Stvaranje Patrijarsi I Proroci

20. poglavlje — Josif U Egiptu

Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 39 do 41.

Josif je u međuvremenu bio na putu u Egipat. Dok je karavana putovala na jug, prema granicama Hanaana, mladić je u daljini mogao vidjeti brda na kojima se nalazio šator njegova oca. Gorko je plakao pri pomisli na patnju i usamljenost voljenog oca. U sjećanje mu se ponovno vratio prizor iz Dotana. Vidio je gnjevnu braću i na sebi osjetio njihove ljutite poglede. U njegovim su ušima odzvanjale poruge i uvrede kojima su oni odgovarali na njegova prestrašena preklinjanja. Sa strepnjom je gledao u budućnost. Kakva promjena okolnosti — od brižno njegovana sina do prezrena, bespomoćna roba. Sam i bez prijatelja, kakva će biti njegova sudbina u zemlji u koju je putovao? Josif se neko vrijeme predao nekontroliranoj žalosti i strahu. SPP 106.1

Međutim, u Božjem proviđenju, čak je i to iskustvo za njega trebalo biti blagoslov. On je za nekoliko sati naučio ono za što bi mu možda trebale godine. Očeva snažna i nježna ljubav nanijela mu je zlo svojom pristranošću i popustljivošću. Ova nerazumna naklonost razljutila je njegovu braću i izazvala ih na surovo djelo koje ga je razdvojilo od njegova doma. Njeni su se učinci očitovali i u njegovu vlastitu karakteru, jer su podupirani nedostaci koji su sada morali biti ispravljeni. On je postajao samodostatan i zahtjevan. Naviknut na nježnost očeve brige, osjećao se nespreman da se suoči s teškoćama koje su ga čekale u gorkom, surovom životu stranca i roba. SPP 106.2

Onda su se njegove misli okrenule Bogu njegova oca. U djetinjstvu je bio naučen da ljubi i da se boji Boga. Često je u šatoru svog oca slušao priče o viđenju što ga je Jakov primio dok je bježao iz svog doma kao bjegunac i izgnanik. Čuo je o Gospodnjim obećanjima Jakovu i načinu na koji su se ona ispunila, kako su, u trenutku potrebe, Božji anđeli došli da ga pouče, utješe i zaštite. Saznao je o Božjoj ljubavi koja je ljudima dala Otkupitelja. Sada se jasno sjećao svih ovih pouka. Josif je vjerovao da će Bog njegovih otaca biti njegov Bog. On se tada u cijelosti predao Bogu i molio se da čuvar Izraela bude s njim u zemlji njegova izgnanstva. SPP 106.3

Njegova je duša bila uzbuđena zbog odlučnosti da ostane vjeran Bogu i da u svim okolnostima djeluje kao podanik nebeskog Kralja. Odlučio je služiti Bogu nepodijeljena srca, hrabro se suočiti s kušnjama života i vjerno vršiti sve dužnosti. Iskustvo tog dana donijelo je prekretnicu u Josifovom životu. Životna je nesreća omiljeno dijete pretvorila u promišljenog, hrabrog i samostalnog čovjeka. SPP 106.4

Stigavši u Egipat Josif je prodan Potifaru, zapovjedniku faraonove tjelesne straže, u čijoj je službi ostao deset godina. Tu je bio izložen naročitim kušnjama. On se nalazio u središtu idolopoklonstva. Lažna bogosluženja bila su praćena kraljevskom raskoši, bogatstvom i kulturom najcivilizovanijeg naroda koji je tada postojao. Ipak, Josif je očuvao svoju jednostavnost i povjerenje u Boga. Posvuda su oko njega bili prizori i zvuči poroka, ali on kao da ništa nije čuo ni vidio. On nije mislima dopuštao da počivaju na zabranjenim predmetima. Želja da stekne naklonost Egipćana nije ga navela da prikrije svoja načela. Da je bio u kušnji da to učini, kušnja bi ga nadvladala, ali on se nije stidio vjere svojih otaca i nije ulagao napore da prikrije činjenicu da je obožavatelj Jahve. ‘Jahve je bio s Josifom, zato je u svemu imao sreću... Vidje njegov gospodar da je Jahve s njim i da svemu što mu ruka poduzme Jahve daje uspjeh.” Potifarovo povjerenje u Josifa je svakodnevno raslo, i on ga je naposljetku imenovao za svog dvoranina i upravitelja sveg svog imetka. “I postavi ga za upravitelja svoga doma i povjeri mu sav svoj imetak.” SPP 106.5

