Velika Borba Između Krista I Sotone
Poglavlje 15.—Biblija i francuska revolucija
U šesnaestom vijeku je reformacija, koja je dala narodu Bibliju, nastojala da uđe u sve evropske zemlje. Neki narodi ra-dosno su je pozdravili kao nebeskog vjesnika. U drugim zemljama uspjelo je papstvu da joj u znatnoj mjeri spriječi ulazak; tako je ondje svjetlost biblijskog poznanja, s njenim blagoslovenim utjecajem, bila gotovo sasvim isključena. U ove posljednje spada i Francuska, gdje je svjetlost u početku ušla, ali ju je tama koja je tu vladala ugušila. Vjekovima su se istina i laž borile za prevlast. Konačno je pobijedilo zlo, i nebeska istina je bila protjerana. “A ovo je sud: svjetlost dođe na svijet, ali ljudima omilje većma tama nego svjetlost.” Ivan 3, 19. Cio narod je morao žnjeti posljedice svoga izbora. Moćna sila Božje zaštite napustila je narod koji je prezreo njegov dar milosti. Bog je dopustio da zlo sazre, i cio svijet je vidio posljedice hotimičnog odbacivanja istine. VB 219.1
Borba koja se u Francuskoj vjekovima vodila protiv Biblije dostigla je vrhunac u prizorima revolucije. Ovaj strašni prevrat bio je neizbježna posljedica uguši van ja Božje riječi od strane Rima. (Vidi Hist. dodatak). On je predstavljao svršetak papske politike, neminovni rezultat hiljadugodišnjeg učenja rimske crkve. Proroci su prorekli da će papstvo za vrijeme svoje prevlasti zabranjivati čitanje Svetog pisma, a Ot-krivenje spominje užasne posljedice koje će pogoditi naročito Francusku zbog vlasti “čovjeka bezakonja”. VB 219.2
Anđeo Gospodnji je rekao: “I grad sveti gazit će četrdeset i dva mjeseca. I dat ću dvojici svojih svjedoka, i proricat će tisuću dvjesta i šezdeset dana obučeni u vreće.. . I kad svrše svjedočanstvo svoje, onda će zvijer što izlazi iz bezdana učiniti s njima rat, i pobijedit će ih, i ubit će ih. I tjelesa njihova ostavit će na ulici grada velikoga, koji se duhovno zove Sodom i Misir, gdje i Gospod naš razapet bi... I koji žive na zemlji obradovat će se i razveselit će se za njih, i slat će darove jedan drugome, jer ova dva proroka mučiše one što žive na zemlji i poslije tri dana i po duh života od Boga uđe u njih; i staše oba na noge svoje, i strah veliki napade na one koji ih gledahu.” Otkrivenje 11, 2-11. VB 219.3
Ovdje spomenuti vremenski odsjeci “četrdeset i dva mjeseca” i “tisuću dvjesta i šezdeset dana” označavaju isti vremenski razmak i predstavljaju vrijeme u koje je Božja crkva bila progonjena od strane Rima. Tisuću dvjesta godina papske prevlasti počinje godine 538. poslije Krista i završava se prema tome 1798. godine, U to vrijeme je francuska vojska ušla u Rim, zarobila papu i odvela ga u izgnanstvo gdje je i umro. Od tog vremena, iako je novi papa bio uskoro izabran, papstvo nije nikad više povratilo ovu vlast koju je ranije imalo. VB 220.1
Progonstvo Božje crkve nije trajalo do kraja vremenskog perioda od 1260 godina. Iz samilosti prema svome narodu, Bog je skratio vrijeme njegove strašne kušnje. U svome proročanstvu o “vremenu nevolje” koje će doći na crkvu, Isus je rekao: “I da se oni dani ne skrate, nitko ne bi ostao, ali izabranih radi skratit će se dani oni.” Matej 24, 22. Zahvaljujući utjecaju reformacije, progonstvo je prestalo nešto prije 1798. godine. VB 220.2
Što se tiče dvojice svjedoka, prorok dalje izjavljuje: “Ove su dvije masline i dva svijeta, jaka što stoje pred Gospodarom zemaljskim.” “Tvoja je riječ”, rekao je Psalmista, “svjetiljka nozi mojoj. i svjetlost stazi mojoj.” Otkrivenje 11, 4; Psalam 119, 105. Dva svjedoka predstavljaju Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Oba svjedoče o porijeklu i vječnosti Božjeg zakona. Oba otkrivaju plan spasenja. Simboli, žrtve i proročanstva Staroga zavjeta upućuju na Spasitelja koji je trebao da dođe. Evanđelja i poslanice Novog zvjeta svjedoče o Spasitelju koji je došao upravo onako kako su ga proročanstva i simboli prorekli. VB 220.3
“Oni će proricati tisuću dvjesta i šezdeset dana obučeni u vreće.” Najveći dio tog vremenskog odsjeka su Božji sviedoci morali provesti u tami. Papska vlast je nastojala da sakrije od naroda Riječ istine, i podizala je lažne svjedoke da pobijaju njeno svjedočanstvo (Vidi Hist. dodatak). Kada je Sveto pismo bilo zabranjeno od strane građanskih i religioznih vlasti; kada su njegova svjedočanstva bila izopačivana i kada su se ljudi i demoni udružili da odvoje ljudska srca od Biblije; kada su oni koji su se usudili da propovijedaju njene svete istine bili gonjeni, izdavani, zlostavljani i pokopavani u mračne tamničke ćelije, mučeni zbog vjere ili prisiljavani da bježe u zaklone po gorama, u klance i pećine — tada su dva vjerna svjedoka proricala obučena u vreće. Oni su ipak vršili svoju službu kroz cio vremenski odsjek od 1260. godina. U najmračnije doba bilo je vjernih svjedoka koji su ljubili Božju riječ i revnovali za Božju slavu. Ove vjerne sluge su primile mudrost, silu i vlast da objavljuju Božju istinu kroz cio period tog vremena. VB 220.4
“I ako im tko nepravdu čini, oganj izlazi iz usta njihovih i pojest će neprijatelje njihove; i tko bude htio da im učini na žao, onaj valja da bude ubijen.” Otkrivenje 11, 5. Ljudi ne mogu nekažnjeno da gaze Božju riječ. Značenje ove strašne prijetnje otkriveno nam je u posljednjoj glavi Otkrivenja: “Svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva knjige ove: ako tko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj; i ako tko oduzme od riječi knjige proroštva ovoga, Bog će oduzeti njegov dio od knjige života, i od grada svetoga, i od onoga što je napisano u knjizi ovoj.” Otkrivenje 22, 18. 19. VB 222.1
