nisu nalazili nikakvo olakšanje. Tako su savjesne duše bile vezane naukom Rima. Hiljade su napuštali svoje prijatelje i rodbinu, te su provodili svoje dane u ćelijama samostana. Stalnim postovima, bičevanjima, dugim noćnim bdjenjem, dugim klečanjem na hladnim i vlažnim pločama svojih bijednih ćelija, dugim hodočašćima, ponižavajućim ispašta nj ima i strašnim mučenjem, hiljade njih su uzalud tražili da umire svoju savjest. Pod pritiskom osjećanja svojih grijeha, dršćući pred pomišlju na Božji gnjev, mnogi su patili sve dok nisu sišli u grob sasvim iznemogli i bez i jednog zraka svjetlosti i nade. VB 60.1

Valdenžani su težili da tim gladnim dušama dadu kruh života, da im otkriju vijest mira koju sadrže Božja obećanja, da ih vode Kristu, njihovoj jedinoj nadi spasenja. Smatrali su zabludom nauku da se dobrim djelima može okajati i prijestup Božjeg zakona. Pouzdanje u ljudske zasluge sprečava pogled n£t beskrajnu Kristovu ljubav. Isus je umro kao žrtva za ljude, jer palo čovječanstvo nije moglo učiniti ništa čime bi se moglo opravdati pred Bogom. Zasluge razapetog i uskrslog Spasitelja su temelj kršćanske vjere. Zavisnost duše od Krista je tako stvarna, i veza sa njime mora da bude tako tijesna, kao što je veza između pojedinih udova tijela, ili između loze i čokota. VB 60.2

Nauke papa i svećenika navele su ljude da smatraju da je Božji i čak Kristov karakter strog, mračan i nemilostiv. Spasitelj je prikazivan kao da je u tolikoj mjeri bez osjećanja prema palo me čovjeku da se moraju Prizivati u pomoć sveće-nici i sveci kao posrednici. Oni čija su srca bila rasvijetljena Božjom riječi, težili su da upute takve duše k Isusu koji ih ljubi, i saosjeća sa njima, i koji raširenih ruku poziva sve da dođu k Njemu sa svojim teretom grijeha, sa svojim brigama i teškoćama. Težili su da otklone prepreke koje je sotona nagomilao da ljudi ne bi vidjeli obećanja i došli direktno k Bogu da mu ispovijede svoje grijehe i prime oproštenje i mir. VB 60.3

Valdenžanski misionar rado je otkrivao zainteresovanim dušama skupocjene istine evanđelja. Oprezno je iznosio pažljivo prepisane dijelove Svetoga pisma. Njegova je najveća radost bila da probudi nadu u savjesnoj i grijehom ranjenoj duši, koja je dotle poznavala samo Boga osvete, koji čeka da izvrši svoju pravdu. Drhtavim usnama, suznih očiju, često na koljenima, otkrivao je svojoj braći skupocjena obećanja, koja su jedina nada grešnika. Tako je svjetlost istine prodirala u mnoga mračna srca, razgonila tamne oblake, dok se u srcu rađalo Sunce pravde sa svojim zracima koji iscjeljuju. Često se dešavalo da se pojedini dio Svetoga pisma čitao više puta, jer je slušalac htio da mu se ponovi, kao da se želio uvjeriti da je dobro čuo. Naročito željno su tražili da se ponove ove riječi: “Krv Isusa Krista, Sina njegova, očišćava nas od svakoga grijeha.” 1. Ivanova 1, 7. “Kao’ što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovječiji da se podigne; da nijedan Ikoji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.” Ivan 3, 14. 15. VB 61.1

Mnogima su na ovaj način postali jasni zahtjevi Rima. Uvidjeli su koliko je uzaludno uzdati se u posredovanje ljudi ili anđela u korist grešnika. Kad je prava svjetlost rasvijetlila njihov um, radosno su uzviknuli: “Krist je moj svećenik; njegova krv je moja žrtva; njegov oltar je moja ispovjedaonica!” Potpuno su se oslonili na Kristove zasluge, ponavljajući riječi: “Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu.” Jevrejima 11, 6. “Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasiti.” Djela 4, 12. VB 61.2

