Isusov život

9/60

Poglavlje 9—Isusovo kušanje u pustinji

“Isus pak pun Duha Svetoga vrati se od Jordana, i odvede ga Duh u pustinju”. Apostol Marko upotrebljava još značajniji izraz: “I odmah Duh izvede ga u pustinju. I bi ondje u pustinji dana četrdeset; i kuša ga sotona, i bi sa zvijerjem”. “I tih dana ništa nije jeo”.1 IZ 29.3

Duh Božji odveo je Isusa u pustinju da tamo bude kušan. Isus nije tražio kušanja. On je pošao u pustinju želeći da bude sam, da razmišlja o svom poslanstvu i o svome djelu i da se postom i molitvom pripremi za krvavu stazu, kojom je trebalo da pođe. Sotona je znao, da je Isus pošao u pustinju, i mislio je da je to najpovoljniji čas da mu se približi. IZ 29.4

Velika pobjeda za spasenje svijeta bila je stavljena na kocku u čašu borbe između Kneza svjetlosti i vođe carstva tame. Pošto je naveo čovjeka na grijeh, sotona je tvrdio, da je zemlja njegovo vlasništvo i nazvao je sebe knezom ovog svijeta. Izjavio je da su ga ljudi izabrali za svoga vladara. IZ 30.1

Krist je došao da pobije sotonina tvrđenja. Kao Sin čovječji, on je ostao vjeran Bogu i pokazao time, da sotona nije apsolutni gospodar ljudskog roda. Svi, koji žele da se oslobode sotonske moći, bit će oslobođeni. IZ 30.2

Od vremena kada je Bog rekao zmiji u Edemu: “I mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina”, sotona je znao da njegova vlast nad svijetom ne će biti apsolutna. On je osjećao, da postoji u ljudima jedna sila, koja se protivi njegovoj vlasti. Sa živim interesovanjem posmatrao je kako Adam i njegovi sinovi prinose žrtve. U tim je obredima jasno vidio simbol veze između neba i zemlje. On je odlučio da prekine tu vezu. Nastojao je da lažno pretstavi Boga i da da krivo tumačenje obreda, koji su upućivali na Spasitelja. Naveo je ljude da se boje Boga kao bića, koje uživa u njihovom uništenju. Žrtve, koje su bile namijenjene da otkriju Božju ljubav, postale su samo sredstvo za utišavanje njegovog gnjeva. Sotona je probudio u ljudima najniže strasti, samo da nad njima učvrsti svoju vlast. Kad je Bog dao napisanu Riječ, sotona je počeo proučavati proročanstva, koja su se odnosila na dolazak Spasitelja. Tokom vjekova pokušavao je zavesti ljude u pogledu razumjevanja tih proročanstava, da bi odbacili Krista, kad bude došao. IZ 30.3

Kad se Isus rodio, sotona je znao, da je ovaj Božji Poslanik došao s božanskom misijom, da razori njegovu vlast. On je drhtao slušajući anđeosku vijest, koja je posvjedočila o sili novorođenog Cara. Sotona je dobro znao, kakav je položaj Krist zauzimao na nebu kao Očev ljubimac. Utjelovljenje Sina Božjeg ispunilo ga je čuđenjem i strahom. On nije mogao dokučiti tajnu ove velike žrtve. Njegova sebičnost nije mogla shvatiti toliku ljubav prema palom ljudskom rodu. Ljudi imaju vrlo slabi pojam o nebeskoj slavi i o nebeskom miru, kao i o sreći koju pruža veza s Bogom; ali Lucifer, herubim zaklanjač, znao je dobro šta je izgubio i htio je da se osveti time što će povući u propast druga stvorenja. Da bi to postigao, naveo je ljude da potcjenjuju nebeska dobra i da prionu za zemaljska. IZ 30.4

Na koliki otpor je naišao Knez neba želeći da zadobije ljude za svoje carstvo! Od svoga najranijeg djetinjstva u Betlehemu bio je stalno izložen napadima od strane đavola. Krist je bio slika Božja, zato je sotona na svom savjetu odlučio da Krista pobijedi. Do tog vremena nijedno ljudsko biće nije uspjelo da odoli sili zavodnika. Sile zla su se udružile ne bi li pobijedile Krista. IZ 30.5

