Isusov život
Poglavlje 19—Iscjeljenje gubavog i uzetog
Od svih bolesti poznatih na Istoku, guba je bila najstrašnija. Njena neizlječivost, zaraznost i njene strašne posljedice izazivale su strah i kod najhrabrijih. IZ 74.4
Mnogo je gubavaca živjelo u kraju gdje je Isus propovijedao. Ovi su nesretnici čuli kako se govori o djelima Mesije, i jedan zrak nade obasjavao je njihovu bijedu. Ali od vremena proroka Elizeja nije se dogodilo nijegno iscjelenje gubavoga, i zato nisu smjeli očekivati ni od Isusa da učine čudo, koje dosada nije ni za jednog čovjeka učinio. Tu se ipak nalazio jedan gubavac, čija se vjera probudila. Ali kako da se to biće isključeno iz ljudskog društva, približi Isusu, kako da se pokaže Liječniku? Hoće li Krist izliječiti njega, nesretnika, koga je pogodila po svojoj prilici Božja kazna. Ne će li ga prije prokleti, kako su to činili farizeji pa i liječnici, i ne će li mu zapovjediti da se povuče iz nastanjenih mjesta? Mislio je na sve što je čuo o Isusu. Još nitko nije u zalud tražio pomoć od njega. Jadnik je odlučio da potraži Isusa. U gradove nije smio ulaziti; možda će sresti Mesiju na kakvom brdskom putu ili kad propovijeda u polju. Poznate su mu bile sve teškoće takvog poduhvata, ali nije mu se pružila nikakva druga mogućnost. IZ 74.5
Gubavac se uputio ka Spasitelju, koji je, okružen mnoštvom, propovijedao na obali Jezera. Iako je zastao na izvjesnoj udaljenosti, ipak su do njega razgovjetno dopirale pojedine Spasiteljeve riječi. Vidio je kako Isus polaže ruku na bolesne. Vidio je kako hromi, slijepi, uzeti i mnogi drugi teški bolesnici ustaju odjednom potpuno zdravi, hvaleći Boga za svoje oslobođenje. Njegova je vjera ojačala. Pošao je naprijed. Zaboravio je na zabranu, koje se morao pridržavati, na sigurnost naroda, na strah, koji su svi osjetili, kad su ga opazili. Mislio je samo na radosnu nadu, da će ga Isus izliječiti. IZ 74.6
Pojava njegova bila je odvratna. Bolest je užasno napredovala, i strašno je bilo gledati raspadanje tijela. Ljudi su uzmicali od straha da bi iżbjegli njegov dodir. Nastalo je guranje. Neki su pokušavali da ga uklone od Isusa, ali uzalud. On nije nikoga vidio ni čuo. Nije primjećivao njihov izraz gnušanja. Gledao je samo na Božjeg Sina. Čuo je samo glas, koji je umirućima vraćao život. Približio se Isusu i bacio se pred njegove noge, uzkliknuvši: “Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti ! ”1 IZ 75.1
Isus je položio ruku na njega i rekao: “Hoću, očisti se!” IZ 75.2
Odmah se kod gubavog dogodila promjena. Njegovo je tijelo ozdravilo, njegovi živci su dobili raniju osjetljivost, a mišići čvrstoću. Gruba i ranjava koža, obilježje gube, zamijenjena je nježnom kožom kao u zdravog djeteta. IZ 75.3
Isus je zapovjedio tome čovjeku da ne razglašava čudo, koje je učinjeno na njemu, već da se odmah pokaže u hramu sa jednim darom. Ovaj će se dar primiti tek pošto svećenik pregleda darivaoca i ustanovi da je sasvim čist. Ma koliko bio nepoželjan ovaj zahtjev izliječenog, ipak se on morao podvrći pregledu, da bi se ustanovilo njegovo stanje. IZ 75.4
