Istorija Otkupljenja

Četrnaesto poglavlje—Sinovi Izraelovi

Josif je slušao pouke svoga oca i bojao se Boga. Izvršavao je očeva pravedna uputstva mnogo revnosnije od sve svoje braće. Slagao je njegove riječi u svoje pošteno srce i uživao da bude poslušan Bogu. Žalostio se zbog pogrešnog ponašanja neke svoje braće i pokušavao da ih krotko pozove da krenu putem pravednosti i da se ostave zlih djela. To ih je samo ogorčilo i okrenulo potiv njega. Njegova mržnja prema grijehu bila je tako jaka da nije mogao da gleda kako njegova braća griješe protiv Boga. Razgovarao je o tom problemu sa svojim ocem, nadajući se da će ih njegov autoritet navesti da se promijene. Ovo izlaganje njihovih zlih djela samo ih je razljutilo i okrenulo protiv njega. Oni su dobro znali za očevu veliku ljubav prema Josifu, pa su mu zavidjeli. Njihova zavist se onda pretvorila u mržnju, i konačno u ubistvo. IO 71.1

Anđeo Božji je poučavao Josifa u snovima koje je on ne misleći na zlo prenosio svojoj braći: „Jer, gle, vezasmo snoplje u polju i gle, moj snop se uspravi i stade pravo; i gle, vaši snopovi stajahu unaokolo oko mene i klanjahu se mome snopu. I rekoše mu braća njegova, zar ćeš zaista vladati nad nama? Ili ćeš zaista dobiti vlast nad nama? I omrznuše ga još više zbog njegovih snova, i zbog njegovih riječi. (100) IO 71.2

„A usni i drugi san i pripovjedi braći svojoj i reče: gle, usnih još jedan san i gle sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjahu mi se. I ispriča to ocu svojemu i braći svojoj, i ukori ga otac njegov reče mu: kakav je to san koji si usnio? Treba li da ja i majka tvoja i braća tvoja zaista dođemo k tebi i da ti se poklonimo do zemlje? I zaviđahu mu braća, ali otac njegov zapamti riječi ove.” IO 71.3