To su opomene koje je Bog dao da bi odvratio ljude od pokušaja da na bilo koji način promijene ono što je Bog otkrio ili zapovjedio. Ove svečane prijetnje odnose se na sve one koji svojim utjecajem podstiču ljude da omalovažavaju Božji zakon. One bi trebale da ispune strahom sve koji tvrda da je svejedno da li držimo Božji zakon ili ga ne držimo. Strašnu odgovornost uzimaju na sebe svi oni koji uzvisuju svoje mišljenje iznad božanskog otkrivenja, koji mijenjaju jasni smisao. Svetog pisma da bi sebi ugodili i da bi se prilagodili svijetu. Pisana riječ, Božji zakon, bit će mjerilo po kome će se mjeriti karakter svakog čovjeka; svi oni koje to nepogrešivo mjerilo pronađe krivima bit će osuđeni. VB 222.2
“I kad svrše svjedočanstvo svoje.” Vremenski odsjek u kome su ova dva svjedoka svjedočila obučeni u vreće završava se godine 1798. Pri kraju njihovog svjedočenja u tami, objavljen je njima rat cd strane “zvijeri koja izlazi iz bezdana”. Sotona je preko papstva vjekovima upravljao građanskim i crkvenim vlastima mnogih evropskih naroda. Ali ovdje dolazi do izražaja novi oblik sotonske sile. VB 222.3
Politika Rima ja uvijek bila, pod izgovorom da to traži poštovanje Biblije, da drži Božju riječ zapečaćenu na nepoznatom jeziku i sakrivenu od naroda. Za vrijeme prevlasti Rima su dva svjedoka proricala “obučena u vreće”. Ali trebalo je da se pojavi druga zvijer — zvijer iz bezdana — da otpočne otvoren rat protiv Božje riječi. VB 222.4
“Veliki grad” na čijim ulicama su dva svjedoka bila ubijena i gdje su ležala njihova tjelesa “nazvan je duhovno Egiptom”. Od svih naroda o kojima nas izvještava biblijska historija, Egipat je najdrskije poricao Božje postojanje i protivio se njegovim zapovijestima. Ni jedan kralj nije se usudio da podigne tako otvorenu i drsku bunu protiv autoriteta neba kao što je to učinio egipatski kralj. Kad mu je Mojsije donio poruku od Boga, on je oholo odgovorio: “Tko je Gospod da poslušam glas njegov i pustim Izraela? Ne znam Gospoda niti ću pustiti Izraela.” 2. Mojsijeva 5, 2. To je bezboštvo; i narod predstavljen ovdje Egiptom, isto će takoodbiti da prizna Božje zahtjeve, i otkrit će isti duh nevjerstva i prkosa. “Veliki grad” je također “u duhovnom smislu Sodoma”. Pokvarenost Sodome u prestupanju Božjeg zakona otkrila se naročito u razvratu. Taj grijeh će biti također glavno obilježje naroda koji će ispuniti to proročanstvo. VB 223.1
Iz proročke riječi zaključujemo da je nešto prije 1798. godine trebalo da se pojavi jedna vlast sotonskog porijekla i karaktera, koja će objaviti rat Bibliji. U zemlji gdje će svjedočanstvo dvojice Božjih svjedoka biti ušutkano-, vidjet ćemo kako se učvršćuje bezboštvo faraona i razvrat Sodome. VB 223.2
Ovo se proročanstvo najtačnije i najočiglednije ispunilo u historiji Francuske. Za vrijeme revolucije 1793. “svijet je prvi puta čuo da jedna skupština ljudi, rođenih i odgojenih u civilizovanoj zemlji, koja uzima na sebe pravo da upravlja jednim od najuglednijih naroda Evrope, podiže složno svoj glas odričući najsvečanije istine i odbacujući vjeru u Boga i njegovobogosluženje.”206Sir Walter Scott, Life of Napoleon, vol. I, gl. 17. “Francuska je jedina nacija na svijetu o kojoj su sačuvani autentični izvještaji da je kao nacija podigla ruku protiv Tvorca svemira... Postojao je, i još uvijek postoji, veliki broj bogohulnika i nevjernika u Engleskoj, Njemačkoj, Španiji i u drugim zemljama, ali Francuska zauzima posebno mjesto u svjetskoj historiji kao jedina država koja je odlukom svoje zakonodavne skupštine proglasila da Bog ne postoji, i gdje je veći dio stanovništva glavnog grada, kao i provincije, primio taj proglas s naročitim veseljem.”207Blackwod's Magazine, November 1870. VB 223.3
Francuska je također pokazala karakter koji je naročito obilježavao Sodomu. Za vrijeme revolucije moglo se vidjeti stanje moralnog propadanja i razvrata slično onome koje je donijelo propast Sodome i Gomore Historičari govore o bez. boštvu i razvratu Francuske tačno onako kako je proročanstvo to predskazalo. “U uskoj vezi s ovim zakonima protiv religije je i zakon koji svodi bračnu vezu — najsvetiji zavjet između dva ljudska bića, čija je stalnost neophodno’ potrebna za očuvanje društva — na stepen običnog privremenog građanskog ugovora, koji mogu dvije osobe po volji sklopiti ili raskinuti. Da su demoni postavili sebi za cilj da unište sve što je časno, lijepo i trajno u porodičnom životu, i da uspostave zlo, koje će prelaziti iz naraštaja u naraštaj, ne bi mogli pronaći bolji plan negoli da oduzmu čast braku. Sofija Arnold, glumica čuvena po svojoj duhovitosti, nazvala je slobodan brak sakramentom bluda”. VB 223.4
“Gdje i Gospod naš bi razapet”. Otkrivenje 11, 8. Ovaj detalj proročanstva se također ispunio u Francuskoj. Ni u jednoj zemlji nije se upadljivije otkrio duh neprijateljstva protiv Krista. Nigdje nije istina naišla na ogorčenije protivljenje nego ovdje. Progonstvima koja je podizala protiv svjedoka evanđelja, Francuska je raspela Krista u ličnosti njegovih učenika. VB 224.1