Sotona je prisustvovao Spasiteljevom krštenju. Vidio je Očevu slavu, kako je okružavala njegovog Sina. Čuo je Božji glas, koji je posvjedočio Isusovo božanstvo. Od kada je Adam pogriješio, ljudski rod je bio lišen neposredne veze s Bogom; od tog vremena veza između neba i zemlje održavala se jedino kpoz Krista. Sad, kad je Krist došao “u tijelu sličnom našem grešnom tijelu”, čuo se opet Očev glas. Ranije se on otkrivao ljudima kroz Krista a sada se otkriva u Kristu. Sotona se nadao da će Božje gnušanje nad grijehom prouzrokovati vječno rastavljanje neba od zemlje, ali sad se pokazalo da je veza između Boga i čovjeka opet uspostavljena. IZ 31.1

Sotona je vidio da mora pobijediti ili će biti pobijeđen. Znao je da ishod borbe obuhvata suviše mnogo, da bi mogao borbu prepustiti demonima. Morao je sam preuzeti upravljanje bitkom. Sve sile zla su se udružile protiv Sina Božjeg. Krist je bio meta sveg sotoninog oružja. IZ 31.2

Mnogi ne uviđaju od kolike je važnosti za njih ishod borbe između Krista i sotone, i zbog toga se za to malo interesuju. Ali ova se borba ponavlja u svakom ljudskom srcu. Nitko tko napušta carstvo zla i predaje se službi Bogu, nije pošteđen od sotonskih napadaja. Kušanja, koje je Krist trebao pobijediti, ista su koja mi danas treba da pobijedimo. Ona su bila toliko veća, koliko je njegov karakter viši od našega. Noseći na sebi strašan teret grijeha svijeta, Krist je morao da se odupre kušanju apetita, ljubavi prema grijehu i želji za hvaljenjem, koji vodi do usvisivanja samoga sebe. Ova ista iskušenja su navela na grijeh Adama i Evu, i ona tako lako i nas navode na grijeh. IZ 31.3

Sotona je iznosio Adamov grijeh kao dokaz da je Božji zakon nepravedan i da se ne može ispunjavati. Obučen u čovječju prirodu, Krist je trebalo da iskupi Adamov grijeh. Ali kad je Adam bio izložen napadu kušača, on tada još nije bio potčinjen sili grijeha. On je tada imao potpunu duševnu i fizičku snagu; bio je okružen edemskom slavom i svakodnevno je stajao u vezi s nebeskim bićima. Isus nije bio u takvim okolnostima, kad je ušao u pustinju, da se bori sa sotonom. Za vrijeme od četiri hiljade godina, duševne i fizičke snage, kao i moralna vrijednost čovječanstva, bile su stalno u opadanju; Krist je uzeo na sebe slabosti palog čovječanstva. Samo na taj način je mogao otkupiti čovjeka od njegove duboke pokvarenosti. IZ 31.4

Mnogi tvrde da Krist nije mogao podleći iskušenju. Ali on tada ne bi mogao zauzeti Adamov položaj i izvojevati pobjedu tamo gde je Adam podlegao. Kad bi smo mi imali da podnesemo strašnija iskušenja od Kristovih, onda on ne bi bio u stanju da nam pomogne. Ali naš Spasitelj je uzeo na sebe ljudsku prirodu, koja može podleći iskušenju. Mi ne podnosimo ništa, što on već nije podnio. IZ 31.5

Prvo veliko iskušenje, koje je Krist morao susresti, kao i naši praroditelji u raju, bilo je na području apetiti ili nagona za jelom. Naše otkupljenje je počelo baš tamo, gde je počeo naš pad. Kao što je popuštanjem nagonu za jelom, Adam pao, tako je savlađivanjem te iste želje, Krist izvojevao pobjedu. “I postivši četrdeset dana i četrdeset noći, naposljetku ogladnje. I pristupivši k njemu kušač, reče: ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postanu hljebovi. A on odgovori i reče: pisano je: ne živi čovjek o samom hljebu, nego o svakoj riječi, koja izlazi iz usta Božjih”.2 IZ 32.1

Od Adamovog vremena do Krista, popuštanje samome sebi povećalo je želju za jelom i druge strasti do nenormalne mjere. Fizički i moralno oslabljeni i bolesni ljudi nisu bili u stanju da sami izvojuju pobjedu. Krist je za njih pobijedio podvrgnuvši se najtežim iskušenjima. Iz ljubavi prema njima, on se odricao samoga sebe, u čemu ga nisu mogli pokolebati ni glad ni smrt. Njegova prva pobjeda omogućila je našu pobjedu u svim sukobima sa silama tame. IZ 32.2

