Velika Borba Između Krista I Sotone

29/45

Poglavlje 27.—Buđenja u novije doba

Gdje god se nekada Božja Riječ vjerno propovijedala, pojavljali su se rezultati koji su posvjedočavali njeno božansko porijeklo. Božji Duh je pratio vijest svojih slugu, i riječ je snažno utjecala. Grešnici su osjećali da ih savjest kori za njihove prijestupe. “Vidjelo koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet” rasvijetlilo je skrivene odaje njihovih duša i otkrilo sakrivena djela tame. Duboka žalost je; obuzela njihove duše i srca. Osvjedočili su se o grijehu, pravdi i sudu koji dolazi. Shvatili su Jehovinu pravednost i osjećali strah zato što će se morati pojaviti pred Istraživačem srca sa svojom krivicom i nečistotom. U strahu svoje duše uzviknuli su: “Tko će me izbaviti od tijela smrti ove?” Kada im je bio otkriven križ na Golgoti sa svojom neizmjernom žrtvom za grijehe čovječanstva, uvidjeli su da samo Kristove zasluge mogu da uklone njihove prijestupe. Samo to može pomiriti čovjeka sa Bogom. Sa vjerom i poniznošću primili su Božje Jagnje koje nosi grijehe svijeta. Kristo-vom krvlju dobili su “oproštenje prošavših grijeha”. VB 375.1

Ove duše su donijele rodove dostojne pokajanja. Povjerovale su, zatim se krstile i počele živjeti novim životom — kao nova stvorenja u Kristu Isusu; ne da se upravljaju po svojim ranijim željama, nego da vjerom u Božjega Sina idu njegovim stopama, da odsjaj uju njegov karakter i da se čiste kao što je On čist. Što su nekada mrzili, sada vole, a što su nekada voljele, sada mrze. Nekad oholi i puni samopouzdanja, postali su krotki i ponizna srca. Sujetni i drski, postali su skromni i ozbiljni. Hulnici — postali su puni strahopoštovanja, pijanice — trijezveno a razvratnici — moralni. Odbacili su taštu modu ovoga svijeta. Kao pravi krišćani, oni nisu tražili “vanjsko ukrašavanje u pletenju kose i u udaranju zlata i oblačenju haljina”, nego je njihov ukras bio u “tajnome čovjeku srca, s neraspadljivim nakitom krotkoga i tihoga duha, što je pred Bogom mnogo cijenjeno.” (1. Petrova 3, 3. 4.) VB 375.2

Probuđenja su dovela do temeljitog ispitivanja samoga sebe i do poniznosti. Ona su se odlikovala svečanim i ozbiljnim pozivom grešnicima, iskrenom samilošću prema onima koji su otkupljeni Kristovom krvlju. Ljudi i žene su se molili i borili sa Bogom za spasenje duša. Plodovi ovakvih probuđenja mogli su se vidjeti kod duša koje se nisu plašile samoodricanja i žrtava, nego su se radovale što su nađene dostojne da radi Krista trpe sramotu iskušenja. U životu onih koji su priznavali Isusovo ime opažala se promjena. Njihov utjecaj oživljavao je njihovu okolinu. Oni su sabirala sa Kristom i sijali u Duhu da bi požnjeli vječni život. VB 376.1

O njima se moglo reći: “Nego se ožalostiste na pokajanje.” “Jer žalost koja je po Božjoj volji donosi za spasenje pokajanje, za koje se nikad nitko ne kaje; a žalost ovoga svijeta smrt donosi. Jer, gle, ovo samo što se po Bogu ožalostite, koliku dobru volju stvori u vama? Kakvo opravdavanje, kakvu revnost, kakav strah, kakve žarke želje, kakvo takmičenje, kakvu osudu. XX svemu pokazaste da ste bili čisti u tom djelu.” 2. Korićanima 7, 10. 11. VB 376.2

To je rezultat rada Božjeg Duha. Samo preobraženje je dokaz o istinitom pokajanju. Ako grešnik ispuni obećanje, povrati što je oteo; ako prizna svoje grijehe, ljubi Boga i svoje bližnje, onda može biti siguran da je našao mir sa Bogom. To su bili rodovi koji su u ranijim godinama pratili vjerska probuđenja. Sudeći po tim rodovima, vidjelo se da je Bog blagoslovio ta probuđenja radi spasenja ljudskih duša i uzdizanja čovječanstva. VB 376.3

Ali mnoga probuđenja novoga vremena vidljivo se razlikuju od ispoljavanja božanske milosti koja je u prošlim vremenima pratila rad Božjih slugu. Istina, primjećuje se na sve strane veće interesiranje, mnogi priznaju da su se obratili, povećava se broj članova crkve, ali ipak rezultati nisu takvi da bi mogli opravdati vjerovanje da je nastao odgovarajući porast pravog duhovnog života. Svjetlost koja zasvijetli i brzo se ugasi ostavlja za sobom gušću tamu nego što je bila ranije. VB 376.4

