Isusov život
Poglavlje 39—Zavjera svećenika i Farizeja protiv Isusa
Betanija je bila sasvim blizu Jeruzalema, tako da je vijest o Lazarevom uskrsenju brzo stigla u grad1. Uhode, koje su bile svjedoci čuda, obavjestile su brzo o tom događaju jevrejske glavare. Odmah je bio sazvan Sinedrion, da se odluči, šta da se radi. Krist je ponovo jednim uvjerljivim načinom potvrdio svoju moć nad smrću i grobom. Ovo izvandredno čudo bilo je najjači dokaz, kojim je Bog ljudima pokazao, da je poslao svog Sina na svijet da ih spase. Ovo otkrivenje božanske moći bilo je dovoljno da uvjeri svakoga, koji se upravljao po razumu i prosvijetljenoj savjesti. Mnogi od onih, koji su prisustvovali Lazarevom uskrsenju, povjerovali su u Isusa. To je još više povećavalo mržnju svećenika. Oni su odbacili sve dosadašnje dokaze njegovog božanstva, a ovo novo veliko čudo ih je samo još više razgnjevilo. Umrli je uskrsnuo usred bijelog dana i pred mnoštvom svjedoka. Nikakvo lukavstvo nije moglo da obori taj dokaz. To je učinilo da svećenici još više omrznu Isusa. Sada su bili odlučni, više nego ikada, da učine kraj Kristovom djelu. IZ 167.3
Iako sadukeji nisu pokazivali naklonost prema Isusu, oni ipak nisu pokazivali toliku zlobu prema njemu kao farizeji. Njihova je mržnja bila manja; ali ovog puta bili su vrlo uznemireni. Oni nisu vjerovali u uskrsenje mrtvih. Oslanjajući se na lažnu nauku, tvrdili su da nije moguće da mrtvo tijelo opet oživi. Nekoliko Kristovih riječi bilo je dovoljno da obori njihovu teoriju. Isus im je kazao da ne poznaju ni Pismo ni sile Božje. Oni nisu znali kako da izbrišu utisak, koji je ovo čudo ostavilo na narod. Kako da odvrate ljude od onoga, koji je uspio da otme mrtve od smrti i groba? Širili su lažne glasove, ali čudo nisu mogli poreći i nisu znali kako da suzbiju njegov učinak. Do toga vremena sadukeji nisu pristajali uz plan da se Krist pogubi. Međutim, poslije Lazarevog uskrsenja, i oni su smatrali da samo njegova smrt može učiniti kraj njegovim smjelim optužbama protiv njih. IZ 167.4
Farizeji, koji su vjerovali u uskrsenje, morali su uvidjeti da je to čudo dokaz, da je Mesija među njima. Ali oni su uvijek bili protiv Kristovog djela. Od početka su Krista mrzili, jer je razotkrivao njihove licemjerne namjere. On je sa njih svukao plašt strogih obreda, kojim su sakrivali svoju moralnu izopačenost. Cista religija, koju je Isus propovijedao, bila je osuda njihove prazne forme pobožnosti. Oni su bili žedni osvete, zato što ih je otvoreno korio. Nastojali su da ga izazovu, da kaže ili učini nešto, što bi im pružilo priliku da ga osude. Više puta su pokušavali da ga kamenuju, ali on se neprimjetno uklanjao, i oni su ga izgubili iz vida. IZ 168.1
Sva čuda, koja je Isus učinio u subotu, imala su za cilj da ublaže stanje nevoljnih; ali farizeji su pokušavali da ga optuže kao prestupnika subote. Pokušavali su da protiv njega dignu herodovce i, prikazujući Isusa kao onoga, koji želi da zauzme prijesto, savjetovali su se s njima, kako da ga pogube. Da bi potstakli Rimljane protiv njega, optuživali su ga da namjerava oboriti njihovu vlast. Pokušavali su na sve moguće načine da suzbiju njegov utjecaj u narodu. Do sada su svi njihovi pokušaji bili uzalud. Narod, koji je bio svjedok njegovih djela milosti, i koji je slušao njegovu čistu i svetu nauku, uvjerio se da to nisu djela i riječi jednog prestupnika subote ili bogohulnika. Čak ni uhode, koje su farizeji slali, nisu mogle metnuti ruke na njega toliko su na njih djelovale njegove riječi. U svom nemoćnom gnjevu, Jevreji su odlučili da svaki, koji u njega povjeruje, bude isključen iz sinagoge. IZ 168.2