Kad je Isus otišao u pustinju, okružavala ga je slava njegovog Oca. Budući da je stalno bio u vezi s Bogom, bio je uzdignut iznad ljudskih slabosti. Ali slava ga je napustila, i on je bio ostavljen da se sam bori sa iskušenjem. Ono je navaljivalo svaki čas. Njegova ljudska priroda plašila se borbe, koja ga je čekala. Četrdeset dana je postio i molio se. Oslabio i omršavio je od gladi, bio je iscrpljen i izmučen zbog duševne borbe, “njegovo lice bilo je nagrđeno, nije moglo da se prepozna, tako da se svojim izgledom razlikovao od ostalih ljudi”.3 Sad je došla prilika, koju je sotona jedva čekao. On je mislio da je došao čas kad će moći da izvojuje pobjedu nad Kristom. IZ 32.3

Pred Spasiteljem pojavio se sotona u obliku nebeskog anđela i izjavio je da je, kao odgovor na njegove molitve, poslat od Boga da mu javi da je njegov post završen. Kao što je Bog poslao jednog anđela da spriječi Abrahama da ne podigne ruku na Izaka, tako, zadovoljan Kristovom gotovošću da pođe krvavom stazom, šalje Otac sada njega da ga oslobodi. To je bila vijest koju je on donio Isusu. Krist je bio iznemogao od gladi, kad mu se iznenada približio sotona. Pokazujući mu kamenje, koje je ležalo po pustinji i bilo nalik na hljebove, kušač mu je rekao: “Ako si Sin Božji, zapovjedi da ovo kamenje postanu hljebovi”. IZ 32.4

Lako se pretstavio u obliku anđela vidjela, ove prve riječi su otkrile njegov karakter. “Ako si Sin Božji”. Ove riječi imale su za cilj da unesu sumnju. Da je poslušao Sotonin savjet, za Krista bi značilo da prihvata tu sumnju. Kušač je odlučio da obori Krista onim istim načinom, kojim je tako dobro uspio kod naših praroditelja. Kakvom vještinom se sotona pojavio kod Eve u Edemu : “Šta! Zar je istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu”?4 U riječima kušača bila je istina; ali način, kako ih je izgovorio, pokazivao je prezir prema Božjoj riječi. To je bio zaobilazan način, da bi ulio sumnju u Božju istinu. Sotona je pokušao da unese u Evin duh misao, da Bog ne će učiniti ono, što je rekao; da lišavajući ih tako prekrasnog roda, Bog dolazi u protivurječnost sa svojom ljubavlju i saučešćem prema čovjeku. Sotona je nastojao da sada u Krista unese svoja lična osjećanja. “Ako si Sin Božji”. Ove riječi otkrivaju gorčinu njegove duše. Zvuk njegovog glasa izražavao je potpuno nevjerovanje. Zar bi Bog tako postupao sa svojim Sinom? Zar bi ga ostavio u pustinji sa divljim zvijerima, bez hrane, bez pomoći? On je pokušao da u Krista usadi misao, da Bog nikad nije htio svog Sina izložiti takvim okolnostima i da za to treba da pomogne sebi svojom božanskom silom. “Ako si Sin Božji”, pokaži svoju moć, utoli svoju glad. Zapovjedi, da ovo kamenje postanu hljebovi. IZ 32.5

Nebeske riječi : “Ovo je Sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji”, još su zvučale u ušima sotone. Ali on je pokušavao da u Kristu uništi vjeru u to svjedočanstvo. Božja riječ je Krista uvjeravala da je njegova misija među ljudima božanska. Ista riječ određivala je njegov odnos prema nebu. Sotonin je cilj bio da navede Krista da sumnja u tu riječ. Sotona je znao, ako uspije da pokoleba Kristovo povjerenje u Boga, onda može biti siguran da će pobjeda biti na njegovoj strani. Nadao se da će Krist pod utjecajem obeshrabrenja i gladi izgubiti vjeru u svoga Oca i učiniti čudo u svoju korist. Kad bi se to desilo, onda bi plan spasenja bio uništen. IZ 33.1

