Isusov život
Poglavlje 6—Isusov dolazak u Hram na dan Pashe
Kod Jevreja je dvanaesta godina označavala granicu između djetinjstva i mladalačkog doba. Jevrejin, koji bi navršio tu godinu, dobijao je naziv sin zakona, a takođe i sin Božji. Time je on dobijao izvjesna preimućstva u pogledu vjerskog obrazovanja; imao je pravo da sudjeluje kod svečanosti praznika i obreda. U skladu s tim običajem, Isus je posjetio u svom djetinjstvu Jeruzalem prilikom praznika Pashe. Kao i svi pobožni Izraelci, Josip i Marija išli su svake godine u Jeruzalem na praznik Pashe; kad je Isus navršio dvanaest godina, roditelji su ga po običaju poveli sobom.1 IZ 19.2
Tri puta u godini: prilikom praznika Pashe, Pedesetnice i Sjenica, trebalo je da svi Izraelci dođu u Jeruzalem pred Gospoda. Od ova tri praznika najviše je bilo prisutno prilikom Pashe. Jevreji su dolazili iz svih zemalja, u koje su bili rasijani. Iz svih krajeva Palestine dolazilo je mnogo poklonika. Put iz Galileje u Jeruzalem trajao je više dana, i vjernici su se udruživali u veće grupe radi društva i sigurnosti. Žene i starci su jahali na volovima ili magarcima po strmim i kamenitim putevima; jači ljudi i omladina išli su pješke. Praznik Pashe padao je krajem ožujka ili početkom travnja, kada je cijela zemlja bila odjevena cvijećem i odjekivala pjesmom ptica. Svuda uz put bili su spomenici izraelske historije, i očevi i majke pričali su svojoj djeci čudesa, koja je Bog učinio za svoj narod u prošlim vremenima. Putem su skraćivali vrijeme pjesmom i muzikom, i kad su napokon ugledali jeruzalemske kule, svi su se glasovi udružili u pobjedonosnu himnu: IZ 19.3
“Evo, stoje noge naše na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Neka bude mir oko zidova tvojih i napredak
U dvorovima tvojim!“2
IZ 20.1
Praznik Pasha bio je uspostavljen prilikom rađanja jevrejske nacije, Posljednje noći ropstva u Egiptu, kada nije bio u izgledu nikakav znak oslobođenja, Bog je zapovjedio Izraelcima da se pripreme za brzi odlazak. On je objavio faraonu posljednju kaznu, koja će stići Egipćane, a Izraelcima je dao uputstva, da svaka njihova obitelj bude na okupu u svome domu. Pošto su krvlju zaklanog jagnjeta poprskali dovratnike na svojim vratima, trebalo je da jedu pečeno jagnje sa beskvasnim hljebom i gorkim zeljem. “I ovako jedite: opasani, obuća da vam je na nogama i štap u ruci, i jedite hitno, jer je prolazak Gospodnji”.3 U ponoći su bili pobijeni svi prvenci među Egipćanima. Tada je faraon uputio Izraelcima ovu poruku: “Ustajte, idite, iz naroda moga... otiđite, služite Gospodu, kao što govoriste”.4 Jevreji su napustili Egipat, kao jedna nezavisna nacija. Gospod je naredio da se otsada svake godine slavi Pasha. “I kad vas djeca zapitaju: šta znači ovaj obred? tada im recite: to je pashalna žrtva u čast Gospodu, koji je mimoišao domove djece Izraelove u Egiptu, kada je potirao Egipćane”. Tako se historija o tom divnom oslobođenju trebala ponavljati od naraštaja do naraštaja. IZ 20.2
Na praznik Pashe nadovezivao se praznik beskvasnih hljebova, koji je trajao sedam dana. Na drugi dan tog praznika prinosili su Gospodu ječmen snop, kao prvinu od žetve. Svi obredi praznika bili su slike ili simboli, koji su se odnosili na Kristovo djelo. Oslobođenje Izraela iz Egipta bilo je slika spasenja, na koje je upućivala Pasha. Žrtvovano jagnje, beskvasni hljebovi i snop prvine pretstavljali su Krista. IZ 20.3
Kod većine Jevreja Kristovog vremena ovaj se praznik praznovao samo formalno. Ali, koliko je bilo njegovo značenje u očima Božjeg Sina! Prvi put je Isus u svojoj dvanaestoj godini ugledao hram. Vidio je svećenike odjevene u bijele haljine kako vrše svoju svečanu službu. Posmatrao je krvave žrtve na žrtvenom oltaru. Kleknuo je na molitvu sa ostalim poklonicima, dok se oblak tamjana dizao k Bogu. Prisustvovao je obredima pashalne službe, koji su na čovjeka činili tako jak utisak. Dan za danom bolje je razumijevao značenje svih tih obreda. Izgledalo mu je kao da je svaki čin povezan s njegovim životom. U njemu su se probudile nove težnje. Tih i povučen, ostavljao je utisak, kao da je počeo da ispituje jedan težak problem. Spasietlj je počeo da shvata tajnu svoje misije. IZ 20.4