Vjekovima se prolivala krv svetaca. Dok su valdenžani Pijemonta davali svoj život “za riječ Božju i za svjedočanstvo Isusa Krista”, francuski albigenzi podnosili su iste žrtve zbog istih uzroka. U danima reformacije njeni sljedbenici su pogubljivani poslije strašnih muka. Kralj i plemstvo, žene visokog roda i nježne djevojke, ponos i vitezovi nacije, naslađivali su se samrtnim patnjama Kristovih mučenika. Hrabri hugenoti prolijevali su svoju krv na mnogim ratnim poljima, boreći se za ono što je najdraže ljudskom srcu: za slobodu savjesti. Protestanti su stavljeni izvan zakona; njihove su glave ucjenji-vane, i bili su progonjeni kao divlje zvijeri. VB 224.2
“Crkvom pustinje” naziva se mali broj potomaka starih kršćana, koji su postojali u Francuskoj u osamnaestom vijeku i krili se po planinama juga da bi sačuvali vjeru svojih otaca. Ako su se noću usuđivali sastajati u planinama ili usamljenim pustarama, progonili su ih vojnici Luj a XIV i odvodili na doživotnu robiju na galijama. Najbolji, najplemenitiji i najobrazovaniji Francuzi bili su često oki vani zajedno sa razbojnicima i ubicama, trpeći najstrašnije muke. Drugi, s kojima se postupalo malo čovječnije, bili su hladnokrvno strijeljani kada su, nenaoružani i nemoćni, padali na koljena da se mole. Stotine starih ljudi, nezaštićenih žena i nevine djece ubijeno je na mjestu gdje su se sakupljali. Tko bi prolazio obroncimam planina ili kroz šume gdje su se ovi ljudi obično sakupljali nailazio bi “na svaka četiri koraka na lješeve u travi ili na mrtva tijela obješena na drvetima”. Njihova zemlja, opustošena mačem, sjekirom i lomačama, “bila je pretvorena u veliku, mračnu pustinju”. “Ove strahote nisu se događale u nekoj tamnoj prošlosti već u vrijeme sjajne vladavine Luj a XIV; u vijeku kada se nauka gajila, kada je literatura cvjetala i kada su teolozi dvora i prijestonice bili obrazovani i rječiti, i gradili se krotkima i ljubaznima. VB 224.3
Ali najcrnje nedjelo u crnoj listi zločina, najstrašnije pakleno djelo koje je historija zabilježila, bio je bartolomejski pokolj. Svijet se još uvijek sa zgražavanjem i užasom sjeća tog podlog i okrutnog pokolja. Po nagovoru svećenika i crkvenih prelata, francuski kralj je odobrio zločin. Zvono sa jedne crkve dalo je o ponoći jeziv znak za pokolj. Na tisuće protestanata, koji su mirno spavali u svojim posteljama, uzdajući se u kraljevu časnu riječ, bili su izvučeni iz svojih kuća i hladnokrvno poubijani. VB 225.1
Kao što je Krist bio nevidljivi vođa svoga naroda kada ga je izvodio iz egipatskog ropstva, tako je sotona bio nevidljivi vođa svojih podanika u ovom strašnom pokolju. U Parizu je pokolj trajao sedam dana, a prva tri dana upravo neiskazanim bijesom. Nije se ograničio samo na prijestonicu; po kraljevoj zapovijesti proširio se na sve provincije i gradove u kojima su živjeli protestanti. Nije se imalo obzira na starost ni na pol. Nisu bila pošteđena nevina djeca ni sijedi starci. Plemići i seljaci, mlado i staro, majke i djeca zajedo su bili poubijani. Pokolj se nastavio u cijeloj Francuskoj i trajao je puna dva mjeseca. Poginulo je oko sedamdeset tisuća ljudi — cvijet nacije. VB 225.2
“Kada je vijest o tem zločinu stigla u Rim, svećenstvo je klicalo od radosti. Kardinal lorenski nagradio je vjesnika sa tisuću kruna. Top sa tvrđave Sv. Anđela zagrmio je radosnim pozdravom. Odjeknula su zvona sa svih zvonika; baklje slavlja pretvorile su noć u dan, a Grgur XIII, praćen kardinalima i drugim crkvenim velikodostojnicima, poveo je sjajnu procesiju u crkvu Sv. Luja, gdje je lorenski kardinal otpjevao Te Deum. Iskovana je spomen-medalja kao uspomena na pokolj, a u Vatikanu se i danas mogu vidjeti tri Vasarijeve freske koje prikazuju: ubistvo admirala Kolinija, kralja kako u dvorskom savjetu sprema zavjeru i sam pokolj. Grgur XIII poslao je Karlu IX Zlatnu ružu, a četiri mjeseca kasnije... slušao je propovijed jednog francuskog svećenika koji je govorio o onom svetom i radosnom danu kad je sveti otac primio vijest o pokolju i otišao u svečanoj povorci da zahvali Bogu i svetom Luj u.”208Henry White, The Messacre of St. Barholomew, ch. 14. par. 34. VB 225.3
Isti sotonski duh koji je izazvao pokolj bartolomejske noći, bio je vođa i u strašnim prizorima revolucije. Isus Krist je prikazivan kao varalica, i opći poklik francuskih bezbožnika bio je “smrvimo bijednika, to jest Krista!” Bogohuljenje i razvrat išli su ruku pod ruku, a najpodliji ljudi, čudovišta okrutnosti i poroka, bili su najviše uzvišavani. U svemu je sotoni ukazivano najveće poštovanje, dok je Krist, utjelovljenje istine, čistote i nesebične ljubavi, bio razapinjan. VB 226.1
“Zvijer što izlazi iz bezdana učinit će s njima rat, i pobijedit će ih i ubit će ih.” Bezbožna sila koja je vladala u Francuskoj za vrijeme revolucije i vlade terora, povela je takav rat protiv Boga i njegove svete Riječi kakav svijet nije nikada vidio. Narodna skupština je zabranila bogosluženje. Biblije su bile sakupljene i javno spaljene uz svakojake poruge. Zakon Božji je bio pogažen. Biblijske uredbe su bile ukinute, Sedmični dan odmora bio je uklonjen, a mjesto njega određen je svaki deseti dan kao dan radosti, zabava i orgija. Krštenje i pričest su bili zabranjeni. Natpisima, stavljenim na vidna mjesta na groblju, objavljeno je da je smrt vječan san. VB 226.2
