Velika Borba Između Krista I Sotone

Poglavlje 19.—Svjetlost u tami

U svim vjekovima Božje djelo na zemlji pokazuje u svakoj velikoj reformaciji i vjerskom pokretu veliku sličnost. Bog uvijek postupa sa ljudima po istim načelima. Važni pokreti današnjice imaju sličnosti sa onima koji su bili u prošlosti, a iskustva crkava u prošlim vremenima pružaju dragocjene pouke našem vremenu. VB 281.1

Biblija nas jasno uči da Bog pomoću Svetog Duha upravlja na naročiti način svojim slugama na zemlji u velikim pokretima za nastavljanje djela spasenja. Ljudi su oruđa u Božjim rukama, kojima se On služi da izvrši svoje božanske namjere. Svatko ima svoj zadatak; svakome je data mjera vidjela koja odgovara potrebama njegovog vremena i koliko je potrebno da ga osposobi da izvrši djelo koje mu je Bog povjerio. Ali nijedan čovjek, ma koliko ga nebo cijenilo, nije nikada postigao potpuno poznanje o velikom planu spasenja, pa ni puno razumijevanje božanskih namjera samo za njegovo vrijeme. Ljudi ne razumiju sasvim što Bog hoće da postigne sa djelom koje im je predao da ga izvrše. Oni ne shvaćaju potpuno značaj vijesti koju propovijedaju u njegovo ime. VB 281.2

“Možeš li ti tajne Božje dokučiti, ili saznati savršenstvo Svemogućega?” (O Jobu 11, 7.) “Jer misli moje nisu vaše misli, niti su vaši putovi moji putovi, veli Gospod; nego koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su putovi moji viši od vaših putova, i misli moje od vaših misli.” Izaija 55, 8. 9. “Jer sam ja Bog, i nema drugoga Boga, i nitko nije kao ja, koji od početka javljam kraj i izdaleka što još nije bilo; koji kažem: namjera moja stoj’, i učinit ću sve što mi je volja.” Izaija 46, 9-10. VB 281.3

Čak i proroci, koji su bili osposobljeni naročitim prosvjeće,njem Svetoga Duha, nisu potpuno shvaćali značenje povjerenih im otkrivenja. Smisao objavljenih proročanstava postajao je jasan tek tokom vremena, i to u času kad su. Božjem narodu bile potrebne pouke sadržane u njima. VB 281.4

Petar, pišući o spasenju otkrivenom kroz evanđelje, veli: “Koje spasenje tražiše i ispitivaše za nj proroci, koji za našu bagodat prorekoše; ispitujući u kakvo ili u koje vrijeme javljaše Duh Kristov u njima, naprijed svjedočeći za Kristove muke i za slave po tome; kojima se otkri da ne samim sebi nego nama služahu... ” 1. Petrova 1, 10-12. VB 282.1

Ali iako prorocima nije dato da potpuno shvate otkrivene im stvari, to su oni ipak ozbiljno nastojali da razumiju vidjelo koje je Bog našao za -dobro da im da. Ispitivali su “u kakvo ili koje vrijeme javljaše Duh Kristov u njima”.! Kakve li pouke za Božji narod u kršćansko doba, u čiju korist su data ova proročanstva njegovim slugama! “Kojima se otkrilo da nisu sebi nego nama služili.” Pogledajte ove svete Božje ljude koji su istraživali i ispitivali otkrivenja koja su im bila data za po-koljenja koja još nisu bila ni rođena. Usporedite njihovu svetu revnost sa bezbrižnom ravnodušnošću kojom su “učitelji kasnijih vjekova postupali sa ovim darom neba. Kakvog li ukora upućenog bezbrižnima i ravnodušnima koji su se zadovoljavali da kažu da se proročanstva ne mogu razumjeti! VB 282.2

Lako je ljudski razum nesposoban da dokuči misli Vječnoga i da potpuno shvati njegove namjere, ipak više zbog raznih za-bluda i nemarnosti sa svoje strane ljudi ne mogu tako dobro da shvate vijesti s neba. često je ljudski duh, pa i Božjih slugu, zaslijepljen ljudskim mišljenjima, predanjima i lažnim naukama, takoda samo djelomično može shvatiti velike stvari koje On u svojoj Riječi otkriva. Tako je bilo i sa Kristovim učenicima, čak i u vrijeme kad je sam Spasitelj bio sa njima. Njihova shvaćanja bila su prožeta jevrejskim pojmovima o Mesiji kao svjetskom caru, koji će Izraela podignuti na prijesto svjetskog carstva, i oni nisu mogli da shvate njegove riječi, kojima je prorekao svoje muke i smrt. VB 282.3

