Stvaranje Patrijarsi I Proroci

4. poglavlje — Plan Otkupljenja

Čovjekov je pad cijelo Nebo ispunio žalošću. Svijet koji je Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenim na bijedu i smrt. Činilo se da nema izlaza za one koji su prekršili zakon. Anđeli su prestali pjevati pjesme hvale. Širom nebeskih dvorova žalovalo se zbog propasti koju je donio grijeh. SPP 22.1

Božji Sin, veličanstveni nebeski Zapovjednik, bio je pokrenut sažaljenjem prema palom ljudskom rodu. Kad se bijeda izgubljenog svijeta pokazivala pred Njim, njegovo je srce bilo ganuto beskonačnim sažaljenjem. Međutim, božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji je prekršeni Zakon zahtijevao život grješnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sam Bog, pomirenje je za njegov prekršaj mogao izvršiti samo onaj koji je jednak s Bogom. Niko osim Hrista nije mogao otkupiti palog čovjeka od prokletstva Zakona i vratiti ga u sklad s Nebom. Hristos je na sebe odlučio uzeti krivnju i sramotu grijeha, grijeha koji je tako mrzak svetom Bogu da je rastavio Oca od njegova Sina. Hristos se trebao spustiti do najvećih dubina ljudske bijede da bi spasio pali ljudski rod. SPP 22.2

On je pred Ocem molio u korist grješnika dok su nebeske vojske očekivale rezultate s napetošću koja se riječima ne može izraziti. Taj tajni razgovor je dugo trajao — “savjet mirni” (Zah 6,13 DK) za pali ljudski rod. Plan spasenja je začet prije stvaranja svijeta, jer je Hristos “zaklano jagnje” (Otk 13,8), a ipak se i Kralj svemira borio sam sa sobom prije no što je dao svog Sina da umre za okrivljene ljude. Ali “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorodenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3,16). O, kakva tajna otkupljenja! Božja ljubav za svijet koji ga nije ljubio! Ko može spoznati dubinu ljubavi koja “nadilazi spoznaju” (Ef 3,19)? Tokom beskrajnih vjekova besmrtni umovi će pokušavajući shvatiti tajnu te neshvatljive ljubavi, postavljati pitanja i diviti joj se. SPP 22.3

Bog se trebao objaviti u Hristu da “pomiri svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je priroda čistota i dobrota. Ali Hristos, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Hrista pala Adamova djeca mogu još jednom postati “sinovi Božji” (1 Iv 3,2). SPP 22.4

Jedini plan koji može osigurati čovjekovo spasenje obuhvatio je cijelo Nebo u beskonačnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Hristos predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život i doći u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njenu bol, sramotu i smrt. On je trebao stati između grješnika i kazne za grijeh, pa ipak će ga malo njih prihvatiti kao Sina Božjeg. On je trebao napustiti svoj uzvišeni položaj kao Veličanstvo Neba, sići na Zemlju i poniziti se kao čovjek, i osobno iskusiti žalost i kušnje koje čovjek mora proživjeti. Sve će ovo biti nužno da bi on mogao pomoći onima “koji stoje u kušnji” (Heb 2,18). Kad se njegov zadatak učitelja završi, On će biti predan u ruke bezbožnika i biti izložen uvredama i mučenju na koje ih samo Sotona može nadahnuti. On će morati umrijeti najsurovijom smrću, biti uzdignut između Zemlje i Neba kao okrivljeni grješnik. On će morati proći kroz duge sate agonije, tako strašne da je anđeli neće moći posmatrati, već će zakloniti svoje lice. On će morati pretrpjeti tjeskobu duše, odvojenost od Očeva lica, dok ća na Njemu biti krivica za prijestup — težina grijeha cijeloga svijeta. SPP 22.5

Anđeli su se bacili pred noge svog Stvoritelja i ponudili oni postanu žrtva za čovjeka. Ali anđeoski život nije mogao platiti dug, čovjeka je mogao otkupiti samo njegov Stvoritelj. Ipak, anđeli su trebali odigrati svoj dio u planu otkupljenja. Hristos je trebao biti “učinjen nižim od anđela” (Heb 2, 9). Kad uzme ljudsku prirodu, njegova moć neće biti jednaka njihovoj, i oni su mu trebali služiti, da ga utješe i ublaže njegovu patnju. Oni su takođe trebali biti službujući duhovi koji su poslani da služe onima koji će postati nasljednici spasenja (Heb 1,14). Oni će čuvati primatelje milosti od sile zlih anđela i od tame kojom ih Sotona neprekidno okružuje. SPP 23.1

Kad anđeli budu svjedoci agonije i poniženja njihova Gospoda, oni će se ispuniti jadom i ogorčenjem te će ga željeti osloboditi od njegovih ubica, ali oni nisu trebali posredovati da bi spriječili ono što su trebali vidjeti. Dio plana otkupljenja zahtijeva da Hristos pretrpi porugu i zlostavljanje zlih ljudi, i On se s tim složio kad je postao Otkupitelj ljudi. SPP 23.2

