Stvaranje Patrijarsi I Proroci

2. poglavlje — Stvaranje

Ovo poglavlje zasniva se na Postanju 1 i 2.

“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” “Jer on reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Ps 33,6.9) “Zemlju je stavio na stupove njene: neće se poljuljati u vijeke vjekova.” (Ps 104,5) SPP 10.1

Kad je Zemlja izašla iz ruku svog Tvorca, bila je osobito lijepa. Površina joj je bila prekrivena planinama, brdima i ravnicama, protkana mirnim rijekama i prekrasnim jezerima, a planine i brda nisu bili vrletni i krševiti, prepuni strmina i ponora kao danas; oštri, krševiti rubovi stijena bili su zakopani ispod plodne zemlje po kojoj je posvuda raslo bogato zeleno raslinje. Nije bilo odvratnih močvara ili neplodnih pustinja. Oči su na svakom mjestu gledale dražesno grmlje i nježno cvijeće. Visoravni su bile okrunjene stablima veličanstvenijim od onih koja danas postoje. Zrak je bio čist i zdrav. Cijeli krajolik ljepotom je nadmašivao ukrašene vrtove najponosnijih palata. Anđeoska su bića sa zadovoljstvom posmatrala ovaj prizor i radovala se prekrasnim Božjim djelima. SPP 10.2

Nakon što je stvorena zemlja sa životinjskim i biljnim svijetom, na pozornicu je doveden čovjek, krunsko djelo Stvoritelja, onaj za koga je ova prekrasna Zemlja bila namijenjena. Njemu je dana vlast nad svim što oko može vidjeti, jer “reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar... svoj zemlji... Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” SPP 10.3

Ovdje je jasno izneseno porijeklo ljudskog roda, a božanski je zapis jasno napisan tako da nema razloga za pogrešne zaključke. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku. Ovdje nema tajne. Nema osnove za pretpostavku da se čovjek postupno razvio od nižih oblika životinjskog i biljnog svijeta. Ovakva učenja spuštaju veliko Stvoriteljevo djelo na razinu čovjekovih ograničenih, zemaljskih zamisli. Ljudi su tako skloni isključiti Boga iz suvereniteta nad svemirom da oni ponižuju čovjeka i lišavaju ga dostojanstva njegova porijekla. Kad je On koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetnički obojio poljsko cvijeće, koji je nebo i zemlju ispunio čudesima svoje sile, došao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo središte postaviti nekoga ko će biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti biće dostojno ruke koja mu je dala život. Rodoslovlje naše rase, kao što ga iznosi nadahnuće, ide unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekušaca i četveronožaca. Premda načinjen od praha Adam je bio “sin Božji.” SPP 10.4

On je, kao Božji predstavnik, postavljen nad nižim bićima. Ona ne mogu razumjeti ili priznati Božju suverenost, ali ipak ona su načinjena sa sposobnošću da ljube čovjeka i služe mu. Psalmist kaže: “Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži... zvijeri poljske, ptice nebeske... i što god prolazi stazama morskim.” (Ps 8,6-8) SPP 10.5

Čovjek je trebao odražavati Božje obličje, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Hristos “otisak njegove biti” (Heb 1,3), ali čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova priroda bila je u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i za poslušnost njegovoj volji. SPP 10.6

Kad je čovjek izašao iz ruku svog Stvoritelja, on je bio plemenita stasa i savršena sklada. Njegov je izraz lica imao rumeni ton zdravlja i zračio radošću života. Adam je bio viši od ljudi koji danas žive na zemlji. Eva je bila nešto nižeg stasa, ali ipak je njen izgled bio plemenit, prepun ljepote. Bezgrešan par nije nosio umjetnu odjeću, već su bili odjeveni svjetlošću i slavom koju nose anđeli. Sve dok su živjeli životom polušnosti Bogu, oni su bili zaodjenuti ovom odjećom svjetlosti. SPP 11.1

Nakon stvaranja Adama sva su stvorenja dovedena pred njega da ih on imenuje, i on se pobrinuo da svaka ima druga, ali među njima “čovjeku se ne nade pomoć kao što je on”. Među svim stvorenjima koja je Bog stvorio na zemlji nijedno nije bilo jednako čovjeku. “I reče Jahve, Bog: ‘Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.’” Čovjek nije stvoren da živi sam, on je trebao biti društveno biće. Bez druga prekrasni prizori i ugodni posao u Edemu ne bi donijeli savršenu sreću. Čak i zajednica s anđelima nije mogla zadovoljiti njegovu čežnju za razumijevanjem i društvom. Nije bilo nikoga s istom prirodom koga bi on volio i ko bi volio njega. SPP 11.2

Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao “pomoć” — pomoćnika koji mu je odgovarao, nekoga ko mu je odgovarao kao drug, nekoga ko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra uzeta iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati kao gospodar, niti treba biti podređena, već jednaka s njim, da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, meso od njegova mesa, ona je bila njegova druga priroda, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati ovaj odnos. “Bez sumnje, niko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje...” (Ef 5,29) “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.” SPP 11.3

Bog je proslavio prvi brak. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ove institucije. “Ženidba neka bude u časti.” (Heb 13,4) Brak je bio jedan od prvih Božjih darova čovjeku, i jedna od dviju institucija što ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad se njegova načela uvide i slušaju, brak je blagoslov, on čuva čistoću i sreću ljudskog roda, ispunjava čovjekove društvene potrebe i uzdiže njegovu fizičku, intelektualnu i moralnu prirodu. SPP 11.4

“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edemu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.” Sve što je Bog načinio bilo je savršenstvo ljepote i činilo se da ništa ne nedostaje što bi pridonijelo sreći svetog para, ali ipak, time što je načinio vrt, Stvoritelj im je pokazao još jedan znak svoje ljubavi. U ovom su se vrtu nalazile različne vrste stabala, od kojih su mnoga donosila mirisno i ukusno voće. Prekrasna je vinova loza rasla uvis, najotmjenijeg izgleda, s lozama koje su se savijale pod teretom privlačnih plodova najbogatijih i najrazličnijih boja. Posao je Adama i Eve bio da oblikuju loze kako bi stvorili sjenice i tako načinili prebivalište od živog drveća pokriveno lišćem i voćem. Raznolikih je, mirisnih cvjetova bilo u obilju. U središtu je vrta stajalo drvo života, čija je slava nadmašivala sva ostala stabla. Njegovi su plodovi izgledali poput zlatnih i srebrnih jabuka i imali su silu da daju život. SPP 11.5

Stvaranje je tada bilo gotovo. “Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.” “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Edem je cvao na zemlji. Adam i Eva su imali slobodan pristup drveni života. Nijedna mrlja grijeha ili sjena smrti nije remetila ljepotu stvaranja. “Dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani.” (Job 38,7) SPP 11.6

Veliki Jahve postavio je temelje Zemlji, On je cijeli svijet odjenuo odorom ljepote i ispunio ga svime što je korisno za čovjeka. On je stvorio sva čudesa na zemlji i u moru. Veliko djelo stvaranja je bilo završeno za šest dana. I Bog “počinu u sedmi dan od svega djela koje je učinio. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.” Bog je sa zadovoljstvom posmatrao djelo svojih ruku. Sve je bilo savršeno, dostojno svog Tvorca, i On se odmarao, ne od iscrpljenosti, već zadovoljan plodovima svoje mudrosti i dobrote i prikazima svoje slave. SPP 11.7

Nakon odmaranja sedmog dana Bog je posvetio ili odvojio sedmi dan kao dan odmora za čovjeka. Slijedeći primjer Stvoritelja i čovjek se trebao odmarati na ovaj sveti dan, da posmatranjem neba i zemlje može razmišljati o Božjem velikom djelu stvaranja, te da se posmatranjem dokaza o Božjoj mudrosti i dobroti njegovo srce ispuni ljubavlju i poštovanjem prema svom Stvoritelju. SPP 12.1

Time što je posvetio sedmi dan Bog je u Edemu postavio spomenik svom djelu stvaranja. Subota je dana Adamu, ocu i predstavniku cijele ljudske porodice. Njeno je svetkovanje trebalo biti čin zahvalnog priznanja, svih onih koji će živjeti na zemlji, da je Bog njihov Stvoritelj i njihov pravični Vladar, da su oni djelo njegovih ruku, podložni njegovu autoritetu. Tako je ova institucija, komemorativne prirode, bila darovana cijelom čovječanstvu. U njoj nije bilo ničega nejasnog ili ograničavajućeg za bilo koga. SPP 12.2