Probuđenje se često izaziva na taj način što se budi mašta, uzbuđuju osjećanja i zadovoljava želja za onim što je novo i uzbudljivo. Oni koji se obraćaju na ovaj način malo žele da slušaju o biblijskim istinama i ne pokazuju naročito interesiranje za svjedočanstva proroka i apostola. Ako bogosluženje ne sadrži ništa uzbudljivo, onda ih ne privlači. Vijest koja se obraća na zdrav razum ne nailazi ni na kakav odziv. Jasne opomene Božje Riječi koje se odnose na njihovo vječno dobro, ostaju nezapažene. VB 376.5

Za svaku istinski obraćenu dušu je odnos prema Bogu i prema stvarima vječnosti veliko životno pitanje. Ali gdje se u današnjim velikim crkvama može naći duh posvećenja Bogu? Obraćeni se ne odriču ni svoje oholosti ni ljubavi prema svijetu. Oni nisu više voljni da se odreknu sami sebe, da uzmu na sebe svoj križ i da pođu za blagim i krotkim Isusom nego prije svog obraćenja. Religija je postala predmetom podsmjeha nevjernih i skeptika, jer toliki od onih koji nose njeno ime ne poznaju njena načela. Sila pobožnosti je u mnogim crkvama gotovo izumrla. Izleti, crkvene predstave, crkvene lutrije, lijepe kuće, lična ukrašavanja — sve je to potislo misli o Bogu. Imanja, bogatstva i svjetski poslovi zaokupili su misli, a stvari od vječne vrijednosti samo se uzgred spominju. VB 377.1

Ali usprkos veoma rasprostranjenom opadanju vjere i pobožnosti, ipak u ovim crkvama ima pravih Kristovih sljedbenika. Prije nego što Bog bude pohodio svijet svojim sudovima, pojavit će se u njegovom narodu takvo probuđenje prave pobožnosti kakvo se nije vidjelo od vremena apostola. Na Božju djecu će se izliti njegov Duh i sila. U to će se vrijeme mnogi odvojiti od crkava u kojima je ljubav prema svijetu zauzela mjesto ljubavi prema Bogu i njegovoj Riječi. Mnogi od propovjednika i vjernih radosno će prihvatiti one velike istine koje će Bog dati da se u to vrijeme objavljuju da bi pripravile narod za drugi Gospodnji dolazak. Neprijatelj duša će htjeti da spriječi ovo djelo; i prije nego što dođe vrijeme takvog pokreta, pokušat će da ga osujeti podizanjem svojih lažnih pokreta. U onim crkvama koje će sotona moći da pokori pod svoju lažnu moć izazvat će uvjerenje da je na njih izliven naročiti Božji blagoslov; u njima će se pokazati veliko religiozno probuđenje. Mnogi će klicati od radosti što Bog tako divno radi za njih a, u stvari, to djelo potječe od sasvim drugog duha. Sotona će pokušati da pod plaštom vjere proširi svoj utjecaj na cio kršćanski svijet. VB 377.2

U mnogim probuđenjima koja su se pojavila za vrijeme posljednjih pedeset godina bili su na djelu, manje više, isti utjecaji koji će se u budućnosti pokazati u većim pokretima. Uzbuđivat će se osjećanja, istina će se pomiješati sa lažju, što će ljude lako zavesti. Ali nitko ne mora da se prevari. U svjetlosti Božje Riječi neće biti teško da se utvrdi kakvog su karaktera ovi pokreti. Gdje se zanemaruje svjedočanstvo Biblije i gdje se god preziru jasne istine koje traže samoodricanje i odvajanje od svijeta, možemo biti sigurni da tu Bog neće dati svoj blagoslov. A prema pravilu koje nam je dao sam Krist: “Po rodovima njihovim poznat ćete ih!” (Matej 7, 16), lako će se utvrditi da ovi pokreti nisu djelo Božjeg Duha. VB 377.3

U istinama svoje Riječi Bog je otkrio ljudima samoga sebe, i svima onima koji ih prime, one su štit protiv sotoninih prijevara. Zanemarivanjem ovih istina otvaraju se vrata zlu koje se danas tako proširilo u vjerskom svijetu. Priroda i važnost Božjeg zakona gube se u velikoj mjeri iz vida. Krivo shvatanje o karakteru, trajanju i obaveznosti Božjeg zakona dovelo je do zabluda u pogledu obraćenja i posvećenja, a to je i uzrok niskog stanja pobožnosti u crkvama. Ovdje se nalazi tajna zašto u probuđenjima našega vremena nedostaje Duha i Božje sile. VB 378.1

U raznim vjerskim zajednicama ima ljudi koji se odlikuju pobožnošću. Oni priznaju ovu činjenicu i žale je. Profesor Edvards Park veli slijedeće o općim vjerskim prilikama Amerike: “Jedan od izvora opasnosti je nemarnost da se sa propovjedaonice ističe Božji zakon. U ranijim danima bila je propovjedaonica odjek glasa savjesti... Naši najbolji propovjednici dali su svojim propovjedima divno dostojanstvo time što su sli-jedili Spasiteljev primjer i isticali zakon, njegove zapovijesti i prijetnje. Često su ponavljali dva velika načela: da je zakon odraz božanskog savršenstva i da čovjek koji ne ljubi zakon ne ljubi ni evanđelje, jer je zakon, kao i evanđelje, ogledalo koje odsjajuje istinski Božji karakter. — Ova opasnost vodi drugoj, a to je da se potcjenjuje zlo grijeha, njegova rasprostranjenost i njegova kazna. Kao što je zakon pravedan, tako je neposlušnost nepravedna . . . VB 378.2

