Isusov život
Poglavlje 13—Isus izgoni trgovce iz Hrama
“Poslije toga siđe u Kapernaum, on i mati njegova, i braća njegova i učenici njegovi; i ondje ostadoše nekoliko dana. I blizu bješe Pasha jevrejska, i iziđe Isus u Jeruzalem”.1 IZ 49.1
Na tom putu Isus se pridružio jednoj većoj grupi ljudi, koja je putovala u glavni grad. On još nije javno obznanio svoje djelo, zato se mogao neprimjetno pomiješati s gomilom. U tim prilikama često je predmet razgovora bio o dolasku Mesije, na koga je Ivan privukao pažnju. S velikim oduševljenjem govorilo se o nadi ponovne nacionalne veličine. Isus je znao da se te nade ne će ostvariti, jer su zasnovane na pogrešnom tumačenju Pisma. On je uložio mnogo truda, da bi objasnio proročanstva i da bi ljude potaknuo na temeljito proučavanje Božje riječi. IZ 49.2
Jevrejski poglavari učili su narod, da će u Jeruzalemu biti poučen, kako treba da služi Bogu. Tamo se za vrijeme Pashe skupljalo mnogo ljudi iz svih krajeva Palestine, i čak iz najudaljenijih krajeva. Predvorje hrama bilo je puno šarolikog svijeta. Mnogi nisu mogli sa sobom donijeti žrtve, koje je trebalo da prinesu kao simbol velike Žrtve. Da im se pomogne, životinje su mogli kupiti i prodati u spoljašnjem dijelu dvorišta. Ovdje su se ljudi skupljali da pribave svoje darove. Ovdje se mijenjao strani novac za sveti novac hrama. IZ 49.3
Trgovci su tražili pretjerane cijene za prodane životinje, a svoju zaradu su dijelili sa svećenicima i starješinama. Tako su se ovi bogatili na štetu naroda. Oni su ga učili, da će Božji blagoslov biti na njihovoj djeci i zemlji, samo ako prinesu žrtve. Na taj način mogli su tražiti visoke cijene za žrtve, jer ljudi, koji su došli iz tako dalekih krajeva, nisu htjeli da se vraćaju kući ne prinijevši žrtvu radi koje su došli. IZ 49.4
Za vrijeme Pashe prinosilo se mnogo žrtava, i prodaja je bila velika. Bučno komešanje, koje je tu vladalo, naličilo je više na marveni sajam, negoli na sveti Božji hram. Čulo se pogađanje kupaca i prodavača, mukanje goveda, blejanje ovaca, gukanje golubova, zveckanje novca. Zbrka je bila tako velika, da je uznemiravala vjernike u pobožnosti; a molitve upućivane Svevišnjem gubile su se u buci. Jevreji su se ponosili svojom pobožnošću. Ponosili su se takođe hramom, i svaku riječ protiv njega smatrali su hulom; naročito su bili strogi u izvršivanju obreda, ali ljubav prema novcu je ušutkavala njihove obzire. Nisu uviđali koliko su se udaljivali od prvobitnog cilja službe, koju je sam Bog uspostavio. IZ 49.5
Kad je Gospod sišao na Sinaj, to je mjesto bilo posvećeno njegovim prisustvom. Mojsije je primio nalog da postavi ograde oko brda i da ga posveti. Gospod je dao ovu opomenu: “Čuvajte se, da ne stupite na goru, i da se ne dotaknete kraja njezina. Tko se god dotakne gore, bit će pogubljen. Ne će se na njega ruka metnuti, nego će se kamenovati ili ustrijeliti. Bila to životinja ili bio čovjek, ne će ostati u životu”.2 Time je Bog dao pouku, da je svako mjesto, gde se on otkriva, sveto mjesto. Pristupe hramu trebalo je smatrati svetima, ali ljubav prema dobitku je učinila, da se na sve to zaboravilo. IZ 50.1
Kao Božji predstavnici među ljudima, svećenici i starješine trebalo je da isprave zloupotrebu u dvorištu hrama, i da daju narodu primjer poštenja i saučešća. Umjesto da traže svoju korist, rebalo je da proučavaju prilike i potrebe vjernika, i da budu gotovi da pomognu onima, koji nisu imali sredstava da kupe stvari potrebne za žrtve. Ali su oni zanemarili svoju dužnost, jer je lakomstvo otvrdnulo njihova srca. IZ 50.2
