Stvaranje, Patrijarsi I Proroci

2/80

Uvod

Ovo djelo bavi se biblijskom istorijom, temom koja i nije nova, ali koja je ovdje predstavljena tako da dobija novo značenje, jer pisac prikazuje izvor akcija, razotkriva važnost određenih poduhvata, obasjava novom svjetlošću neka zbivavnja koja su u Bibliji samo spomenuta. Na taj način opisani prizori postaju živopisniji i trajno se utiskuju u sjećanje. Sve to učinjeno je da se uz pomoć biblijskih izvještaja potpunije prikaže Božji karakter i Njegove namjere; jasnije razotkriju sotonine podmukle zamke i sredstva kojima će njegova moć konačno biti savladana; da bi se izložile pogledu ljudske slabosti i vidjelo kako je Božja milost osposobila čovjeka da pobijedi u borbi sa zlom. Naravno, sve je to u skladu s onim što nam je Bog već otkrio o svojim namjerama, kada nam je objašnjavao istine svoje Riječi. Način na koji nam je Bog davao ta otkrivenja već je poznat - i potvrđen Njegovom rečju - kao jedan od brojnih metoda kojima se Bog i danas služi da bi svoja uputstva objavio sinovima ljudskim. SPP 5.1

Iako danas nije više onako kako je bilo u početku, kada je čovjek u svojoj svetosti i nevinosti dobijao pouke od samoga Stvoritelja, njemu ipak nije uskraćeno božansko poučavanje koje dobija preko Božjeg predstavnika, Svetoga Duha. I zato čujemo apostola Pavla kako objašnjava da je određeno božansko prosvjetljenje prednost koju uživaju Hristovi sljedbenici; da su oni »prosvjetljenjem« postali »zajedničari Duha Svetoga«. (Jevrejima 10,32; 4,6) I Jovan naglašava: »I vi imate pomazanje od Duha Svetoga!« (1. Jovanova 2.20) Hristos je obećao svojim učenicima kada se spremao da ih napusti da će im poslati Svetoga Duha kao Utješitelja, koji će ih voditi na svaku istinu (Jovan 14,16.26). SPP 5.2

Da bi pokazao kako će se ispuniti ovo obećanje dato Crkvi, apostol Pavle, u dvjema poslanicama, objavljuje da su određeni darovi Duha povjereni Crkvi da se Hristovo Tijelo usavršava i poučava sve do kraja vremena (1. Korinćanima 12; Efescima 4,8-13; Matej 28.20). Ali to nije sve; veliki broj jasnih i izričitih proročanstava najavljuje da će u posljednje dane doći do posebnog izlivanja Svetoga Duha i da će Crkva u doba Drugog Hristovog dolaska, kao svoje završno iskustvo, dobiti »svjedočanstvo Isusovo«, odnosno duh proroštva (Dela 2,17-20.39; 1. Korinćanima 1,7; Otkrivenje 12,17; 19,10). U svemu tome prepoznajemo dokaze Božjeg staranja i Njegove ljubavi prema Njegovom narodu, jer je prisutnost Svetoga Duha kao Utješitelja, Učitelja i Vodiča, sa Njegovim ne samo uobičajenim, već i neobičnim načinima djelovanja, Crkvi koja se suočava s opasnostima posljednjih dana mnogo neophodnija nego u bilo koje drugo vrijeme njenog postojanja. SPP 5.3

Pismo govori o različitim kanalima preko kojih će Sveti Duh djelovati na srce i um ljudi da bi prosvijetlio njihov razum i usmjerio njihove korake. Ono spominje vizije i snove. Na taj način Bog će ostati u vezi sa sinovima čovječjim. Evo jednog takvog obećanja: »Čujte sada riječi moje: prorok kada je među vama, ja ću mu se Gospod javljati u utvari i govoriću s njim u snu.« (4. Mojsijeva 12,6) Na taj način je natprirodno znanje bilo prenošeno i Valamu. Zato on kaže: »Kaže Valam sin Veorov, kaže čovjek kojemu su otvorene oči, kaže koji čuje riječi Božje i koji zna znanje o Višnjemu, i koji vidi utvare Svemogućega i kada padne otvorene su mu oči.« (4. Mojsijeva 24,15.16) SPP 6.1

Postalo je zato vrlo zanimljivo istraživati svjedočanstva Svetoga pisma o djelotvornosti s kojim će se, u skladu s Božjim planom i namjerama, Sveti Duh pojavljivati u Crkvi u vrijeme razdoblja iskušenja. SPP 6.2