Mnoge od ovih jadnih, slomljenih duša nisu mogle da shvate toliku Spasiteljevu ljubav. Tako im je veliko olakšanje donijelo to saznanje, tako se veliki snop svjetlosti prosuo na njih da su se osjećali kao da su na nebu. S povjerenjem su stavili svoju ruku u Kristovu, i svojim nogama su čvrsto stali na Stijenu vjekova. Nestao je svaki strah od smrti. Sada su bili gotovi na zatvor i lomaču, samo ako bi time proslavili svoga Spasitelja. Riječ Božja se ponekad čitala na tajnim mjestima pred jednom dušom, katkad pred malom grupom, koja je čeznula za svjetlošću i istinom, često su na taj način provedene cijele noći. Oduševljenje i divljenje slušalaca bilo je tako veliko da je vjesnik evanđelja bio prinuđen da često prekine sa čitanjem da bi slušaoci shvatili vijest spasenja. Često su se čule riječi: “Hoće li Bog zaista primiti moju žrtvu? Hoće li me milostivo pogledati? Hoće li mi oprostti?” Tada je čitao odgovor: “Dođite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti” Matej 11, 28. VB 61.3

Vjerom je slušalac prihvatio obećanje, i zatim se čuo radostan odgovor: “Nema više dugih hodočašća, nema više mur čnih putovanja do svetih mjesta; ja mogu da dođem Isusu takav kakav sam: grešan, neposvećen; i On neće odbaciti moju pokajničku molitvu. ,Opraštaju t’ se grijesi!’ I moji, i moji mogu biti također oprošteni!” VB 62.1

Talas svete radosti ispunio je srce, a Isusovo ime slavilo se uz pjesmu slave i zahvaljivanje. Ove sretne duše vraćale su se svojim domovima da rašire svjetlost, da ispričaju drugima, koliko su mogli, svoja nova iskustva; da im kažu da su našli pravi put života. Čudna i veličanstvena sila krila se u riječima Svetoga pisma, koje su direktno govorile srcima onih koji su čeznuli za istinom. Božji glas je bio onaj koji je osvjedočavao one koji su slušali. VB 62.2

Vjesnik istine nastavljao je svoj put; a njegova poniznost, revnost i iskrenost bili su predmet mnogih razgovora. U mnogo slučajeva slušaoci ga nisu pitali otkuda dolazi i kuda ide. Bili su toliko obuzeti najprije čuđenjem, a potom zahvalnošću i radošću, da nisu ni pomislili da ga to pitaju. Kada bi ga zamolili da pođe s njima u njihovu kuću, on bi im odgovorio da mora posjetiti izgubljene ovce stada. Tada su se mnogi pitali: “Nije li to anđeo s neba?” VB 62.3

U mnogo slučajeva oni nisu nikada više vidjeli vjesnika istine. On je otišao u drugu zemlju, ili je provodio život u nekom nepoznatom zatvoru; ili su možda njegove kosti trunule na nekom mjestu gdje je svjedočio za istinu. Ali riječi koje je ostavio nije mogao nitko da uništi. One su vršile svoje djelo u ljudskim srcima. Samo na dan suda otkrit će se potpuno! njihove blagoslovene posljedice. VB 62.4

Valdenžanski misionari prodrli su u carstvo sotonine, i time su pods’rekli vlasti tame na veću opreznost. Knez zla posmatrao je svaki napor širenja istine, i podsticao je svoja oruđa da se toga plaše. U radu ovih skromnih putnika papske vođe su vidjele znak opasnosti za svoju stvar. Ako bi dozvolili da svjetlost istine slobodno svijetli, ona bi rastjerala teške oblake zabluda u kojima je narod živio; uputila bi misli ljudi samome Bogu i na kraju bi uništila vrhovnu vlast Rima. VB 62.5

Već samo postojanje ovoga naroda, koji je čuvao vjeru. apostolske crkve, bilo je stalni prijekor otpadničkom Rimu, i zato je izazivalo najogorčeniju mržnju i progonstvo. Njihov® odbijanje da predaju Sveta pisma bilo je također uvreda koju Rim nije mogao trpjeti. On je odlučio da ih istrijebi sa zemlje. Tada su otpočeli najužasniji krstaški ratovi protiv Božjeg naroda u njihovim planinskim domovima. Inkvizitori su tragali za njima, i često se ponavljao nekadašnji prizor — kada je nevini Abel pao od ruke ubice Kaina. VB 63.1

