Isusov život

Poglavlje 46—Spomen Isusovog stradanja na križu.

“Gospod Isus, onu noć u kojoj bijaše predan, uze hljeb, i zahvalivši prelomi i reče: uzmite i jedite, ovo je moje tijelo, koje se za vas lomi; ovo činite meni za spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: ova je čaša novi zavjet u mojoj krvi; ovo činite, kad god pijete, meni za spomen. Jer kad god jedete ovaj hljeb, i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju obznanjujete, dokle ne dođe”.¹ IZ 202.3

Krist je stajao između dvije epohe, između starog i novog zavjeta, i njihova dva velika praznika. On, Jagnje Božje bez mane, trebalo je da prinese sebe na žrtvu za grijeh; trebalo je da učini kraj svim pretslikama i obredima, koji su u toku četiri hiljade godina ukazivali na njegovu smrt. Dok je sa svojim učenicima jeo pashu, Isus je ustanovio obred, koji je trebalo da bude spomen na njegovu veliku žrtvu. Jevrejski narodni praznik trebalo je da zauvijek izgubi važnost. Obred, koji je Krist ustanovio ovom prilikom, trebalo je da izvršavaju njegovi učenici u svim zemljama i kroz sve vjekove. IZ 202.4

Pasha je bila ustanovljena kao uspomena na izbavljenje Izraela iz egipatskog ropstva. Po Božjim uputstvima, na pitanja djece o znaćenju ovog obreda, roditelji su ponavljali hitsoriju oslobođenja. Tako je uspo- mena na ovo divno oslobođenje ostala uvijek svježa u sjećanju svih. Obred večere Gospodnje ustanovljen je kao uspomena na veliko oslobođenje, koje je Krist izvojevao svojom smrću. Ovaj spomen treba da se drži dok Krist ne dođe u svojoj sili i slavi. Na ovaj način treba da se uvijek sjećamo njegovog velikog djela spasenja. IZ 202.5

Krist se nalazio za stolom, na kome je bila pripremljena pashalna večera. Pred njime su se nalazili bezkvasni hljebovi, koji su se upotrebljavali za vrijeme Pashe. Na stolu je bilo neprevrelo pashalno vino. Krist se poslužio ovim simbolima da bi pretstavio svoju bezgrešnu žrtvu. Ništa, što je pokvareno vrenjem, koje je simbol grijeha i smrti, ne može da pretstavlja Jagnje, koje je bez mane i mrlje. IZ 203.1

“I kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi, i davaše učenicima, i reče: uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. I uze čašu i davši hvalu, dade im govoreći: pijte iz nje svi, jer je ovo krv moja, krv novoga zavjeta, koja će se proliti za mnoge radi oproštenja grijeha. Kažem vam pak, da ne ću otsad piti od ovoga roda vinogradskoga do onoga dana, kad ću piti s vama novoga u carstvu Oca svojega”.² IZ 203.2

Juda, izdajnik, bio je prisutan kod ovog svetog obreda. On je primio od Isusa simbole njegovog prelomljenog tijela i njegove prolivene krvi. Čuo je riječi: “Činite to meni za spomen”. I dok je sjedio u prisustvu Božjeg Jagnjeta, izdajnik je razmišljao o svojim mraćnim planovima i bavio se svojim pokvarenim, osvetničkim mislima. Kod pranja nogu, Krist je pokazao na jedan ubjedljiv način da poznaje Judin karakter. “Niste svi čisti”, rekao je on. Ovim je riječima dao učenicima na znanje da je otkrio Judine sakrivene namjere. Sada se Isus izražava još otvorenije. Kad su sjedjeli za stolom, rekao je on pogledavši na svoje učenike: “Ne govorim za sve vas, jer ja znam, koje izabrah, nego da se zbude Pismo: koji sa mnom hljeb jede, podiže petu na me”. IZ 203.3