Slična ovim već spomenutim opasnostima jeste i opasnost potcjenjivanja Božje pravednosti. Moderni propovjednik naginje da božansku pravednost odvoji od božanske dobrote i da njegovu dobrotu više svede na osjećanje negoli da je uzdigne do načela. Nova teološka prizma rastavlja ono što je Gospod sastavio. Da li je božanski zakon nešto dobro ili zlo? — On je nešto dobro. Onda je i pravednost dobra, jer je ona naklonost volje da izvrši zakon. Iz navike potcjenjavanja božanske pravde i zakona, rasprostranjenosti i neminovnosti kažnjavanja ljudske neposlusnosti, lako se pada u naviku potcjenjivanja milosti koja je donijela pomirenje za grijen.” l\a ovaj način evanđelje u srcima ljudi gubi svoju vrijednost i važnost, i oni su uskoro spremni da odbace i samu Bibliju. VB 378.3

Mnogi vjerski učitelji tvrde da je Krist svojom smrću ukinuo zakon i da su od sada ljudi oslobođeni od njegovih obaveza. Ima i takvih koji ga prikazuju kao težak jaram i, nasuprot robovanju zakonu, ističu neograničenu slobodu koju mogu da uživaju pod evanđeljem. VB 379.1

Proroci i apostoli gledali su sasvim drukčije na sveti Božji zakon. David je rekao: “Hodit ću slobodno jer tražim zapovijesti tvoje.” Psalam 119, 4b. Apostol Jakov, koji je pisao poslije Kristove smrti, ukazivao je na deset zapovijesti kao na “carski zakon”, “savršen zakon slobode”. (Jakob 2, 8; 1, 25.) A pisac Otkrivenja, više od pola vijeka poslije Kristovog raspeća, izgovorio je blagoslov nad onima “koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo život, i da uđu na vrata u grad”. (Otkrivenje 22, 14.) VB 379.2

Tvrđenje da je Krist svojom smrću ukinuo zakon svoga Oca jeste bez ikakvog temelja. Da se zakon mogao promijeniti ili ukinuti, onda Krist ne bi morao umrijeti da spasi čovjeka od kazne zbog grijeha. Kristova smrt, umjesto da je zakon ukinula, dokazala je da je on nepromjenljiv. Božji Sin je došao da “učini zakon velikim i slavnim”. (Izaija 42, 21.) On je rekao: “Ne mislite da sam ja došao da pokvarim zakon ili proroke.” “Dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši.” Matej 5, 17. 18. A o sebi samome veli: “Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, i zakon je tvoj meni u srcu.” Psalam 40, 8. VB 379.3

Božji zakon je nepromjenljiv već po svojoj prirodi. On je otkrivenje volje i karaktera svoga Tvorca. Bog je ljubav, i njegov zakon je ljubav. Njegova dva velika načela su ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. “Dakle je ljubav izvršenje zakona.” Rimljanima 13, 10. Bog je pravda i istina; to je osobina i njegovog zakona. Psalmista kaže: “Zakon je tvoj istina”, “jer su sve zapovijesti tvoje pravedne.” Psalam 119, 142. 172. A apostol Pavao izjavljuje: “Tako je dakle zakon svet, i zapovijest sveta i pravedna i dobra.” Rimljanima 7, 12. Ovakav zakon, koji je izraz Duha i Božje volje, mora da je isto tako vječan kao i njegov Tvorac. VB 379.4

Obraćenje i posvećenje znači pomirenje sa Bogom, koje se zbiva na taj način što čovjek dolazi u suglasnost sa načelima Božjeg zakona. U početku čovjek je bio stvoren po Božjem obličju. On je bio u potpunom skladu sa prirodom i Božjim zakonom, a načela pravde bila su upisana u njegovom srcu. Ali grijeh ga je otuđio od njegovog Stvoritelja. U njemu se nije više ogledalo Božje obličje. Njegovo je srce bilo u neprijateljstvu sa načelima Božjeg zakona. “Jer tjelesno mudrovanje neprijateljstvo je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božjemu niti može.” Rimljanima 8, 7. Ali “Bogu tako omilje svijet da je i Sina svoga jedinorodnoga dao”, da bi se čovjek mogao pomiriti sa Bogom. Kristovom zaslugom čovjek može da bude doveden u jedinstvo sa svojim Stvoriteljem. Njegovo srce mora biti obnovljeno božanskom milošću. On mora da dobije nov život odozgo. Ta promjena je novorođen je, bez kojega, kaže Isus, čovjek “ne može vidjeti Božje carstvo.” VB 380.1

