Isusov život

Poglavlje 57—Isus se javlja dvojici učenika na putu za Emaus

Kasno poslije podne na dan uskrsenja, dvojica od učenika vraćali su se u Emaus, mali grad, udaljen od Jerusalima oko dvanaest kilometara. Ovi učenici nisu imali neki značajan udio u Kristovom djelu, ali to su bili revni vjernici. Oni su bili došli u grad da proslave Pashu, i veoma su se uzbudili događajima, koji su se upravo odigrali. Čuvši za novost o nestanku Isusovog tijela, koja se ujutru proširila, kao i za izvještaj žena, koje su vidjele anđele i srele Isusa, oni su se vraćali kući da razmišljaju i da se mole. Žalosno su išli putem razgovarajući o prizorima suđenja i raspeća. Nikad nisu bili toliko obeshrabreni. Koračali su bez nade i vjere, u sjenci križa. IZ 288.5

Nisu daleko odmakli na svome putu, kad im se iznenada približio jedan stranac. Obuzeti žalošću i razočaranjem, zaboravili su da bolje pogledaju u njega. Nastavili su razgovor, iznoseći misli svoga srca. Raspravljali su o poukama, koje im je Krist dao, a koje oni nisu shvatili. Kad su počeli da govore o novijim događajima, Isus je želio da ih utješi. Vidio je njihov bol; razumio je protivrječne i teške misli, koje su im dolazile na um i nagonile ih da se pitaju: Zar je moguće da taj čovjek, koji je dozvolio da ga toliko ponize, bude Krist? Ne mogavši zadržati svoj bol, oni su plakali. Isus je znao da su njihova srca puna ljubavi prema njemu, i željno je čekao čas da im otre suze i da njihova srca ispuni radošću i srećom. Ali trebalo je da im najprije da pouke, koje oni ne će nikad zaboraviti. IZ 289.1

“On im reče: Kakav je to razgovor što ga imate među sobom na putu? Tada se žalosni putnici zaustaviše. Jedan, po imenu Kleopa, odgovori mu: Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu, koji ne zna šta se dogodilo ovih dana”? Oni su mu ispričali kako su razočarani u svog Učitelja, proroka silnog u djelima i riječima pred Bogom i pred ljudima. Ali “glavari svećenički i prvaci”, dodali su oni “predadoše ga, te ga osudiše na smrt i raspeše”. Srcem punim gorkog razočaranja i drhtavih usana, oni su dodali: “A mi smo se nadali da će on izbaviti Izraela. I poslije svega toga, ovo je danas treći dan, kako se to dogodilo”. IZ 289.2

Nije li čudno što su ovi učenici zaboravili riječi, kojima im je Krist pretskazao događaje, koji su se imali dogoditi? Oni nisu razumjeli da se završni dio njegovog proroštva treba isto tako da ispuni kao i prvi, i da prema tome Isus treba da treći dan uskrsne. Upravo toga trebalo je da se sjećaju. Svećenici i poglavari nisu na to zaboravili. “Drugi dan, koji je iza petka, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata. I rekoše: Gospodaru, sjećamo se da je ovaj varalica kazao za života svojega: Poslije tri dana uskrsnut ću”.² Ali učenici se nisu sjećali tih riječi. IZ 289.3

“Tada im on reče: O bezumni i sporog srca za vjerovanje svega, što su kazivali proroci! Zar nije trebalo da Mesija to sve pretrpi i tako da uđe u slavu svoju?” Učenici su se u čudu pitali: tko bi mogao da bude taj čovjek, koji prodire do dna njihove duše i govori im s takvom toplinom, s takvom nježnošću i saučeščem, i ulijeva im toliko nade. Prvi put poslije onoga časa, kad je Isus bio predan, pojavila se u njihovom srcu nada. Često su pogledali pažljivo na svog suputnika; njegove riječi, pomislili su oni, baš su onakve, kakve bi Krist izgovorio da je na njegovom mjestu. Bili su puni čuđenja i njihova su srca uzdrhtala od radosti. IZ 289.4

