Istorija Otkupljenja

Pedeset i šesto poglavlje—Sotonine Pritevare

Sotona je započeo svoje prijevarno djelo u Edenu. Rekao je Evi: „Sigurno je da nećete umrijeti!” To je bilo Sotonino prvo predavanje o neumrlosti duše i on je nastavljao to svoje prijevarno djelo od tog vremena pa sve do naših dana i nastavljaće ga sve dok se Božja djeca ne budu oslobodila iz ropstva. To je bilo otkriveno Adamu i Evi u Edenu. Oni su uzeli ploda sa zabranjenog drveta i onda je plameni mač bio postavljen oko drveta života; oni su bili istjerani iz vrta da ne bi uzeli i ploda s drveta života i tako postali besmrtni grešnici. Trebalo je da plod toga drveta donese trajnu besmrtnost. Čula sam jednog anđela kako pita: „Koji pripadnik Adamove porodice je prošao pored plamenog mača i ubrao plod drveta života?” Čula sam drugog anđela kako mu odgovara: „Nijedan pripadnik Adamove porodice nije prošao pored plamenog mača niti je jeo ploda sa drveta života; zato i nema besmrtnih grešnika!” Duša koja sagriješi, umrijeće vječnom smrću - smrću poslije koje više nema nade u uskrsnuće i tako će se umiriti gnjev Božji. IO 290.1

Bilo mi je čudno što je Sotona tako dobro uspio da osvjedoči čovjeka da Božje riječi: „Duša koja sagriješi, umrijeće!” (Jezekilj 18,4) - znače da duša koja sagriješi neće umrijeti, već vječno živjeti u bijedi. Anđeo je rekao: „Život je život, bez obzira (388) da li se provodi u bijedi ili u sreći. Smrt je bez bola, bez radosti, bez mržnje.” IO 290.2

Sotona je rekao svojim anđelima da ulože posebne napore da prošire prvu laž ponovljenu Evi u Edenu: „Sigurno je da nećete umrijeti!” I kada su ljudi prihvatili zabludu, i kada su bili navedeni da povjeruju da je čovjek besmrtan, Sotona ih je naveo da povjeruju da će grešnici nastaviti da vječno žive u mukama. I tako je bio pripravljen put da Sotona djeluje preko svojih predstavnika i da pred ljudima Boga predstavi kao osvetoljubivog tiranina - biće koje baca u pakao sve one koji su propustili da mu ugode i da učini da vječno osjećaju Njegov gnjev; i dok tako budu trpjeli neizrecive muke, dok se budu previjali u vječnom plamenu, On će ih s visine posmatrati sa zadovoljstvom. Sotona je znao da će mnogi, ukoliko ova zabluda bude prihvaćena, omrznuti Boga umjesto da ga vole i obožavaju; da će drugi bili navedeni da povjeruju da se prijetnje Božje Riječi neće doslovce ispuniti, jer bi se protivilo Njegovom dobrotvornom karakteru i Njegovoj ljubavi da osudi na vječne muke bića koja je stvorio. IO 290.3

Druga krajnost na koju je Sotona naveo ljude bila je da potpuno zanemare Božju pravednost i prijetnje Njegove Riječi i da ga predstavi kao svemilostivo biće koje neće dozvoliti da bilo ko propadne i da će svi, i pravednici i grešnici, na kraju krajeva biti primljeni u Njegovo carstvo. IO 291.1

U skladu s omiljenom zabludom o besmrtnosti duše i o beskrajnim mukama, Sotona koristi priliku da se približi drugoj grupi i da je navede da Bibliju proglasi nenadahnutom knjigom. Oni govore da ona sadrži mnogo dobrih ideja, ali da se na nju ne mogu osloniti niti je voljeti, zato što im je rečeno da sadrži i učenje o vječnim mukama. (389) IO 291.2

Drugu grupu Sotona odvodi još jedan korak dalje i navodi je da odbaci postojanje Boga. Njeni pripadnici ne uspijevaju da vide neku dosljednost u Božjem karakteru, opisanom u Bibliji, ukoliko On želi da baci na užasne vječne muke jedan dio ljudske porodice. Upravo zato odbacuju i Bibliju i njenog Autora i proglašavaju smrt vječnim snom. IO 291.3

Postoji još jedna grupa ljudi koja je puna straha i užasa. Njih Sotona navodi na grijeh, i pošto sagriješe, podsjeća ih da plata za grijeh nije smrt već život u užasnim mukama, koje će morati da trpe u toku svih beskrajnih vjekova vječnosti. Uvećavajući tako pred ovim jadnim dušama užase beskrajnog pakla, uzima pod svoje njihov um, tako da gube razum. I onda Sotona i njegovi anđeli likuju, dok ateisti i nevjernici zajednički bacaju krivicu na hrišćanstvo. Oni tvrde da su sva ta zla samo prirodna posljedica vjerovanja u Bibliju i njenog Autora, dok su ona rezultat prihvatanja omiljene zablude. IO 291.4