Učenici nisu još sumnjali na Judu, ali su primijetili da je Isus veoma žalostan. Obuzela ih je slutnja o jednoj strašnoj nesreći, koja im je bila neizvjesna. Dok su u tišini jeli, Isus je rekao: “Zaista, zaista vam kažem: jedan između vas će me izdati.” Ove riječi ispunile su ih čuđenjem i zaprepašćenjem. Oni nisu mogli pomisliti da bi netko između njih mogao biti tako podmukao prema svome božanskome Učitelju. Zašto da ga izda? I kome? Kod koga između njih bi se mogla roditi takva misao? Sigurno ne kod nekoga od dvanaestorice, koji su imali preimućstvo, više nego drugi, da slušaju njegovu nauku, koji su bili predmet njegove neiskazane ljubavi i koji su imali čast da pripadaju njegovom najužem krugu! IZ 203.4

Kad su shvatili smisao Kristovih riječi, obuzeo ih je strah i nepovjerenje. Počeli su da ispituju svoja srca da vide ne sakriva li se u njima, neko neprijateljstvo prema njihovom Učitelju. S bolom u srcu pitali su jedan za drugim: “Gospode, nisam li ja?” Samo je Juda šutio. Ivan je na kraju sa strepnjom zapitao: “Gospode, tko je taj?” Tada je Isus odgovorio: “Onaj, koji umoči sa mnom u zdjelu. Taj će me izdati. Sin čovječji ide, kao što je pisano za njega, ali teško onom čovjeku koji izda Sina čovječjega; bolje bi mu bilo da se nije rodio”. Judino šutanje privuklo je pažnju svih. Usred zabune, koju su izazvala pitanja i izrazi čuđenja, Juda nije čuo riječi, koje je Isus izgovorio kao odgovor na Ivanovo pitanje. Ali sada, da bi izbjegao ispitivačke poglede učenika, on je takođe zapitao: “Učitelju, nisam li ja?” Isus je svečano potvrdio: ”Ti kaza”. IZ 203.5

Iznenađen i zbunjen što je otkriven njegov plan, Juda se naglo digao da bi napustio sobu. “Reče mu Isus: Što činiš, čini brzo!”... ”Ćim Juda uze zalogaj, brzo iziđe. Bila je noć”. Noć je bila u srcu izdajnika u času kad se udaljio od Krista i pošao u tamnu noć. IZ 204.1

Sve do ovog časa, Juda nije prekoračio granicu mogućnosti da se pokaje. Ali kad je napustio svog Učitelja i svoje drugove, pala je konačna odluka. On je prekoraćio granicu. IZ 204.2

Isus je pokazao neobičnu strpljivost prema ovoj duši u iskušenju. Ništa nije zanemario što bi moglo da spasi Judu. Cak iako je Juda već dva puta namjeravao da izda svog Učitelja, Isus mu je još davao mogućnost za pokajanje. Pročitavši tajne namjere izdajničkog srca, Isus je dao Judi posljednji, najjasniji dokaz o svom božanstvu. To je bio za lažnog učenika posljednji poziv na pokajanje. Božansko Isusovo srce nije izostavilo ni jedan poziv. Talas milosti, koji se odbijao o tvrdoglavu oholost, vraćao se još jačom snagom, da bi ga ljubavlju pobijedio. Ali Juda je postao još uporniji, iznenađen i uzbuđen time, što je otkrivena njegova krivica. Sa ove svete večere izašao je napolje, da izvrši svoje djelo izdaje. IZ 204.3

Izgovorivši prokletstvo nad Judom, Krist je pokazao milost prema svojim učenicima. On je time želio da im da posljednji dokaz da je on Mesija. “Sad vam kažem, prije nego što se zbude, da, kad se zbude, vjerujete da SAM JA”. Da je Isus šutio i da je prividno pokazivao da ne zna, da će biti predan u ruke gomile žedne krvi, učenici bi iz tog mogli da zaključe da njihov učitelj nema moć božanskog proviđenja. Godinu dana ranije, Isus je rekao učenicima da je izabrao dvanaestoricu, ali da je jedan od njih đavo. Isusove riječi upućene sada Judi, pored toga što su pokazale da Isus poznaje njegovu podlost, imale su za cilj da utvrde vjeru Kristovih učenika za vrijeme njegovog poniženja. I kada Juda na strašan način završi svoj život, oni će se sjetiti prokletstva, koje je Isus izgovorio nad izdajnikom. IZ 204.4

