Isusov život

Poglavlje 25—Isus nahranjuje pet hiljada ljudi

Isus se povukuo sa svojim učenicima na usamljeno mjesto, ali njihov je mir ipak bio poremećen. Čim je narod primjetio da nema njihovog Učitelja, pitao se: “Gdje je on?” Neki su vidjeli, kojim je putem Krist krenuo sa svojim učenicima. Mnogi su pošli za Isusom kopnenim putem i obišli Jezero. Budući da se približavala Pasha, mnoštvo pobožnih ljudi iz bliza i daleka putovalo je u Jeruzalem, i oni su se skupili da vide Isusa. Njih je uskoro bilo oko pet hiljada ljudi, ne računajući žene i djecu. Još. prije nego što se Isus iskrcao, čekalo ga je mnoštvo naroda. On je ipak uspio da se neprimjetno iskrca, tako da je mogao provesti izvjesno vrijeme nasamo sa učenicima. IZ 105.2

Sa visine jednog brežuljka, posmatrao je mnoštvo u pokretu. Njegovo se srce sažalilo nad njima. Iako su ovi ljudi poremetili njegov odmor, on ipak nije pokazao nestrpljivost prema njima. Videći kako se narod skuplja, osjetio je još veću potrebu da im pomoge. “Sažali mu se za njim, jer bjehu kao ovce bez pastira”. Napustivši mjesto odmora, našao je jedno zgodno mjesto gdje je mogao da im služi. Svećenici i starješine nisu im učinili ništa dobrog, ali od Isusa je potekla spasonosna voda života, čim je počeo da uči taj narod putu spasenja. IZ 105.3

Narod je slušao riječi milosti, koje su tako slobodno tekle iz ustiju Božjeg Sina. Ove dobre riječi, tako jednostavne i jasne, bile su njihovoj duši kao melem. Njegova čudotvorna ruka vraćala je život onima, koji su umirali, zdravje bolesnima, sreću žalosnima. Taj dan im se činio, kao da je nebo sišlo na zemlju, i Isusovi slušaoci bi slušali Isusa, tko zna koliko dana ne tražeći ni da jedu. IZ 105.4

Međutim dan se približavao kraju, sunce je na horizontu nestajalo, a narod je još oklijevao da ide. Isus je cio dan radio bez hrane i odmora. Bio je blijed od umora i gladi. Učenici su ga molili da prekine sa radom, ali on nije mogao da se odvoji od onih, koji su ga okružavali sa svih strana. IZ 106.1

Napokon su učenili počeli navaljivati na Isusa da otpusti narod, jer je to u korist naroda. Mnogi su došli iz daleka i nisu ništa jeli od jutra. Oni bi sebi mogli da nabave hrane u obližnjim gradovima i selima. Ali Isus im je kazao: “Podajte im vi, da jedu”, i Okrenuvši se Filipu, zapitao ga: “Gdje ćemo kupiti hljeba, da ovi ljudi jedu?” On je tako govorio da iskuša vjeru učenika. Filip je pogledao ovo more ljudi, i bilo mu je jasno, da je nemoguće nabaviti toliko hrane, da bi se utolila glad ovog velikog mnoštva. Odgovorio je da dvjesta groša hljeba ne bi bilo dosta da svakome od njih pomalo dopadne. Isus je zatim upitao šta imaju od hrane. “Ima ovdje jedno momče”, rekao je Andrija, “koje ima pet hljebova i dvije ribe, ali šta je to na toliki narod”. Isus je zapovjedio, da mu ih donesu. Zatim je rekao učenicima da posade ljude na travu u grupama po pedeset i sto, i da čuvaju red, da bi svi mogli biti svjedoci onoga, što će učiniti. Kad su taj nalog izvršili, Isus je uzeo hranu, i “podigavši oči k nebu, dade hvalu, prelomi hljebove i dade ih učenicima da ih podijele narodu... I jedoše i nasitiše se svi, i nakupiše dvanaest kotarica punih komada što preteče”. IZ 106.2

Onaj, koji je svojom naukom pokazivao ljudima put mira i sreće brinuo se takođe za njihove zemaljske kao i za njihove duhovne potrebe. Narod je bio umoran i slab. Majke su nosile u naručju svoju dojenčad, a mala djeca držala su se za njihov skut. Mnogi su više sati stajali na nogama. Kristove riječi probudile su tako živo interesovanje da nisu nijedan trenutak pomislili da sjednu. Uostalom, naroda je bilo tako mnogo da je prijetila opasnost da jedan drugoga pogazi. Isus, želeći da im pruži priliku da se odmore, pozvao ih je da sjednu na travu, koje je bilo u izobilju na tom mjestu. IZ 106.3

Krist nije nikada izvršio čudo, kad to nije bilo neophodno potrebno. Svako od njegovih čuda bilo je takve prirode, da je upućivalo narod na drvo života, čije lišće služi za iscjeljivanje naroda. Hrana, koju su učenici podijelili, sadrži čitavu riznicu pouka. Jelovnik je bio vrlo jednostavan; ribe i ječmeni hljebovi sačinjavali su običnu hranu ribara, koji su živjeli kraj Genezaretskog jezera. Krist je htio pokazati da se čovjek udaljio od prirodne hrane, koju mu je Bog dao. Skupe gozbe, kojima je jedini cilj da zadovolje pokvaren apetit, ne će nikada pružiti toliko zadovoljstva kao odmor i jednostavna hrana, koju je Krist pružio narodu daleko od svakog ljudskog naselja. IZ 106.4

