Isusov život

27/60

Poglavlje 27—Uslišena molba žene Hananejke

Poslije svoga susreta sa farizejima, Isus je otišao iz Kapernauma i, proputovavši Galileju, sklonio se u planinski kraj, koji graniči sa Fenikijom. Odavde, gledajući na zapad, mogao je da posmatra, u dolini, stare feničanske i sidonske gradove sa njihovim neznabožačkim hramovima, njihovim veličanstvenim palatama, trgovima i lukama punim brodova. Malo dalje širilo se plavo Sredozemno more, koje je trebalo da preplove vjesnici evanđelja da bi odnijeli radosnu vijest gradovima velikog svjetskog carstva. Ali to vrijeme nije još došlo. Isusu je ostalo da obavi jedan posao: da pripremi svoje učenike za njihovo djelo. On se nadao da će u tom kraju naći mir, koji nije našao u Betsaidi. Ali to nije bio jedini cilj njegovog putovanja. IZ 114.2

“I, gle, žena Hananejka izađe iz onih krajeva, i povika k njemu govoreći: pomiluj me, Gospode, sine Davidov! moju kćer vrlo muči đavo”.1 Stanovnici ovoga kraja poticali su od jednog starog hananejskog plemena. Pošto su bili u idolopoklonstvu, oni su bili predmet prezira i mržnje od strane Jevreja. Žena, koja je sada došla ka Isusu, pripadala je tom plemenu. Ona je slušala, kako govore o moćnom Proroku, koji liječi svaku bolest. U njenom se srcu probudila nada. Gonjena materinskom ljubavlju, ona je odlučila da razgovara sa Isusom o svojoj kćerci. Njena čvrsta namjera bila je da mu otkrije svoj bol. On će sigurno izliječiti njenu kćerku. Ona se molila neznabožačkim bogovima za pomoć, ali nije dobila nikakvo olakšenje. Više puta je bila u iskušenju da pomisli: Šta može učiniti za mene taj jevrejski učitelj? Ali je čula da on liječi svaku vrstu bolesti i da ne gleda da li su oni, koji dolaze k njemu, bogati ili siromašni. Nije htjela da se odrekne svoje jedine nada. IZ 114.3

Isus je poznavao položaj te žene. Znajući da ona želi da ga vidi, krenuo je na put. Dolazeći joj u pomoć u njenoj nevolji, mogao je da pruži svojim učenicima živu pouku, koju je želio da im da. Zato je i doveo svoje učenike u taj kraj. Želio je da im svrati pažnju na neznanje, koje vlada u gradovima i selima uz Judeju. Narod, kome su bila data sva preimućstva da razumije istinu, nije nimalo vodio računa o potrebama svoje okoline. Ništa se nije preduzimalo da se pomogne dušama, koje su čamile u tami. Zid razdvajanja, koji je podigla jevrejska oholost, sprečavao je i same učenike da osjete saučešće prema neznabožačkom svijetu. Ali ove ograde trebalo je porušiti. IZ 114.4

Krist nije odmah odgovorio na molbu ove žene. Ona je predstavljala jedan prezren narod, i Isus ju je dočekao onako, kako bi je dočekali Jevreji. Time je želio da pokaže svojim učenicima s kakvom hladnoćom i bezdušnošću se ponašaju Jevreji u sličnim slučajevima, i, uslišivši zatim njenu molbu, pružio je primjer saučešća, koje učenici treba da pokažu u slučajevima takve nevolje. IZ 115.1

Iako Isus nije odmah odgovorio, žena nije izgubila svoju vjeru. Isus je nastavio put, kao da je ne čuje, ali ona je išla za njim ponavljajući svoje molbe. Učenici, kojima je već dosadilo njeno jadikovanje, zamolili su Isusa da je otpusti. Videci da Učitelj sa njome postupa ravnodušno, mislili su da on odobrava predrasude, koje su Jevreji imali prema Hananejcima. Žena se obratila s molbom Spasitelju punom milosti. Na zahtjev učenika, Isus je odgovorio: “Ja sam poslan samo ka izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Iako je izgledalo da se taj odgovor slaže sa predrasudama Jevreja, on je sadržavao ukor upućen učenicima, što su kasnije razumjeli, sjećajući se koliko im je puta govorio da je došao na svijet da spase sve koji ga primaju. IZ 115.2