Sam Krist ih je poslao u svijet sa viješću. “Iziđe vrijeme i približi se carstvo Božje; pokajte se i vjerujte evanđelje,” Marko 1, 15. Ova vijest se temelji na 9 glavi proroka Danijela. Tu anđeo objašnjava da se šezdeset i dvije nedjelje protežu do “Pomazanika vojvode”, i učenici su s velikim nadama i radosnim očekivanjem gledali na skoro uspostavljanje Mesijinog carstva u Jeruzalemu, koje će vladati nad cijelim svijetom. VB 282.4

Oni su propovijedali vijest koju im je Krist povjerio, iako su njen smisao progrešno shvatili. Dok se njihova vijest temeljila na proročanstvu Danijela 9. 25. nisu vidjeli u slijedećem stihu iste glave da će Pomazanik biti pogubljen. Već od rane mladosti njihovo je srce čeznulo za slavom zemaljskog carstva kojem su se nadali, i to je pomutilo njihovo razumijevanje datog proročanstva i samih Kristovih riječi. VB 282.5

Oni su vršili svoju dužnost upućujući jevrejskom narodu poziv milosti, a onda, upravo u času kad su očekivali da će njihov Gospod zauzeti Davidov prijesto, vidjeli su kako je uhvaćen kao zločinac, šiban, izrugan, osuđen i razapet na križ na Golgoti. Kakvo očajanje i kakve duševne patnje su mučile srca učenika onih dana kada je njihov Gospod ležao u grobu! VB 283.1

Krist je došao tačno u određeno vrijeme i na način opisan u proročanstvu. Svjedočanstvo Pisma ispunilo se u svakoj pojedinosti njegovog propovijedanja. On je objavljivao spasenje “i njegova besjeda bijaše silna”. Njegovi slušaoci osjetili su u svom srcu da je njegova besjeda sa neba. Riječ i Duh Sveti potvrdili su božansko poslanstvo Božjeg Sina. VB 283.2

Učenici su još uvijek bili odani svome voljenom Učitelju, pa ipak je njihova srca tištila neizvjesnost i sumnja. U duševnom strahu nisu se sjetili Kristovih riječi koje su upućivale na njegove muke i smrt. Da je Isus iz Nazareta pravi Mesija, zar bi oni na takav način bili bačeni u bol i razočaranja? To je bilo pitanje koje je mučilo njihove duše dok je Spasitelj ležao u grobu, u beznadnim satima one subote, između smrti i uskrsnuća. VB 283.3

Iako je najtamnija noć žalosti obavila ove Kristove sljedbenike, oni nisu bili ostavljeni. Prorok je rekao: “Ako sjedim u mraku, Gospod će mi biti vidjelo... Izvest će me na vidjelo, vidjet ću pravdu njegovu.” “Ni mrak neće zamračiti od tebe, i noć je svijetla kao dan: mrak je kao vidjelo.” Bog je rekao: “U tami sjaje vidjelo pravednicima.” “I vodit ću slijepce putem koji nisu znali, vodit ću ih stazama koje nisu znali; i obratit ću pred njima mrak u svjetlost i što je neravno u ravno. To ću im učiniti i neću ih ostaviti.” Mihej 7, 8. 9; Psalam 139, 12; 112, 4; Izaija 42, 16. VB 283.4

Vijest koju su učenici razglasili u ime Gospodnje bila je u svakom pogledu tačna, a događaji na koje je ona upućivala upravo su se tada zbivali. “Iziđe vrijeme i približi se carstvo Božje!”, glasila je njihova vijest. Kad je proteklo vrijeme — šezdeset i devet nedelja iz Danijela 9, koje je trajalo sve do Mesije “Pomazanika” — Krist je, poslije svoga krštenja od strane Ivana u Jordanu, primio pomazanje Svetoga Duha. A nebesko carstvo, koje su objavljivali da se približuje, uspo-stavljeno je prilikom Kristove smrti. Ovo carstvo nije bilo zemaljsko carstvo, kako su bili naučeni da vjeruju. To nije bilo ni buduće neprolazno carstvo, koje će biti uspostavljeno kad bude “carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svim nebom dato narodu svetaca Višnjega; njegovo će carstvo biti vječno carstvo, i sve će vlasti njemu služiti i slušati ga.” Danijel 7, 27. U biblijskom jeziku upotrebljava se izraz “carstvo nebesko” da označi oboje i carstvo milosti i carstvo slave. Carstvo milosti opisano je u Pavlovoj poslanici Jevrejima. Pošto je uka(zao na Krista, na milostivog Posrednika, koji “može osjećati s našim slabostima”, ovaj pisac nastavlja: “Da pristupimo dakle slobodno prijestolju blagodati, da primimo milosti i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć.” Jevrejima 4, 16. Prijesto blagodati ili prijesto milosti predstavlja carstvo milosti, jer postojanje prijestola predstavlja postojanje jednoga carstva. U mnogim svojim pričama Krist je upotrebljavao izraz “carstvo nebesko” da bi opisao djelo božanske milosti u ljudskim srcima. VB 283.5

