Istorija Otkupljenja

Četrdeset i drugo poglavlje—Godine Pavlove Službe

Pavle je bio neumoran radnik. Stalno je putovao iz mjesta u mjesto, ponekad kroz negostoljubive predjele, ponekad vodom, kroz vjetrove i oluje. Ničemu nije dozvoljavao da ga zaustavi u radu. Bio je Božji sluga i morao je da izvršava Njegovu volju. Riječju svojih usta i svojim pismima upućivao je poruke koje su od tada donosile pomoć i snagu Božjoj Crkvi. Nama, koji živimo pri kraju istorije ove zemlje, vijest koju je objavljivao jasno govori o opasnostima koje će prijetiti Crkvi, i o lažnim naukama s kojima će Crkva morati da se suoči. IO 231.1

Iz zemlje u zemlju, iz grada u grad Pavle je putovao, propovjedajući Hrista i osnivajući crkve. Gdje god je nalazio one koji su bili spremni da ga slušaju, trudio se da onemogući zablude i da noge ljudi i žena usmjeri prema putu pravednosti. One koji su njegovim radom bili navedeni da prihvate Hrista, organizovao je u mjesne crkve. Bez obzira koliko ih je malo bilo, uvijek je to činio. I Pavle nije zaboravljao crkve koje je organizovao. Bez obzira koliko je mala bila crkva, uvijek je bila predmet njegovog staranja i interesa. IO 231.2

Pavlov poziv zahtijevao je od njega službu različitih oblika - da radi svojim rukama da bi zaradio za život, da osniva crkve, da piše poslanice već organizovanim crkvama. Međutim, ako opterećen svim tim različitim (310) dužnostima, ipak objavljuje: „Samo ovo jedno činim!” (Filibljanima 3,13) Jedan cilj je neprestano imao pred sobom u svem svojem radu - da bude vjeran Hristu, koji mu se otkrio dok je još hulio na Njegovo ime i dok se još služio svim sredstvima koja su mu stajala na raspolaganju da i druge navede da hule na Njega. Jedna jedina velika svrha njegovog života bila je da služi i veliča Onoga čije ga je ime nekada ispunjavalo prezrenjem. Njegova jedina želja je bila da zadobija duše za Spasitelja. Jevreji i neznabošci su mogli ustajati na njega, mogli su ga progoniti, ali ga ništa nije moglo odvratiti od njegove namjere. IO 231.3