Očit napredak koji je pratio sve što je bilo u Josifovoj brizi nije bilo posljedica direktnog čuda, već njegove marljivosti i brige, a njegovi su napori bili okrunjeni božanskim blagoslovima. Josif je svoj uspjeh pripisao Božjoj milosti, a čak je i njegov idolopoklonički gospodar prihvatio to kao tajnu njegova besprimjerna napretka. Bez ustrajnih, dobro usmjerenih napora, nikada ne bi mogao postići uspjeh. Bog je bio proslavljen vjernošću svog sluge. Božja je namjera bila da se vjernik u Boga razlikuje čistoćom i pravednošću od obožavatelja idola i da nebeska milost svijetli u tami paganstva. SPP 107.1

Josifova blagost i vjernost trebali su biti provjereni u vatri kušnje. Žena je njegova gospodara pokušala navesti mladića da prestupi Božji Zakon. On je dotada ostao neuprljan pokvarenošću koja je vrvjela u toj paganskoj zemlji, ali kako se suprotstaviti ovoj kušnji, tako iznenadnoj, tako snažnoj, tako zavodljivoj? Josif je dobro znao kakve će biti posljedice suprotstavljanja. S jedne su strane bili prikrivanje, milost i nagrade, a s druge, nemilost, zatvor, a možda i smrt. Njegov je cijeli budući život zavisio o trenutnoj odluci. Hoće li načela pobijediti? Hoće li Josif i dalje ostati vjeran Bogu? Anđeli su s neopisivom brigom posmatrali ovaj prizor. SPP 107.2

Josifov odgovor otkriva silu vjerskih načela. On nije želio iznevjeriti povjerenje svog zemaljskog gospodara, a bez obzira na posljedice želio je ostati vjeran svom Gospodaru na Nebu. Mnogi sebi pred budnim očima Boga i njegovih anđela uzimaju slobodu da učine nešto što nikada ne bi učinili pred svojim bližnjima, ali Josif je prvo pomislio na Boga: “Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga?” SPP 107.3

Kad bismo mi gajili uvjerenje da Bog vidi i čuje sve što činimo i vjerno zapisuje naše riječi i djela i da se s njima moramo suočiti, mi bismo se bojali griješiti. Neka mladi uvijek drže na umu da su u Božjoj prisutnosti bez obzira gdje se nalazili ili što činili. Nijedan dio našeg ponašanja ne ostaje nezamijećen. Mi ne možemo sakriti naše putove od Svevišnjega. Ljudski se zakoni, premda su katkad strogi, često prestupaju a da to niko ne otkrije i tako prolaze nekažnjeno. Ali tako nije s Božjim Zakonom. Ni najcrnja noć ne može sakriti krivca. On može misliti da je sam, ali nevidljivi svjedok vidi svako djelo. Pred božanskim pogledom otkrivene su pobude njegova srca. Svaki čin, svaka riječ, svaka pomisao, pozorno se bilježi kao da postoji samo jedna osoba na svijetu i kao da je pažnja Neba usmjerena samo na nju. SPP 107.4

Josif je patio zbog svoje čestitosti, jer se zavodnica osvetila optužujući ga za gnusni zločin, zbog čega je bačen u zatvor. Da je Potifar vjerovao optužbi svoje žene, mladić bi izgubio svoj život, ali skromnost i pravednost koja je dosljedno obilježila njegovo ponašanje bili su dokaz njegove nevinosti, ali ipak, da bi se spasio ugled gospodareve kuće, on je dospio u nemilost i bačen je u zatvor. SPP 107.5