Prijesto slave predstavlja carstvo slave, a na ovo carstvo se odnose Spasiteljeve riječi: “A kad dođe Sin čovječji u slavi svojoj i svi sveti anđeli s njime, onda će sjesti na prijesto slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi.” Matej 25, 31. 32. Ovo je carstvo još u budućnosti. Ono će biti uspostavljeno tek prilikom drugog Kristovog dolaska, VB 284.1

Carstvo milosti zasnovano je odmah poslije čovjekovog pada u grijeh, kada je načinjen plan za otkup grešnog čovječanstva. Ono je tada postojalo samo u Božjoj namjeri i Božjem obećanju, a ljudi su vjerom mogli postati njegovi podanici. Ono je zapravo uspostavljeno tek prilikom Kristove smrti. Jer, čak i poslije početka svoje zemaljske misije, Spasitelj je mogao, umoran od tvrdoglavost! i nezahvalnosti ljudi, da odustane od svoje žrtve na Golgoti. U Getsemanskom vrtu drhtala je u njegovoj ruci čaša muka. Čak je i tada mogao otrti krvav znoj sa svog čela i pustiti grešan red da propadne u svome grijehu. Da je to učinio, za palog čovjeka ne bi bilo otkupa. Ali kada je Spasiteli umirao i u svome posljednjem uzdahu povikao “Svršeno je!”, ispunjenje plana spasenja bilo je osigurano.. Obećanje spasenja koje je bilo dato grešnom paru u Edemu bilo je potvrđeno Tada je uspostavljeno carstvo milosti, koje je prije bilo sadržano u Božjem obećanju. VB 284.2

Tako je Kristova smrt — upravo ovaj dopadaj koij su učenici smatrali kao potpunu propast svoie nade, — služila teme da zauvijek osigura ispunjenje te nade. Dok im je Kristova smrt donijela strašno razočarenje, ona je u stvari bila najveći dokaz da je njihova vjera bila ispravna. Događaj koji ih je ispunio žalošću i očajanjem, svakom Adamovom djetetu otvorio je vrata nade,., i od njega je. zavisio budući život i vječno blaženstvo svih onih koji se uzdaju u Boga u svim vremenima. VB 284.3

Čak i u ovom razočaranju učenika zbog neispunjenih iščekivanja ispunile su se namjere neizmjernog Božjeg milosrđa. Iako su njihova srca bila osvojena božanskom milošću i moćnom naukom Onoga za koga je rečeno’ da “nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek”, ipak je čisto zlato njihove ljubavi prema Spasitelju bilo pomiješano s bezvrijednim talogom svjetska oholosti i sebičnog častoljubije. Još u gornjoj sobi, koja je bila uređena za jedenje pashalnog jagnjeta, u onom svečanom času kada je Učitelj već bio u sjenci Getsemanije, “posta prepiranje među njima, koji bi se držao među njima da je najveći”. Luka 22, 24. Pred njihovim očima je stalno lebdjela slika prijestola, kruna i slave, dok su neposredno pred njima bili ruganje i duševni strah Getsemanije, sudnica i križ Golgote. Oholost njihovog srca i žeđ za svjetskom slavom bilo je ono što ih je navelo da se tvrdoglavo drže lažnih nauka svoga vremena i da zanemare Spasiteljeve riječi koje su pc,kazivale pravu prirodu njegovog carstva i upućivale na njegove duševne patnje i smrt. A ove zablude imale su za posljedicu teško ali potrebno iskušenje, koje je služilo za njihovo popravljanje. Iako su učenici pogrešno shvatili smisao svoje vijesti i nisu vidjeli ispunjenje svojih očekivanja, ipak su objavili od Boga povjerenu im opomenu, i Bog je nagradio njihovu vjeru i cijenio njihovu poslušnost. Njima je povjereno djelo širenja slavne vijesti o uskrslom Gospodu među svim narodima. Da bi bili pripravljeni za ovo djelo, moralo ih je snaći tako gorko iskustvo. VB 285.1