Strah Gospodnji nije se više smatrao početkom mudrosti već početkom ludosti. Zabranjeno je svako bogosluženje, osim bogosluženja slobodi i domovini. “Papski biskup bio je pozvan da igra glavnu ulogu u najbesramnijoj i najsablažnjivijoj komediji koja se ikada odigrala pred jednim narodnim pred-stavništvom... Došao je u svećeničkom odijelu da izjavi pred Konventom da je religija koju je toliko godina propovijedao bila u svakom pogledu samo svećenička izmišljotina, koja nema nikakvog temelja ni u historiji niti u svetoj istini. Svečano i cdlučno porekao je postojanje Boga kome je bio posvećen da služi i izjavio je da će u buduće služiti samo slobodi, jednakosti, vrlini i moralnosti. PoJ:om je metnuo na sto svoie biskupske znakove časti i primio od predsjednika Konventa bratski poljubac. Neki otpali svećenici poveli su se za primjerom tog prelata,“209Scott, op. cit, vol. I, gl. 17. VB 226.3
“I koji žive na zemlji, obradovat će se i razveselit će se za njih, i slat će dare jedan drugome, jer ova dva proroka mučiše one što žive na zemlji.” Nevjerna Francuska ušutkala je glas ukora dvaju Božjih svjedoka. Riječ istine ležala je mrtva na njenim ulicama, a oni koji su mrzili ograničenja i zahtjeve Božjeg zakona sada su se radovali. Ljudi su javno prezreli nebeskog Cara. Kao nekada grešnici, vikali su: “Kako će razabrati Bog? Zar Višnji zna?” Psalam 73, 11. VB 226.4
Sa nevjerovatno bogohulnom drskošću jedan od svećenika novog reda je rekao: “Bože, ako postojiš, osveti svoje uvređeno ime. Ja te odbacujem; ja te prezirem, a ti šutiš. Ti se ne usuđuješ da pustiš glas svog groma. Tko će poslije svega toga još vjerovati u tvoje postojanje?”210Lacretelle, History, vol. II, str. 309. To je bilo kao odjek faraonovih riječi: “Tko je Gospod da bih poslušao njegov glas? Ja ne znam Gospoda!” VB 227.1
“Reče bezumnik u srcu svojem: nema Boga.” Psalam 14, 1., Bog izjavljuje o onima koji izopačuju njegovu istinu: “Njihovo će bezumlje postati javno pred svima.” 2. Timoteju 3, 9. Pošto je odbila da služi živome Bogu, koji je “visok i uzvišen, i koji živi u vječnosti”, Francuska je pala u ponižavajuće idolopoklonstvo, obožavajući boginju razuma u osobi jedne razvratne žene — i to u skupštini narodnih predstavnika i njenih najviših građanskih i zakonodavnih vlasti. Jedan hi-storičar veli: “Jedna od bezbožnih ceremonija ovog bezumnog vremena je nenadmašiva po svojoj gluposti. Vrata Konventa otvorila su se pred grupom muzičara, za kojima su išli članovi općinskog savjeta u svečanoj povorci, pjevajući himne u čast slobodi i prateći predmet svog budućeg obožavanja — jednu ženu, obavijenu koprenom, koju su nazvali boginjom razuma. Čim je stigla u dvoranu, odmah su i oj svečano skinuli koprenu i postavili je s desne strane predsjednika, i u tom trenutku su svi u njoj prepoznali baletnu igračicu... Ovoj osobi, kao najpogodnijem predstavniku razuma, onog razuma koji su svi poštovali, narodna skupština Francuske dala je javnu počast. VB 227.2
Ova bezbožna i smiješna maskerada postala je navikom; posvećenje boginje razuma ponavljalo se i imitiralo po cijeloj zemlji, naročito u onim mjestima gdje su stanovnici htjeli da dokažu da su dorasli revoluciji.”211Scott, op. cit, vol. I, gl. 17. VB 227.3
Govornik koji je uveo kult razuma, rekao je: “Članovi zakonodavne skupštine! Fanatizam je ustupio mjesto razumu. Njegove mutne oči nisu mogle podnijeti sjaj svjetlosti. Danas se ogromna masa svijeta sakupila pod onim gotskim svodovima koji prvi put odzvanjaju glasom istine. Tamo Francuzi slave jedino pravo bogosluženje slobodi i razumu. Tamo smo položili zavjet da ćemo raditi za uspjeh republikanskog oružja. Tamo smo napustili mrtve idole za ljubav razuma, tog živog lika, remek-djela prirode.”212M. A. Thiers, History of the French Revolution, vol. II, str. 370. 371. VB 227.4
Kada je boginja odvedena u Konvent, predsjednik ju je uhvatio za ruku i obraćajući se skupu, rekao je: “Smrtnici, prestanite drhtati pred nemoćnim gromom Boga, koga je stvorio strah. Od sada nemojte priznavati nijedno drugo božanstvo osim božanstva razuma. Ja vam predstavljam njegov najplemenitiji i najčišći lik; ako morate imati bogove, žrtvujte samo takvima kao što je ovaj. O pokrivalo razuma! padni pred uzvišenim Senatom slobode!”... VB 228.1
Boginja, nakon što ju je predsjednik zagrlio, ušla je u prekrasna kola i, usred velikog meteža, bila je odvedena u katedralu Notr-Dam da ondje zauzme mjesto božanstva. Tamo su je postavili na glavni oltar, i svi prisustni su joj se poklonili. VB 228.2
Uskoro poslije toga došlo je do javnog spaljivanja Biblija. Jednom takvom prilikom članovi Društva narodnog muzeja ušli su u skupštinu sa poklikom: “Živio razum! Na vrhu štapa nosili su ostatke knjiga koje su se još dimile, među kojima je bilo molitvenika, brevijara, misala, Starih i Novih zavjeta koji su, kako se izrazio predsjednik, “u velikom ognju ispaštali za sve gluposti na koje su naveli ljudski rod.”213Journal of Paris, 1793, No 318. VB 228.3
Papstva je započelo djelo koje je sada bezboštvo dovršilo. Papska politika stvorila je takve društvene, političke i religiozne prilike koje su Francusku dovele do ruba propasti. Pisci, govoreći o užasima revolucije, ističu da se ovi ispadi moraju staviti na račun krune i crkve. (Vidi Hist. dodatak.) Tačnije, moraju se pripisati crkvi koja je podsticala kraljeve protiv reformacije, prikazujući je kao neprijatelja krune i uzročnika svađe, koji je opasan za mir i jedinstvo naroda. Na ovaj način Rim je raspirivao najodvratniju okrutnost i najogorčenije nasilje koje je ikada proizlazilo cd prijestola. VB 228.4
Duh slobode išao je usporedo sa Biblijom. Gdje god je evanđelje primljeno, otvarale su se oči ljudima. Počeli su otresati okove neznanja, poroka i praznovjerja; počeli su misliti i raditi kao ljudi. Kraljevi su to vidjeli, i počeli su strepiti za svoju neograničenu vlast. VB 228.5