Spasitelj je imao još jedan cilj. Isus je ukazao službu i prema onome, za koga je znao da je izdajnik. Učenici nisu razumjeli riječi, koje je izgovorio prilikom pranja nogu: “Vi niste svi čisti”, ni riječi, koje je izgovorio kod stola: “Koji samnom hljeb jede podiže petu svoju na me”.³ Ali kasnije, kad im je smisao tih riječi bio jasan, mogli su da razmišljaju o Božjoj strpljivosti i milosti prema onima, koji su najdalje zalutali. IZ 204.5

Iako je Isus poznavao Judu od početka, on je oprao njegove noge. Izdajnik je takođe uživao preimućstvo da učestvuje s Kristom u posljednoj večeri. Spasitelj, pun strpljenja, upotrebio je najutjecajnija sredstva da bi pokrenuo grešnika da ga primi, da se pokaje i da dozvoli da bude očišćen od grijeha. Kako divan primjer za nas! Kada mislimo da je netko u zabludi ili u grijehu, mi se ne smijemo odvajati od njega. Ne treba da nas naša ravnodušnost odvoji od njega i da ga prepustimo da bude plijen iskušenja ili da ga otjeramo sotoni u ruke. To nije Kristov način rada. Baš zato što su učenici zalutali i pogrešili, oprao im je Isus noge i na taj način je sve, osim jednoga od dvanaestorice, doveo do pokajanja. IZ 205.1

Kristov primjer zabranjuje isključivanje od večere Gospodnje. Istina je da javni grijeh isključuje krivca. To Sveti Duh jasno uči.⁴ Ali osim ovoga slučaja nikome ne treba da se izriče sud. Bog nije ostavio ljudima da odlučuju tko ima pravo da učestvuje u takvim prilikama. Tko od nas može da čita ljudska srca? Tko može da razlikuje kukolj od pšenice? “Ali čovjek da ispituje sebe, pa onda od hljeba da jede i od čaše da pije. Jer koji nedostojno jede ovaj hljeb ili pije čašu Gospodnju, sud sebi jede i pije, ne razlikujući tijela Gospodnjega”.⁵ IZ 205.2

Kada se vjerni sakupe da proslave večeru Gospodnju, ondje su prisutni i nevidljivi anđeli. U takvom skupu može da se nađe i jedan Juda; ako je to slučaj, tamo se nalaze i izaslanici kneza tame, jer se oni obično nalaze kraj duša, koje nedopuštaju da ih vodi Sveti Duh. Nebeski anđeli su takođe prisutni. Kod svake takve prilike prisutni su ovi nevidljivi posjetioci. Mogu da budu i oni, koji nisu u svom srcu stvarno sluge istine i svetosti, ali koji žele da uzmu učešća u večeri Gospodnjoj. Ne treba im zabraniti. Tu se nalaze svjedoci, koji su bili prisutni, kada je Isus oprao noge učenicima i Judi. Taj prizor posmatraju ne samo ljudi, već i anđeli. IZ 205.3

Pri ovom svetom obredu je prisutan i Krist sa svojim Svetim Duhom, koji potvrđuje taj obred. On je prisutan da bi nas osvjedočio o grijehu i omekšao srca. On primjećuje svaki naš pogled i svaku misao, koja vodi pokajanju. On čeka na grešnika, koji je skrušena srca. Sve je gotovo da se primi takvo srce. Onaj, koji je oprao noge Judi, želi da opere svako srce od nečistote grijeha. IZ 205.4