Hristos je uvjerio anđele da će On svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je imao silu smrti. On će povratiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio prijestupom, i otkupljeni će ga naslijediti zajedno s Njim i živjeti u njemu zauvijek. Grijeh i grješnici će biti izbrisani da nikada više ne remete mir Neba i Zemlje. On je pozvao anđeosko mnoštvo da ostane u skladu s planom koji je njegov Otac prihvatio te da se raduje što će, njegovom smrću, pali ljudi biti pomireni s Bogom. SPP 23.3

Tada je Nebo ispunila radost, neizreciva radost. Slava i blagoslovlenost otkupljenog svijeta nadmašila je čak i tjeskobu i žrtvu Kneza života. Širom nebeskih dvorova odjekivali su prvi zvuči pjesme koja će odzvanjati iznad betlehemskih brežuljaka — “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Lk 2,14) Razdraganost je bila veća od ushita za stvaranja kad su “klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorani” (Job 38,7). SPP 23.4

Čovjeku je prva najava otkupljenja saopštena u presudi koja je izrečena nad Sotonom u vrtu. Gospod je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15) Ova presuda, izrečena u prisutnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena. Adam i Eva su stajali kao zločinci pred pravednim Sucem očekujući presudu koju su zaslužli prijestupom, ali prije no što im je saopšteno o životu naporna truda i jada koji je trebao postati njihov dio, ili o zapovijesti o povratku u prah, oni su slušali riječi koje nisu mogle a da im ne pruže nadu. Premda će morati patiti zbog sile svog moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu. SPP 23.5

Kad je Sotona čuo za neprijateljstvo između njega i žene, između njegova sjemena i njenog sjemena, on je znao da će njegovo djelo izopačivanja ljudske prirode biti prekinuto, da će na neki način čovjek biti osposobljen da se suprotstavi toj sili. Ipak, kako se plan spasenja sve jasnije otkrivao, Sotona i njegovi anđeli su se radovali što, uzrokujući ljudski pad, mogu prisiliti Božjeg Sina da napusti svoj uzvišeni položaj. On je tvrdio da su time ispunjeni njegovi planovi na Zemlji i da će Hrista, kad na sebe uzme ljudsku prirodu, moći pobijediti i tako spriječiti otkupljenje čovječanstva. SPP 23.6

Nebeski anđeli su našim prvim roditeljima jasnije prikazali plan stvoren za njihovo spasenje. Adam i njegova pratilja su uvjeravani da oni, uprkos svom velikom grijehu, neće biti prepušteni Sotoninom nadzoru. Sin Božji je ponudio da vlastitim životom plati otkup za prijestup. Oni će proći razdoblje kušnje, i pokajanjem i vjerom u Hrista oni će ponovno moći postati Božja djeca. SPP 24.1

Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg Zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Zbog grižnje savjesti i strepnje oni su molili da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, nego na njih i njihovo nasljedstvo. SPP 24.2

Rečeno im je kako se, s obzirom na to da je Jahvin Zakon temelj njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela ne može prihvatiti kao žrtva za njegov prijestup. Nijedan od njegovih propisa nije mogao biti ukinut ili promijenjen da bi se prilagodio čovjekovu palom stanju, već ih je Sin Božji, koji je stvorio čovjeka, mogao pomiriti sa sobom. Kao što je Adamov prijestup donio nesreću i smrt, tako je Hristova žrtva trebala donijeti život i besmrtnost. SPP 24.3

Zbog grijeha nije samo čovjek, već i Zemlja, došla pod vlast nečastivoga te ju je trebalo obnoviti planom otkupljenja. Za stvaranja Adamu je dana vlast nad Zemljom. Ali popuštanjem kušnji on je dospio pod Sotoninu vlast. .“.. jer pobijeđeni robuju pobjedniku.” (2 Pt 2,19) Kad je čovjek postao Sotonin zatočenik, kraljevstvo kojim je on upravljao predano je njegovom osvajaču. Sotona je tako postao “bog ovoga svijeta” (2 Kor 4,4). On je preoteo vlast nad Zemljom koja je prvotno dana Adamu. Ali Hristos, plaćajući svojom žrtvom kaznu grijeha, ne samo da je trebao otkupiti čovjeka, već povratiti ono što je on izgubio. Sve što je prvi Adam izgubio, drugi Adam je trebao povratiti. Prorok kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.” (Mih 4,8) A apostol Pavle upućuje na “zalog našeg nasleđa za otkupljenje” (Ef 1,14). Bog je stvorio Zemlju da bude prebivalište sretnih, svetih bića. Gospod je “oblikovao i sazdao zemlju, koju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje” (Iz 45,18). Svrha će biti ispunjena, kad, obnovljena Božjom silom, i oslobođena od grijeha i patnje, ona postane vječno prebivalište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj zauvijek.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijesto Božji i Jagnjetov biće u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledaće njegovo lice.” (Ps 37,29; Otk 22,3) SPP 24.4