Tamničari su u početku prema Josifu postupali vrlo surovo. Psalmist kaže: “Sputaše uzama noge njegove, u gvožde mu vrat staviše, dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga riječ potvrdi.” (Ps 105,18.19) Međutim, Josifova stvarna priroda svijetlila je čak i u mraku tamnice. On se čvrsto držao svoje vjere i strpljenja, i premda mu je surovo uzvraćeno za godine vjerne službe, njega to ipak nije razočaralo, niti je izgubio vjeru. Imao je mir koji dolazi kao posljedica nevinosti, i on je svoj slučaj povjerio Bogu. On se nije prepustio mislima o svojim vlastitim pogreškama, već je zaboravio na svoju žalost pomažući u olakšavanju žalosti drugih. On je i u zatvoru našao posao koji je trebalo obaviti. Bog ga je pripremao u školi patnje, da bude korisniji, i on nije odbacio discipliniranje koje mu je bilo potrebno. U zatvoru je, gledajući posljedice tlačenja i tiranije i učinke zločina, naučio pouku o pravdi, saosjećanju i milosti, koja ga je pripremila da vlada s mudrošću i sažaljenjem. SPP 107.6

Josif je postepeno zadobivao povjerenje tamničara te mu je naposljetku povjerena odgovornost za sve zatvorenike. Njegov rad u zatvoru — čestitost njegovog svakodnevnog života i njegova sućut za one koji su bili u teškoćama i muci — otvorio je put za njegov budući napredak i čast. Svaka zraka svjetlosti kojom osvjetljujemo druge odražava se u nama. Svaka ljubazna i saosjećajna riječ izgovorena ožalošćenima, svaki čin kojim pomažemo drugima, i svaki dar onima koji su u potrebi, ako ga potiču prave pobude, donijeće blagoslove darodavcu. SPP 108.1

Kralj je zbog nekog prijestupa bacio u zatvor glavnog peharnika i pekara i Josif je bio odgovoran za njih. Jednog jutra, videći da su žalosni, on ih je ljubazno zapitao za uzrok, na što su mu oni odgovorili da je svaki usnio san i da žarko želi saznati njihova značenja. “Zar tumačenje ne spada na Boga?” rekao je Josif. “Dajte pričajte mi!” Kad je svaki od njih ispričao svaj san, Josif im je rekao njihovo značenje. Za tri dana faraon je trebao vratiti peharnika na bivši položaj, da kao i ranije pruža faraonu pehar, ali glavni je pekar po kraljevoj zapovijesti trebao biti obješen. U oba slučaja snovi su se ispunili upravo onako kako su prorečeni. SPP 108.2

Kraljev peharnik je izrazio najdublju zahvalnost Josifu, i zbog ohrabrujućeg tumačenja njegovog sna i za mnoga djela ljubaznosti, a zauzvrat je ovaj potonji, govoreći na najdirljiviji način o svom nepravednom zatočeništvu, preklinjao da se njegov slučaj iznese pred kralja. “Kad ti opet bude dobro,” rekao je on, “sjeti se da sam i ja bio s tobom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće.” Glavnom peharniku se ispunio svaki detalj iz sna, ali kad mu je vraćena kraljevska milost, on više nije mislio na svog dobročinitelja. Josif je još dvije godine ostao u zatvoru. Nada koja se zapalila u njegovom srcu polako se gasila, a svim ostalim kušnjama dodan je i gorak osjećaj nezahvalnosti. SPP 108.3

Ali božanska ruka samo što nije otvorila zatvorska vrata. Egipatski je kralj u samo jednoj noći usnio dva sna, koji su očito upućivali na isti događaj i naoko nagovještavali neku veliku nesreću. On nije mogao odrediti njihovu važnost, ali su oni unijeli nemir u njegov um. Magi i mudraci u njegovu kraljevstvu nisu mogli protumačiti san. Kraljeva su se zbunjenost i briga povećali, a palatom se širio strah. Sveopšta zabrinutost podsjetila je peharnika na okolnosti njegovog vlastitog sna, na Josifa, što je prouzročilo grižnju savjesti zbog nezahvalnosti i zaboravnosti. Odmah je obavijestio kralja kako je jevrejski zatvorenik protumačio njegov san i san glavnog pekara i kako su se njegova tumačenja ispunila. SPP 108.4