Počevši od Mojsija, koji je prvi pisac biblijske historije, Krist im je iznosio sve što se u Pismu odnosi na njega. Da im se odmah otkrio, nji- hova bi srca bila zadovoljna. U punini svoje radosti ne bi ništa drugo željeli. Ali bilo je potrebno da oni razumiju značenje slika i proroštva Staroga zavjeta, koja se odnose na Krista, l pravo na tom svjedočanstvu treba da se temelji njihova vjera. Isus nije učinio nikakva čuda da bi ih uvjerio. On je počeo da im objašnjava Pismo. Njegova smrt činilo im se da je uništila sve njihove nade. On im je sada pokazao, pozivajući se na proroštva, da baš ta smrt treba da bude temelj njihove vjere. IZ 289.5

Poučavajući svoje učenike, Isus je pokazao važnost svjedočanstva, koja Stari zavjet pruža o njegovom djelu. Danas mnogi kršćani odbacuju Stari zavjet kao da je on izgubio svu svoju važnost. Tako Krist nije učio. Naprotiv, Krist je pokazao koliko cijeni Stari zavjet, kad je kazao: “Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ne će vjerovati, da tko i od mrtvih ustane”. IZ 290.1

Kristov glas govori kroz patrijarhe i proroke, počevši od Adamovih dana pa do kraja vremena. Isus govori isto tako jasno u Starom zavjetu kao i u Novom. Svjetlost, koja izvire iz starih proroštva, otkriva čistotu i ljepotu Kristovog života i njegove nauke. Kristova čuda potvrđuju njegovo božanstvo, ali činjenica da je On Spasitelj svijeta najjače svijetli kad usporedimo proroštva Staroga zavjeta sa historijom Novoga. IZ 290.2

Iznoseći dokaze iz proroštva, Krist je učenicima objasnio šta je trebalo da on bude ljudskom tijelu. Oni su se prevarili čekajući Mesiju, koji će, po općem mišljenju, sjesti na prijesto i uzeti carsku vlast u svoje ruke. Ovo pogrešno mišljenje ih je spriječilo da nisu mogli razumjeti da je trebalo da Krist sa najvišeg položaja siđe na najniži i da ispije čašu stradanja, koja mu je bila namijenjena. Krist je želio da njegovi učenici imaju svemu tome tačno razumijevanje. On im je pokazao da je strašna borba, koju je morao da podnese, i koju oni nisu mogli da razumiju, posljedica zavjeta, koji je on načinio prije postanja svijeta. Krist je morao da umre kao što mora da umre svaki pretstupnik zakona, koji ostane u grijehu. Sve je to moralo da se zbude i trebalo da se svrši ne porazom, već jednom slavnom, vječnom pobjedom. Isus im je rekao da je sve to trebalo da se ispuni da bi se svijet spasio od grijeha. Njegovi sljedbenici treba da žive kao što je on živio i da rade kao što je on radio, neumorno i istrajno. IZ 290.3

Tako je Krist razgovarao sa svojim učenicima, otvarajući im um da bolje razumiju Pismo. Iako su bili umorni, razgovor ih nije zamarao. Riječi života i pouzdanja izvirale su iz Spasiteljevih usana. Ali njihove su oči još bile zatvorene. Kad im je govorio o razorenju Jeruzalema, gledali su plačući na osuđeni grad. Daleko su još bili da poznaju tko je njihov suputnik. Nisu ni slutili da onaj, koji je predmet njihova razgovora, ide pored njih; Krist je govorio o sebi kao da je riječ o drugoj ličnosti. Mislili su da je on jedan od onih, koji su prisustvovali velikom prazniku, a sada se vraća kući. I on je, kao i oni, oprezno, koračao po neravnom kamenitom tlu, zastajkujući s vremjena na vrijeme da se malo odmori. Tako su pomalo odmicali ovim brdovitim putem, i ne sluteći da pored njih ide onaj, koji će uskoro sjesti s desne strane Bogu, i koji je mogao reći : “Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji”.⁴ IZ 290.4