“Rim nije propustio da podstiče njihova sebična strahovanja. Godine 1525. papa je rekao francuskom regentu: “Ova manija (protestantizam) neće samo pokvariti i uništiti religiju već i sva poglavarstva, plemstvo, zakone, red i staleže.”214G. de Felice, History of the Protestants of France, knj. I, gl. 2. par. 8. VB 228.6
Nekoliko godina kasnije papski poslanik upozorio je kralja: “Vaše Veličanstva, nemojte se varati. Protestantizam će oboriti sav građanski i vjerski poredak... Prijesto je u isto tolikoj opasnosti kao i oltar. Uvođenje nove religije mora neminovno dovesti do novog poretka.”215D'AubigneHistory of the Reformation in the Time of Calvin, knj. II, gl. 36. I teolozi su podstrekavali pred-rasude naroda govoreći da protestantska nauka navodi na novotarije i gluposti, da lišava kraljeve požrtvovane ljubavi njegovih podanika i opustošuje crkvu i državu.” Tako je Rim uspio da podigne Francusku protiv reformacije. “Mač progonstva bio je najprije izvučen u Francuskoj da bi se sačuvao prijesto, zakoni i plemstvo.”216Wylie, op. cit, knj. XIII, gl. 4. VB 229.1
Vladari nisu predvidjeli posljedice ove kobne politike. Nauka Svetog pisma usadila bi u srca ljudi načela pravde, umjerenosti, istine, jednakosti i dobrote koja su ugaoni kamen narodnog napretka. “Pravda podiže narod.” “Pravdom se učvršćuje prijesto.” “Djelo pravde bit će mir, i plod pravednosti pokoj i sigurnost do vijeka.” Priče 13, 34; 16, 12; Izaija 32, 17. Tko se pokorava Božjem zakonu, poštovat će i zakone svoje zemlje. Tko se boji Boga, poštovat će i vladara u sprovođenju njegove pravedne i zakonite vlasti. Ali nesretna Francuska zabranila je Bibliju i počela je da progoni njene učenike. Vjekovima su iskreni i pošteni ljudi, ljudi prosvijećeni i savjesni, ljudi načela, koji su imali hrabrosti da ispovijedaju svoje uvjerenje i da trpe zbog vjere — radili kao robovi na galijama, umirali na lomačama ili trunuli u mračnim ćelijama. Tisuće njih našlo je spasenje u bjekstvu; i takvo je stanje trajalo još dvjesta i pedeset godina poslije reformacije. VB 229.2
Možda nije bilo ni jedne generacije u Francuskoj u toku tog dugog perioda, koja nije bila svjedok kako učenici evanđelja bježe pred bijesom svojih progonitelja. Oni su ponijeli sa sobom svoje znanje, svoju vještinu, svoju marljivost i smisao za red, u čemu su se redovno isticali, i time su obogaćivali zemlje koje su im pružale utočište, a što je sve išlo na štetu Francuske. Da su svi koji su bili prognani cstali u Francuskoj i da su svojom sposobnošću u svojim zanatima obogaćavali svoju zemlju; da je za ova tri vijeka njihova umješnost u radu bila iskorišćena u raznim granama radinosti u domovini; da su njihov stvaralački duh i istraživački um obogatili njenu literaturu i nauku; da je njihova mudrost upravljala skupštinama i njihova hrabrost rukovodila bitkama; da je njihova pravičnost stvarala zakone i da je religija Svetog pisma jačala um i upravljala svješću njenog naroda, kolika li bi bila slava Francuske! Ona bi danas bila velika, napredna i sretna zemlja — primjer ostalim narodima! VB 229.3
Ali licemjerni i slijepi fanatizam istjerao je iz zemlje svakog učitelja vrline, svakog borca za red, svakog čestitog zaštitnika prijestola; on je govorio ljudima koji su htjeli i mogli učiniti svoju zemlju velikom i slavnom: birajte šta hoćete! — lomaču ili izgnanstvo! Konačno je propast zemlje bila potpuna; nije više ostala nijedna savjest koju bi trebalo da se osudi na smrt; nije više bilo religije koju bi trebalo odvesti na lomaču, ni rodoljuba koje bi trebalo otjerati u izgnanstvo.”217Wylie, knj. XIII, gl. 20. To je izazvalo revoluciju sa svim njenim strahotama. VB 230.1
Bjekstvom hugenota nastao je sveopći nazadak u Francuskoj. Industrijski gradovi koji su cvjetali počeli su propadati; plodne oblasti su opustjele; umna zatupljenost i moralno opadanje pojavili su se poslije razdoblja neobičnog napretka. Pariz je postao ogromno sirotište, i smatra se da je prije izbijanja revolucije dvjesta hiljada siromaha tražilo milostinju iz kraljeve ruke. Samo je jezuitski red cvjetao usred propale nacije i vladao strašnom tiranijom nad crkvama i školama, tamnicama i galijama.” VB 230.2
Evanđelje bi u Francuskoj donijelo rješenje političkih i socijalnih problema, koje je osujetila oholost klera, kralja i zakonodavaca, i koji su konačno gurnuli narod u anarhiju i propast. Na nesreću, pod vlašću Rima, ljudi su izgubili blago,slovenu nauku Spasiteljevu, koja je učila samopožrtvovanosti i nesebičnoj ljubavi. Napustili su put samoodricanja za dobro drugih. Bogati nisu bili pokarani zbog ugnjetavanja siromašnih, a siromašnima nije pružena nikakva pomoć u njihovom ropstvu i poniženju. Sebičnost bogatih i silnih postajala je sve grubljom i okrutnijom. Vjekovima je rasipno i pokvareno plemstvo tlačilo seljaka; bogati je pljačkao siromaha, a siromah je mrzio bogatog. VB 230.3