Kad bi ljudi živjeli jednostavno, u skladu s prirodnim zakonima, kao Adam i Eva u početku, bilo bi u izobilju hrane da se zadovolje potrebe svih ljudi. Tada bi bilo manje tjelesnih prohtjeva, i ljudi bi se više trudili da budu korisni u Božjem djelu. Ali sebičnost i tjelesne želje donijeli su u svijet grijeh i bijedu, jer jedni imaju suviše a drugi oskudijevaju. IZ 106.5

Isus nije pokušao da privuče narod zadovoljavanjem njihovih želja za uživanjem. Ovaj obrok pružio je Isus klonulom i ogladnjelom mnoštvu poslije dugog dana punog uzbuđenja. To je bilo ne samo dokaz njegove moći već i njegovog brižnog staranja za njihove životne potrebe. Svojim sljedbenicima Spasitelj nije obećao obilje ovoga svijeta, njihovi obroci će biti jednostavni, možda oskudni, često će živjeti u siromaštvu; ipak njegovo -obećanje daje im jamstvo, da će uvijek imati ono, što im je potrebno za život. On im je obećao ono, što vrijedi mnogo više od svih zemaljskih dobara — trajnu utjehu svog prisustva. IZ 107.1

Nahranivši pet tisuća ljudi, Isus je podigao zavjesu sa prirode i pokazao nam silu, koja stalno djeluje u našu korist. Bog svaki dan čini čudo dajući zemaljske žetve. Prirodnim sredstvima čini ono isto djelo, koje je učinio kad je umnožio hljebove za gladno mnoštvo. Čovjek obrađuje zemlju i sije sjeme, ali božanska sila čini da sjeme niče. Kiša, zrak i sunce, poslani od Boga, čine da “zemlja sama od sebe donese najprije travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu”.² Bog svaki dan hrani milione ljudskih bića zahvaljujući zemaljskoj žetvi. Pošto su ljudi pozvani da se brinu o sijanju žita i o pripremanju hljeba, i da na taj način surađuju sa Bogom, oni gube iz vida božanski udio. Oni ne daju Bogu slavu, koja pripada svetom imenu njegovom. Ono, što je posljedica njegove sile, pripisuje se prirodnim uzrocima ili ljudskim sredstvima. Slava, koja pripada Bogu, daje se čovjeku. Božji skupocjeni darovi upotrebljavaju se u sebične svrhe i postaju prokletstvo umjesto blagoslov. Bog nastoji da to sve izmijeni. On želi da se naša otupjela osjećanja probude, da bismo poznali njegovu veliku dobrotu i slavili ga zbog njegove otkrivene moći. On želi da njega poznamo u njegovim darovima, da bi nam oni bili zaista na blagoslov. To je bio cilj, koji je Krist imao kad je činio čuda. IZ 107.2

Pošto se narod nahranio, ostalo je još mnogo hrane. Ali onaj, koji raspolaže svim sredstvima beskrajne moći, dao je ovaj nalog: “Skupite komade, što su pretekli da ništa ne propadne!” Ovdje se nije radilo samo o tome da se preostali komadi stave u kotarice. U tome je bila dvostruka pouka. Ništa ne smije da se rasipa. Ne smijemo zanemariti ništa, što bi drugima moglo poslužiti na korist. Treba da pokupimo sve što može olakšati potrebe bijednih i gladnih. Ista briga treba da se vodi o duhovnim stvarima. Kad su kotarice bile napunjene preostalim komadima, prisutni su pomislili na svoje, koje su ostavili kod svojih kuća. Oni su htjeli da sačuvaju za njih jedan dio hljeba, koji je Isus blagoslovio. Sadržaj kotarica bio je podijeljen željnom mnoštvu, koje ga je raznijelo u okolne krajeve. Oni koji su učestvovali na toj svečanosti, trebalo je da drugima donesu hljeb, koji je šišao s neba da utoli glad ljudskih duša. Trebalo je da ponavljaju šta su naučili o divnim Božjim djelima. Ništa nije smjelo da se izgubi. Nijedna riječ, koja se tiče vječnog spasenja, nije smjela da padne na zemlju prazna. IZ 107.3

Čudo sa hljebovima uči nas o našoj zavisnosti od Boga. Krist, iako nije imao na raspoloženju potrebne hrane, nahranio je u pustinji pet tisuća ljudi, ne računajući žene i djecu. On nije pozvao ovo mnoštvo da pode za njim. Svi oni su sami dotrčali; ali Isus je znao, da su oni gladni i umorni, pošto su dugo slušali njegove pouke. IZ 108.1