Bog je uvidio da je subota potrebna čovjeku, čak i u raju. Čovjek je sedmog dana trebao odložiti svoje vlastite interese i dužnosti da bi predanije mogao razmišljati o Božjim djelima, o njegovoj moći i dobroti. Njemu je bila potrebna subota da ga jasnije podsjeti na Boga i potakne na zahvalnost jer je sve u čemu je uživao i što je posjedovao došlo iz Stvoriteljeve dobre ruke. SPP 12.3

Bog je odredio da subota usmjerava umove ljudi na razmišljanje o njegovim stvorenim djelima. Priroda govori njihovom razumu objavljujući da postoji živi Bog, Stvoritelj, vrhovni Vladar svega. “Nebesa slavu Božju kazuju, svod nebeski glasi djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.” (Ps 19,1.2) Ljepota koja prekriva zemlju znak je Božje ljubavi. Mi je možemo vidjeti u drevnim brdima, visokim stablima, u pupoljcima i nježnim cvjetovima. Sve nam govori o Bogu. Subota, koja uvijek upućuje na Onoga koji ju je stvorio, nudi ljudima otvorenu veliku knjigu prirode i time pokazuje Stvoriteljevu mudrost, moć i ljubav. SPP 12.4

Naši su prvi roditelji, premda stvoreni bezgrješni i sveti, mogli pogriješiti. Bog ih je stvorio kao slobodna, moralna bića, sa sposobnošću da cijene mvidrost i dobrotu njegova karaktera i pravednost njegovih zahtjeva, i s potpunom sposobnošću poslušaju ili pak uskrate svoju poslušnost. Oni su trebali uživati u zajedništvu s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što se njihova sigurnost mogla ovjekovječiti, njihova je odanost trebala biti ispitana. Na samom je početku čovjekova postojanja njegova želja za popuštanjem vlastitim strastima stavljena pod nadzor, ta fatalna želja koja je bila temelj Sotoninog pada. Drvo poznanja dobra i zla koje je raslo u blizini drveta života nasred vrta trebalo je biti provjera poslušnosti, vjere i ljubavi naših prvih roditelja. Premda im je bilo dopušteno da slobodno jedu sa svakog drveta, po cijenu im je smrti bilo zabranjeno jesti s drveta poznanja dobra i zla. Oni su takođe trebali biti izloženi Sotoninim kusanjima, ali ako izdrže ispit, oni će se naći izvan njegove moći i uživati u beskonačnoj Božjoj naklonosti. SPP 12.5

Bog je čovjeka stavio pod vlast zakona kao nužan uslov njegova postojanja. On je bio podložan Božjoj vladavini, a vladavina ne može opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti čovjeka bez mogućnosti da prestupi njegov Zakon, On je mogao zadržati Adamovu ruku da ne dodirne zabranjeno voće, ali u tom slučaju čovjek ne bi bio slobodno moralno biće, već puki automat. Bez slobode izbora njegova poslušnost ne bi bila dragovoljna, već prisilna. Razvitak karaktera ne bi bio moguć. Takav razvitak događaja bio bi suprotan Božjem planu za postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno čovjeka, čovjeka kao inteligentnog bića, i potvrdilo bi Sotonine optužbe o Božjoj samovoljnoj vladavini. SPP 12.6

Bog je stvorio poštena čovjeka, On mu je dao plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu. Obdario ga je visokom intelektualnom moći i dao mu najsnažniji mogući povod da ostane odan. Poslušnost, savršena i beskonačna, bila je uslov vječne sreće. On je uz taj uslov trebao imati pristup drvetu života. SPP 13.1

Dom je naših prvih roditelja trebao biti uzor ostalim domovima iz kojih bi izlazila djeca i naseljavala zemlju. Taj dom, uljepšan rukom samog Boga, nije bila blistava palata. Ljudi, u svom ponosu, uživaju u veličanstvenim i skupim građevinama i likuju u djelima vlastitih ruku, ali Bog je Adama smjestio u vrtu. Bilo je to njegovo prebivališe. Modro je nebo bilo njegov svod, zemlja s nježnim cvjetovima i tepih od živog zelenila njegov pod, a lisnate grane dražesnog drveća bile su njegov krov. Njegovi su zidovi bili načinjeni od najveličanstvenijih ukrasa, ručnog rada velikog Umjetnika. SPP 13.2