Na tu svetkovinu dolazilo je mnogo nevoljnih, bijednih i žalosnih. Tu je bilo slijepih, hromih, gluhih i takvih, koje su nosili na nosilima. Neki su bili toliko siromašni, da nisu bili u stanju da nabave dar za Gospoda, toliko siromašni, da nisu mogli kupiti čak ni potrebnu hranu. Svećenici su svojim izjavama samo žalostili ove duše. Oni su se hvalili svojom pobožnošću, nazivali se čuvarima naroda; ali u njima nije bilo ni trunke saučešća ili samilosti. Uzalud su se njima tužili siromašni, bolesni, i oni koji su bili na samrti. Njihovo stradanje nije budilo nimalo saučešća u srcima svećenika. IZ 50.3
Ušavši u hram, Isus je jednim pogledom obuhvatio čitav prizor. Vidio je nepoštene pogodbe, primjetio je žalost siromaha, koji su mislili da ne mogu dobiti oproštenje grijeha bez prolijevanja krvi. Vidio je spoljašnje dvorište pretvoreno u mjesto obične trgovine. Sveti ograđeni prostor pretvorili su u veliku mjenjačnicu. IZ 50.4
Krist je vidio u čemu treba sprovesti reformu. Narodu su bile nametnute mnoge ceremonije, a nije bio poučavan o značenju tih obreda. Ljudi su prinosili žrtve, a nisu znali da te žrtve predstavljaju savršenu žrtvu. Sada je ovdje stajao, a nije bio prepoznat i počašćen, onaj na koga su upućivale sve ove simboličke žrtve. On je znao njihovo simboličko značenje, i vidio je kako su sada te žrtve izopačene i pogrešno tumačene. Duhovno bogosluženje je skoro sasvim nestalo. Nikakva veza više nije spajala svećenike i starješine s njihovim Bogom. Kristovo djelo bilo je da uspostavi sasvim drukčije bogosluženje. IZ 50.5
Stojeći na pragu hrama Krist je pronicljivim pogledom otkrio sve što je bilo pred njime. Njegovo proročko oko ronilo je u budućnost: pred njim su prolazile godine, vjekovi i hiljade godina. On je predviđao kako će svećenici i poglavari uskraćivati nevoljnima njihova prava, i kako će braniti da se siromašnima propovijeda evanđelje. Vidio je kako će Božju ljubav sakrivati pred grešnicima, i kako će se od njegove milosti načiniti trgovina. Dok je posmatrao taj prizor, njegovo je lice izražavalo ogorčenje, vlast i silu. Pažnja svih bila je skrenuta na njega. Na njemu su se zaustavile oči onih, koji su se bavili nečasnom trgovinom. Oni se nisu mogli osloboditi njegovog pogleda. Osjećali su da taj čovjek čita njihove najtajnije misli i otkriva njihove sakrivene pobude. Neki su pokušavali da sakriju svoja lica, kao da su na njima napisana nedjela, ne želeći da ih čitaju ispitivačke oči. IZ 51.1
Buka je prestala. Prestala je zveka novca, i utihnuo je glas onih, koji su se cjenkali. Jedan trenutak vladala je mrtva tišina. U prisutne je ušao strah. Činilo se kao da stoje pred Božjim sudom, gdje treba da odgovaraju za svoja djela. Gledajući na Krista, primjetili su da se kroz njegovu ljudsku prirodu otkriva božanstvo. Veličanstvo neba stajalo je kao Sudac posljednjeg dana: istina, ne još obučen u slavu, koja će ga pratiti onog dana, ali već obdaren moći da čita ljudsku dušu. Njegov je pogled prelazio preko mnoštva, zaustavljajući se na svakom pojedincu. Isus je stajao pred njima dostojanstveno, kao onaj, koji ima vlast. Božanska svjetlost je obasjavala njegovo lice. On je govorio, i njegov jaki glas — isti glas, koji je proglasio na Sinaju zakon, koji sada prestupaju svećenici i starješine — odjeknuo je u predvorju: “Nosite to odavde: ne činite od doma Oca moga kuću trgovačku”.3 IZ 51.2
