Isusov život

14/60

Poglavlje 14—Razgovor sa Nikodemom

Nikodem, ugledan član izraelskog Sinedriona, zauzimao je povjerljiv položaj u jevrejskom narodu. On je bio vrlo obrazovan i izvanredno obdaren čovjek. Kao i mnogi drugi, i on je bio dirnut Isusovom naukom. Iako bogat, učen i uvažavan, on je osjećao neobičnu privlačnost prema jednostavnom Nazarećaninu, Nauka iz Spasiteljevih ustiju duboko ga je dirnula i on je želio, da više sazna o tim divnim istinama. IZ 54.1

Krist je svojim autoritetom, koji je došao do izražaja prilikom čišćenja hrama, izazvao odlučnu mržnju od strane svećenika i poglavara. Nisu mogli trpjeti toliku smjelost kod jednog neznatnog Galilejca. Njihov je cilj bio, da učine kraj njegovom djelu. Ali svi se nisu u tome slagali. Neki su se bojali da se usprotive onome, koga je tako jasno pokretao Duh Božji. Oni su se sjećali, kako su proroci bili ubijani samo iz razloga, što su korili izraelske vođe zbog njihovih grijeha. Znali su, da je jevrejsko ropstvo pod neznabožačkim narodima, bilo posljedica njihove upornosti u odbacivanju ukora, koje im je Bog slao preko proroka. Bojali su se, da će svećenici i poglavari svojom zavjerom protiv Krista poći putem svojih otaca i time navući novu nesreću na narod. Nikodem je bio istog mišljenja. Prilikom jednog savjetovanja u Sinedrionu, kad se raspravljalo o mjerama, koje treba preduzeti protiv Isusa, Nikodem je savjetovao da budu pažljivi i umjereni. Naglašeno je, ako je Isus zaista poslan od Boga, onda je opasno odbacivati njegove opomene. Svećenici se nisu usudili omalovažavati taj savjet, te neko vrijeme nisu preduzimali otvorene mjere protiv Isusa. IZ 54.2

Otkako je slušao Isusa, Nikodem je pažljivo proučavao proročanstva koja su se odnosila na Mesiju. Što je više proučavao, to je jače bilo njegovo uvjerenje, da je Isus zaista Mesija, koji treba da dođe. Kao i mnogi drugi u Izraelu, bio je vrlo žalostan zbog oskrvnjenja hrama. Bio je svjedok prizora, kad je Isus izagnao iz predvorja hrama kupce i prodavače i izliječio bolesne; vidio je njihove radosne oči i čuo je njihovo zahvaljivanje; i on više nije mogao sumnjati da je Isus iz Nezareta zaista Božji poslanik. IZ 54.3

On je mnogo želio da se sastane sa Isusom, ali se nije usudio da to učini javno. Za Jevrejina njegovog položaja bilo bi poniženje pokazivati naklonost prema učitelju do sada još tako malo poznatom. Ako bi Sinedrion saznao za tu posjetu, on bi ga ismijao i sigurno bi ga za to ukorio. Zato je Nikodem odlučio da potraži Isusa tajno; to je učinio takođe iz razloga, da drugi ne bi pošli za njegovim primjerom. Saznavši za Isusovo usamljeno mjesto na Maslinskoj gori, čekao je, dok se spustio mrak, zatim je pošao da ga nađe. IZ 54.4

U Kristovom prisustvu Nikodem je osjećao naročita bojažljivost, koju je pokušavao prikriti ukočenim i dostojanstvenim držanjem. “Rabi”, rekao je on, “znamo da si ti učitelj od Boga došao, jer nitko ne može da čini čudesa ovih, koja ti činiš, ako nije Bog s njime”.1 Govoreći o Kristovom vanrednom učiteljskom daru, pripremao je teren za povjerljiv razgovor. On je želio da izrazi svoje povjerenje u Isusa i da kod njega takođe izazove povjerenje. IZ 55.1

Umjesto da odgovori na taj pozdrav, Isus je upro oči u svog sagovornika, kao da čita njegovu dušu. U svojoj beskrajnoj mudrosti gledao je pred sobom dušu žednu istine. Znao je svrhu Nikodemove posjete i želio je da utvrdi uvjerenje, koje je već našlo mjesto u njegovim mislima. Pristupajući odmah predmetu, rekao mu je svečanim ali i ljubaznim glasom: “Zaista, zaista ti kažem, ako se tko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božjega”.2 IZ 55.2