U mnogim provincijama imanja su bila u rukama plemstva; radnička klasa bila je samo najamnik; ona je bila izložena na milost i nemilost svojih gospodara i morala se pokoravati njihovim pretjeranim zahtjevima. Teret izdržavanja crkve i države padao je na srednji i niži stalež, koji su bili opterećeni teškim porezima od strane građanske i duhovne vlasti. Samovolja plemića smatrala se vrhovnim zakonom; zemljoradnici i seljaci mogli su umirati od gladi, na što se njihovi ugnjetači nisu ni osvrtali. Narod je bio primoran da pazi isključivo na interese svojih gospodara. Život zemljoradnika bio je život neprekidnog napora i bijede; njihove žalbe, kad bi se usudili da ih iznesu, bile su odbacivane s uvredljivim prezirom. Sud je uvijek stajao na strani plemića, a protiv seljaka. Suci su se mogli javno podmićivati, a samovolja plemstva smatrala se zakonom. Pod takvim sistemom vladala je opća Pokvarenost. Jedva je polovina poreza, iznuđenog od naroda, stizala u crkvene i državne blagajne; sve ostalo rasipalo se u razvratnim zabavama. Ljudi koji su na ovaj način pljačkali svoje sunarodnike bili su oslobođeni od svih poreza, a po zakonu i običajima imah su pravo na svaku državnu službu. Pripadnika povlaštenog staleža bilo je sto i pedeset tisuća, a da bi se zadovoljila njihova rasipnost, milioni njihovih bližnjih bili su osuđeni na jadan i ponižavajući život. (Vidi Hist. dodatak.) VB 230.4
Dvor je živio u raskoši i rasipnosti. Nepovjerenje je vladalo između naroda i vladara. Na sve mjere koje su vlasti poduzimale gledalo se sa nepovjerenjem. U toku više od pola vijeka prije revolucije na prijestolu je sjedio Luj XV, koji se čak u onim teškim vremenima odlikovao lijenošću, lakomislenošću i moralnom pokvarenošću. Pored tako pokvarenog i okrutnog plemstva i osiromašenog i neukog nižeg staleža, pored zbrke u državnim finansijama i ogorčenog naroda, nije bilo potrebno proročko oko da bi se predvidjela opasnost strašne katastrofe koja se približavala. Na opomene svojih savjetnika, kralj je obično odgovarao: “Pokušajte da se sve održi ovako dok ja živim! a poslije moje smrti neka dođe što mu drago.” Uzalud se ukazivalo na potrebu reforme. Kralj je vidio zlo, ali nije imao ni hrabrosti ni snage da ga spriječi. Sudbina koja je čekala Francusku najbolje je prikazana u njegovom ravnodušnom i sebičnom odgovoru: “Poslije mene — potop!” VB 231.1
Iskorišćavajući zavist kraljeva i vladajućeg staleža, Rim je utjecao na njih da drže narod u ropstvu, znajući dobro da će na taj način država oslabiti i da će tako moći nametnuti svoju vlast vladarima i narodu. Vodeći dalekosežnu politiku naučio je da, ako želi načiniti ljude robovima, mora da okuje u lance njihove duša, i da je najsigurniji način da osujeti njihovo oslobođenje iz ropstva da ih načini nesposobnima da žive u slobodi. Moralno poniženje koje je bilo posljedica te politike bilo je hiljadu puta užasnije od fizičkog stradanja. Bez Biblije, odgajan u duhu fanatizma i sebičnosti, narod je sve više tonuo u neznanje, u praznovjerje i poroke, te je postao sasvim nesposoban da vlada sobom. VB 231.2
To je bio plan Rima, ali plod je ispao sasvim drukčiji. Umjesto da je zadržao mase u slijepoj pokornosti svojim dogmama, on je od njih načinio nevjernike i revolucionare. Narod, je prezirao katolicizam kao papsku izmišljotinu, a svećenstvo je smatrao svojim ugnjetavačem. Jedini bog koga je on poznavao, bio je bog Rima; a rimska nauka bila je njegova jedina religija. Lakomstvo i okrutnost Rima smatrali su plodom Biblije, i zato nisu htjeli ništa znati o njoj. VB 232.1
Rim je lažno predstavljao karakter Boga i izopačio njegove zahtjeve; zato su ljudi sada odbacili i Bibliju i njenog Autora. U ime Svetog pisma, Rim je zahtijevao slijepu vjeru u svoje dogme. Kao reakcija tome, Volter i njegovi jednomišljenici odbacili su potpuno Božju riječ i širili svuda otrov nevjerstva. Rim je gazio narod gvozdenim nogama, a sada su mase, ponižene i zlostavljane, kao odgovor na vladavinu nasilja, odbacile svako ograničenje. Gnjevan što se tako dugo klanjao jednoj blještavoj prijevari, narod je odbacio zajedno istinu i zabludu; smatrajući neobuzdanost slobodom, robovi poroka slavili su slavlje u svojoj umišljenoj slobodi. VB 232.2
U početku revolucije, kraljevim odobrenjem, narod je u narodnoj skupštini dobio predstavništvo koje je brojem nadrnašivalo svećenstvo i plemstvo. Na ovaj način je parlamentarna većina bila u rukama naroda, ali otn nije umio da je upotrijebi mudro i odmjereno. Želeći da što prije popravi nepravde koje je pretrpio, odmah je odlučio da izmijeni društveno uređenje. Uvrijeđen narod, čije su misli bile pune gorčine i uspomena na stare nepravde, odlučio je da obori nepodnošljiv poredak i da se osveti onima koje je smatrao uzročnicima svojih stradanja. Ugnjetavani su se koristili poukom koju su naučili od tirana; postali su tlačitelji onih koji su njih dotle tlačili. VB 232.3
Nesretna Francuska! Taj plemeniti narod žeo je krvavu žetvu posijanog sjemena. Strašne su bile posljedice njegovog robovanja Rimu.. Ondje gdje je Francuska pod utjecajem papstva u početku reformacije podigla prvu lomaču, kasnije je revolucija podigla prvu giljotinu. Na istom onom mjestu gdje su u šesnaestom vijeku spaljivani prvi mučenici protestantske vjere, u osamnaestom vijeku ubijene su pod giljotinom prve žrtve narodne osvete. Odbacivši evanđelje, koje bi joj donijelo ozdravijenjle, Francuska je otvorila širom vrata nevjerstvu i propasti. Kada su bila odbačena ograničenja Božjeg zakona, pokazalo se da su ljudski zakoni nemoćni da zadrže moćne valove ljudskih strasti. Narodom je ovladao duh pobune i anarhije. Rat protiv Biblije obilježio je jedno razdoblje koje je u historiji poznato kao “vlast terora”. Mir i sreća protjerani su sa ognjišta i iz srca ljudi. Nitko nije bio siguran. Onaj koji je danas trijumfirao, sutra je već bio osumnjičen i osuđen. Nasilje i pokvarenost neograničeno su vladali. VB 232.4