Pošto je plan spasenja bio prihvaćen, Bogu je, kao što smo vidjeli, postalo moguće da, koristeći se službom svoga Sina i svetih anđela, preko provalije koju je produbio grijeh nastavi da održava vezu sa ljudima. Ponekad je s njima razgovarao licem u lice, kao sa Mojsijem, ali mnogo češće preko snova i vizija. Izvještaji o takvim vezama nalaze se na mnogim istaknutim mjestima u svetim spisima i odnose se na sve naraštaje. Nadahnut proročkim duhom, Enoh, sedmi od Adama, gledao je u budućnost, unaprijed očekujući Hristov drugi dolazak u slavi i veličanstvu i uzvikivao: »Gle, ide Gospod s hiljadama svetih anđela svojih!” (Juda 14) »Naučeni od Svetoga Duha govoriše sveti Božji ljudi.« (2. Petrova 1,21) Iako je ponekad, kada je duhovnost naroda opadala, izgledalo kao da se djelovanje duha proroštva skoro i ne zapaža, ono je ipak obilježavalo sve velike krize u iskustvu Crkve, i epohe koje su označavale prelaz iz jednog sistema u drugi. Kada je započela era obeležena Hristovim utjelovljenjem, otac Jovana Krstitelja ispunio se Svetim Duhom i počeo da proriče (Luka 1,67). Simeonu je bilo pokazano da neće vidjeti smrti sve dok ne ugleda Gospoda; i kada su roditelji donijeli Isusa u Hram da bude obrezan, Simeon, kojeg je Sveti Duh doveo u Hram, uzeo Ga je na ruke i blagoslovio, izgovarajući proročanstva koja su se odnosila na Njega. Ana, proročica, koja se u tom času pojavila, govorila je o Njemu svima koji su čekali spasenje u Jerusalimu (Luka 2, 26.36). SPP 6.3

Izlivanje Svetoga Duha koje je trebalo da prati napore Hristovih učenika na propovijedanju jevanđelja, prorok je najavio sljedećim riječima: »I poslije ću izliti duha svojega na svako tijelo i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, starci će vaši sanjati sne, mladići će vaši viđati utvare. I na sluge ću i na sluškinje u one dane izliti duha svojega i učiniću čudesa na nebu i na zemlji, krv i oganj i pušenje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i strašni dan Gospodnji.« (Joilo 2,28-31) SPP 7.1

Petar se, na dan Pedesetnice, pozvao na proročanstvo dok je objašnjavao sjajne prizore koji su se tada odigrali. Razdijeljeni jezici, kao ognjeni, spustili su se na svakog učenika; oni su se ispunili Svetim Duhom i počeli govoriti drugim jezicima. A kada su ih rugači optužili da su se napili novoga vina, Petar je odgovorio: »Ovi nisu pijani kao što vi mislite, jer je tek treći sat dana; nego je ovo ono što kaza prorok Joilo!« Onda je izričito naveo proročanstvo, onako kako je zapisano u Knjizi proroka Joila. Izostavio je jedino reč »poslije« u početku teksta, tako da je proročanstvo sada glasilo: »I biće u posljednje dane, govori Gospod, izliću od Duha svojega na svako tijelo, i proreći će sinovi vaši i kćeri vaše i mladići vaši vidjeće utvare i starci vaši sniće snove.« SPP 7.2

Očigledno je da je toga dana počeo da se ispunjava samo onaj dio proročanstva koji se odnosio na izlivanje Svetoga Duha; da nije bilo staraca koji bi sanjali snove, niti mladića i djevojaka koji bi imali vizije ili proricali; nije bilo čuda, krvi i ognja i dima; Sunce nije potamnjelo niti se Mjesec pretvorio u krv, ali da je ono što se događalo predstavljalo ispunjenje riječi proroka Joila. Isto je tako očigledno da se proročanstvo o izlivanju Svetoga Duha nije ograničilo na tu jednu priliku, jer ovo proročanstvo pokriva sve vrijeme, od toga dana pa sve do nailaska velikoga dana Gospodnjega. SPP 7.3

Dan Pedesetnice, međutim, predstavljao je ispunjenje i drugih proročanstava, osim Joilovoga. Toga dana su se ispunile i riječi samoga Isusa Hrista. U svom posljednjem govoru prije raspeća, On je rekao učenicima: »I ja ću umoliti Oca, i daće vam drugoga utješitelja, da bude s vama uvijek... Duha istine.” (Jovan 14,16.17) »A utješitelj, Duh Sveti, kojega će otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu.« (Jovan 14,26) »A kada dođe on, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu.” (Jovan 16,13) Kada je vaskrsnuo iz mrtvih, Isus je rekao svojim sljedbenicima: »I gle, ja ću poslati obećanje Oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu jerusalimskome dok se ne obučete u silu s visine.” (Luka 24,49) SPP 8.1