Nikodem je došao Isusu s namjerom, da s njim raspravlja, ali Isus ga jednostavno upućuje na osnovno načelo istine. On je Nikodemu rekao, da mu nije toliko potrebno teorijsko znanje, koliko duhovno preporođenje; nije potrebno da zadovolji svoju radoznalost, već je potrebno da ima novo srce; prije nego što može ocijeniti nebeske stvari, potrebno je da primi novi život odozgo. Dok se ne dogodi ova promjena, koja stvara sve novo, dotle je uzaludna svaka rasprava o njegovom autoritetu i njegovom djelu. IZ 55.3

Slika o novom rođenju, kojom se Isus poslužio, nije bila Nikodemu sasvim nova. Često su obraćenike, koji su se iz neznaboštva, obraćali jevrejsku vjeru, upoređivali s novorođenom djecom. On je, dakle, morao da razumije da Isusove riječi ne treba doslovno shvatiti. Ali je vjerovao, da time, što je rođen kao Izraelac, ima pravo na Božje carstvo. Nije osjećao potrebu kakve promjene. Zato su ga Isusove riječi veoma iznenadile. Oneraspoložilo ga je, što Isus ovaj primjer novorođenja primjenuje direktno na njega. Farizejska oholost borila se protiv iskrene želje za poznanjem istine. Čudio se, što Isus ne vodi računa o njegovom položaju u Izraelu. IZ 55.4

U svome čuđenju, on je malo podrugljivo odgovorio: “Kako se može čovjek roditi kad je star?” Kao toliki drugi, kad istina dira njihovu savjest, on je dokazao da tjelesan čovjek ne može primiti što je od Duha Božjeg. Ništa se u njemu ne odaziva duhovnim stvarima, jer duhovne stvari treba duhovno razgledati. IZ 55.5

Isus ne odgovara dugim protivdokazivanjem. Podignuvši ruku dostojanstveno, ponovio je odlučno istu istinu: “Zaista, zaista ti kažem, ako se čovjek ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božje”. Nikodem, uvjeren da se nalazi pred onim, koga je Ivan Krstitelj objavio, shva- tio je da je Isus mislio na krštenje vodom i na obnovljenje srca Duhom Svetim, IZ 55.6

Isus je nastavio: ”Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođena od Duha, duh je”. Srce je po prirodi pokvareno; a “kako će iz uprljanog bića, čovjek čist izaći? To nipošto ne može da bude!”3 Nikakav ljudski lijek ne može pomoći duši, koja je sagriješila. “Jer je tjelesno mudrovanje neprijateljstvo Bogu, jer se ono ne pokorava zakonu Božjem, niti može”. “Jer iz srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svjedočanstva, klevete”.4 Da bi voda, koja izvire iz srca, bila čista, treba da i njen izvor bude čist. Onaj koji pokušava da ličnim djelima zadobije nebo, taj preduzima nemoguće. Spasenje se ne postiže religioznim propisima ili spoljašnjom pobožnošću. Kršćanski život nije preinačenje ili popravljanje starog života: to je promjena života. Potrebno je da čovjek umre svome “ja” i grijehu, i da otpočne sasvim nov život. Ta se promjena postiže samo moćnim djelovanjem Duha Svetoga. IZ 56.1

Nikodem je još bio zbunjen. Isus se tada poslužio slikom vjetra da bi objasnio djelovanja Svetog Duha: “Vjetar duva, gdje hoće; šum njegov čuješ, ali ne znaš otkuda dolazi i kuda ide. Tako je kod svakog, koji je rođen od Duha”. IZ 56.2

Kad vjetar duva u grane drveća, čuje se šum lišća i cvjetova; ali, on ostaje nevidljiv, i nitko ne zna odakle dolazi i kuda ide. Tako Duh Sveti djeluje na srce. Njegovo djelovanje ne možemo bolje objasniti nego kretanjem vjetra. Ako netko ne može označiti vrijeme i točno mjesto svog preporođenja, ako ne može da se sjeti svih okolnosti u toku obraćenja, to još nije dokaz da nije obraćen. Sredstvima, koja su nevidljiva kao vjetar, Krist stalno djeluje na srce. Malo pomalo, gotovo nesvijesno, duša prima utiske, koji je privlače Kristu. Te utiske prima razmišljanjem o njemu, čitanjem Svetog pisma ili slušanjem riječi propovjednika. Iznenada, poslije jednog direktnog poziva Duha, duša se radosno predaje u Isusove ruke. Neki takvo obraćanje smatraju iznenadnim obraćanjem, ustvari, ono je rezultat polakog, strplivog i dugog djelovanja Božjeg Duha. IZ 56.3