Sunce je zašlo za horizontom i prije nego što su putnici stigli svom određenom cilju, radnici u polju već su napustili svoje poslove. Kad su učenici stigli do svoje kuće, stranac se činio kao da želi da nastavi put. Ali učenici su osjećali da ih nešto privlači k njemu i željeli su da još slušaju. “Ostani snama”, rekli su oni. Ali pošto se on činio kao da nije voljan da prihvati poziv, oni su počeli da ga mole i nagovaraju: “Brzo će noć. Dan je već nagao”. Krist je pristao da uđe: “Tada se vrati s njima”. IZ 291.1

Da učenici nisu ponovili poziv, oni ne bi doznali da je njihov suputnik uskrsli Spasitelj. Krist se nikome silom ne nameće. On želi da dođe k onima, koji osjećaju potrebu za njim. Njemu je radost da uđe u najskromniju kuću i da obraduje najponiznija srca. Ali on prolazi mimo onih, koji se pokazuju ravnodušni prema nebeskom Gostu i zaboravljaju da ga pozovu da ostane kod njih. Tako mnogi pretrpe veliki gubitak. Oni isto tako ne poznaju Krista kao što ga ni učenici nisu poznali, kad je išao s njima putem u Emaus. IZ 291.2

Brzo je bio primljen jednostavan večernji obrok. Postavili su ga pred gosta, koji je sedio na čelu stola. Isus je raširio ruke da blagoslovi hranu. Učenici su se u čudu trgli. Prepoznali su običan pokret svog Učitelja. Opet su pogledali i primijetili na njegovim rukama znakove od klinova. Obojica su najednom uzviknuli: To je Gospod Isus! On je ustao iz mrtvih! IZ 291.3

Oni su ustali da se bace pred njegove noge i da mu se poklone, ali on je nestao ispred njihovih očiju. Pogledali su na mjesto, na kome je sjedio onaj, čije je tijelo nedavno počivalo u grobu. I oni su rekli jedan drugome : “Nije li gorjelo naše srce u nama, kad je putem govorio s nama i tumačio nam Pismo”. IZ 291.4

Ova velika novost gonila ih je da je saopće drugima, i oni nisu mogli da sjede na miru i da razgovaraju. Zaboravili su na glad i na umor. Ostavivši jelo netaknuto, puni radosti krenuli su u grad istim putem, koji su upravo prevalili, želeći da što prije saopće radosnu vijest učenicima. Na nekim mjestima put nije bio siguran, ali oni su se penjali preko strmih mjesta i spuštali preko neravnog kamenja. Nisu vidjeli ni znali da ih čuva onaj, koji je malo prije prevalio s njima taj put. Sa putničkim štapom urukama, žurili su se što su više mogli. Cas su gubili put, čas su ga opet nalazili. Čas su trčali, čas posrtali, idući uvijek naprijed, imajući uvijek uz sebe nevidljivog suputnika. IZ 291.5

Noć je bila tamna, ali Sunce pravde svjetlilo je na njih. Njihova su srca klicala od radosti. Mislili su da su već na novoj zemlji. Krist je živi Spasitelj! Prestali su da oplakuju njegovu smrt. Krist je uskrsnuo! Oni su to ponavljali bez prestanka. To je poruka koju su nosili žalosnima. Ispričat će im neobičan doživljaj sa puta u Emaus. Treba da im kažu tko im se putem pridružio. Oni su nosili najvažniju poruku, koja je ikada bila data svijetu, radosnu vijest, koja će biti temelj nade ljudske porodice za vrijeme i za svu vječnost. IZ 292.1