Žena je još odlučnije navaljivala, bacivši se pred Isusove noge, moleći: “Gospode, pomozi”! Svojim novim odgovorom izgledalo je, kao da Isus još uvijek ne mari za njene molbe. “Nije dobro uzeti od djece hljeba i baciti psima”. To bi značilo da nije opravdano rasipati blagoslove date Božjem narodu, dijeleći ih strancima i neprijateljima Izraela. To bi obeshrabrilo svaku drugu osobu. Ali žena je vidjela da je to jedina prilika, koju ne smije propustiti. Ona je primijetila, da se iza prividnog Isusovog odbijanja nalazi milosrđe, koje on nije mogao prikriti. “Da, Gospode” rekla je ona, “ali psi jedu od mrvica, koje padaju sa stolova njihovih gospodara”. Kad djeca jedu za stolom svoga oca, tada ni psi nisu zaboravljeni. Oni imaju pravo na mrvice, koje padaju sa bogatog stola. Kad ima toliko blagoslova za Izraelce, zar nema jedan i za nju? Kad se na nju gleda kao na psa, nema li ona pravo na jednu mrvicu od njihovog izobilja? IZ 115.3

Isus je tek napustio svoje polje rada, jer su književnici i farizeji tražili da ga ubiju. Oni su gunđali i optuživali ga. Pokazivali su nevjerstvo i mržnju. Odbijali su ponuđeno spasenje. I evo sada Isus susreće jedno biće, koje pripada jednom nesretnom i prezrenom plemenu. Iako toj ženi nije bila data svjetlost Božje riječi, ipak je ona osjećala božanski utjecaj i čvrsto je vjerovala da joj Isus može uslišiti molbu. Ona je tražila mrvice, koje padaju sa Učiteljevog stola. Kad je ovom prilikom bila uspoređena sa psom, ona je molila, da joj se kao takvoj zadovolji molba. Nikakva predrasuda, nikakakva plemenska ili vjerska oholost nije utjecala na njeno ponašanje. Ona je priznala u Isusu izbavitelja, koji može sve učiniti, što ona od njega traži. IZ 115.4

Spasitelju je to bilo dovoljno. On je iskušao njenu vjeru. Svojim postupanjem prema njoj pokazao je da ona, koju su smatrali prezrenom i odbačenom, nije više stranac, već dijete Božje porodice. I kao druga djeca, ona ima pravo na Očeve darove. Isus je uslišio njenu molbu, dovršivši tako pouku namjenjenu svojim učenicima. Okrenuvši se k njoj s pogledom punim milosrđa i nježnosti, rekao je: “O ženo, velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako hoćeš!” U isti čas je ozdravila njezina kći. Đavo je više nije mučio. Žena je otišla hvaleći svoga Spasitelja. Bila je sretna što joj je Isus uslišio molitvu. IZ 116.1

Zahvaljujući tom činu, učenici su bolje shvatili zadatak, koji treba da ispune među neznabošcima, i vidjeli su pred sobom ogromno polje rada izvan Judeje. Među ovima, koje su bili naučeni da preziru, bilo je duša, koje su podnosile patnje nepoznate izabranom narodu, a koje su čeznule za moćnim Liječnikom i gladovale za istinom, koja je Jevrejima bila tako obilno data. IZ 116.2

Žena Feničanka je vjerom ustala protiv ograda podignutih između Jevreja i neznabožaca. Usprkos obeshrabrenja, usprkos izgleda, koji bi je mogao navesti da posumnja, ona se uzdala u Spasiteljevu ljubav. Tako Spasitelj želi, da se mi u njega uzdamo. Svaka duša može učestvovati u Božjim blagoslovima. Samo naša volja može nas spriječiti, da ne postanemo sudionici Božjih obećanja u Kristu. IZ 116.3

Bog mrzi razdvajanja među ljudima. U njegovim očima svaka ljudska duša ima istu vrijednost. “Jer je on učinio da od jedne krvi sav rod čovječji živi po cijelom licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja: da traže Gospoda ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas”. Svi su pozvani da dođu k njemu, da imaju život, bez obzira na godine, položaj, narodnost ili religiju. “Koji ga god vjeruje, ne će se postidjeti. Jer nema razlike između Jevrejina i Grka, jer je on Bog sviju i bogat za sve, koji ga prizivlju. Jer koji god prizove ime Gospodnje, spast će se”. “Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi jedno u Kristu Isusu”. “Bogat i siromah sretaju se, obojicu je Gospod stvorio”.2 IZ 116.4