Prvi korak ka pomirenju sa Bogom jeste osvjedočenje o grijehu. “Grijeh je bezakonje.” “Kroz zakon dolazi poznanje grijeha.” 1. Ivanova 3, 4; Rimljanima 3, 20. Da bi uvidio svoju krivicu, grešnik mora da ispituje svoj karakter prema božjem velikom mjerilu pravde. Zakon je ogledalo koje pokazuje savršenstvo jednog ispravnog karaktera i osposobljava čovjeka da otkrije greške u sebi samome. VB 380.2

Zakon otkriva čovjeku njegove grijehe, ali ne daje nikakav lijek. Dok poslušnima obećava život, u isto vrijeme objavljuje da je smrt plata prijestupnicima. Samo Kristovo evanđelje može grešnika da spasi od grijeha i prokletstva. On se mora pokajati pred Bogom, čiji je zakon prestupio, i pokazati čvrstu vjeru u Krista kao veliku žrtvu pomirenja. Time dobiva “oproštenje pređašnih grijeha” i postaje učesnikom božanske prirode. On je Božje dijete, jer je primio Duha posinaštva kojim viče: “Aba, Oče!” VB 380.3

Da li mu je sada dozvoljeno da prestupa Božji zakon? Pavao pita: “Kvarimo li dakle zakon vjerom?” Zatim odgovara: “Bože sačuvaj, nego ga još utvrđujemo.” “Jer koji umrijesmo grijehu, kako ćemo još živjeti u njemu?” Rimljanima 3, 31; 6, 2. A Ivan veli: “Jer je ovo ljubav Božja da zapovijesti njegove držimo; i zapovijesti njegove nisu teške.” 1 Ivanova 5, 3. Novorođenjem srce dolazi u suglasnost sa Bogom i u sklad sa njegovim zakonom. Kada se u grešniku dogodi ova velika promjena, onda je on prešao iz smrti u život, iz grijeha u svetost, od prijestupa i bune u poslušnost i vjernost. Prestao je stari život otuđivanja od Boga; započeo je nov život pomirenja, vjere i ljubavi. Tada se u nama ispunjava “pravda zakona” jer “ne živimo po tijelu, nego po duhu”. Rimljanima 8, 4. Tada duša govori: “Kako ljubim zakon tvoj! Vas dan mislim o njemu.” Psalam 119, 97. VB 380.4

“Zakon Gospodnji je savršen, krijepi dušu.” Psalam 19, 7. Bez zakona čovjek nema pravoga pojma o Božjoj svetosti i čistoti i o svojoj ličnoj krivici i nečisto ti. On nema pravo osvjedočenje o grijehu i ne osjeća potrebu za pokajanjem i obraćenjem. Pošto se ne osjeća izgubljenim kao prijestupnik Božjeg zakona, nije ni svjestan da mu je potrebna Kristova krv pomirenja. Takav se nada u spasenje bez potpune promjene srca i života. Otuda ima mnogo površnih obraćenja, i mnogi se priključuju crkvi, a da se nikada nisu sjedinili sa Kristom. VB 381.1

Pogrešne teorije o posvećenju, koje se javljaju zbog zanemarivanja ili odbacivanja Božjeg zakona zauzimaju značajno mjesto u današnjim vjerskim pokretima. Ove teorije su lažne u nauci i opasne u svojim praktičnim rezultatima; a činjenica da su one naišle na opći ,odziv, ističe još više potrebu da svi treba da jasno razumiju šta Sveto pismo uči u pogledu ovog pitanja. VB 381.2

Pravo posvećenje je biblijska nauka. Apostol Pavao veli u svojoj poslanici crkvi u Solunu: “Jer je ovo volja Božja da budete sveti.” I on ih moli: “A sam Bog mira da posveti vas cijele u svačemu.” 1. Solunjanima 4, 3; 5, 22. Biblija jasno uči šta je posvećenje i kako se ono može postići. Spasitelj je molio za svoje učenike: “Posveti ih istinom svojom; riječ je tvoja istina.” Ivan 17, 17. 19. I Pavao uči da će vjerni biti posvećeni Svetim Duhom (Rimljanima 15, 16). Šta je rad Svetoga Duha? Isus je rekao svojim učenicima: “A kad dođe On, Duh istine, uputit će vas na svaku istinu.” Ivan 16, 13.1 psalmista veli: “Sve su zapovijesti tvoje istina.” Psalam 119, 86. Božjom Riječju i Božjim Duhom otkrivaju se čovjeku velika načela pravde koja su utjelovljena u Božjem zakonu. Pošto je Božji zakon “svet, pravedan i dobar”, a on je odraz božanskog savršenstva, to znači da će i karakter koji se razvija poslušnošću ovome zakonu biti svet. Krist je savršen primjer ovakvog karaktera. On je kazao: “Ja sam održao zapovijesti svoga Oca.” “Jer ja svagda činim što je njemu ugodno.” Ivan 15, 10; 8, 29. Kristovi sljedbenici treba da su slični njemu — Božjom milošću treba da izgrade karakter koji će biti u skladu sa načelima njegovog svetog zakona. To je biblijsko posvećenje. VB 381.3