Na dan Pedesetnice učenici su se tako nadahnuli silom s visine. Ali, ovo Hristovo obećanje, kao i Joilovo proročanstvo, nije se odnosilo samo na tu priliku, jer im ga je On, samo u drugom obliku, ponovo dao kada je obećao da će biti s njima uvijek, do kraja svijeta (Matej 28,20). Marko nam otkriva u kojem smislu i na koji način je trebalo da Gospod bude s njima. On kaže: »I oni iziđoše i propovijedaše svuda i Gospod ih potpomagaše i reč potvrđivaše znacima koji su se potom pokazivali.” (Marko 16,20) I Petar je, na dan Pedesetnice, posvjedočio da će djelovanje Svetoga Duha, kojem su bili svjedoci, biti trajno. Kada su obraćeni Jevreji zapitali apostole: »Šta da činimo, ljudi braćo?« Petar je odgovorio: »Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijeha i primićete dar Svetoga Duha, jer je za vas obećanje i za djecu vašu i za sve dažne koje će god dozvati Gospod Bog naš.« (Djela 2,37-39) To nas svakako uvjerava da će Sveti Duh djelovati u Crkvi u sva buduća vremena, sve dok Božja milost bude pozivala ljude da prihvate Hristovu ljubav koja im oprašta grijehe. SPP 8.2

Dvadeset i osam godina poslije toga, u pismu Korinćanima, Pavle nastavlja raspravu o istoj temi. On kaže (1. Korinćanima 12,1): »A za duhovne darove neću vam, braćo, zatajiti”, toliko mu se činilo važnim da ta tema bude pravilno shvaćena u Hrišćanskoj crkvi. Pošto je naglasio da je Duh jedan, iako djeluje na različite načine, pošto je objasnio na koje načine djelovanja misli, služi se simbolikom ljudskog tijela s Njegovim različitim udovima, da bi prikazao kako je Crkva ustrojena i koje različite službe i darove ima. I kao što tijelo ima različite udove, od kojih svaki obavlja svoju posebnu funkciju, zajednički doprinoseći postizanju opšteg cilja i djelujući kao jedinstvena i skladna cjelina, tako i Duh treba da djeluje preko različitih kanala u Crkvi koja sačinjava savršeno organizovano duhovno Tijelo. Pavle zatim nastavlja tumačenje: »I jedne, dakle, postavi Bog u Crkvi prvo apostole, drugo proroke, treće učitelje, a potom Čudotvorce, onda darove iscjeljivanja, pomaganja, upravljanja,različite jezike.” (1. Korinćanima 12,28) SPP 8.3

Izjava da je Bog postavio neke u Crkvi znači mnogo više od toga da je samo, ukoliko okolnosti budu bile povoljne, otvorio put da se pojave darovi Duha. To znači da duhovni darovi treba stalno da budu dio zdravog duhovnog sastava Crkve. Ukoliko se u Crkvi ne bi osjetilo aktivno djelovanje duhovnih darova ona bi postala slična ljudskom tijelu čiji su udovi, usljed bolesti ili neke nesreće, ostali nepokretni ili bez snage. Kada se jednom pokažu u Crkvi, darovi Duha treba da ostanu u njoj sve dok ih Bog svojom odlukom ne ukloni. Međutim, nemamo izvještaja da je On to ikada učinio. SPP 9.1

Poslije pet godina isti apostol piše i Efescima o istim darovima, jasno iznoseći njihov cilj, svjedočeći time da oni moraju nastaviti svoje djelovanje sve dok se postavljeni cilj ne dostigne. On kaže: »Zato govori: izišavši na visinu zaplijenio si plijen i dade dare ljudima... i On je dao jedne apostole, a jedne proroke, a jedne jevanđeliste, a jedne pastire i učitelje da se sveti priprave za djelo službe, na sazidanje tijela Hristova, dokle dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanje sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta visine Hristove.” (Efescima 4,8.11-13) SPP 9.2