Ushićen posmatranjem ovih prizora, udaljio se od svojih roditelja. Tražio je samoću. Kad se pashalna služba završila, ostao je još u predvorju hrama; poklonici su već napuštali Jeruzalem, a on se još uvijek nalazio u hramu. IZ 21.1
U to vrijeme jedna prostorija u hramu bila je određena za školu, po uzoru na proročke škole. Tu su se glavni rabini sastajali sa svojim učenicima. U tu dvoranu je ušao Isus. Sjedeći kod nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihovu nauku. Kao onaj, koji želi da stekne mudrost, raspitivao se o proročanstvima i događajima, koji su se tada zbivali i nagovještavali Mesijin dolazak. IZ 21.2
Isus je pokazao da je željan pravog poznanja Boga. Njegova su se pitanja odnosila na duboke istine, koje su bile odavno zaboravljene, ali koje su ipak bile od najveće važnosti za spasenje duša. Svako od njegovih pitanja, iako je otkrivalo koliko je usko i površno znanje ovih tobožnih mudraca, iznosilo je pred njih jednu božansku pouku i otvaralo nov pogled na istinu. Rabini su pričali kako će Mesija podići jevrejski narod na najveći stepen; ali Isus je iznosio Izaijino proročanstvo i ispitivao ih o značenju onih mjesta, koja govore o stradanju i smrti Božjeg Jagnjeta. IZ 21.3
Učitelji su mu, sa svoje strane, postavljali pitanja i veoma su se čudili njegovim odgovorima. Djetinjskom poniznošću ponavljao je riječi iz Pisma, otkrivajući im duboki smisao, koji ovi mudraci nisu ni naslućivali. Da su prihvatili istine, na koje im je skrenuo pažnju, došlo bi do reforme u religiji onoga vremena, probudilo bi se duboko zanimanje za duhovne stvari, i mnogi bi se pripremili, da prime Isusa, kad bude otpočeo svoje djelo. IZ 21.4
Rabini su znali da Isus nije pohađao njihove škole; međutim, oni su primjetili da on bolje poznaje proročanstva od njih samih. U ovog mladog ozbiljnog Galilejca polagali su veliku nadu. Željeli su da on postane njihov učenik, da bi ga učinili učiteljem u Izraelu. Htjeli su da na sebe preuzmu brigu oko njegovog školovanja, misleći da oni treba da izgrade jedan tako osobit duh. IZ 21.5
Isusove riječi tako su dirnule njihova srca kao što ih nikad prije nisu dirnule riječi iz ljudskih ustiju. Bog je nastojao da prosvijetli ove vođe i upotrebio je za to jedino uspješno sredstvo. U njihovom ponosu bilo im je ispod časti da bilo od koga prime nauku. Kad bi se Isus pojavio kao učitelj, oni bi odbili da ga slušaju. Ali oni su smatrali da treba sami da ga uče ili bar ispitaju njegovo poznavanje Pisma. Isusova mladićska čednost i ljepota pobijedile su njihovu predrasudu. Njihov se um nesvijesno otvorio Božjoj rijeći, i Sveti Duh progovorio je njihovim srcima. IZ 21.6
Oni nisu mogli spriječiti, da ne uvide, da njihovo shvatanje Mesijinog djela nije u skladu sa proročanstvima; ali ipak se nisu htjeli odreći teorija, koje su laskale njihovom častoljublju. Nisu htjeli priznati da su krivo tuma- čili Pismo, čijim su se učiteljima izdavali. I oni su govorili jedan drugome: “Odakle dolazi mudrost ovome, kad nije nikada učio?” Vidjelo je svijetlilo u tami, ali “tama ga nije primila”.5 IZ 21.7