Svećenici, poglavari i starješine odlučili su u svom savjetu da ušutkaju onoga, koji je sve zadivljavao tako silnim djelima. Farizeji i sadukeji, ranije toliko razjedinjeni, sada su bili složniji nego ikada u svom protivljenju Kristu. Nikodem i Josip, koji su na ranijim sjednicama spriječili da se Isusa osudi, nisu bili pozvani na taj savjet. Utjecaj članova Sinedriona, koji su vjerovali u Isusa, nije mogao da nadjača utjecaj farizeja, punih zloće. IZ 168.3
Međutim članovi savjeta nisu bili svi istog mišljenja. U to vrijeme Sinedrion nije pretstavljao zakonodavnu skupštinu. Njegovo postojanje se jedva trpjelo. Neki su se članovi Sinedriona pitali da li je mudro Krista pogubiti. Bojali su se da to ne izazove pobunu u narodu, što bi dalo Rimljanima priliku da oduzme svećenstvu povlastice i vlast, koju je ono još imalo. Sadukeji, iako su pristajali uz farizeje u mržnji protiv Isusa, bili su skloni opreznosti, jer su se bojali da im Rimljani ne oduzmu njihov povlašćen položaj. IZ 168.4
Čudo, koje je Isus upravo učinio, posvjedočavalo je da je Isus zaista Sin Božji. Pravo značenje Pisma Staroga zavjeta, koje se odnosi na Krista, blistalo je pred očima svih prisutnih. “Šta da radimo?”, pitali su se zbunjeni i uplašeni glavari. Među njima je nastao rascjep. Pod utjecajem Svetog Duha, svećenici i starješine nisu mogli da se oslobode uvjerenja da se bore protiv Boga. IZ 169.1
U času kad je Sinedrion bio na vrhuncu neodlučnosti, ustao je Kajfa, poglavar svećenički. To je bio čovjek ohol i okrutan, naprasit i netrpljiv. Među njegovom rodbinom bilo je sadukeja, koji su krili svoju oholost, drskost, ravnodušnost, častoljubije i okrutnost pod plaštom prividne pravednosti. Kajfa je proučavao proročanstva, i ma da nije razumijevao njihovo pravo značenje, on se izrazio s mnogo autoriteta i sigurnosti: “Vi ne znate ništa. Vi ne shvatate da je nama bolje da jedan čovjek umre za narod, negoli da narod sav propadne”. Prvosvećenik je htio da se Isus pogubi, iako je nevin. On je njima postao smetnja, jer je privlačio k sebi narod i smanjivao ugled poglavara. Bolje je da jedan umre, negoli da oslabi vlast poglavara. Ako narod izgubi povjerenje u svoje vođe, propast će i moć naroda. Kajfa je nagovjestio mogućnost da poslije ovoga čuda Kristovi učenici podignu bunu. Tada bi došli Rimljani, rekao je on, zatvorili bi naš hram, ukinuli naše zakone i uništili naš narod. Šta je život tog Galilejca prema čitavom narodu? Ako je on smetnja blagostanju izraelskog naroda, ne znači li vršiti Bogu službu, da se ukloni takvog čovjeka? Bolje je da jedan čovjek pogine, negoli da sav narod propadne. IZ 169.2
Izjavivši da jedan čovjek treba da umre za narod, Kajfa je pokazao da donekle poznaje proročanstva, iako je to poznavanje bilo vrlo slabo. Ivan, u svom izvještaju, uzima to poročanstvo i pokazuje njegovo duboko i široko značenje. On kaže: ”I ne samo za narod, nego i da rasijanu djecu Božju skupi u jedno tijelo”. S kakvom je zasljepljenošću oholi Kajfa priznao Spasiteljevo djelo! IZ 169.3
Na Kajfinim usnama ova tako dragocjena istina bila je pretvorena u laž. Prijedlog, koji je on dao, temeljio se na načelu uzetom iz neznaboštva. Mutno osjećanje, da netko treba da umre za ljudski rod, navelo je neznabošce da prinose ljudske žrtve. Tako je Kajfa predlagao da se pomoću Kristove žrtve spase grešni narod, i to ne od njegovih prijestupa, nego u tim prijestupima, da bi mogli nastaviti da griješe. Ovim razlogom je želio ušutkati one, koji su se usudili da tvrde da ne nalaze na Kristu ništa, što bi zaslužilo smrt, IZ 169.4