Pismo naglašava Isusov zahtjev da izliječeni ne govori o tome šta mu je učinjeno, nego da se odmah pokaže svećenicima. “I zaprijetivši mu odmah odasla ga, i reče mu: gledaj da nikome ništa ne kažeš, nego idi te se pokaži svećeniku, i prinesi za očišćenje svoje što je zapovjedio Mojsije za svjedočanstvo njima”. Da su svećenici znali, kako se gubavi izliječio, njihova bi ih mržnja prema Kristu nagnala da izreknu sud, koji ne bi odgovarao istini. Zato je Isus želio da se taj čovjek pokaže u hramu prije nego što tamo stigne glas o čudu. Tako će izliječeni dobiti nepristrasnu odluku i imat će pravo da se vrati svojima. IZ 75.5
Isti svećenici, koji su osudili gubavoga na izgnanstvo, posvjedočili su njegovo ozdravljenje. Njihova javno proglašena i zabijeležena odluka bila je svjedočanstvo u Kristovu korist. Izliječeni čovjek, koji je bio na osnovu izjave svećenika natrag primljen u izraelski narod, postao je živ svjedok o svome Dobročinitelju. Radosno je prinio svoj dar, hvaleći Isusovo ime. Svećenici su se uvjerili o božanskoj moći Spasitelja. Njima se pružila prilika da upoznaju istinu i da se raduju vidjelu. Ako bi odbacili ovu svje- tlost, ona bi ih za uvijek ostavila. Mnogi su zaista odbacili svjetlost; ali ipak ona nije bila uzalud; mnoga su srca bila dirnuta, iako tada to nisu pokazivala. Za vrijeme Isusovog života izgledalo je da njegovo djelo nailazi na mali odziv kod svećenika i zakonika. Kasnije poslije njegovog uznesenja, mnogi svećenici “pokoravahu se vjeri”.2 IZ 75.6
Očistivši gubavog od njegove strašne bolesti, Krist je dao sliku o svome djelu, o djelu, koje se sastoji u čišćenju ljudi od njihovih grijeha. Onaj, koji se pojavio pred Isusom, bio je “sav pokriven gubom”. Smrtni otrov je obuzeo cijelo njegovo tijelo. Učenici su pokušali da spriječe svog Učitelja, da se ne dotakne gubavoga, jer tko se gubavca dotakao, postao je nečist. Isus ne samo da se nije opoganio, već je svojim dodirom prenio na bolesnoga silu, koja oživljuje: gubavac se očistio. Tako je i sa gubom grijeha, koja je duboko ukorijenjena, smrtonosna, i koje ni jedno ljudsko sredstvo ne može očistiti. “Sva je glava bolesna, i sve srce iznemoglo. Od pete do glave nema ništa zdravo: nego uboj i modrice i rane gnojave”.3 Isus, iako nastanjen među ljudima, nije navukao na sebe nikakvu nečistotu. Njegovo prisustvo pružalo je grešniku silu ozdravljenja. Svakome, tko se bacio pred njegove noge, moleći vjerom: “Gospode, ako hoćeš možeš da me očistiš”, on je odgovorio: “Hoću očisti se!” IZ 76.1
Isus nije odmah ozdravljao one, koji su to od njega tražili. Ali gubavac je dobio milost čim je zatražio. Kada se molimo za zemaljska dobra, naša molitva ne će biti odmah uslišena, i može se dogoditi da nam Bog ne da baš ono što tražimo. Drukčije je kada se molimo za oslobođenje od grijeha; Isus je uvijek gotov da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i da nam omogući da živimo svetim životom. Krist se “sam dade za grijehe naše, da nas izbavi od sadašnjega svijeta zloga, po volji Boga i Oca našega”.4, “I ovo je sloboda, koju imamo k njemu, da ako što molimo po volji njegovoj, posluša nas. I kad znamo, da nas sluša, štogod molimo, znamo da će nam dati, što ištemo u njega”. “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše i očisti nas od svake nepravde”.5 IZ 76.2