Ovo djelo može se izvršiti jedino vjerom u Krista i silom Božjeg Duha. Pavao savjetuje vjerne: “Gradite spasenje svoje sa stranom i drhtanjem. Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno.” Filipljanima 2, 12. 13. Kršćanin će osjećati podsticanje na grijeh, ali će biti stalno u borbi protiv njega. Ovdje je potrebna Kristova pomoć. Ljudska slabost se udružuje sa božanskom silom, i vjera kliče: “A Bogu hvala koji nam dade pobjedu kroz Gospoda našega Isusa Krista.” 1. Korin-ćanima 15, 57. VB 382.1

Sveto pismo jasno pokazuje da je djelo posvećenja postepeno. Kada grešnik obraćenjem nađe mir sa Bogom kroz krv očišćenja, tada je tek započeo krišćanski život. Sad on mora da se da “na savršenstvo”, da naraste do savršenog čovjeka, “u mjeru rasta visine Kristove”. (Efežanima 4, 13.) Apostol Pavao piše: “Jedno velim: što je ostrag zaboravljam, a za onim što je naprijed sežem se, i trčim k bilježi, i daru gornjega zvanja Božjega u Kristu Isusu.” Filipljanima 3, 13. 14. A Petar navodi stepenice po kojima se dolazi do biblijskog posvećenja: “Baš zato upotrebite svu dobru volju i pokažite u vjeri svojoj vrlinu, u vrlini znanje, u znanju uzdržanje, u uzdržanju trpljenje, u trpljenju pobožnost, u pobožnosti bratoljubije, a u bratoljublju ljubav... jer, ako to činite, nećete nikada pogriješiti.” 2. Petrova 1, 5-10. VB 382.2

Oni koji su na sebi iskusili pravo biblijsko posvećenje pokazat će u svemu ponizan duh. Kao i Mojsije, i oni su ugledali divno veličanstvo svetosti i uvidjeli svoju ličnu nedostojnost u poređenju sa čistotom i uzvišenom savršenošću Vječnoga. VB 382.3

Prorok Danijel je bio primjer pravog posvećenja. Njegov dug život bio je ispunjen plemenitom službom Gospodu. On je bio nebu “mili čovjek”. (Danijel 10, 11.) Ali, umjesto da tvrdi da je svet i čist, ovaj poštovani prorok ubraja sebe u stvarno grešni Izrael kada je kod Boga posredovao za svoj narod: “Jer ne pravde svoje radi, nego radi velike milosti tvoje padamo pred tobom moleći se ...” “Zgriješismo i bezbožni bismo.” Dalje nastavlja: “A dok ja još govorah i moljah se i ispovijedah grijeh svoj i grijeh naroda svojega Izraela.” A kad mu se drugom prilikom pojavio Božji Sin, rekao je: “Ljepota mi se nagrdi i ne imah snage.” Danijel 9, 18. 15. 20; 10, 8. VB 382.4

Kada je Job čuo iz oluje glas Gospodnji, uzviknuo je: “Zato poričem, i kajem se u prahu i pepelu.” O Jobu 42, 6. Kada je Izaija u svoje vrijeme vidio slavu Gospodnju i herubime koji su klicali: “Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama”, uzviknuo je: “Jaoh meni, pogiboh!” Izaija 6, 3. 5. Kada je Pavao bio odnesen do trećega neba i čuo neizrecive riječi, koje ne može izgovoriti ni jedan čovjek, govorio je o samome sebi kao o “najmanjem od sviju svetih”. (2. Korićanima 12, 2-4.) (Efežanima 3, 8.) A omiljeni Ivan, koji je ležao na Isusovim grudima i vidio njegovu slavu, pao je kao mrtav pred noge anđela. (Otkrivenje 1, 17.) VB 383.1

U onih koji žive u sjenci križa Golgote nema samouzvišenja i hvalisavog tvrđenja da su bez grijeha. Oni su svjesni da je njihov grijeh prouzrokovao duševni strah koji je slomio srce Božjeg Sina; i ta pomisao vodi ih poniznosti. Oni koji žive u uskoj zajednici sa Isusom najbolje poznaju slabosti i grijehe čovječanstva, a njihova jedina nada počiva na zaslugama razapetoga i uskrslog Spasitelja. VB 383.2

Posvećenje koje se sada javlja u kršćanskom svijetu nosi u sebi duh samouzvišenja i ravnodušnosti prema Božjem zakonu, koji ga prikazuje nečim stranim u odnosu na biblijsku vjeru. Njegove pristalice uče da je posvećenje djelo kojim se, jedino vjerom, odjednom postiže savršena svetost. “Samo vjeruj”, vele oni, “i primit ćeš blagoslov.” Nisu potrebni nikakvi dalji napori od strane primaoca blagoslova. Oni u isto vrijeme poriču važnost Božjeg zakona i tvrde da su oslobođeni od obaveza da drže zapovijesti. Ali zar je moguće da ljudi postanu sveti i da budu u suglasnosti sa voljom i karakterom Božjim, bez prihvatanja načela koja su izraz Božje prirode i volje, i koja pokazuju što je njemu ugodno? VB 383.3