Kristovi neprijatelji su bili duboko dirnuti. Sveti Duh je utjecao na njihova srca. Ali sotona je pokušavao da ih zadrži pod svojom vlašću. On im je skrenuo pažnju na štetu, koju će morati pretrpjeti zbog Krista. Kako malo Isus drži do njihove pravde! Isus je iznio pred njih savršeniju pravdu, koju treba da imaju svi oni, koji žele postati Božja djeca. Ne obazirući se na njihovo obličje i obrede, on je potsticao grešnike da se direktno obraćaju Bogu, milostivom Ocu, i da njemu iznesu svoje potrebe. Na taj način, po njihovom mišljenju, on je prezreo svećenstvo. On je odbio da prizna vjersku nauku rabinskih škola. Razotkrivši rđavo vladanje svećenika, on je nanio nepopravljivu štetu njihovom utjecaju. Oslabio je utisak njihovih mudrih izreka i predanja time, što je izjavio da oni kvare Božji zakon svojim strogim obrednim propisima. IZ 169.5
Sotona ih je potsjetio na sve ovo govoreći im da treba da Krista pogube, ako žele da sačuvaju svoj ugled. Oni su poslušali taj savjet. Bojali su se da ne izgube svoju vlast, i to je bilo dovoljno da se na to odluče. Osim nekih, koji se nisu usudili da izraze svoje mišljenje, Sinedrion je primio Kajfine riječi kao riječi Božje. Vijeće je odahnulo, nesloge je nestalo. Odlučili su se da se Krist mora pogubiti čim se za to pruži prilika. Odbacivši dokaz Isusovog božanstva, ovi svećenici i poglavari su se zavili u neprobojnu tamu. Stavili su se potpuno pod vlast sotone, koji će ih sunovratiti u vječnu propast. Sotona je tako dobro uspio da ih prevari, da su bili zadovoljni sami sa sobom, smatrajući sebe rodoljubima, koji žele da spasu narod. IZ 170.1
Sinedrion se ipak bojao da preduzme brze mjere protiv Isusa iz razloga da se ne bi narod razgnjevio i da ne bi na sebe navukli zlo, koje su spremali Isusu. Zbog toga je vijeće odgodilo izvršenje donesene odluke. Spasitelj je znao za zavjeru svećenika. On je znao da oni žele da se njega oslobode i da će se njihov plan prije ili kasnije ostvariti. Ali on nije želio da ubrza taj čas, i zato se povukao iz tog kraja, uzevši sa sobom svoje učenike. Tako je Isus svojim primjerom potvrdio preporuku, koju je dao učenicima: “Kad vas potjeraju u jednom gradu, bježite u drugi”.2 Veliko je polje, gdje oni mogu raditi za spasenje duša, i, osim kad to traži njihova vjernost prema Isusu, Gospodnje sluge ne treba da izlažu svoj život opasnosti. IZ 170.2
Isus je tri godine javno radio za narod. On im je dao primjer odricanja i nesebičnog dobročinstva. Svima je bio poznat njegov život čistote, stradanja i posvećenja. Međutim, svijet je samo to kratko vrijeme mogao da podnese prisustvo Izbavitelja. IZ 170.3
Isusov život bio je život progonstva i ruganja. Protjeran iz Betlehema od strane jednog zavidljivog cara, odbačen od svog naroda u Nazaretu, osuđivan na smrt bez razloga u Jeruzalemu. Isus je sa svojim vjernim sljedbenicima našao privremeno utočište u jednom stranom gradu. On, koga je uvijek dirala ljudska bijeda, koji je liječio bolesne, vraćao vid slijepima, sluh gluhima, govor nijemima, koji je hranio gladne i tješio žalosne, bio je protjeran od onih, koje je došao da spase. On, koji je išao po uzburkanim valovima, i koji je jednom riječju stišao nemirno more; koji je izgonio demone primoravši ih da ga priznaju Sinom Božjim, koji je prekinuo smrtni san, i koji je tisuće njih zadivljavao svojim mudrim riječima, — nije mogao da osvoji srca onih, koje je zaslijepila predrasuda i mržnja, i koji su uporno odbacivali svjetlost. IZ 170.4