Istu istinu propovijedao je Krist ozdravljenjem uzetoga iz Kapernauma. Ovo čudo imalo je cilj da pokaže da on ima vlast da oprašta grijehe. Iscjelenje uzetoga služi takođe da objasni druge važne istine. Ono je izvor nade i ohrabrenja. Ono takođe sadrži jednu opomenu u vezi sa optužbama farizeja. IZ 76.3
Uzeti, kao i gubavi, izgubio je svu nadu na ozdravljenje. Bolest ovog čovjeka bila je posljedica grešnog života, i grižnja savjesti je još više zagorčavala njegove patnje. Mnogo vremena ranije obraćao se on firizejima i liječnicima, nadajući se da će dobiti neko olakšanje u svojim fizičkim i moralnim patnjama. Ali ovi su hladno odgovorili, da je njegov slučaj neizliječiv, i propustili su ga Božjem gnjevu. Farizeji su smatrali nevolje posljedicom božanskog negodovanja, i uvijek su se držali po strani od bolesnih i nevoljnih. Međutim, ovi koji su se gradili toliko svetima, često su bili mnogo više grešni nego nevoljni, koje su osuđivali. IZ 76.4
Uzeti, potpuno nemoćan i utonuo u očajanje, nije vidio nikakvu mogućnost pomoći. I evo, ljudi mu govore o divnim Isusovim djelima. Kazali su mu da su i drugi, grešni i bolesni kao i on, ozdravili; i čak su se gubavi očistili. Prijatelji, koji su mu o tome pričali, uvjeravali su ga da i on može ozdraviti, ako uspije da se približi Isusu. Ali sjećanja na uzrok njegove bolesti potislo je tu nadu. On se bojao da sveti Liječnik možda ne će htjeti ni da podnese njegovo prisustvo. IZ 77.1
Međutim ovaj je čovjek manje težio za ozdravljenjem tijela negoli za oproštenjem svojih grijeha. Kad bi samo mogao vidjeti Isusa, kad bi dobio uvjerenje da su mu grijesi oprošteni, i kad bi dobio nebeski mir, bio bi gotov da živi ili umre, kako je Božja volja! Oh, kada bi ja mogao doći pred njega! uzdisao je umirući bolesnik. Vremena nije bilo za gubljenje. Njegovo izmučeno tijelo je već pokazivalo znake raspadanja. On je zamolio svoje prijatelje, da ga na njegovoj postelji odnesu ka Isusu. Ovi su na to radosno pristali. Ali naroda je bilo toliko oko kuće i u kući, da se bolesnik i njegovi prijatelji nisu mogli približiti Isusu niti ga čuti. IZ 77.2
Isus je propovijedao u Petrovoj kući. Učenici su po svome običaju takođe bili kraj njega. Farizeji i zakonici, iz svih sela Galileje, Judeje i Jeruzalema, došli su da uhode Isusa, tražeći razloga da bi ga optužili. Osim njih, tu je bilo revnih i iskrenih duša, ali takođe radoznalih i nevjernih. Tu su se nalazili predstavnici raznih narodnosti i raznih društvenih slojeva. “I sila Gospodnja iscjelivaše ih”. Duh Božji lebdio je nad zborom, ali ga farizeji i zakonici nisu primjećivali. Oni nisu osjećali nikakvu potrebu, zato nije bilo tu ozdravljenja za njih. “Napuni gladne blaga, i bogate otpusti prazne”.6 IZ 77.3
Oni, koji su nosili uzetoga, uzalud su pokušali da prokrče put kroz gomilu. Bolesnik je gledao oko sebe s neiskazanom strepnjom. Kako da se odrekne nade, kad je pomoć, koju je tako dugo očekivao, tako blizu? Zamolio je prijatelje, da ga podignu na krov kuće, i kroz jedan otvor spustili su ga pred Isusove noge. Govor je bio prekinut. Spasitelj je posmatrao žalosno lice okrenuto bojažljivo k njemu i vidio je kako oči, uprte u njega, mole pomoć. On ih je razumio: sam on je privukao k sebi tog čovjeka, koga su mučili nemir i sumnja. Dok je uzeti bio još kod kuće, Spasitelj je već govorio njegovoj savjesti. Kad se pokajao od savojih grijeha i kad je povjerovao da ga božanska sila može izliječiti, Spasitelj je počeo ulije- vati u njegovo gladno srce svoju oživlavajuću milost. Isus je vidio, kako se kod tog čovjeka budi znak vjere; vidio je kako ta vera raste i postaje uvjerenije da je on jedina nada grešnika; vidio je, kako ta vjera postaje čvršća pri svakom novom naporu da dođe k njemu. IZ 77.4