Silazeći polaganim koracima i mašući bičem od konopaca, koje je upravo pokupio, zapovjedio je trgovcima, da napuste predvorje hrama. Sa revnošću i strogošću, koja nikad ranije nije došla kod njega do izražaja, isprevrnuo je stolove mjenjača. Novac se sa zveketom kotrljao po mramornom podu. Nitko nije posumnjao u njegovu vlast. Nitko se nije usudio zaustaviti da pokupi krivo stečeni novac. Isus nije tukao svojim bičem, ali taj jednostavan konopac izgledao je u njegovim rukama kao plameni mač. Službenici hrama, lakomi svećenici, prodavci i trgovci sa svojim ovcama i volovima pojurili su napolje, želeći jedino da pobjegnu od osude njegovog prisustva. IZ 51.3
Panika je zahvatila gomilu koja je osjećala da se nad nju spustila sjenka njegovog božanstva. Sa poblijedjelih usana stotine, oteo se krik užasa. Strah je zahvatio i učenike, duboko uzbuđene Isusovim riječima i držanjem, koje se toliko razlikovalo od njegovih navika. Potsjetili su se na ono, što je o njemu napisano: “Revnost za tvoj dom izjede me.”4 Uskoro se bučna gomila sa svojom robom našla daleko od hrama. Predvorje je bilo očišćeno od nečiste trgovine; duboka i svečana tišina zamijenila je metež. Gospodnje prisustvo, koje je nekad posvetilo brdo, posvetilo je sada hram, podignut u njegovu slavu. IZ 51.4
Očišćenjem hrama Isus je objavio svoje djelo kao Mesija i otpočeo svoju službu. Ovaj hram, podignut da bude Božji stan, trebalo je da služi za pouku Izraelu i čitavom svijetu. Od vječnih vremena namjera je Božja bila da svako stvorenje, počevši od sjajnih i svetih serafima pa do čovjeka, bude hram počašćen prisustvom Spasitelja. Zbog grijeha čovjek je prestao da bude hram Božji. Ljudsko srce, potamnjelo i opoganjeno, ne otkriva više slavu Božju. Ali dolaskom Božjeg Sina u tijelu, ispunila se Božja namjera. Bog se nastanio u čovjeku, i kroz spasonosnu milost ljudsko srce opet postaje njegov hram. Božja je namjera bila da jeruzalemski hram bude stalno svjedočanstvo o tome, šta Bog želi da bude svaka duša. Jevreji nisu shvatali značenje ove zgrade, kojom su se toliko ponosili. Nisu htjeli da predaju sebe da budu sveti hram Božjeg Duha. Predvorje jeruzalemskog hrama obeščašćeno svjetskom trgovinom, bilo je vjerna slika hrama njihove duše, uprljane niskim strastima i grešnim mislima. Očišćenjem hrama od kupaca i prodavača, Isus je objavio svoju namjeru da očisti srce od prljavštine grijeha, zemaljskih želja, tjelesnih strasti i rđavih navika, koje kvare dušu: “Odmah će u svoj hram doći Gospod, koga tražite, anđeo zavjeta, koga želite. Evo ga, dolazi! govori Gospod nad vojskama. Tko će podnijeti dan njegovog dolaska? Tko će opstati kad se on pokaže! Jer će on biti kao livčev oganj, kao ceđ bjeljarev. I sjest će kao livac i očistit će srebro; očistit će sinove Levijeve, i pretopit će ih kao zlato i srebro”.5 IZ 52.1
“Ne znate li da ste vi hram Božji, i da Duh Božji stanuje u vama? Ako ruši tko hram Božji srušiće njega Bog, jer je hram Božji svet, a to ste vi”.6 Nitko se sam ne može osloboditi zla, koje je obuzelo njegovu dušu. Jedino Krist može očistiti hram duše. Ali on ne želi silom ući u srce. On ne ulazi u srce kao što je nekad ušao u stari hram, već kaže: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje glas moj, i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s njim, i on sa mnom”.7 On ne želi doći samo za jedan dan; jer kaže: “Uselit ću se u njih i živjet ću među njima;... jer oni će biti moj narod”. “Pod noge će staviti bezakonja naša. Da, ti ćeš u dubine morske baciti sve grijehe njihove”.8 Njegovo će prisustvo očistiti i posvetiti dušu, i učinit će od nje sveti hram Gospodu, “hram gdje Bog stanuje”. IZ 52.2