Lako je vjetar nevidljiv, njegovo je djelovanje vidljivo i osetljivo. Tako ce se i djelovanje Duha na dušu otkriti u svakom djelu onoga, koji je Iskusio njegovu spasonosnu moć. Kad Duh Sveti zauzme srce, život se preobražava. Čovjek napušta grešne misli, odriče se zlih djela; ljubav, poniznost i mir dolaze na mjesto gnjeva, zavisti i svađe. Radost zamjenjuje žalost, i lice otsjajiva nebeskom svjetlošću. Nitko ne primjećuje ruku, koja je oduzela teret, niti može da vidi svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov se spušta, kad se duša vjerom predaje Bogu. Tada sila, koju ljudsko, oko ne može vidjeti, stvara novo biće po Božjem obličju. IZ 56.4

Nemoguće je ograničenom umu shvatiti djelo otkupljenja. Njegova tajna nadmašuje ljudsko znanje; ipak onaj, koji prelazi iz smrti u život, zna da je božanska stvarnost. Početak otkupljenja možemo ovdje poznati kroz lično iskustvo, a njegove posljedice dopiru u vječnost. IZ 57.1

Dok je Isus govorio, nekoliko zrakova istine prodrlo je u Nikodemov um. Njegovo je srce osjetilo blagi utjecaj Svetoga Duha, koji osvaja. Ali on još nije potpuno shvatio Spasiteljeve riječi. Njega je više interesovao način novorođenja negoli potreba novorođenja. “Kako je to moguće”? pitao je on sa čuđenjem ... IZ 57.2

“Ti si učitelj u Izraelu i to ne razumiješ”? odgovorio je Isus. Sigurna čovjek, koji je imao dužnost da poučava narod u vjeri, trebalo je da poznaje tako važne istine. Isusove riječi bile su Nikodemu pouka da skromnije misli o sebi, budući da mu najjasnije istine nisu bile poznate. Isus je govorio takvim svečanim dostojanstvom, a svojim glasom i pogledom izražavao tako duboku ljubav, da se Nikodem nije uvrijedio uvidjevši svoje bijedno stanje. IZ 57.3

Nikodema je zbunilo, kad mu je Isus objasnio da je njegov zadatak da osnuje duhovno carstvo, a ne zemaljsko. Primjetivši to, Isus je dodao: “Ako ne vjerujete kad vam govorim o zemaljskim stvarima, kako ćete vjerovati, kad vam govorim o nebeskim”? Ako Nikodem nije bio u stanju da shvati Kristovu nauku o djelovanju Božje milosti na ljudsko srce, kako će onda shvatiti prirodu njegovog slavnog nebeskog carstva? Ako ne shvata Kristovo djelo na zemlji, kako će shvatiti njegovo djelo na nebesima? IZ 57.4

Nikodem je bio privučen Kristu. Pošto je saslušao Spasiteljevo tumačenje o novorođenju, želio je da se ta promjena izvrši u njemu. Kako je to moguće izvršiti? Na to neizgovoreno pitanje Isus je odgovorio: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako se mora podići i Sin čovječji. Da nijedan, koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni”. IZ 57.5

Ovdje se Nikodem osjećao na poznatom zemljištu. Simbol podignute zmije objašnjavao mu je Spasiteljevo djelo. Kad su djeca Izraelova umirala od ujeda vatrenih zmija, Bog je rekao Mojsiju da načini zmiju od mjedi i da je podigne usred zbora. Tada je cijelom narodu bilo objavljeno, da će svaki, koji pogleda u zmiju, ostati u životu. Narod je znao, da zmija nema u sebi moć da im pomogne. To je bio samo simbol, koji je ukazivao na Krista. Kao što je zmija od mjedi, načinjena prema otrovnim zmijama, bila podignuta radi njihovog ozdravljenja, tako Isus, koji je došao “u obličju tijela grešnoga”, bio je njihov Spasitelj. Mnogi Izraelci su smatrali, da ih žrtve mogu osloboditi od grijeha. Bog je želio da ih pouči da žrtve nemaju veću vrijednost od mjedenih zmija. Trebalo je da ih one upute na Spasitelja. Da bi ozdravili od rana ili da bi se oslobodili od svojih grijeha, potrebno je samo jedno: pokazati vjeru u Dar Božji. Treba da u njega gledaju, i bit će živi. IZ 57.6