Spasitelj je tada progovorio, i njegove su riječi zvučale u ušima bolesnika kao veličanstvena muzika: “Čovječe, opraštaju ti se grijesi”. I gle duša bolesnikova oslobađa se očajanja; mir oproštenja ulazi u njega i otsjajiva na njegovom licu. Njegovih bolova nestaje, cijelo se njegovo biće mijenja. Uzeti je ozdravio! Grešniku su oprošteni grijesi. IZ 78.1
Jednostavnom vjerom primio je Isusove riječi kao obećanje novog života. Ništa više nije tražio. Osjećao je toliko blaženstvo da to nije mogao ni iskazati. Nebeska svjetlost obasjala je njegovo lice, i strah je obuzeo sve prisutne, koji su posmatrali taj prizor. IZ 78.2
Rabini su nestrpljivo očekivali da vide, kakav će stav zauzeti Isus. Sjećali su se kako je ovaj bolesnik tražio pomoć od njih, kako su mu porušili svaku nadu na ozdravljenje, uskratili svako saučešće. Ni to im nije bilo dovoljno: kazali su mu da je zbog svojih grijeha pod Božjim prokletstvom. Toga su se sjetili kad su vidjeli pred sobom bolesnoga. Primjetili su sa kolikim interesovanjem prate svi ovaj prizor, i osjećali su užasan strah videći da gube utjecaj nad narodom. Krist je rekao da se uzetom opraštaju grijesi. Farizeji su smatrali ove riječi kao hulu na Boga, i smatrali su to kao dovoljan grijeh da Isusa osude. IZ 78.3
Kazali su u svom srcu: “Ovaj huli na Boga, jer tko može opraštati grijehe osim jedini Bog”? IZ 78.4
Strogi Isusov pogled prisilio je ove ljude da šute: “Zašto zlo mislite u srcima svojima? Jer šta je lakše reći: opraštaju ti se grijesi ili reći: ustani i hodi? Ali da znate da vlast ima Sin čovječiji na zemlji opraštati grijehe, reče uzetome: ustani! uzmi svoju postelju i idi svojoj kući”. IZ 78.5
Onaj, koga su na postelji donijeli Isusu, stajao je pred njime na snažnim i čvrstim nogama. Njegovim žilama počela je da struji oživljavajuća krv. Svaki je organ njegovog tijela oživio. Pojavilo se rumenilo zdravlja mjesto smrtnog bljedila. “I odmah ustade pred njima, i uze na čemu ležaše i otide kući svojoj hvaleći Boga. Svi se začudiše i hvaljahu Boga, i puni straha govorahu: Čuda se nagledasmo danas!” IZ 78.6
O divna Kristova ljubavi, koja se spuštaš da liječiš grješne i nevoljne, da ublažavaš boli čovječanstva, koje pati! O čudesna silo, koja pomažeš ljudskoj djeci. Tko može još da sumnja u vijest spasenja? Tko može da bude ravnodušan prema milosti Spasitelja, punog saučešća? IZ 78.7
Potrebna je bila stvaralačka moć da se povrati zdravlje tom tijelu koje se već, takoreći, raspadalo. Isti glas, koji je zapovjedio da uđe život u čovjeka stvorenog od praha zemaljskog, zapovjedio je da se pojavi život u uzetome na samrti. Ista sila, koja je dala život tijelu, obnovila je srce. Onaj koji kod stvaranja “progovori i postade”, koji “zapovjedi i pokaza se”, dao je život i ovoj duši, mrtvoj zbog prijestupa i grijeha. Ozdravljenje tijela bilo je dokaz one sile, koja je obnovila srce. Krist je zapovjedio uzetome da ustane i ide. “Da znate”, rekao je on, “da Sin čovječji ima vlast opraštati grijehe”. IZ 78.8