Faraonu je bilo poniženje da se okrene od maga i mudraca u vlastitom kraljevstvu i obrati se strancu i robu, ali on je bio spreman prihvatiti uslugu najnižega ako će to umiriti njegov uznemireni um. Odmah su poslali po Josifa. Obukao je zatvorsku odjeću i obrijao se jer je njegova kosa narasla tokom razdoblja nemilosti i tamnovanja. Onda je doveden u kraljevu prisutnost. SPP 108.5

“Onda faraon reče Josifu: ‘Usnio sam san, a niko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ.’ ‘Ništa ja ne mogu’ — odgovori Josif faraonu — ‘nego će Bog dati pravi odgovor faraonu.’” Josifov odgovor kralju otkriva njegovu poniznost i vjeru u Boga. Skromno je porekao čast koja je njemu pripisivala posjedovanje veće mudrosti. “Ništa ja ne mogu.” Samo Bog može objasniti ove tajne. SPP 108.6

Faraon je tada nastavio iznositi svoj san: “U svom snu stojim na obali Nila. I gle! iz Nila izađe sedam debelih i lijepih krava. Pasle su po šašu. Poslije njih izađe drugih sedam krava. Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još nikad ne vidjeli onako ružnih krava u svoj zemlji egipatskoj! I sedam mršavih i ružnih krava proždru prvih sedam debelih krava. Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu: bile su ružne kao i prije. Uto se probudim. Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i lijepih klasova. Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih, istočnjakom opaljenih. I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima, ali nema nikoga da mi razjasni.” SPP 109.1

“Faraonov san je samo jedan,” rekao je Josif, “Bog javlja faraonu što kani učiniti.” Trebalo je doći sedam godina obilja. Polja i vrtovi će biti plodniji nego ikada ranije. A nakon ovog razdoblja trebalo je doći sedam godina gladi. “Kako glad bude harala zemljom, neće se ni znati da je u zemlji obilje — zbog gladi koja će doći — jer će biti vrlo velika.” Ponavljanje sna bilo je dokaz da će se doista uskoro ispuniti. “Zato,” nastavio je on. “neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom egipatskom. Nadalje, neka se faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji će kupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za sedam godina obilja. Neka skupljaju od svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s ovlaštenjem faraonovim sabiru žito za hranu i pohranjuju ga po gradovima. Neka zalihe služe za hranu u zemlji za sedam godina gladi što će snaći zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne propadne.” SPP 109.2

Tumačenje je bilo tako razumno i dosljedno, a postupak koji je preporučio tako valjan i oštrouman da se nije moglo sumnjati u njegovu tačnost. Ali kome povjeriti izvršenje ovog plana? O mudrom izboru zavisio je život cijele nacije. Kralj je bio uznemiren. Za neko je vrijeme razmatrao pitanje imenovanja. Od glavnog peharnika faraon je saznao o mudrosti i razboritosti koju je Josif pokazao u vođenju zatvora, i bilo je očito da on posjeduje administrativne sposobnosti u najvišoj mjeri. Peharnik, ispunjen samoprijekorom, nastojao je ispraviti svoju nezahvalnost time što je pohvalio svog dobročinitelja, a daljnje kraljevo ispitivanje je potvrdilo tačnost ovog izvještaja. Josif je u cijelom kraljevstvu bio jedini čovjek obdaren mudrošću da ukaže na opasnost koja je prijetila kraljevstvu i nužne pripreme da bi se s njome suočili, i kralj je bio uvjeren da je on najsposbniji da izvrši planove što ih je predložio. Bilo je očito da je s njim bila božanska sila, te da među kraljevim službenicima nije bilo nijednog tako dobro osposobljenog da vodi poslove naroda u krizi. Činjenica da je on Jevrej i rob bila je od male važnosti u poređenju s očitom mudrošću i valjanim rasuđivanjem. “Zar bismo mogli naći drugoga kao što je on, čovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Božjim?” rekao je kralj svojim savjetnicima. SPP 109.3