Poslije svoga uskrsnuća, Isus se pojavio svojim učenicima na putu za Emaus, “i počevši od Mojsija i od sviju proroka, kazivaše im što je za njega u svemu Pismu”. Luka 24, 27. Srca učenika bila su uzbuđena. Vjera se rasplamtjela. Oni su bili “preporođeni za živu nadu” još prije nego što im je Isus omogućio da ga prepoznaju. Htio je da prosvijetli njihov razum i utvrdi njihovu vjeru u “najpouzdaniju proročku riječ”. Želio je da istina uhvati čvršći korijen u njihovom srcu, ne samo zato što je poduprta njegovim ličnim svjedočanstvom, nego i zbog pouzdanog dokaza koji se nalazio u simbolima i sjenkama obrednog zakona, kao i u proročanstvima Staroga zavjeta. Kristovim sljedbenicima bilo je potrebno da imaju razumnu vjeru, ne samo radi njih samih nego i zato da bi svijetu mogli objaviti poznanje o Kristu. Kao prvi korak u objavljivanju ovog poznanja, Isus je učenike uputio na Mojsija i proroke. To je svjedočanstvo’ koje je dao uskrsli Spasitelj o vrijednosti i važnosti knjiga Staroga zavjeta. VB 285.2

Kakve li promjene u srcima učenika kada su opet ugledali svoga ljubljenog Učitelja! (Luka 24, 32.) U jednom potpunijem i savršenijem smislu nego ikada prije našli su Onoga O kome je “pisano u zakonu Mojsijevu i prorocima”. Neizvjesnost, strah i očajanje — sve je to nestalo pred potpunim pouzdanjem i nezamračenom vjerom. Nije nikakvo čudo što su poslije njegovog uskrsnuća bili “jednako u crkvi hvaleći blagosiljajući Boga.” Narod, koji je znao samo o Spasiteljevoj sramotnoj smrti, očekivao je da u njihovom pogledu vidi izraz žalosti, zbunjenosti i poraza, ali mjesta toga vidio je samo radost i osjećanje pobjede. Kakvu su pripremu dobili ovi učenici za djelo koje je bilo pred njima! Preživljeli su najteže iskušenje, koje ih je ikada moglo snaći, i vidjeli su kako se Božja riječ slavno ispunila kad je po ljudskom mišljenju bilo sve izgubljeno. Šta bi sada još moglo pokolebati njihovu vjeru ili umanjiti njihovu žarku ljubav? U svojim najtežim časovima imali su “jaku utjehu”, nadu koja je bila kao “tvrd i pouzdan lenger duše”. (Jevr. 6, 18. 19.) Bili su svjedoci Božje mudrosti i moći, znajući da ih “ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstvo, ni sile, ni sadašnje ni buduće, ni visina, ni dubina, ni druga kakva stvar” ne može “razdvojiti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodu našemu”. “Ali u svemu ovome”, rekli su oni, “pobjeđujemo Onoga radi kojih nas je ljubio”. (Rimljanima 8, 38. 39. 37.) “Ali riječ Gospodnja ostaje do vijeka.” (1. Petrova 1, 25.) “Tko će osuditi? Isus Krist, koji umrije, pa još i uskrse, koji je s desne strane Bogu, i moli za nas?” Rimljanima 8, 34. VB 286.1