Kralj, svećenstvo i plemstvo bili su primorani da podnesu užasnu okrutnost jadnog razjarenog i gnjevnog naroda. Njegova žeđ za osvetom još je više porasla ubistvom kralja; i oni koji su zapovjedili da se kralj ubije, uskoro su pošli za njim pod giljotinu. Odlučeno je da se pogube svi koji su bili osumnjičeni kao neprijatelji revolucije. Tamnice su bile prepune; jedno vrijeme u njima je bilo preko dvjesta hiljada zatvore,nika. U gradovima su se dešavali strašni prizori. Jedna revolucionarna stranka dizala se protiv druge, i Francuska se pretvorila u veliko poprište sukoba narodnih masa, kojima je zavladao bijes njihovih strasti. “U Parizu su izbijali ustanci jedan za drugim, a građani su bili podijeljeni u različite stranke koje su, kako je izgledalo, išle za međusobnim istrebljenjem.” A da zlo bude još veće, Francuska se uplela u dugi i teški rat sa velikim silama Evrope. “Zemlja je bila skoro uništena vojska se bunila zbog neispaćenih plata, Parižani su umirali od gladi, provincije su pustošili razbojnici, a civilizacija sa gotovo ugasila u anarhiji i razvratu.” VB 233.1
Narod je vrlo dobro naučio lekcije okrutnosti i mučenja kojima ga je Rim tako marljivo učio. Konačno je došao dan osvete. Sada više nisu bili bacani u tamnice ili vođeni na gubilišta učenici Isusa Krista. Oni su odavna izginuli ili su bili prognani u izgnanstvo. Okrutni Rim je sada osjetio smrtonosnu silu onih koje je odgajao da uživaju u krvoproliću. “Primjer gonjenja koje je kler Francuske davao tokom tolikih vjekova, sada se okrenuo svom težinom protiv njega. Krv svećenika prolivala se na giljotini. Galije i tamnice, nekad pune hugenota, sada su bile pune njihovim goniteljima. Okovani za svoja sjedišta i naporno veslajući, rimski svećenici su proživljavali sve muke koje su tako rado zadavali krotkim hereticima.” (Vidi Hist. dodatak.) VB 233.2
Zatim su došli dani kada su najokrutniji zakoni bili izvršavani cd strane najnečovječnijih sudova; kada čovjek nije mogao pozdraviti svog susjeda ili se pomoliti, a da se timene izloži opasnosti da je učinio smrtni prijestup; kad su špijuni vrebali na svakom uglu ulice; kad je svako jutro giljotina bila veoma zaposlena; kada su tamnice bile tako pune kao prostorije broda natovarenog robovima; kada su kanali Pariza dovodili u Senu potoke ljudske krvi... Dok su svakog dana ulicama Pariza prolazila kola natovarena žrtvama ‘ka gubilištu, dotle su prokonzuli, koje je Konvent poslao u departmane, vršili nasilja koja isu nadmašivala čak ona u prijestonici. Nož smrtonosne mašine dizao se i padao odviše sporo za djelo pogubljenja. Dugi redovi hapšenika ubijani su plotunima. Lađe prepune nesretnim žrtvama su potapane. Lion se pretvorio u pustinju. U Arasu su zatvorenicima uskratili i okrutnu milost brze smrti. Uzduž rijeke Loare, od Somura do mora, velika jata vrana i jastrebova slavila su gozbu nad galim leševima, isprepletenim u položajima koji su ulivali odvratnost. Nikakva milost nije se ukazivala ni prema spolu ni prema godinama:. Broj sedamnaestogodišnjih mladića i djevojaka, koje je ova okrutna vlast pogubila, penjao se na stotine. Jakobinci su bacali na koplja malu djecu koju su otrgali sa majčinih grudi.” (Vidi Hist. dodatak.) U kratkom razmaku od deset godina poginulo je tisuće i tisuće ljudskih bića. VB 233.3
Sve je to bilo kako je sotona htio; on je vjekovima težio da to postigne. Njegova taktika, od početka do kraja, zasniva se na prijevari, a njegova je nepromjenljiva namjera da svali ljudsku porodicu i najveću bijedu, da osramoti, oskvrni djela Božje, da osujeti njegove namjere milosti i ljubavi, i da tako izazove žalost na nebu. Zatim, pomoću svojih podlih prijevara zasljepljuje um ljudi, dovodi ih dotle da zlo koje je posljedica njegovog rada pripisuju Bogu, kao da su sve nesreće rezultat Stvoriteljevog plana. A kad oni koje je on tako dugo ponižavao i zlostavljao svojom okrutnom moći izvojuju svoju slobodu, on ih onda podstrekava na ispade i zvjerstva. Tada tirani i ugnjetači pokazuju na tu sliku neobuzdane raspuštenosti kao na primjer kakve posljedice donosi sloboda. VB 234.1
Ako prijevara u jednom obliku bude otkrivena, onda je sotona oblači u drugo ruho, i mnoštvo je prima isto tako pohlepno kao i ranije. Kad je narod razumio da je rimsko učenje prijevara, te sotona više nije mogao tim sredstvom navesti ljude da krše Božji zakon, tada ih je podsticao da svaku vjeru smatraju prijevarom a Bibliju bajkom; pošto su odbacili božanski zakon, odali su se neobuzdanom razvratu. VB 234.2
Kobna pogreška, koja je Francuskoj donijela tolike nesreće, bila je nepoštovanje velike istine da se prava sloboda nalazi u poštovanju Božjeg zakona, “O da si pazio na zapovijesti moje, mir bi tvoj bio kao rijeka, i pravda tvoja kao valovi morski.” “Nema mira bezbožnicima, veli Gospod.” “A tko me sluša, boravit će bezbrižno, i bit će na miru ne bojeći se zla.” Izaija 48, 18. 22; Priče 1, 33. VB 234.3
Bezbožnici, nevjernici i otpadnici od vjere protivili su se Božjem zakonu i odbacivali su ga, ali posljedice njihovog utjecaja dokazale su da napredak čovječanstva zavisi od poslušnosti Božjim odredbama. Oni koji ne žele da nauče ovu istinu iz Božje knjige, pozvani su da je nauče iz historije. VB 235.1
Kad se sotona služio rimskom crkvom da odvrati ljude od puta poslušnosti, njegova je ruka bila tako vješto sakrivena i njegov rad tako maskiran da izopačavanje i bijeda koju je on prouzrokovao nisu smatrani plodom prijestupa. Ali radom Svetog Duha njegova je moć bila toliko ograničena da njegove namjere nisu mogle da sazru i donesu svoj potpuni plod. Narod nije mogao povezati posljedice sa uzrokom, te nije mogao otkriti šta ga je dovelo u to žalosno stanje. U toku revolucije narodna skupština je otvoreno odbacila Božji zakon. A pod vladom terora, koja je zatim nastupila, svatko je mogao da vidi pravu vezu između uzroka i posljedica. VB 235.2