Nitko ne treba da sebe isključuje od večere Gospodnje zbog toga, što je možda prisutan netko, tko nije dostojan da primi taj obred. Svaki učenik je pozvan da javno učestvuje u ovoj svečanosti, da tako pokaže da prima Krista kao svog ličnog Spasitelja. Na takvim sastancima, koje Krist sam saziva, susreće se on sa svojim narodom i krijepi ga svojim prisustvom. Cak ako večeru Gospodnju dijele nedostojna srca i ruke, Krist ipak sam služi svojoj djeci. Svi oni, koji prilaze stolu s vjerom u njega, dobit će bogate blagoslove. A svi, koji zanemaruju ova božanska preimućstva, pretrpjet će gubitak. Na takve se odnose Kristove riječi: “Vi niste svi čisti”. IZ 205.5

Uzimajući sa svojim učenicima udjela u hljebu i vinu, Krist se obavezao da će biti njihov Otkupitelj. On im je povjerio novi Zavjet, kroz koji svi koji ga primaju postaju djeca Božja i sunasljednici s Kristom. Ovim zavjetom primaju sve darove milosti, koje nebo može dati za današnji i budući život. Ovaj zavjet trebalo je da bude potvrđen Kristovom krvlju. Obred večere Gospodnje potsjećat će stalno ućenike na neizmernu žrtvu, prinijetu za svakoga od njih kao člana grešne ljudske obitelji. IZ 206.1

Večera Gospodnja ne treba da u nama izaziva žalost. Ona nije uspostavljena u tom cilju. Kad se kristovi učenici sakupe oko njejovog stola, ne treba da se tuže na svoje duhovne nedostatke; ne treba da govore o svojim prošlim duhovnim iskustvima bilo da su ona ohrabrujuća ili ne. Ne treba da se takođe sjećaju međusobnih prepirki. Sve je to otklonjeno pripremnom službom — pranjem nogu. Tada je svaki sebe ispitao, priznao svoje grijehe i svi su se pomirili. Sada su došli da se susretnu s Kristom. Oni sada ne stoje u sjenci križa već u njegovoj spasonosnoj milosti. Svaki treba da otvori svoju dušu svijetlim zracima Sunca pravde. Srca očišćena skupocjenom Kristovom krvlju, svijesna njegovog nevidljivog prisustva, slušaju njegove riječi: “Mir svoj ostavljam vam; mir svoj dajem vam. Ne dajem vam ga kao što ga svijet daje”.⁶ IZ 206.2

Spasitelj nam kaže: kad vas Duh osvjedočava o vašoj grešnosti, sjetite se da sam ja umro za vas. Kad vas muče, progone ili žaloste zbog mene i moga evanđelja, sjetite se da sam vas ljubio tolikom ljubavlju, da sam dao život svoj za vas. Kad vam se vaše dužnosti čine mučne i vaš teret suviše težak, sjeti se da sam ja zbog vas pretrpio križ i najveću sramotu. Kad vaše srce drhti pred iskušenjem, sjetite se da je živ vaš Spasitelj i da se moli za vas. IZ 206.3

Večera Gospodnja upućuje na Kristov drugi dolazak. Ona je određena da osvježava ovu nadu u mislima ućenika. Svaki put kad se oni budu sastajali da slave uspomenu na njegovu smrt, sjećat će se kako je on “uzeo čašu i zahvalivši dao im govoreći: pijte iz nje svi! Jer je. ovo krv moja, krv novoga zavjeta, koja će se proliti za mnoge, za oproštenje grijeha. Zaista vam kažem: odsada ne ću piti od ovoga roda vinogradskoga do dana, kada ću ga piti novoga s vama u carstvu moga Oca”. Nada u Kristov ponovni dolazak bila im je utjeha u njihovoj nevolji. Oni su se neiskazane radovali riječima: “Jer katgod jedete ovaj hljeb ili čašu ovu pijete, smrt Gospodnju obznanjujete, dokle ne dođe”.⁷ IZ 206.4