Gospod je rekao: “Narod moj neće se posramiti do vijeka.” Joel 2. 26. “Večerom dolazi plač, a jutrom radost.” Psalam 30, 5. Kada su učenici sreli Spasitelja, na dan njegovog uskrsnuća, i kada su u njima gorjela srca slušajući njegove riječi; kada su vidjeli njegovu glavu, ruke i noge, koje su za njih bile ranjene; kada ih je Isus, prije svoga uznesenja na nebo, vodio prema Betaniji, i podigavši ruku na blagoslov, naredio im: “Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakome stvorenju”, i onda dodao: “I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka” (Marko 16, 15; Matej 28, 20); kada je na dan Duhova obećani Utješitelj sišao i s visine im bila podarena sila, i kad je duše prožela svijest o prisutnosti njihovog Gospoda, koji se uzeo na nebo, zar bi onda mogli, makar ih njihov put vodio kroz žrtve i mučeničku smrt, napustiti službu evanđelja njegove blagodati i vijenac pravde, koji treba da prime prilikom njegovog dolaska, i to zbog slave jednog zemaljskog prijestola, čemu su se nadali po svom ranijem shvatanju? Onaj “koji može još izobilnije sve činiti nego što ištemo ili mislimo”, dao im je sa zajednicom njegovih muka i zajednicu njegovih radosti, da mogu “mnoge sinove dovesti u sla,vu”, kao i neizrecivu radost i “vječnu i od svega pretežniju slavu”, prema kojoj, po Pavlovim riječima, “naša sadašnja mala nevolja nije dostojna ni da s,e usporedi. VB 286.2

Iskustvo učenika koji su za vrijeme prvog Kristovog dolaska objavljivali “evanđelje o carstvu”, slično je iskustvu onih koji su propovijedali vijest o drugom dolasku. Kao što su učenici izišli u svijet i propovijedali: “Iziđe vrijeme i približi se carstvo Božje”, tako su Miler i njegovi suradnici objavljivali da je isteklo najduže i posljednje proročko vrijeme koje se spominje u Bibliji, da sada neposredno predstoji sud, i da će uskoro otpočeti vječno carstvo. Propovijedanje učenika u pogledu vremena temeljilo se na sedamdeset nedjiela u 9. glavi Danijela. Miler i njegovi suradnici objavljivali su svršetak 2300 dana iz Danijela 8, 14, od kojih sedamdeset nedjelja sačinjavaju jedan dio. Propovijedanje jednog i drugog proročanstva temeljilo se na ispunjenju ova dva različita dijela istog velikog proročkog perioda. VB 287.1

Kao ni prvi učenici, tako ni Vilijam Miler i njegovi drugovi nisu potpuno shvatili značaj vijesti koju su objavljivali. Zablude koje su dugo bile ukorijenjene u crkvi sprečavale su im da dođu do ispravnog tumačenja jedne važne tačke proročanstva. Stoga, iako su propovijedali vijest koju im je Bog povjerio, ipak su doživjeli razočaranje zbog pogrešnog shvatanja njenoga smisla. U objašnjenju Danijela 8, 14: “Do dyije tisuće i tri stotine dana onda će se svetinja očistiti”, Miler je, kako smo već spomenuli, prihvatio mišljenje koje je u ono vrijeme općenito prevladavalo, naime, da je naša zemlja svetinia, i vjerovao je da očišćenje svetinje znači očišćenje zemlje ognjem na dan Kristovog dolaska. Zato, kad je pronašao da je svršetak 2300 dana u proročanstvu tačno utvrđen, zakjučio je da je time otkriveno vrijeme drugog dolaska. Njegova zabluda potekla je otuda što je prihvatio opće raspro-stranjeno mišljenje o tome šta je svetinja., VB 287.2

U obrednoj službi, koja je bila predslika Kristove žrtve i njegove svećeničke službe, očišćenja svetinje bio je posljednji obred koji je poglavar svećenički obavljao po godišnjem redu svoje službe. Ovaj posljednji obred bio je završni čin pomirenja, oduzimanje i uklanjanje grijeha od Izraela, a to je bio simbol završnog čina u službi našega Prvosvećenika na nebu, uklanjanje ili brisanje grijeha njegovog naroda, koji su zabilježeni u nebeskim knjigama. Ova služba obuhvata djelo istrage, djelo suđenja, koje neposredno prethodi Kristovom dolasku na oblacima neba u velikoj sili i slavi; jer kad se On bude pojavio, svaki će slučaj već biti riješen. Isus veli: “I plata moja dolazi sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim.” Otkrivenje 22, 12. Ovaj sud, koji neposredno prethodi drugom Isusovom dolasku, objavljen je u prvoj evanđeoskoj vijesti u Otkrivenju 14, 7: “Bojte se Boga i podajte mu slavu, jer dođe čas suda njegova!” VB 288.1