U apostolsko doba Crkva nije dostigla stanje jedinstva o kojem se ovdje govori; i poslije tog vremena, mračna sijenka velikog duhovnog otpada vrlo brzo počela je da pokriva Crkvu. Za vrijeme tog nazadovanja nije moglo da bude dostignuto savršenstvo u Hristu, odnosno jedinstvo vjere. Ono neće ni biti dostignuto sve dok posljednja poruka milosti ne bude okupila, iz svakog koljena i naroda, plemena i jezika, iz svakog društvenog sloja, iz svake otpale organizacije, ljude usavršene u svakoj jevanđeoskoj reformi, koji čekaju dolazak Sina čovječjega. I zaista, ako će Crkvi u njenoj istoriji ikada biti potrebni svi blagoslovi svakog sredstva određenog da je utješi i usmjeri, da je ohrabri i zaštiti, onda će to biti usred opasnosti posljednjih dana kada će sile zla, usavršene u svom zlokobnom poslu dugim iskustvom i obučavanjem, pokušati da prevare svojim lažima, ako bude moguće, čak i same izabrane. Zaista će se u pravo vrijeme ispuniti posebna proročanstva o izlivanju sile Svetoga Duha na vjernike Crkve posljednjeg vremena! SPP 9.3

Međutim, prema savremenoj literaturi koja se čita u hrišćanskom svijetu, obično se smatra da su darovi Svetoga Duha bili namijenjeni samo apostolskom vremenu; da su jednostavno bili dati da bi se Jevanđelje ukorijenilo i da su, pošto se Jevanđelje jednom učvrstilo, postali nepotrebni i da su u skladu s tim uskoro morali da nestanu iz Crkve. Apostol Pavle upozorava hrišćane svoga vremena na »tajnu bezakonja” koja je već na djelu, na činjenicu da će poslije njegovog odlaska grabljivi vuci ući u Crkvu i da neće štediti stado; da će iz same Crkve ustati ljudi koji će govoriti izopačenu nauku i pokušavati da učenike povuku za sobom (Dela 20,29.30). Prema tome, neprihvatljivo je da će darovi, dati Crkvi da bi je zaštitili od tih zala, biti povučeni u posljednje vrijeme kao da su obavili svoj zadatak, iako će oni tada, u tim okolnostima, biti mnogo potrebniji nego u vrijeme apostola. SPP 10.1

U Pavlovom pismu Korinćanima nalazimo još jednu izjavu koja pokazuje da popularno shvatanje privremenosti darova ne može da bude pravilno. Pavle upoređuje sadašnje, nesavršeno stanje hrišćana sa slavnim, besmrtnim stanjem koje će hrišćani konačno dostići. On kaže: »Jer nešto znamo i nešto prorokujemo. A kada dođe savršeno, onda će prestati što je nešto.« (1. Korinćanima 13,9.10) On opisuje sadašnje stanje upoređujući ga s djetinjstvom, sa njegovim slabostima i nesavršenstvom misli i djela, i savršenim stanjem, koje je slično zrelom dobu, sa jasnijom vizijom, ozbiljnošću i snagom. On ubraja duhovne darove među naše potrebe u sadašnjem, nesavršenom stanju, koje nećemo imati kada se budemo preobrazili u savršeno stanje. »Tako sada vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sada poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat.” (1. Korinćanima 13,12) Zatim nabraja koje će vrline biti neophodne i u savršenom stanju, koje će postojati i na Nebu. Biće to vjera, nada i dobročinstvo, odnosno ljubav; »ovo troje, ali je ljubav najveća među njima”. (1. Korinćanima 13,13) SPP 10.2

To objašnjava i izjavu u osmom stihu: »Ljubav nikada ne prestaje!” Dobročinstvo, nebeska vrlina ljubavi, nastaviće da postoji vječno; biće to vrhunac slave čovjekovog budućeg, besmrtnog stanja; ali »proroštvo ako će i prestati”; što znači, doći će vrijeme kada proroštvo više neće biti potrebno, pa će i duh proroštva, darovan da pomogne Crkvi, prestati da djeluje; »jezici ako će i umuknuti«; to znači da dar jezika neće više biti neophodan; »razuma ako će i nestati”; znanje, ne svako, već ono koje predstavlja posebni dar Duha, postaće nepotrebno, kada se pokaže savršeno znanje koje ćemo dobiti u vječnom svijetu. SPP 11.1

Prema tome, ako prihvatimo mišljenje da su duhovni darovi nestali zajedno sa apostolskim vremenom, zato što više nisu bili potrebni Crkvi, onda prihvatamo i stav da je apostolsko doba bilo dječje, nesavršeno doba Crkve, kada je sve posmatrano kao kroz »staklo, u zagonetki” i da je sljedeće razdoblje, u kome su grabljivi vuci provaljivali u Crkvu ne štedeći stado, kada su se u samoj Crkvi pojavljivali ljudi koji su govorili izvrnutu nauku, odvlačeći učenike, predstavljalo vrijeme savršenog vidjela i znanja i da je upravo tada nesavršeno, dječje znanje apostolskog hrišćanstva postalo prošlost! Sjetimo se, naime, da će duhovni darovi prestati da pomažu Crkvi tek onda kada ona dostigne savršenstvo, kada više neće biti potrebni. Međutim, niko, trezveno razmišljajući, nikada neće prihvatiti mišljenje da je apostolsko doba, po duhovnom uzrastu, u bilo čemu niže od bilo kojeg drugog kasnijeg razdoblja! Ako su duhovni darovi bili potrebni tada, u apostolsko doba, onda su sigurno mnogo potrebniji sada, u vrijeme posljetka! SPP 11.2