Isus je sa borbom u sebi slušao velikog kušača. Ali Sin Božji nije htio dokazati sotoni svoje božanstvo, niti mu objašnjavati razlog svog poniženja. Kad bi popustio želji pobunjenika, ništa ne bi pridonio dobru čovjeka i slavi Božjoj. Kad bi Isus popustio nagovaranju neprijatelja, sotona bi dalje tražio: učini kakav znak, da bih vjerovao, da si Sin Božji. Svaki dokaz bio bi bez vrijednosti da slomi pobunu u njegovom srcu. Osim toga, nije trebalo da Krist upotrebljava božansku silu u svoju korist. On je došao da podnese kušanja, kao i mi, da bi nam pokazao primjer vjere i poslušnosti. Ni ovoga časa, ni bilo kojom drugom prilikom svog zemaljskog života, Isus nije učinio nijedno čudo u svoju korist. Sva njegova divna djela imala su za cilj dobro drugih. Iako je Isus još u početku prepoznao sotonu, nije htio da se upusti u prepirku s njime. Sjećajući se glasa s neba, predao se ljubavi svoga Oca. Nije htio da pregovara sa kušačem. IZ 33.2

Isus se usprotivio sotoni riječima Pisma: “Stoji napisano”, rekao je on. U svim iskušenjima, Riječ Božja bila je njegovo jedino oružje. Sotona je tražio od Krista da učini jedno čudo kao dokaz svoga božanstva. Ali nešto što vrijedi više od svih čuda: čvrsto povjerenje u ono, što je rekao Gospod, to je siguran znak. Krist je stajao na tom stanovištu, i kušač nije mogao postići nikakav uspjeh. IZ 34.1

U času svoje najveće iscrpljenosti, Krist je bio napadnut najstrašni im iskušenjem. Sotona je mislio, da će tako pobijediti. Ovim načinom je ranije pobijedio ljude. Ljudi, koji su se dugo i hrabro borili za dobro, bili su na kraju pobjeđeni, kad im je snaga klonula i volja oslabila, i kad se njihova vjera prestala oslanjati na Gospoda. Mojsije, umoran od četrdesetogodišnjeg lutalačkog života, osjetio je da mu se vjera koleba. On je učinio jednu pogrešku na pragu obećane zemlje. Isto tako Ilija; on je bio jak pred Ahabom, protivio se cijelom izraelskom narodu, četiri stotine i pedesetorici Balovih proroka, ali poslije veličanstvenog prizora na Karmelu, kad su lažni proroci bili uništeni, i narod obećao da će ubuduće služiti Bogu, on je pred prijetnjama idolopokloničke žene Jezabele pobjegao u pustinju, da bi spasio svoj život. Tako je sotona uvijek znao da iskoristi čovječje slabosti. Čim je netko okružen oblacima, zbunjen teškim prilikama, ožalošćen zbog siromaštva ili bijede, sotona odmah prilazi sa svojim iskušenjem. On traži slaba mjesta u našem karakteru. Pokušava da uzdrma naše povjerenje u Boga, koji dopušta da dođu na nas takve prilike. Tada smo u iskušenju da izgubimo povjerenje u Boga i da posumnjamo u njegovu ljubav. Cesto sotona prilazi k nama kao što je prišao i Kristu, stavljajući pred nas naše slabosti i nemoći. On se nada da će nas obeshrabriti i slomiti našu vjeru u Boga. Tada je siguran za svoj plijen. Ako mu se odupremo, kao što se Krist odupro, tada ćemo izbjeći mnogi poraz. Raspravljati sa neprijateljem znači davati mu preimućstvo. IZ 34.2

Kada je Krist rekao kušaču: “Ne živi čovjek samo o hljebu, već o svakoj riječi, koja izlazi iz usta Božjih”, ponovio je riječi, koje je prije više od četrnaest vjekova uputio Izraelu: “Gospod, Bog tvoj, vodio te je četrdeset godina u pustinji, i mučio te je, i glađu te morio; ali te opet hranio manom, za koju ti nisi znao, ni oci tvoji, da bi ti pokazao da čovjek ne živi o samom hljebu, nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih”.5 Kad su u pustinji nedostajala sva sredstva za život, Bog je svom narodu slao manu sa neba, i to u dovoljnoj količini i redovno. Time je želio da ih uvjeri, da ih ne će napustiti, dok se uzdaju u njega i idu njegovim putevima. Spasitelj je sada imao priliku da sam sprovede u život pouku, koju je davao Izraelu. Riječ Božja je hrabrila izraelski narod, ista riječ je hrabrila i Krista. On je čekao od Boga određen čas izbavljenja. Poslušnost Bogu dovela ga je u pustinju, i on nije htio da pribavi hranu po sotoni- nim uputstvima. U prisustvu cijeloga svemira posvjedočio je, da je bolje podnijeti bilo kakvo stradanje, negoli makar malo otstupiti od Božje volje. IZ 34.3