Donesena je odluka o imenovanju i Josifu je saopštena zapanjujuća vijest:’ “Otkako je sve to Bog tebi otkrio, nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti. Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestolom ja ću biti veći od tebe.” Kralj je nastavio s ceremonijom predaje znakova njegovog budućeg visokog položaja. “Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josifu na ruku. Zatim zaodjene Josifa odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac. Vozio se on u kolima kao njegov zamjenik, a pred njim klicahu: ‘Abrek!’ Na koljena!” SPP 109.4

“Za domaćina ga stavi kući svojoj, za nadstojnika sveg imanja svoga, da velikaše njegove po volji uči i starce njegove mudrosti vodi.” (Ps 105,21.22) Josif je iz tamnice doveden na mjesto vladara cijele zemlje egipatske. Bio je to položaj od visoke časti, ali i opterećen teškoćama i opasnostima. Niko ne može stajati na visokom položaju bez opasnosti. Kao što oluja ostavlja netaknutim mali cvijet u dolini, dok iz korijena čupa visoko stablo na vrhu planine, tako i oni koji su očuvali čestitost u životu poniznosti mogu zbog kušnji koje prate svjetovni uspjeh i čast pasti u duboki ponor. Ali Josifov karakter je izdržao ispit nevolja i napretka. On je u faraonovoj palati pokazao istu vjernost Bogu kao i u zatvoreničkoj samici. On je još uvijek bio stranac u neznabožačkoj zemlji, odvojen od svog roda, obožavatelja Boga, ali on je u cijelosti vjerovao da božanska ruka vodi njegove korake, i neprekidnim oslanjanjem na Boga on je vjerno vršio dužnosti na svom položaju. Josif je pažnju kralja i velikih ljudi u Egiptu usmjerio na istinitog Boga, i premda su , se oni i dalje držali svog idolopoklonstva, oni su naučili poštovati načela otkrivena u životu i karakteru obožavatelja Jahve. SPP 109.5

Kako je Josif uspio postići takvu čvrstoću karaktera, pravednost i mudrost? On je u svojim ranim godinama slijedio dužnost radije nego sklonosti, a čestitost, jednostavno povjerenje i plemenita priroda u mladosti donose plodove u djelima zrelog čovjeka. Jednostavan i čist život je pridonio i snažnom razvitku fizičkih i intelektualnih sposobnosti. Zajednica s Bogom kroz njegova djela i razmišljanje o velikim istinama povjerenima naslednicima vjere uzdigli su i oplemenili njegovu duhovnu prirodu, razvijajući i jačajući njegov um više od bilo kojeg proučavanja. Savjestan i vjeran dužnosti na svakom položaju, od najniže do najuzvišenije, vježbao je sve svoje sposobnosti za najveću dužnost. Onaj koji živi u skladu sa Stvoriteljevom voljom osigurava sebi najčistiji i najplemenitiji razvitak karaktera. “Strah Gospodnji — eto što je mudrost; zla se kloni — to ti je razumnost.” (Job 28,28) SPP 110.1

Malo je onih koji razumiju uticaj malih stvari u životu na razvoj karaktera. Ništa čime se mi bavimo nije beznačajno. Različite okolnosti s kojima se suočavamo svakog dana dane su da ispitaju našu vjernost i osposobe nas za veće povjerenje. Vjernošću načelima u obavljanju zadataka u svakodnevnom životu um se navikava da zahtjeve dužnosti smatra većim od zahtjeva zadovoljstava i sklonosti. Umovi koji su tako obučeni ne kolebaju se između dobra i zla kao trska koja se ljulja na vjetru, već su oni vjerni dužnosti jer su stekli naviku pouzdanja i vjernosti. Vjernošću u onome što je najmanje oni stječu snagu da budu vjerni u velikim stvarima. SPP 110.2

Pravedan karakter ima veću vrijednost od ofirskog zlata. Bez njega niko ne može postati dostojanstven čovjek. Ali karakter se ne nasljeđuje. On se ne može kupiti. Moralna vrsnoća i plemenite umne odlike nisu posljedica slučaja. Najdragocjeniji darovi su bezvrijedni ako ih se ne unapređuje. Oblikovanje plemenitog karaktera je životno djelo i dolazi kao posljedica marljivih i ustrajnih napora. Bog pruža mogućnosti, a uspjeh zavisi o tome kako ih mi iskoristimo. SPP 110.3