Među duhovne darove za koje apostol Pavle u svojim poslanicama Korinćanima i Efescima kaže da djeluju u Crkvi, on sam ubraja pastire i učitelje, pomagače i upravitelje. Svi ti darovi su, s druge strane, prihvaćeni kao darovi koji se i danas zapažaju u Crkvi. Zašto onda, ne bi bili priznati i ostali, uključujući darove vjere, lij e - čenja, proricanja i tako dalje? Ko je ovlašćen i sposoban da povuče liniju i da kaže koji su darovi povučeni iz Crkve, a koji su ostali, iako su, u početku, svi ravnopravno bili darovani Crkvi? SPP 11.3

Tekst u Otkrivenju 12,17. naveden je kao proročanstvo da će djelovanje duhovnih darova u posljednje dane biti obnovljeno. Provjeravanje može da potvrdi ovu misao. Tekst govori o ostatku ženinog potomstva. Pošto je žena simbol Crkve, njeni potomci su pojedinci, vjernici iz svih vremena. Ostatak njenog potomstva su pripadnici posljednjeg naraštaja hrišćana, oni koji će živjeti na Zemlji u vrijeme Hristovog drugog dolaska. U tekstu se zatim kaže da ti hrišćani »drže zapovijesti Božje i imaju svjedočanstvo Isusa Hrista”. Svjedočanstvo Isusa Hrista je prema tekstu u Otkrivenju 19,10. »duh proroštva«, koji se mora shvatiti kao duhovni dar, spomenut pod imenom »dar proroštva”. (1. Korinćanima 12,9.10) SPP 12.1

Davanje duhovnih darova Crkvi ne znači da svaki pojedinačni vjernik treba da ima sve darove. Apostol o tome kaže: »Eda li su svi apostoli? Eda li su svi proroci? Eda li su svi učitelji?” Odgovor je negativan, nemaju svi iste službe, već se darovi dijele vjernicima prema Božjoj slobodnoj procjeni (1. Korinćanima 12,7.11). Za te darove jasno je rečeno da ih je Bog postavio u Crkvi. Ako je neki pojedinačni dar dobila samo jedna jedina osoba u Crkvi može se kazati da je on u Crkvi, da ga Crkva ima na raspolaganju! Prema tome, i Crkva posljednjeg vremena treba da ima i vjeruje da ima svjedočanstvo Isusa Hrista ili dar proroštva. SPP 12.2

Još jedan biblijski tekst, koji opisuje posljednje vrijeme, jasno objavljuje ovu činjenicu. Apostol započinje svoje izlaganje riječima: »A za čase i vremena, braćo, nije vam potrebno pisati, jer i sami znate jamačno da će dan Gospodnji doći kao lupež po noći.” (1. Solunjanima 5,1) Malo dalje, apostol dodaje: »Ali vi, braćo, niste u tami da vas dan kao lupež zastane.« (1. Solunjanima 5,4) Zatim, u vezi s tim, savjetuje Crkvi: »Duha ne gasite. Proroštva ne prezirite. A sve kušajući, dobro držite.” (1. Solunjanima 5,19.20) Odmah zatim se moli da oni koji su dobili duhovne darove, pa i dar proricanja, budu sačuvani bez krivice za dolazak Gospoda Isusa Hrista. SPP 12.3

Na temelju ovih tekstova, zar nije opravdano naše vjerovanje da će se dar proroštva pokazati u Crkvi posljednjeg vremena? Da će preko njega biti dato veliko vidjelo, da će preko njega mnogi savjeti biti pravovremeno upućeni vjernicima? SPP 12.4

U svemu treba postupati u skladu s apostolskim pravilom: »A sve kušajući, dobro držite!” Sve treba ispitivati prema Spasiteljevom mjerilu: »Po rodovima njihovim poznaćete ih!« SPP 13.1

Pozivajući se na to mjerilo i primjenjujući ga na dar koji se naziva duhom proroštva, ovu knjigu preporučujemo svima koji vjeruju da je Biblija Božja riječ i da je Crkva duhovno Tijelo kojem je Glava Hristos. SPP 13.2

Juraja Smit