Zelja za jednom lakom religijom koja ne traži nikakav napor, samosavlađivanje ni napuštanje ludosti svijeta, — načinila je nauku o vjeri, pa i samu vjeru, popularnom. Ali šta kaže Božja Riječ? Apostol Jakov veli: “Kakva je korist, braćo moja, ‘ako tko reče da ima vjeru, a djela nema? Zar ga može vjera spasiti?” “Ali hoćeš li razumjeti, o čovječe sujetni, da je vjera bez djela mrtva? Abraham, otac naš; ne opravda li se djelima kad prinese Izaka, sina svojega, na oltaru? Vidiš da vjera pomože djelima njegovim, i kroz djela savrši se vjera?” “Vidite li, dakle, da se djelima pravda čovjek, a ne samom vjerom?” Jakov 2, 14-24. VB 383.4

Svjedočanstvo Božanske riječi protivi se ovoj opasnoj nauci o vjeri bez djela. Zahtijevati naklonost neba, a ne ispunjavati uvjete pod kojima možemo postići milosrđe, to nije vjera nego drskost; jer prava vjera ima svoj temelj u obećanjima i propisima Svetoga pisma. VB 384.1

Neka se nitko ne vara vjerujući da može postati svet ako hotimice prestupa neku Božju zapovijest. Grijeh koji svjesno činimo ušutkuje glas Svetoga Duha i odvaja čovjeka od Boga. Grijeh je prestupanje zakona, a “koji god griješi (prestupa zakon), ne vidje ga niti ga pozna” (1. Ivanova 3, 6.) Iako Ivan u tvojim poslanicama tako opširno govori o ljubavi, on se ipak ne ustručava da otkrije pravi karakter onih koji tvrde da su sveti, a žive u prijestupu božanskog zakona. “Koji govori: poznajem ga, a zapovijesti njegovih ne drži, laža je, i u njemu istine nema; a koji drži riječ njegovu, u njemu je zaista ljubav Božja savršena; po tom poznajemo da smo u njemu.” 1. Ivanova 2, 4. 5. Ovdje je kamen probe svake čovjekove vjere. Mi ne možemo nijednoga čovjeka smatrati svetim dok ga nismo izmjerili jedinim božanskim mjerilom svetosti na nebu i na zemlji. Ako ljudi ne priznaju važnost moralnog zakona, ako omalovažavaju Božje zapovijesti i olako ih uzimaju, ako prestupaju ma i najmanju od ovih zapovijesti, i tako uče druge, Bog će ih smatrati nedostojnima, i onda možemo znati da je njihovo tvrđenje da su sveti neosnovano. VB 384.2

Onaj koji tvrdi da je bez grijeha, time dokazuje da je daleko od svetosti. On nema pravoga pojma o Božjoj neizmjernoj čistoti i svetosti i o onome što treba da postanu oni koji žele da budu u suglasnosti sa Njegovim karakterom; on nema pravoga pojma o čistoti i uzvišenoj nježnosti Isusovoj, a ni o zloći grijeha, i zato on smatra samog sebe svetim. Što je dalje od Krista, što su netačniji njegovi pojmovi o karakteru i Božjim zahtjevima, to će u svojim očima izgledati pravedniji. VB 384.3

Posvećenje koje ističe Sveto pismo obuhvata cijelo biće — duh, dušu i tijelo. Pavao se molio za Solunjane da se cio njihov “duh i duša i tijelo sačuvaju bez krivice za dolazak Gospoda našega Isusa Krista”. (1. Solunjanima 5, 23.) Na drugom mjestu on piše vjernima: “Molim vas, dakle, braćo, milosti Božje radi, da date tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu.” Rimljanima 12, 1. U vrijeme staroga Izraela svaka žrtva koja se prinosila Gospodu bila je pažljivo ispitana. Ako se pronašla bilo kakva mana na životinji za žrtvu, ona je bila odbijena, jer je Bog odredio da žrtva mora biti “bez mane”. Tako je kršćanima naređeno da dadu svoja tijela u “žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu”. Da bi to mogli činiti, sve njihove snage moraju da budu sačuvane u najboljem stanju. Svaki postupak koji slabi čovjekovu tjelesnu ili duševnu snagu onesposobljava ga za službu njegovom Stvoritelju. Može li Bogu biti ugodno kada mu žrtvujemo nešto što nije najbolje? Krist je rekao: “Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim.” Oni koji ljube Gospoda svim srcem svojim nastojat će da mu posvete najbolju službu svoga života i stalno će se truditi da svaku sposobnost svoga bića dovedu u sklad sa određenim zakonima, što će usavršiti njihove sposobnosti, da čine njegovu volju. Oni neće popuštanjem prohtjevima i strastima slabiti ili pogani ti žrtvu koju prinose svome nebeskom Ocu. VB 384.4

Petar veli: “Da se čuvate od tjelesnih želja, koje vojuju na dušu.” 1. Petrova 2, 11. Svako grešno zadovoljavanje otupljuje umne snage i slabi duševne i duhovne sposobnosti, tako da Božja Riječ ili Sveti Duh mogu slabo da utječu na srce. Pavao je pisao Korinćanima: “Da očistimo sebe od svake poganštine tijela i duha i da tvorimo svetinju u strahu Božjemu.” 2. Korinćanima 7, 1. A plodovima Duha koji su: “ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera, krotost”, dodaje i “uzdržanje”. (Galaćanima 5, 22. 23.) VB 385.1