Za to vrijeme. Josip i Marija su bili u velikom strahu i brizi. Napustivši grad, u velikom metežu izgubili su iz vida Isusa. Zemlja je bila tada gusto naseljena, i iz Galileje je bilo mnogo onih, koji su išli u Jeruzalem. Želja da putuju sa prijateljima i novim poznanicima privlačila je za neko vrijeme njihovu pažnju. Tek kada je pala noć, primjetili su da nema Isusa. U času kad su stali da se odmore, opazili su da nema njihovog djeteta, koje je bilo uvijek tako uslužno. Oni se nisu odmah zabrinuli misleći da se nalazi negdje dalje u povorci. Usprkos njegovoj mladosti imali su povjerenje u njega, da će im biti na usluzi, čim to bude trebalo, kao što je uvijek činio. Ali malo po malo počeli su se bojati. Svuda su ga tražili među svojim saputnicima, ali uzalud. Zadrhtali su, kad su se sjetili, kako je Irod htio da ga pogubi, kad je bio još malo dijete. Mračne slutnje obuzele su njihova srca. Gorko su prebacivali jedno drugome. IZ 22.1
Vrativši se u Jeruzalem, nastavili su da ga traže. Sutradan, kad su se pomiješali sa poklonicima u hramu, jedan poznati glas privukao je njihovu pažnju. Nemoguće je bilo da se prevare; nijedan glas nije bio sličan njegovom, tako ozbiljan, pun oduševljenja i melodičan. IZ 22.2
Oni su našli Isusa u školi rabina. Ma koliko su bili sretni, nisu mogli zaboraviti strah i brigu, koje su preživjeli. Kad je Isus bio opet s njima, njegova majka se nije mogla uzdržati, da ga ne ukori riječima: “Sine, što učini nama tako? Evo otac tvoj i ja sa strahom tražimo te”. On im odgovori: “Zašto ste me tražili? Zar ne znate, da meni treba u onom biti, što je Oca moga”? Njegovo lice je bilo obasjano nebeskom svjetlošću; božanstvo se otkrilo kroz čovjeka. U času kad su ga našli u hramu, čuli su njegov razgovor sa rabinima i zadivili se njegovim pitanjima i odgovorima. Njegove riječi su učinile na njih neizbrisiv utisak. IZ 22.3
Josip i Marija, prirodno, smatrali su Isusa svojim djetetom: on je uvijek bio s njima, u mnogome je bio sličan drugoj djeci; i njima je bilo teško da shvate da je on Sin Božji. Oni su bili u opasnosti da ne cijene dar, koji im je bio dat u Spasitelju svijeta. Bol njihovog odvajanja od njega, i nježan, Isusov ukor, imali su za cilj, da im pokažu svetost onoga što im je bilo povjereno. IZ 22.4
Da su Josip i Marija razmišljanjem i molitvom stajali u uskoj vezi s Bogom, shvatili bi svetost dužnosti, koja im je bila povjerena, i ne bi izgubili iz vida Isusa. Nepažnjom samo u toku jednog dana, izgubili su Spasitelja; da bi ga opet našli, trebalo im je da ga traže tri dana sa strahom. To može biti i naše iskustvo; praznim razgovorima, ogovaranjem ili zanemarivanjem molitve možemo u jednom danu izgubiti prisustvo Spasitelja, i može proći mnogo bolnih dana, dok ga ponovo ne nađemo i ne dobijemo mir, koji smo u jednom trenutku izgubili. IZ 22.5
U našem međusobnom ophođenju treba da pazimo da ne zaboravimo Isusa, i ne smijemo izgubiti iz vida, da je on među nama. Kada smo odviše zauzeti zemaljskim stvarima, te nemamo vremena da mislimo na njega, koji je nada našeg vječnog života, onda se odvajamo od Isusa i nebeskih anđela. Ova sveta bića ne mogu ostati tamo, gdje se ne želi Spasiteljevo prisustvo i gdje se ne primjećuje njegovo otsustvo. Zbog toga dolazi tako često do razočaranja među tobožnjim Kristovim sljedbenicima. IZ 23.1
Mnogi prisustvuju religioznim službama, primajući ohrabrenja i utjehu kroz Božju riječ, ali zanemarujući molitve, razmišljanje i bdjenje, gube primljene blagoslove, te se osjećaju još siromašniji nego ranije. Često im se čini, da Bog postupa s njima nemilostivo. Oni ne uviđaju svoju pogrešku. Time što se odvajaju od Isusa, gube svjetlost njegovog prisustva. IZ 23.2
Dobro bi bilo kad bismo svaki dan proveli jedan sat u razmišljanju i posmatranju Kristovog života. Trebalo bi o tome razmišljati podrobno, nastojeći da u duhu oživimo sve događaje iz Kristovog života, a naročito njegove posljednje dane. Ako posmatramo njegovu veliku žrtvu prinijetu za nas, ojačat će naše povjerenje u njega, povećat će se naša ljubav prema njemu, i više ćemo biti prožeti njegovim Duhom. Želimo li da se spasimo, treba da se pokajemo i ponizimo na podnožju križa. IZ 23.3