Uzeti je našao u Kristu zdravlje duše i tijela. Duhovnom ozdravljenju je slijedilo fizičko ozdravljenje. Ovu pouku ne treba da izgubimo iz vida. I danas hiljade njih trpe od fizičkih bolesti, koji, kao uzeti, čeznu za glasom: “Opraštaju ti se grijesi!” Teret grijeha, sa svojim nemirom i nezadovoljenim željama, jeste izvor njihovih bolesti. Oni ne mogu naći olakšanje, dok ne dođu ka Liječniku duša. Mir, koji samo on može dati, pružit će snagu duši i zdravlje tijelu. IZ 79.1
Isus je došao “da raskopa djela đavolska”. U njemu “bješe život”. On je rekao: “Ja dođoh da imaju život i izobilje”. On je “Duh koji oživljava”.7 On i danas ima istu vlast da daje život, kao i u vrijeme kada je na zemlji liječio bolesne i davao oproštenje grešnicima. “On ti prašta sve grijehe i iscjeljuje sve bolesti tvoje”.8 IZ 79.2
Onima, koji su prisustvovali ozdravljenju uzetoga, činilo se, kao da se nebo otvorilo, da im otkrije slavu boljeg svijeta. Kad je čovjek koji je tog časa ozdravio, prolazio kroz mnoštvo, hvaleći na svakom koraku Boga i noseći radosno svoju postelju, narod je u strahu uzmaknuo, da mu načini prolaz; i svatko je šapnuo svome susjedu: “Danas se nagledasmo čuda!” IZ 79.3
Farizeji, nijemi od čuđenja, videći da im je izmakla prilika da svoja zla osjećanja uliju u narod, osjetili su da su pobjeđeni. Bili su napušteni, jer divno djelo, koje je učinjeno u korist toga čovjeka, koga su oni prepustili Božjem gnjevu, učinilo je velik utisak na narod. Ovi su učitelji vidjeli da Krist ima vlast, koju su pripisivali samo Bogu. Ostali su zbunjeni i postiđeni, osjećajući, iako to nisu htjeli priznati, prisustvo jednog višeg Bića, čije dostojanstvo i dobrota stoje u tolikoj suprotnosti sa njihovom nadutošću. Sto im je jasnije bilo da Isus ima na zemlji vlast opraštati grijehe, to su se s većom upornošću držali svog nevjerstva. Izašli su iz Petrove kuće, gdje su upravo prisustvovali ozdravljenju uzetoga, i otišli da stvore novu zavjeru, kako da ušutkaju Božjeg Sina. IZ 79.4
Najteže i najzastarjelije fizičke bolesti nisu mogle odoljeti Kristovoj sili; ali bolest duše pokazala se mnogo upornijom kod onih, koji su zatvorili oči da ne vide svjetlost. Guba i uzetost nisu bile toliko strašne kao fanatizam i nevjerovanje farizeja. IZ 79.5
U kući uzetoga bila je velika radost, kad se on vratio zdrav, noseći na leđima postelju, na kojoj su ga malo prije polako odnijeli. Ljudi su se skupili oko njega sa suzama zahvalnicama; nisu mogli da vjeruju svojim očima. On je pred njima stajao potpuno zdrav. Njegove ruke, ranije bespomoćne, pokoravale su se njegovoj volji. Njegova suha i mlitava koža postala je svježa i rumena. Išao je čvrstim, slobodnim korakom. Njegovo je lice izražavalo radost i nadu, a tragove grijeha i stradanja zamijenio je izraz čistote i mira. Radosne pjesme hvale penjale su se ka Bogu iz ove kuće, i Bog se slavio kroz svoga Sina, koji je obeshrabrenome vratio nadu i iznemoglome zdravlje. Ovaj čovjek je bio gotov, kao i njegova porodica, da svoj život preda Kristu. Nikakva sumnja nije uznemiravala njihovu vjeru, nikakvo nevjerstvo nije slabilo njihovu odanost onome, koji je donio radost ovoj tužnoj kući. IZ 79.6