A koliko njih koji se zovu kršćanima, usprkos ovih nadahnutih opomena, slabe svoje snage u potjeri za raznim dobicima i klanjanjem modi! Koliko njih ponižava ju svoje ljudsko dostojanstvo žderanjem, pijanstvom i zabranjenim uživanjima! A crkva, umjesto da žigoše ovo zlo, još ga i ohrabruje podavajući se i sama uživanjima, želji za dobitkom i raznim zadovoljstvima, da bi napunila svoju blagajnu, što ljubav prema Kristu ne može da im osigura. Kada bi Isus ušao u današnje crkve i tamo vidio ono nesveto ponašanje i nesvetu trgovinu koja se čini u ime vjere, zar ne bi istjerao ove oskvrnitelje kao što je nekada istjerao mjenjače novca iz hrama? VB 385.2

Lako se život kršćanina odlikuje poniznošću, ne bi trebalo da se na njemu vidi tuga i potištenost. Na nama je da tako živimo da se to Gospodu svidi i da nas može blagosloviti. Naš ne- VB 385.3

Apostol Jakov veli da je mudrost koja dolazi odozgo “najprije čista”. (Jakov 3, 17.) Kada bi Jakov sreo one koji uzimaju sveto ime Isusovo u svoja duhanom zaprljana usta, čija su tijela i dah prožeti ovim odvratnim mirisom i koji njime truju nebeski zrak i sve oko sebe primoravaju da udišu taj otrov — zar apostol čistoga evanđelja ne bi osudio ovako odvratni običaj kao zemaljski, čulni i đavolski? Robovi duhana mogu tvrditi da su sveti, mogu govoriti o svojoj nadi na nebo, ali Božja Riječ kaže: “Neće u njega ući ništa pogano.” Otkrivenje 21, 27. VB 386.1

“Ili ne znate da su tjelesa vaša crkva Svetoga Duha koji živi u vama, kojega imate od Boga, i niste svoji? Jer ste kupljeni skupo. Proslavite dakle Boga u tjelesima svojim i u dušama svojim, što je Božje.” 1. Korinćanima 6, 19. 20. Onaj čije je tijelo crkva Svetoga Duha neće nikada biti rob neke štetne navike. Njegove snage pripadaju Kristu koji ga je otkupio svojom krvlju. Sve što ima pripada Bogu. Kako može da bude bez krivice ako rasipa ovo povjereno mu dobro? Mnogi kršćani troše svake godine ogromne svote na nekorisna i štetna uživanja, dok duše propadaju zbog nedostatka hljeba života. Bog biva zakidan u prinosima i darovima zato što ljudi više troše na oltar štetnih uživanja nego što daju za pomaganje siromašnih ili za širenje evanđelja. Kada bi svi koji govore da su Kristovi sljedbenici zaista bili posvećeni, onda bi njihova sredstva, umjesto da budu potrošena na nekorisna i štetna zadovoljstva, ušla u Gospodnju haznu i kršćani bi bili primjer umjerenosti, samoodricanja i samopožrtvovanja. Onda bi oni bili vidjelo svijetu. VB 386.2

Svijet se odao zadovoljavanju svojih prohtjeva. “Tjelesna želja, i želja očiju, i ponos života” vladaju svijetom. Ali Kristovi sljedbenici imaju svetiji poziv: “Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospod, i ne dohvatajte se do nečistote, i ja ću vas primiti.” 2. Korinćanima 6, 17. U svjetlosti Božje riječi slobodno možemo izjaviti da posvećenje ne može biti pravo ako ne donosi potpuno odricanje od grešnih želja i tjelesnih zadovoljstava. VB 386.3

Onima koji ispunjavaju uvjete: “Zato iziđite između njih i odvojite se, i ne dohvatajte se do nečistote”, Bog obećava: “I bit “Kad dakle vi, zli budući, umijete dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ištu od njega?” Luka 11, 13. “I ako što zatražite u ime moje, ja ću učiniti.” “Do sada ne iskaste ništa u ime moje; tražite i primit ćete, da radost vaša bude ispunjena.” Ivan 14, 14; 16, 24. ću vam otac, i vi ćete biti moji sinovi i kćeri, govori Gospod Svedržitelj.” 2. Korinćanima 6, 17. lb. Preimućstvo je i dužnost svakoga kršćanina da ima bogato iskustvo u Božjim stvarima. “Ja sam vidjelo svijetu”, rekao je Spasitelj, “tko ide za mnom, neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života.” Ivan 8, 12. “A put je pravednički kao svijetlo vidjelo, koje sve većma svijetli dok ne bude pravi dan.” Priče 4, 18. Svaki korak vjere i poslušnosti dovodi dušu u užu vezu sa Vidjelom svijeta, u “kome nema nikakve tame”. Sjajni zraci Sunca pravde sjaje na Božje sluge, i oni treba da odsjajivaju njegovom svjetlošću. Kao što nam zvijezde govore da na nebu postoji veliko vidjelo čiji ih sjaj obasjava, tako isto i kršćani moraju da znaju da na prijestolu svemira sjedi Bog čiji je karakter dostojan hvale i podražavanja. Rodovi njegovog Duha, čistota i svetost njegovog karaktera otkrit će se u njegovim svjedocima. VB 386.4