Obuzeti strahom, svećenici i starješine su pobjegli izvan hrama, daleko od ispitivačkog pogleda onoga, koji čita srca. U svom bježanju sretali su ljude, koji su išli u hram i savjetovali su im da se vrate, pričajući im šta su vidjeli i čuli. Krist je nježnim saučešćem gledao ove ljude, koji su od straha pobjegli, ne znajući šta je pravo bogosluženje. U tom prizoru gledao je simbol rasula svega jevrejskog naroda: posljedicu njihove zloće i nepokajanosti. IZ 52.3
Krist je govorio carskim autoritetom: nikakva se sila nije mogla odupreti njegovom pogledu i zvuku njegovog glasa. Oni su shvatili, kao nikad ranije, da su obični licemjeri i lupeži. Kad se božanstvo otkrilo u Kristu, oni su na njegovom licu čitali ne samo ogorčenje, već su razumjeli i žnačenje njegovih riječi. Mislili su da se nalaze pred Sucem, koji nad njima proglašava vremensku i vječnu osudu. Za trenutak bili su uvjereni da je Krist prorok, i mnogi su ga u tom času smatrali Mesijom. Duh Sveti je učinio da kroz njihove misli prelete, kao munja, izjave proroka o Kristu. Hoće li se oni pokoriti tom svjedočanstvu? IZ 53.1
Oni nisu željeli da se pokaju. Vidjeli su Kristovu ljubav prema siromašnima, a znali su takođe svoju krivicu kao ucjenjivači naroda. Mrzili su tog Krista, koji je pogađao njihove misli. Njegov javni ukor povrijedio je njihovu oholost, i zavidjaeli su mu što njegov utjecaj u narodu sve više raste. Odlučili su da ga zapitaju tko mu je dao vlast da ih izagna napolje, čijom je silom to učinio? IZ 53.2
Polako i odlučno, srca puna mržnje, vratili su se u hram. Kako se sve izmijenilo poslije njihovog odlaska! Bježeći iz hrama, oni su za sobom ostavili siromašne; ovi su sada posmatrali Krista, čije je lice izražavalo ljubav i saučešće. Sa suzama u očima progovorio je ovim preplašenim dušama, okupljenim oko njega: “Ne bojte se. Ja ću vas izbaviti, a vi me proslavite. Zato sam i došao na svijet.” IZ 53.3
Narod se gurao oko Krista sa dirljivim molbama da ih blagoslovi. Njegovo je uho čulo svaku molbu. Sa saučešćem, koje nadmašuje nježnost majke, sagibao se on nad malim patnicima. Svakome je posvetio pažnju. Svakoga je izliječio od njegove bolesti. Usta nijemih otvarala su se na hvalu; slijepi su posmatrali lice svoga Liječnika; srca nevoljnih ispunila su se radošću. IZ 53.4
To je bilo pravo otkrivenje za svećenike i službenike hrama, koji su bili svjedoci toga velikog dela. Ljudi su pričali o bolima, koje su pretrpjeli, svojim neispunjenim nadama, o mučnim danima i nesanim noćima. Izgledalo je kao da se gasi posljednja nada, i tada ih je Krist izliječio. Moj je teret bio tako težak, — pričao je jedan od njih, — ali našao sam pomoć. On je Sin Božji, i ja ću posvetiti svoj život njegovoj službi. Roditelji su govorili djeci: On vam je spasio život, — pjevajte mu hvalu i slavu! Glasovi djece, očeva i majki, prijatelja i posmatrača udružili su se u hor hvale i slave. Srca su se ispunila nadom i radošću. Mir je zavladao njihovom savješću. Vratili su se kući ozdravljene duše i tijela, propovijedajući svuda svijetu Kristovu ljubav. IZ 53.5