Čin, kojim se Isus pobrinuo za trenutne potrebne ogladnjelog mnoštva, služi kao slika za važnu duhovnu pouku namijenjenu njegovim suradnicima. Krist je dao učenicima što je primio od Oca; učenici su taj dar podijelili mnoštvu, a prisutni su jedni drugima dodali hranu. Tako će oni, koji su u zajednici sa Kristom, primiti od njega hljeb života, nebesku hranu, i razdijelit će je drugima. IZ 108.2

Oslanjajući se potpuno na Boga, Isus je uzeo malu količinu hljeba, i makar da je ta količina bila nedovoljna za same učenike, on im je dao nalog da razdijele tu hranu među prisutne, umjesto da ih pozove da sami jedu. Hrana se u njegovim rukama umnožavala, i ruke učenika pružene Kristu, Hljebu života, nisu nikad bile prazne. Ovo malo hrane bilo je dovoljno za sve. I kad se mnoštvo nasitilo, pokupili su komade, koji su preostali, tada je i Krist mogao da jede sa svojim učenicima. IZ 108.3

Učenici su služili kao posrednici između Krista i naroda. U tome je veliko ohrabrenje za one, koji su danas njegovi učenici. Krist je glavno središte, izvor sve snage. Od njega njegovi učenici treba da prime svoje potrebe. Najdarovitiji, najduhovniji mogu samo dati toliko, koliko su primili. Sami od sebe ne mogu zadovoljiti nijednu gladnu dušu. Drugima možemo dati samo ono, što smo sami primili od Krista; a primiti možemo samo onda, ako i dajemo drugima; i što više dajemo, to ćemo više primiti. Tako možemo uvijek vjerovati, uzdati se, primati i davati. IZ 108.4

U našem radu za Boga mi smo u opasnosti da se suviše uzdamo u ono, što može čovjek učiniti svojim darovima i svojom vještinom. Tako gubimo iz vida velikog Vođu rada. Vrlo često onaj, koji radi za Krista, nema dovoljno probuđeno osjećanje svoje lične odgovornosti. On je u opasnosti da svoje breme olakša na račun drugih, umjesto da se osloni na onoga, koji je izvor sve snage. Kad se radi o Božjem djelu, velika je zabluda da se oslanjamo na ljudsku mudrost ili na broj. Uspjeh djela učinjenog za Krista zavisi manje od broja ili talenta a više od čestitih namjera i jednostavne vjere, iskrene i pune pouzdanja. Lične odgovornosti treba da nosimo, lične dužnosti treba da ispunimo, lične ciljeve treba da ostvarimo u korist onih, koji ne poznaju Krista. Umjesto da svoje breme natovarite na nekoga, koga smatrate darovitijim od sebe, upotrebiti svoje sposobnosti. IZ 108.5

Kad vam dođe na um pitanje: “Gdje ćemo kupiti hljeba da se nahrane ti ljudi?”, ne odgovarajte sa nevjericom. Kad su učenici čuli Spasiteljeve riječi: “Dajte im vi da jeđu!”, pred njima su se pojavile svakojake teškoće. Oni su se pitali, da li treba da idu u susjedna sela da kupe hrane. Isto tako i danas, kad svijetu nedostaje hljeba života, djeca Božja se pitaju: Hoće li dovesti nekog iz daleka da nahrani ove ljude? Ali šta kaže Krist? — “Namjestite ljude”, i tamo ih je on nahranio. Kad vas okružuju duše, kojima je potrebna pomoć, znajte da je tu i Krist. Stupite u vezu s njime. Donosite Kristu svoje ječmene hljebove. IZ 109.1

Sredstva, kojima raspolažemo, mogu izgledati nedovoljna za potrebe djela; međutim, nama će se otvoriti obilni izvori, ako samo želimo da idemo naprijed u vjeri, vjerujući u Božju moć, koja je dovoljna za sve. Ako je to Božje djelo, onda će se on postarati za sredstva, koja su potrebna da se ono dovrši. Tko se iskreno i od srca oslanja na njega, bit će nagrađen. Ono malo, što ćemo upotrebiti u službi Gospodara neba, na razuman i štedljiv način, povećat će se u samom času dijelenja. Mala količina hrane, koju je Krist držao u svojim rukama nije se smanjila, dok se gladno mnoštvo nije nahranilo. Ako pristupimo izvoru sve sile sa otvorenim rukama vjere da primimo, bit ćemo poduprti u našem radu čak usred najnepovoljnijih prilika, i bit ćemo u stanju da i drugima damo hljeb života. IZ 109.2

Gospod kaže: “Dajte, i dat će vam se!“. “Koji malo sije, malo će i požnjeti, a tko obilno sije, obilno će i požnjeti... A Bog može učiniti da je među vama izobilna svaka milost, da u svemu uvijek svega dovoljno imajući izobilujete za svako dobro djelo. Kao što je pisano: “Prosu, dade siromasima. Pravda njegova ostaje do vijeka. A koji daje sjeme sijaču, dat će i hljeb za jelo i umnožit će sjeme vaše i dat će da uzrastu plodovi pravde vaše. Da se u svemu obogatite za svaku darežljivost, koja po nama čini hvalu Bogu”.³ IZ 109.3