U poslanici Kološanima Pavao opisuje bogate blagoslove koji su obećani Božjoj djeci: “Toga radi... ne prestajemo za vas moliti se Bogu i iskati da se ispunite poznavanjem volje njegove u svakoj premudrosti i razumu duhovnome, da živite pristojno Bogu na svako ugađanje i u svakome dobrom djelu da budete plodni, i da rastete u poznanju Božjemu, jačajući svakom snagom po sili slave njegove, i u svakom trpljenju i dugom podnošenju s radošću.” Kološanima 1, 9-11. VB 387.1

Pavao ponovo piše o svojoj želji da braća u Efezu sasvim upoznaju uzvišenost kršćanskih preimućstava. Najjasnijim izrazima otkriva im divnu moć i saznanje koje bi mogli imati kao sinovi i kćeri Svevišnjega. Njihovo je preimućstvo da se mogu utvrditi “Duhom njegovim za unutrašnjeg čovjeka”, da budu “ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi” da bi mogli “razumjeti sa svima svetima šta je širina i dužina i dubina i visina, i poznati pretežniju od razuma ljubav Kristovu.” Apostolova molitva dostiže vrhunac preimućstva kad se moli: “Da se ispunite svakom puninom Božjom”. Efežanima 3, 16-19. VB 387.2

Ovdje nam se pokazuje uzvišeni cilj, koji i mi možemo postići vjerom u obećanja našeg nebeskog Oca ako ispunimo od njega postavljene zahtjeve. Kristovom zaslugom imamo pristup prijestolu neizmjerne Sile. “Koji dakle svoga Sina ne poštedje, nego ga predade za sve nas, kako dakle da nam s njim sve ne daruje?” Rimljanima 8, 32. Otac je dao svome Sinu svoga Duha bez mjere, i mi možemo biti učesnici njegove punine. Isus veli: beski Otac ne želi da uvijek osjećamo da smo pod osuđenjem i u tami. Nije dokaz prave poniznosti ako hodamo spuštene glave, a srce nam je ispunjeno mislima o sebi. Možemo doći Isusu da nas On očisti; tada ćemo biti bez stida i grižnje savjesti pred zakonom. “Nikakva sad nema osuđenja onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego po Duhu.” (Rimljanima 8, 1.) VB 387.3

Isusovom zaslugom otpali Adamovi sinovi postaju “djeca Božja”. “Jer i onaj koji posvećuje, i oni koji se posvećuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braćom.” Jevrejima 2, 11. Život kršćanina treba da je život vjere, pobjede i radosti u Bogu. “Jer svaki koji je rođen od Boga, pobjeđuje svijet; i vjera je naša ova pobjeda koja pobijedi svijet.” 1. Ivanova 5, 4. Pravo je rekao Božji sluga Nehemija: “Jer je radost Gospodnja vaša sila.” Nehemija 8, 10. A Pavao piše: “Radujte se svagda. Molite se Bogu bez prestanka. Na svačemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božja u Kristu Isusu za vas.” 1. Solunjanima 5, 17. 18. VB 388.1

To su plodovi biblijskog obraćenja i posvećenja; ali pošto se kršćanski svijet tako ravnodušno odnosi prema velikim načelima pravde otkrivenim u Božjem zakonu, zato se ti plodovi tako rijetko vide. To je razlog zašto se tako malo pokazuje ono duboko i stalno djelovanje Božjega Duha, koje je karakteriziralo buđenja u ranijim godinama. VB 388.2

Gledajući na Gospoda, mi se preobražavamo. Ali pošto su zanemareni oni sveti propisi u kojima je Bog ljudima otkrio savršenstvo i svetost svoga karaktera, a pažnju ljudi privlače ljudske nauke i teorije, onda nije ni čudo što se u crkvama pojavilo opadanje prave pobožnosti. Gospod je rekao: “Jer dva zla učini moj narod: ostaviše mene, izvor žive vode, i iskopaše sebi studence, studence isprovaljivane, koji ne mogu da drže vode.” (Jeremija 2, 13.) VB 388.3

“Blago čovjeku koji ne ide na vijeće bezbožničko ... nego mu je omilio zakon Gospodnji i o zakonu njegovu misli dan i noć! On je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u svoje vrijeme, i kojemu list ne vene: što god radi, u svemu napreduje.” Psalam 1, 1-3. Samo ako se Božjem zakonu vrati nje-govo pravo mjesto, moći će doći do probuđenja prvobitne vjere i prave pobožnosti među onima koji se smatraju Božjim narodom. “Gospod reče ovako: stanite na putovima i pogledajte, i pitajte za stare staze, koji je put dobar, pa idite po njemu, i naći ćete mir duši svojoj.” Jeremija 6, 16. VB 388.4