Oni, koji su bili ujedeni od zmija, mogli su oklijevati da podignu pogled; mogli su sumnjati u djelotvornost podignute zmije; mogli su za to tražiti naučno objašnjenje. Ali nije im bilo dato nikakvo razjašnjenje. Božjoj riječi, izgovorenoj preko Mojsija, moralo se pokloniti povjerenje i poslušnost. Svako protivljenje, donosilo je smrt neposlušnima. IZ 58.1

Prepiranjem i raspravama, duša ne dolazi do poznanja istine niti do posvećenja. Mi moramo gledati u Krista, i živjet ćemo. Nikodem je vjerno primio ovu pouku. Sada je počeo da istražuje Pismo sa većim uspjehom, jer on sada više nije tražio ljudsku nauku, nego božanski život za svoju dušu. On se od sada dao više voditi Duhom Svetim, i počeo je da gleda carstvo Božje u duhu. IZ 58.2

“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako se mora podići i Sin čovječji, i svaki koga je zmija ujela, to jest grijeh prevario, treba da pogleda na Krista i živjet će. “Gle Jagnje Božje, koje uzima na sebe grijehe sveta”.5 Svjetlost sa križa Golgote otkriva Božju ljubav. Njegova ljubav nas privlači k njemu. Ako joj se ne odupiremo, ona će nas privući k podnožju križa u pokajanju zbog grijeha, koji su razapeli Spasitelja. Tada Duh Božji, kroz vjeru, stvara u duši nov život. Misli i želje podvrgavaju se Kristovoj volji. Misli i srce obnavljaju se po obličju onog, koji radi u nama da sve pokori sebi. Tada se zakon Božji upisuje u naše misli i srce, i mi možemo kazati sa Kristom: “Hoću činiti volju tvoju, Bože moj, zakon je tvoj meni u srcu”.6 IZ 58.3

U svom razgovoru sa Nikodemom, Isus je izložio plan spasenja kao i djelo, koje je došao da izvrši u svijetu. Ni u jednom kasnijem govoru Isus nije tako potpuno opisao djelo, koje treba da se izvrši u srcu onih, koji će naslijediti nebesko carstvo. Sasvim u početku svoje službe, on je s tom istinom upoznao jednog člana Sinedriona, čiji je Duh bio sposoban da prima, i kome je bilo povjereno da poučava narod. Ali izraelski poglavari nisu pokazivali volju da prime svjetlost. Videći to, Nikodem je sakrio istinu u svoje srce, i za vrijeme od tri godine nije se vidjelo od nje mnogo ploda. IZ 58.4

Ali Isus je znao u kakvu je zemlju posijao sjeme. Riječi, koje je noću izgovorio samo pred jednim slušaocem na usamljenom mjestu, nisu bile izgubljene. Nikodem nije odmah javno priznao Krista, ali je pratio njegov život i ispitivao njegovu nauku. Više puta na sjednicama Sinedriona osujetio je planove svećenika, koji su htjeli da pogube Krista. I kad je najposlije Krist bio podignut na križ, Nikodem se sjetio pouke sa Maslinske gore: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako se mora podići i Sin čovječji, da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni”. Ovaj tajni razgovor osvijetlio je njemu križ Golgote, i on je prepoznao u Isusu Otkupitelja svijeta. IZ 58.5

Poslije Gospodnjega uznesenja, kad su se učenici razbježali zbog progonstva, Nikodem je hrabro stupio naprijed. Svojim bogatstvom izdržavao je crkvu, koja se rađala, za koju su Jevreji mislili da ne će nadživjeti Kristovu smrt. Onaj, koji je bio tako oprezan i kolebljiv, pokazao se u danima opasnosti čvrst kao stijena; hrabrio je vjeru učenika i davao je svoje bogatstvo za širenje evanđelja. Oni, koji su ga nekad poštovali, sada su ga izrugavali i progonili. On je osiromašio u zemaljskim dobrima, ali vjera, koja se u njemu rodila, za vrijeme tog noćnog razgovora sa Isusom, nije nikad oslabila. IZ 59.1

Nikodem je Ivanu ispričao sadržaj tog noćnog razgovora, i on ga je zabilježio za pouku milionima. Istine, koje iz njega proističu, imaju danas istu važnost kao u onoj svečanoj noći na brdu pokrivenom tamom, gdje je jevrejski učitelj došao da se raspita o putu života kod poniznog Učitelja iz Galileje. IZ 59.2