Oni koji su objavljivali ovu opomenu objavljivali su pravu vijest u pravo vrijeme. Ali, kao što su prvi učenici na temelju proročanstva u Danijelu 9 objavili: “Iziđe vrijeme i približe se carstvo Božje”, pa ipak nisu saznali da j, na istom mjestu Svetoga pisma prorečena i Mesijina smrt, tako su i Miler i njegovi suradnici propovijedali na Danijelu 8, 14 i Otkrivenju 14, 7 zasnovanu vijest, a nisu saznali da su u Otkrivenju 14 navedene i druge vijesti koje moraju biti objavljene prije dolaska Gospodnjeg. Kao što su se učenici prevarili u pogledu carstva koje j,e trebalo biti uspostavljeno na kraju sedamdeset nedjelja, tako su se i adventisti prevarili u pogledu događaja koji se imao dogoditi na kraju 2300 go-dina. U oba slučaja bilo je po srijedi prihvatanje i vjerovanje opće zablude onog vremena, što je zaslijepilo smisao za istinu. I prvi i drugi put ispunila se Božja volja, jer se objavljivala vijest koja je trebalo da objavi. Ali i jedni i drugi su se razočarali zbog svog pogrešnog shvaćanja ove vijesti. VB 288.2

Bog je ipak ostvario svoju dobru namjeru postigavši da na ovaj način bude data opomena o sudu. Došao je veliki, dan. i narod je po Božjem proviđenju bioiskušan u pogledu određenog vremena, da bi se otkrilo šta je u njegovom srcu. Vijest je bila određena da se okuša i očisti crkva. Trebalo je da učenici saznaju da li njihovo srce te?i za svijetom ili za Kristom na nebu. Priznali su da ljube Gospoda, a sada je trebalo i da dokažu svoju ljubav. Da li su bili spremni da se odreknu svojih svjetskih nada i častoljubivih planova, i da sa radošću pozdrave dolazak svoga Gospoda? Vijest je trebalo da im omogući da upoznaju svoje pravo duhovno stanje., Ona je poslana u milosti da ih probudi i da ih potakne da traže Gospoda sa pokajanjem i poniznošću. VB 288.3

I tako je razočaranje, iako posljedica njihovog pogrešnog shvaćanja vijesti koju su objavljivali, ipak bilo okrenuto na dobro. Ono je trebalo da okuša srca onih koji su tvrdili da su primili opomenu. Zar će oni zbog svog razočaranja tako brzo napustiti svoje iskustvo i odbaciti svoje povjerenje u Božju riječ? Ili će sa molitvom i poniznošću nastojati da otkriju u čemu su pogriješili i da shvate značenje proročanstva? Koliko je njih radilo samo iz straha, nesvjesnog nagona i trenutnog uzbuđenja? Koliko je njih bilo neodlučnih i nevjernih? Hiljade su izjavile da im je mio Gospodnji dolazak. Da li bi se oni odrekli vjere kad bi se od njih tražilo da podnesu sramotu i ruganje svijeta, iskušenja i razočarenja? Da li će odbaciti istine koje se zasnivaju na najjasnijim izjavama njegove Riječi samo zato što nisu odmah mogli shvatiti Božji postupak prema njima? VB 289.1

Ovo iskušenje je trebalo da otkrije čvrstinu onih koji su sa iskrenom vjerom bili poslušni svemu onome što su smatrali naukom Božje Riječi i Božjeg Duha. Ovo iskustvo, više nego ijedno drugo, trebalo je da im pokaže koliko je opasno kad se prihvate teorije i tumačenja ljudi, mjesto ‘da se Biblija učini svojim vlastitim tumačem. Teškoće i žalosti koje su se pojavile kao posljedica njihove zabluda, trebalo je da utječu na djecu vjere da se poprave. To je trebalo da ih podstrekne da savjesnije propovijedaju proročke riječi i da ih nauče da sa više pažnje ispituju temelje svoje vjere i da odbace sve što nije biblijsko, pa bilo to ma koliko rašireno u kršćaskom svijetu. VB 289.2

Sve što se shvatanju ovih vjernih u času iskušenja činilo nejasnim, kao nekada prvim učenicima, trebalo je kasnije da bude razjašnjeno. Kada budu vidjeli “posljedak koji će im Gospod dati”, tada će saznati da su se usprkos teškoća koje su proizašle iz njihovih zabluda, Božje namjere ljubavi prema njima nepromjenljivo ispunjavale. Svojim blagoslovenim iskustvom će saznati da je Gospod “milostiv i pun saučešća” i da su njegovi putevi “milost i istina onima koji drže zavjet njegov i otkrivenje njegovo”. VB 289.3