“Čovjek ne živi samo o hljebu, već o svakoj riječi, koja izlazi iz usta Božjih”. Često Kristov sljedbenik dolazi u položaj, kad ne može da služi Bogu i da u isto vrijeme uspješno vodi svoje zemaljske poslove. Katkada izgleda da će zbog poslušnosti prema jasnim Božjim zapovijestima biti lišen sredstava za život. Sotona će tada pokušati da ga uvjeri, da je za njega bolje da napusti svoje lično uvjerenje. Ali samo je jedna stvar na ovome svijetu na koju se možemo osloniti: Božja riječ. “Tražite najprije carstvo Božje i pravdu njegovu, sve drugo će vam se dodati”.6 Ni u ovom životu ne služi za naše dobro, ako otstupimo od Božje volje. Ako smo naučili da poznajemo silu njegove riječi, onda ne ćemo popustiti uplivu sotone u pogledu briga za hljeb ili spasavanja svoga života. Mi ćemo se jedino pitati: šta je Bog zapovjedio? Šta je on obećao? Ako pravilno odgovorimo na ova pitanja, mi ćemo poslušati njegove zapovijesti i vjerovat ćemo u njegova obećanja. IZ 35.1

Nama je nemoguće da se svojom snagom odupremo željama naše pale prirode. Sotona nas kuša baš kroz naše slabosti. Krist je znao, da će se neprijatelj približiti svakom čovjeku i, koristeći se njegovim naslijeđenim slabostima, pokušavat će da uhvati u zamku svojih lažnih laskanja sve one, koji se ne uzdaju u Boga. Prokrčivši stazu, kojom čovjek mora da ide, Spasitelj je pripremio put našoj pobjedi. IZ 35.2

Neka onaj, koji se bori protiv svojih nagona, posmatra Krista u pustinji kušanja. Neka ga posmatra takođe kad je, u samrtnoj borbi na križu, uzviknuo: “Žedan sam”! On je izdržao sve čemu mi možemo biti izloženi. Njegova pobjeda je naša pobjeda. IZ 35.3

Isus se oslanjao na mudrost i silu svog nebeskog Oca. On je izjavio: “Jer mi Gospod, Gospod pomaže, za to se ne osramotih, za to stavih čelo svoje kao kremen i znam da se ne ću postidjeti. Gle, Gospod, Gospod, pomagat će mi”. Sjećajući se svog vlastitog primjera, on dodaje: “Tko se među vama boji Gospoda i sluša glas sluge njegova? Tko hodi po mraku i nema vidjela, neka se uzda u ime Gospodnje i neka se oslanja na Boga svoga”.7 IZ 35.4

“Knez ovoga svijeta ide”, veli Isus, “ali on nema ništa u meni”. Ništa nije bilo u Kristu, što bi sotona mogao iskoristiti, da ga navede na grijeh. On nije dao svoj pristanak grijehu. Nije popustio iskušenju čak ni u mislima. Mi možemo činiti isto. Kristova čovječja priroda bila je sjedinjena sa božanskom pravdom; prisustvo Božjeg Duha osposobilo ga je za borbu. Krist je došao da nas učini učesnicima svoje božanske prirode. Dok smo s njim sjedinjeni vjerom, grijeh ne može vladati nad nama. Bog čini takođe, da vjerom čvrsto prihvatimo Kristovo božanstvo, da bi smo izgradili savršen karakter. IZ 35.5

Krist nam je pokazao, kako možemo to da postignemo. Kako je on izvojevao pobjedu u svojoj borbi protiv sotone? — Riječju Božjom. Samo tom Riječju mogao je da se odupre iskušenju. “Napisano je”, rekao je on. Nama su data časna i prevelika obećanja, “da njih radi imamo udjela u Božjoj prirodi, ako utečemo od tjelesnih želja ovoga svijeta”.8 Sva obećanja Božje riječi pripadaju nama. Riječ Božja nas poziva da živimo od svake riječi, koja izlazi iz usta Božjih. Kad na nas navale iskušenja, ne gledajmo na prilke i na svoju slabost, nego na silu Riječi Božje. Nama stoji na raspoloženju sva sila neba. “U srce svoje zatvorio sam riječ tvoju, da ti ne griješim”. 9 “Vjeran riječima usta tvojih, čuvao sam se puta nasilnika”.10 IZ 36.1