Kad se Francuska javno odrekla Boga i odbacila Bibliju, bezbožnici i duhovi tame su se radovali što su napokon postigli dugo željeni cilj: da vide zemlju oslobođenu od ograničenja Božjeg zakona. “Što nema odmah osude za zlo djelo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo.” Propovjednik 8, 11. Ali, prestupanje pravednog i svetog zakona nužno povlači za sobom stradanje i propast. Iako kazna ne dolazi odmah nakon prijestupa, ipak je sigurno da ona neće izostati. Vjekovi otpada i zločina skupljali su gnjev za dan plate, a kada se napunila mjera njihovog bezakonja, preziratelji Boga kasno su doznali kako je strašno kada se iscrpe Božje strplienje. Duh Božji koji obuzdava okrutnu sotonsku silu, u velikoj mjeri se povukao, i sada je onaj koji uživa u stradanjima ljudi mogao po volji da radi. Oni koji su izabrali stazu pobune, uskoro su žnjeli njene plodove a zemlja se napunila zločinima odviše strašnim da hi ih pero moglo opisati. Iz opustjelih pokrajina i porušenih gradova čuo se strašan krik — krik očajanja. Francuska se uzdrmala kao da ju je zemljotres potresao. Vi era. zakon, društveni poredak, porodica, crkva i država — sve je to oboreno bezbožnom rukom koja se podigla protiv Božjeg zakona. Istinita je riječ mudrog propovjednika: “Zli će pasti zbog svog bezakonja.” “Neka grešnik sto puta č;ni zlo i odgađa mu se, ja ipak znam da će biti dobro onima koji se boje Boga, koji se boje lica njegova. A bezbožniku neće biti dobro.” Priče 11, 51. Propovjednik 8, 12-13. “Jer mrziše na znanje, i straha Gospodnjega ne izabraše. Zato će ješci plod od putova svojih i nasitit će se savjeta svojih.” Priče 1, 29. 31. VB 235.3
Lako je bogohulna sila, “koja izlazi iz bezdana”, pobila Božje vjerne svjedoke, ipak oni neće dugo ostati ušutkani. “I poslije tri dana i po duh života od Boga uđe u njih; i staše oba na nogama svojim, i strah veliki napade na one koji ih gledahu.” Otkrivenje 11, 11. Godine 1793. je Francuska na-rodna skupština izglasala ukidanje kršćanske vjere i uklanja nje Svetih pisama. Tri i po godine kasnije je ista skupština ukinula svoju raniju odluku, i opet je dala slobodu Bibliji. Svijet je bio zgranut od poplave zla koje se pojavilo kao posljedica odbacivanja Božje riječi i ljudi su uvidjeli potrebu vjere u Boga i njegovu Riječ kao temelj vrline i morala. Gospod je kazao: “Koga si ružio i hulio? i na koga si podigao glas? i podigao uvis oči svoje? Na sveca Izraelova.” Izaija 37, 23. “Zato, evo, ja ću ih naučiti sada, pokazat ću im ruku svoju i silu svoju da poznaju da mi je ime Gospod.” Jeremija 16, 21. VB 236.1
O dvojici svjedoka prorok dalje kaže: “I čuše glas veliki s neba koji im govori: iziđite amo. I iziđoše na nebo na oblacima, i vidješe ih neprijatelji njihovi.” Otkrivenje 11, 12. Otkada je Francuska objavila rat dvojici svjedoka, oni su poštovani više nego ikada ranije. Godine 1804. osnovano je Britansko i inostrano biblijsko društvo. Slična društva sa mnogobrojnim filijalama osnovana su na evropskom kontinentu. Godine 1816. osnovano je Američko biblijsko društvo. Kad je bilo osnovano Britansko biblijsko društvo, Biblija je bila štampana! na pedeset jezika. Danas je ona prevedena na više stotina jezika i dijalekata. (Vidi Hist. dodatak.) VB 236.2
U toku pedeset godina koje su prethodile godini 1792, obraćalo se malo pažnje stranoj misiji. Nijedno novo društvo nije bilo osnovano, i malo je crkava vodilo računa o propovijedanju evanđelja neznabošcima. Ali svršetkom osamnaestog vijeka nastupila je velika promjena. Ljudi se nisu više zadovoljavali rezultatima racionalizma i osjetili su potrebu za božanskim otkrivenjem i vjerom koja se temelji na iskustvu. Od tog vremena misija u stranim zemljama krenula je naprijed novim poletom kao nikada ranije. (Vidi Hist. dodatak.) VB 236.3
Usavršavanje štamparske vještine pridonijelo je mnogo širenju Bibliie. Povećane mogućnosti saobraćaja između različitih zemalja, otklanjanje starih prepreka, bilo predrasuda bilo pretjeranog nacionalizma, slom svjetske papske vlasti — sve je to otvorilo put širenju Biblije u svijetu. Već više godina Biblija se slobodno prodaje na ulicama Rima, a sada je već odnesena u sve dijelove nastanjene zemaljske kugle. VB 236.4
Nevjerni’ Volter hvaleći se rekao je jednom prilikom: “Umoran sam od stalnog slušanja da je dvanaest ljudi osnovalo kršćansku religiju. Ja ću dokazati da je dosta jedan čovjek da je obori.” Prošao je jedan i po vijek od njegove smrti. Milioni su se pridruživali njemu u ratu protiv Biblije, ali je nisu uništili. Gdje je u Volterovo doba bilo sto primjeraka Svetog pisma, danas ih ima deset hiljada, pa i sto hiljada. Jedan reformator je kazao: “Biblija je nakovan na kome su se istrošili mnogi čekići.” Gospod kaže: “Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti sretno, i svaki jezik koji se podigne na te na sudu, sudit će se.” Izaija 54, 17. VB 237.1
“Riječ Boga našega ostajte do vijeka.” “Vjerne su sve zapovijesti njegove. Tvrde su zauvijek vijeka, osnovane na istini i pravdi.” Izaija 40, 8; Psalam 111, 7. 8. Što je sazidano na ljudskom autoritetu, porušit će se; ali što je utemeljeno na stijeni nepromjenljive Božje Riječi, ostat će zauvijek. VB 237.2