Istorija Otkupljenja

Sedamnaesto poglavlje—Putovanta Izraelaca

Sinovi Izraelovi su tri dana putovali pustinjom i nigdje nisu mogli da nađu dobre vode za piće. Patili su od žeđi „i narod gunđađe protiv Mojsija, govoreći: šta ćemo piti? I on povika ka Gospodu, i Gospod mu pokaza drvo koje je trebalo da stavi u vodu da voda postane slatka. I tu im dade Gospod uredbe i pravila, i tu ih okuša i reče: ako budete dobro slušali glas Gospoda Boga svojega, ako budete činili ono što je pravo u očima Njegovim, ako budete slušali zapovijesti Njegove i držali sve uredbe Njegove, neću pustiti na tebe nijednu od ovih bolesti koje sam pustio na Egipćane, jer sam ja Gospod koji te liječi.” Izgleda da su sinovi Izraelovi imali neko zlo srce nevjerstva. Bili su nespremni da izdrže teškoće putovanja pustinjom. Kada bi se suočili s preprekama na putu, proglašavali su ih nepremostivima. Gubili su povjerenje u Boga i nisu pred sobom vidjeli ništa drugo osim smrti. „I sav zbor sinova Izraelovih stade gunđati protiv Mojsija i Arona u pustinji: i rekoše im sinovi Izraelovi: da smo bar pomrli od ruke Gospodnje u (126) Egiptu, kada smo sjedili kraj sudova s mesom, i kada smo jeli hljeba do sitosti, jer ste nas doveli u ovu pustinju da pomorite cijeli ovaj zbor glađu.” IO 91.1

Nisu oni stvarno patili od gladi. Imali su za sada dovoljno hrane, ali su se plašili za budućnost. Nisu mogli da vide na koji način će cijeli zbor Izraelaca uspijevati da preživi u toku svog dugog putovanja kroz pustinju na tako jednostavnoj hrani koju su tada imali, i u svom nevjerovanju već su vidjeli kako im djeca gladuju. Gospodu je bilo po volji da među njima zavlada nestašica hrane i da se sretnu s neprilikama da bi se njihova srca obratila Onome koji im je i do tada pomagao i da bi povjerovala u Njega. Bio je spreman da im ukaže pomoć u svakom trenutku. Ukoliko, u nevolji svojoj, zavape k Njemu, On će im pružiti dokaze svoje ljubavi i stalnog staranja. IO 91.2

Međutim, izgledalo je da su spremni da se oslone na Gospoda samo u slučaju da svojim očima trajno mogu da gledaju dokaze Njegove moći. Da su imali istinsku vjeru i čvrsto povjerenje u Boga, neugodnosti i prepreke, pa čak i stvarne patnje, podnosili bi radosno, pošto je Gospod na tako čudesan način uspio da ih oslobodi iz ropstva. I više od toga, Gospod im je obećao da nikakve bolesti neće biti među njima ako poslušaju Njegov zapovijesti, „jer sam ja Gospod koji vas liječi”. IO 91.3

Poslije ovako sigurnog Božjeg obećanja, zaista je samo zločinačko nevjerovanje moglo pretpostavljati da bi oni i njihova djeca mogli pomrijeti od gladi. Oni su se zaista veoma napatili u Egiptu, jer su bili izloženi pretjeranom napornom radu. Njihova djeca su zaista bila ubijana i Gospod ih je milostivo izbavio, odgovarajući na njihove očajničke molitve. Obećao je da će im biti Bog, da će ih uzeti (127) k sebi kao narod i odvesti u prostranu i dobru zemlju. IO 92.1

Međutim, oni su bili spremni da klonu zbog svake nevolje koju bi morali da izdrže na svom putu prema toj zemlji. Izdržali su mnogo prilikom robovanja Egipćanima, ali sada nisu bili spremni da izdrže stradanja u službi Bogu. Uvijek su bili spremni da se prepuste mračnim sumnjama i da upadnu u obeshrbrenje kada bi se našli na probi. Gunđali su na Božjeg odanog slugu Mojsija i optuživali ga za sve svoje patnje, izražavajući opaku želju da se vrate u Egipat gdje bi sjedili kraj lonaca s mesom i jeli hljeba do sitosti. IO 92.2