U okruženju svetog para je bila pouka za sva vremena, da se istinska sreća ne nalazi u popuštanju ponosu i bogatstvu, već u zajednici s Bogom kroz njegova stvorena djela. Kad bi ljudi manje pažnje posvećivali umjetnom i kultivirali veću jednostavnost, oni bi bili bliže odgovoru o tomu koji je cilj imao Bog kad ih je stvorio. Ponos i ambicije se nikada ne mogu zadovoljiti, ali oni koji su doista mudri naći će istinsko i oplemenjujuće zadovoljstvo u izvorima zadovoljstva što ih je Bog stavio nadohvat svih nas. SPP 13.3

Briga za vrt bila je povjerena stanovnicima Edema, “da ga obrađuje i čuva.” Njihovo ih zanimanje nije umaralo, već zadovoljavalo i krijepilo. Bog je odredio rad kao blagoslov za čovjeka, da zaposli njegov um, ojača njegovo tijelo i razvije njegove sposobnosti. Adam je u umnoj i fizičkoj aktivnosti našao jedno od najvećih zadovoljstava svog svetog postojanja. A kad je, kao posljedica njegove neposlušnosti, bio istjeran iz svog prekrasnog doma i prisiljen da se bori s tvrdim tlom da bi privrijedio svoj hljeb, taj isti rad, premda vrlo različit od ugodnog zanimanja u vrtu, bio je štit protiv kušnje i izvor radosti. Oni koji rad smatraju prokletstvom i pristupaju mu kao dosadi i tegobi, njeguju zabludu. Bogati često s prezirom gledaju na radnički sloj, ali to je sasvim suprotno Božjoj namjeri prilikom stvaranja čovjeka. Što su imeci najbogatijih u poređenju s nasleđem koje je primio gospodar Adam? Ipak, Adam nije bio besposlen. Naš Stvoritelj, koji zna što je potrebno za čovjekovu sreću, odredio je Adamu posao. Istinsku radost života nalaze samo ljudi i žene koji rade. Anđeli su marljivi radnici, oni su Božje sluge za djecu čovječju. Stvoritelj nije ostavio prostora za nazadnjački običaj nemarnosti. SPP 13.4

Adam i njegova pratilja trebali su vladati zemljom i ostati vjerni Bogu. Njima je dana bezgranična kontrola nad svim živim bićima. Lav i janje su mirno hodali oko njih ili zajedno ležali pored njihovih nogu. Sretne ptice lepršale su oko njih bez straha, i dok se njihovo dražesno cvrkutanje uzdizalo u hvalu njihovom Stvoritelju, Adam i Eva su im se pridružili u zahvaljivanju Ocu i Sinu. SPP 13.5

Sveti prvi par nisu bila samo djeca pod Božjom očinskom brigom, već studenti koji su primali pouke od sveznajućeg Stvoritelja. Njih su posjećivali anđeli, a darovana im je zajednica s njihovim Tvorcem bez vela koji bi ih dijelio. Oni su bili puni krjeposti koju su dobivali iz drveta života, a njihova umna snaga je bila samo malo manja od anđeoske. Tajne vidljivog svemira — “čudesa to su znanja savršenog” (Job 37,16) pružala su im neiscrpan izvor pouka i zadovoljstva. Beskonačni Tvorac i Graditelj obznanio je ljudskim umovima zakone i djelovanje prirode koji su predmet ljudskog proučavanja već šest hiljada godina. Oni su razgovarali s listom i drvetom, upoznajući se s tajnama njihovog života. Adam je poznavao svako živo stvorenje, od moćnog levijatana koji se igrao u vodi do moljca koji je uživao na sunčevim zrakama. On je svima dao ime i upoznao se s njihovom prirodom i navikama. Božja slava na nebesima, bezbrojni svjetovi i njihov redoslijed kretanja, stvaranje oblaka, tajne zvuka i svjetlosti, dana i noći — sve je to bilo dostupno za proučavanje prvim roditeljima. Na svakom listu u šumi, na svakom kamenu u planinama, na svakoj sjajnoj zvijezdi, na zemlji, u zraku ili nebu napisano je bilo Božje ime. Red i sklad stvaranja govorili su im o neograničenoj mudrosti i sili. Oni su uvijek iznova otkrivali privlačnosti koje su njihova srca ispunjavala dubljom ljubavlju i poticala ih na nove izraze zahvalnosti. SPP 13.6

Sve dok su ostali vjerni božanskom Zakonu njihova sposobnost da spoznaju, uživaju i ljube trebala je rasti. Oni bi neprekidno sticali nova blaga znanja, otkrivali nove izvore sreće i sticali sve jasniju, potpuniju predodžbu o nemjerljivoj, nepresušnoj Božjoj ljubavi. SPP 14.1