Više puta su njihova plodna polja bila opustošena, njihovi domovi i kapele sravnjeni sa zemljom, i mjesto koje je nekad bilo plodno polje ovog marljivog naroda, bilo je pretvoreno u pustinju. Kao što krvoločna zvijer biva bješnja kad Okusi krv, tako su pristalice Rima postajale sve okrutnije Videći muke svojih žrtava. Mnogi od ovih svjedoka čiste vjere bili su gonjeni kao zvijeri po planinama i tjerani u doline, gdje su nalazili utočište, ograđeni velikim šumama i stjenovitim vrhovima VB 63.2

Nikakva krivica nije se mogla naći protiv ovog naroda visokog morala, osuđenog na smrt. Čak i njihovi neprijatelji potvrđivali su da je to miroljubiv, tih i pobožan narod. Njihova velika krivica bila je to što nisu htjeli da služe Bogu po papskoj volji,, Za ovu krivicu morali su podnositi poniženje, pogrde i muke, koje samo ljudi i đavoli mogu da izmisle. VB 63.3

Kada je Rim odlučio da istrijebi omrznutu sektu, izdao je edikt kojim ih je osudio kao krivovjerce i predao da se pobiju. (Vidi Hist. dodatak.) Oni nisu okrivljeni kao ljenjivci, nepošteni i nemoralni, ali je izjavljeno da imaju takvu crtu pobožnosti i svetosti koja zavodi “ovce pravoga stada”. Zato je papa naredio: “Ako ova zla i gnusna sekta odbije da se odrekne svoje vjere, ima da se smrvi kao otrovna zmija.”8Ibid., knj. XVI, gl. 1. Da li je ovaj oholi vlastodržac mislio da će jednom polagati račun o ovim riječima? Da li je znao da su one zapisane u nebeskim knjigama i da će ih čuti na dan suda? “Sto učiniste jednome od ove mojenajmanje braće”, kaže Isus, “meni učiniste.” Matej 25, 40. VB 63.4

Ovaj papski edikt pozivao j:e sve članove crkve da se sjedine u krstaškom ratu protiv “krivovjeraca”. Da bi ih oduševio da. uzmu učešća u ovom strašnom djelu, on ih je “oslobodio od svih crkvenih pokora i kazni, općih i pojedinačnih, razriješio je one koji se pridruže ovom krštaškom pohodu svake date zakletve; priznao je pravovažnim sve ono što su stekli na nezakonit način i obećao oproštaj svih grijeha onima koji ubiju nekog heretika. Proglasio je kao nevažeće sve ugovore u korist valdenžana, naređivao je njihovim slugama da ih napuste, zabranjivao svima da im pruže bilo kakvu pomoć i opunomoćavao je svakoga da može uzimati njihova imanja.”9Ibid., knj. XVI, gl. 1. Ovaj dokumenat jasno otkriva čijim je duhom bilo nadahnuto ovo djelo. To je rikanje aždahe, a ne glas Kristov. VB 63.5

Papske vođe nisu htjele prilagoditi svoj karakter načelima Božjeg zakona, već su postavile mjerilo koje se njima sviđalo i odlučile su da primoraju svakoga da se prilagodi njemu, jer se tako svidjelo Rimu. Odigravale su se najužasnije tragedije. Pokvareni i bogohulni svećenici i pape igrali su ulogu koju im je sotona odredio. U njihovim srcima nije bilo milosti. Isti duh koji je razapeo Krista i pogubio apostole, koji je podstrekavao Nerona protiv vjernih kršćana onog vremena, radio je i sada na tome da iskorijeni sa zemlje djecu koju je Bog volio. VB 64.1

Ove pobožne ljude pratila su progonstva kroz mnoge vjekove, ali oni su ih snosili strpljivo i istrajno u težnji da proslave svoga Spasitelja. Nastavljali su da šire dragocjenu istinu usprkos krstaških ratova koji su podizani protiv njih, i nečovječnog ubijanja, na koje su bili osuđivani. Bili su progonjeni do smrti, ali njihova krv natapala je posijano sjeme, koje nije ostalo bez ploda. Tako su Valdenžani svjedočili o Bogu vje-kovima prije Luterovog rođenja. Rasijani u raznim zemljama, oni su sijali sjeme reformacije, koja je otpočela u vrijeme Viklifa, raširila se i učvrstila u danima Lutera, i koju treba u posljednje vrijeme da nastave oni koji su gotovi da pretrpe sve za “riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista”. VB 64.2