Adam je, u svojoj bezgrješnosti, uživao u neposrednom zajedništvu sa svojim Tvorcem, ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka, i samo je pomirenje moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao komunicirati s njim kroz Hrista i anđele. SPP 24.5

Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u istoriji čovječanstva, od trenutka kad je božanska presuda izrečena u Edemu i potopa i sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Hristove žrtve biti dovoljna za spasenje cijeloga svijeta. Broj zločina će se tokom narednih naraštaja povećati, a prokletstvo će grijeha sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i zemlju. Prokletstvo grijeha će skratiti ljudski vijek, oslabit će čovjekovo tjelesno zdravlje, izdržljivost kao i moralnu i intelektualnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje apetitu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak Hristos, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, i dalje će se zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke sakriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji mu vjerom prilaze. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopšteg bezakonja. SPP 24.6

Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grješnoj rasi usade istinu da je grijeh taj koji je uzrokovao smrt. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život i on je znao da je bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, on je drhtao pri pomisli da će krv bezgrješnog Jagnjeta Božjeg morati biti prolivena. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti ovakav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši. SPP 25.1

Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Hristos nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji Zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Hristos je mislio na ovaj rezultat svoje velike žrtve, na uticaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,30-32) Hristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. On će uspostaviti vječnost Božjeg Zakona i otkriti prirodu i posljedice grijeha. SPP 25.2

Od početka velika se borba vodila oko Božjeg Zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo prikazati da li su božanski zakoni nedostatni i predmet promjene ili su savršeni i nepromjenjivi. SPP 25.3

Kad je Sotona zbačen s Neba, on je odlučio da ovu zemlju načini svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu on je mislio da je osvojio ovaj svijet, “jer,” kazao je on, “oni su me izabrali kao svog vladara.” Tvrdio je da je grješniku nemoguće darovati oprost, te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici, a da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svog dragog Sina — koji je bio jednak Njemu — da snosi kaznu prijestupa i time osigurao put kojim ljudi mogu zadobiti njegovu milost i biti vraćeni u Edemski dom. Hristos se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe. SPP 25.4

Hristovo poniženje za spasenje palih ljudi bilo je čuđenje cijelog svemira. Da On koji je išao od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta, nadgledajući sve, zadovoljavajući potrebe svih bića u svom nepreglednom stvaranju svojim proviđenjem, da se On složi da napusti svoju slavu i uzme na sebe ljudsku prirodu bila je tajna koju su bezgrješna bića s drugih svjetova željela razumjeti. Kad je Hristos sišao na ovu zemlju u ljudskom obliku, svi su bili zainteresovani da ga slijede dok je korak po korak koračao okrvavljenom stazom od staje do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i izrugivanje koje je On primao i znali su da je to Sotonin poticaj. Oni su pratili razvoj sukoba, Sotonine neprekidne pokušaje da čovječanstvo obavije tamom, žalošću i patnjom, kao i Hristovo suprotstavljanje. Oni su posmatrali kako bitka između svjetla i tame postaje sve žešća. I dok je Hristos u smrtnoj agoniji na krstu povikao: “Svršeno je” (Iv 19,30), povik pobjede odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu sada je bio odlučen i Hristos je bio pobjednik. Njegova je smrt odgovorila na pitanje je li ljubav Oca i Sina bila dostatna da se čovjek odrekne sebe i živi duhom požrtvovanja. Sotona je otkrio svoj istinski karakter lažljivca i ubice. Uočeno je da bi on istim duhom kojim je vladao čovječanstvom koje je bilo pod njegovim nadzorom, ako mu se dopusti, nadzirao nebeska bića. Odani svemir se ujedinio u veličanju božanske vladavine. SPP 25.5

Da je Zakon mogao biti promijenjen, čovjek bi mogao biti spašen bez Hristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Hristos da svoj život za palo čovječanstvo dokazuje kako Božji Zakon neće osloboditi grješnika od svojih zahtjeva. Pokazano je da je plata za grijeh smrt. Kad je Hristos umro, osigurano je Sotonino uništenje. Ali da je na krstu ukinut Zakon, kao što mnogi tvrde, onda bi Božji dragi Sin pretrpio bol i agoniju da se Sotoni da upravo ono što je tražio; tada bi Knez zla pobijedio, a njegove optužbe protiv božanske vladavine bile bi potvrđene. Sama činjenica da je Hristos ponio kaznu za čovjekov prijestup moćan je dokaz svim stvorenim bićima da je Zakon nepromjenjiv, da je Bog pravedan, milostiv i spreman na samoodricanje; i da se beskrajna pravednost i milost sjedinjuju u primjeni Njegove vlasti. SPP 26.1