Ovo ne smijemo nikada zaboraviti. Isusova ljubav, koja nas goni, treba da je uvijek u nama. Isus je uspostavio ovaj obred, da nam kroz njega govori o ljubavi, koju je Bog pokazao prema nama. Nema veze između Boga i nas, osim kroz Krista. Kristova ljubav treba da učvrsti i ovjekovječi ljubav između braće. Samo Kristova smrt mogla je učiniti da njegova ljubav bude za nas od vrijednosti. Zbog te smrti možemo s radošću čekati njegov povratak. Njegova žrtva je središte naše nade i predmet naše vjere. IZ 207.1

Obredi, koji potsjećaju na Kristovo poniženje i stradanje, često se smatraju kao obični obredi. Oni su uspostavljeni sa određenim ciljem. Naša svijest treba da se probudi da bismo mogli shvatiti tajnu pobožnosti. Mi bismo mogli mnogo bolje da shvatimo Kristovo stradanje za očišćenje grijeha, nego što ga obično shvaćamo. “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako je i Sin čovječji bio podignut, “da ni jedan, koji u njega vjeruje, ne pogine, nego da ima život vječni”.⁸ Treba da gledamo na križ Golgote, na kome je Spasitelj umro. Naša vječna sreća traži da pokažemo vjeru u Krista. IZ 207.2

Naš Spasitelj je rekao: “Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, ne ćete imati života u sebi... Jer je tijelo moje pravo jelo, a krv moja pravo piće”.⁹ IZ 207.3

Cak ovaj naš zemaljski život dugujemo Kristovoj smrti Kristove riječi se još više odnose na duhovan život. On je rekao: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju ima život vječni”. Samo ako primimo život, koji je za nas dat na križu Golgote, moći ćemo živjeti svetim životom. Taj život stičemo primanjem njegove riječi, izvršavanjem onoga što je on zapovjedio. Tako postajemo jedno s njime. “Onaj koji jede tijelo moje”, rekao je on, “i pije krv moju, stanuje u meni, i ja u njemu. Kao što me posla živi Otac, i ja živim Oca radi; i koji jede mene i on će živjeti mene radi.“¹⁰ Ovo mjesto Pisma odnosi se naročito na svetu večeru. Kad u vjeri raz-mišljamo o velikoj žrtvi našeg Gospoda, duša prima u sebe Kristov duhovni život. Pod tim uvjetom, svaka večera Gospodnja davat će nam duhovnu snagu. Večera Gospodnja uspostavlja živu vezu imeđu vjernika i Krista, i kroz njega između vjernika i Oca. IZ 207.4

Kada primamo ovaj hljeb i vino, koji pretstavljaju Kristovo slomljeno tijelo i njegovu prolivenu krv, mi se u mislima sjećamo večere, koja se održala u gornjoj sobi. Čini nam se da smo u vrtu, koji je posvećen samrtnom borbom onoga, koji je uzeo na sebe grijehe svijeta. Prisustvujemo borbi, kojom je izvojevano naše pomirenje s Bogom. Čini nam se kao da je Krist ponovo razapet u našoj sredini. IZ 207.5

Gledajući na raspetog Otkupitelja, bolje shvaćamo veličinu i značaj žrtve, koju je prinijelo Veličanstvo neba. Mi vidimo pred sobom pobjedu plana spasenja i uspomena na Golgotu izaziva u našim srcima živa i sveta osjećanja. Zahvalnost Bogu i Jagnjetu izvire iz naših srca i usana. Oholost i samouzvišenje ne mogu biti u duši, koja se sjeća prizora sa Golgote. IZ 207.6

Onaj, koji razmišlja o čistoj Spasiteljevoj ljubavi, gajit će plemenite misli, imat će čisto srce i preobražen karakter. On će ići u svijet da bude svjetlost svijetu, da, u izvjesnoj mjeri, otsjajuje ovu božansku ljubav. Što više razmišljamo o križu Golgote, to ćemo više cijeniti riječi apostola: “A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim, osim križem Gospoda našega Isusa Krista, koga radi razape se meni svijet, i ja svijetu!”¹¹ IZ 208.1