Stvaranje Patrijarsi I Proroci

32. poglavlje — Zakon I Savez

Adam i Eva su za stvaranja poznavali Božji Zakon, oni su bili upoznati s njegovim zahtjevima, a njegove uredbe su bile napisane na njihova srca. Kad je čovjek pao u grijeh, Zakon se nije promijenio, već je ustanovljen sistem spasenja koji će ih vratiti poslušnosti. Obznanjeno je obećanje o Spasitelju i uspostavljeno prinošenje žrtvi koje su upućivale na Hristovu smrt kao veliku žrtvu za grijeh. Ali da nisu prestupili Božji Zakon, ne bi bilo smrti, ne bi bilo potrebe za Spasiteljem i za žrtvama. SPP 185.1

Adam je svoje potomke učio Božjem Zakonu i tako su ga iz naraštaja u naraštaj prenosili s oca na sina. Ali uprkos milostivoj prilici za čovjekovo otkupljenje malo je bilo onih koji su ga prihvatili i slušali. Svijet je zbog prijestupa postao tako pokvaren da se izopačenost morala ukloniti potopom. Noa i njegova porodica očuvali su Zakon, a Noa je svoje potomke učio Deset zapovijesti. Kad su ljudi ponovno odstupili od Boga, Gospod je izabrao Abrahama za koga je rekao: “A to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijestima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 26,5) On je primio obred obrezanja, znak da su oni koji su ga primili odvojeni za službu Bogu, znak da neće prihvatiti idolopoklonstvo i da će vršiti Božji Zakon. Propust Abrahamovih potomaka da održe ovo obećanje, kao što se pokazalo u njihovoj sklonosti da stvaraju saveze s neznabošcima i usvajaju njihove običaje, bio je uzrok boravka i ropstva u Egiptu. Ali tokom njihova odnosa s idolopoklonicima i prisilne pokornosti Egipćanima pokvarena su i surova neznabožačka učenja još dodatno iskvarila božanske uredbe. SPP 185.2

Stoga je Gospod, kad ih je izveo iz Egipta, sišao na Sinaj, obavijen slavom i okružen anđelima, kako bi u zapanjujućem veličanstvu izgovorio svoj Zakon da ga čuje sav narod. On čak ni tada nije svoje uredbe povjerio pamćenju naroda koji je bio sklon zaboravljanju njegovih zahtjeva, već ih je napisao na kamene ploče. On je od Izraela želio ukloniti svaku mogućnost miješanja neznabožačkih tradicija s njegovim svetim uredbama ili zamjene njegovih zahtjeva s ljudskim zakonima ili običajima. On im nije samo dao Deset zapovijesti. Pokazalo se da je narod jednostavno zavesti te nije htio ostaviti otvorena nijedna vrata kušnje. Mojsiju je naređeno da zapiše, kao što mu Bog bude zapovijestao, zakone i kazne s detaljnim uputama o onome što se zahtijeva. Ove uredbe u vezi s dužnostima naroda prema Bogu, jednih prema drugima i tuđincima bile su samo detaljnije, na određeniji način, iznesena načela Deset zapovijesti, tako da niko ne pogriješi. Njihova je namjera bila da čuvaju svetost Deset zapovijesti urezanih na kamenim pločama. SPP 185.3

Da je čovjek držao Božji Zakon, onakav kakav je Adam primio nakon svog pada, Noa sačuvao, a Abraham držao, obred obrezanja ne bi bio potreban. Da su Abrahamovi potomci držali Savez, čiji je znak bilo obrezanje, oni nikada ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo i ne bi morali robovati u Egiptu. Oni bi u mislima držali Božji Zakon i ne bi ga bilo potrebno objavljivati sa Sinaja ili pisati na kamene ploče. Da je narod držao načela Deset zapovijesti, nepotrebne bi bile dodatne upute što ih je Mojsije primio. SPP 185.4

Njegovi potomci su izopačili i žrtveni sistem koji je Adam primio. Praznovjerje, idolopoklonstvo, surovost i razvratnost iskvarili su jednostavnu i smislenu službu koju je Bog odredio. Tokom dugog odnosa s idolopoklonicima izraelski je narod pomiješao mnoge neznabožačke običaje sa svojim bogosluženjem, stoga im je Gospod na Sinaju dao jasne upute žrtvenom sistemu. Nakon završetka Šatora sastanka On je s Mojsijem razgovarao iz oblaka slave iznad prijestola milosti i dao mu potpune uredbe o žrtvenom sistemu i obliku bogosluženja koje treba održavati u Svetilištu. Mojsije je primio obredni zakon i on ga je zapisao u knjigu. Međutim, sam Bog je izgovorio Deset zapovijesti na Sinaju i napisao ih na kamenim pločama koje su se čuvale u Kovčegu. SPP 186.1

Postoje mnogi koji pokušavaju stopiti ova dva sistema koristeći retke koji se odnose na obredni zakon da dokažu kako je moralni Zakon ukinut, ali to je krivo tumačenje Svetoga pisma. Obredni zakon se sastojao od simbola koji su upućivali na Hrista, njegovu žrtvu i sveštenstvo. Ovaj su obredni zakon, sa svim žrtvama i uredbama, Izraelci trebali držati sve dok se predslika nije ostvarila u slici, u smrti Isusa Hrista, Jagnjetu Božjem koje je na se uzelo grijehe svijeta. Tada su trebale prestati sve obredne žrtve. Ovaj je zakon Hristos “prikovao na krst” (Kol 2,14). Ali Psalmist kaže o Deset zapovijesti: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” (Ps 119,89) Sam Hristos je rekao: ‘Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke!... Jer, zaista, kažem vam,” naglašavajući što je više moguće, “dok opstoji nebo zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,17.18) On ovdje ne uči samo što su bili zahtjevi Božjeg Zakona, već i da ti isti zahtjevi vrijede sve dok postoji nebo i zemlja. Božji je zakon nepromjenjiv kao i njegov prijesto. Njegovi će propisi biti obavezni za čovječanstvo u svim vremenima. SPP 186.2

Nehemija o Zakonu objavljenom na Sinaju kaže: “Na goru si Sinajsku sišao i s neba im govorio; i dao si im pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijesti izvrsne i uredbe.” (Neh 9,13) A Pavle, “apostol neznabožaca,” kaže: “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijest i sveta, i pravedna, i dobra.” (Rim 7,12) To ne može biti ništa drugo nego Deset zapovijesti, jer je to Zakon koji kaže: “Ne poželi!” (7. redak) SPP 186.3

Premda je Hristova smrt ukinula zakon predslika i sjena, to nije umanjilo obavezu držanja moralnog Zakona. Naprotiv, sama činjenica nužnosti da Hristos umre kako bi nas otkupio zbog prijestupa tog Zakona dokazuje njegovu nepromjenjivost. SPP 186.4

Oni koji tvrde da je Hristos došao ukinuti Božji Zakon govore o izraelskom dobu kao o vremenu tame, a izraelsku religiju prikazuju kao da se sastoji od pukih obreda i običaja. Ali tu je pogreška. Na svakoj stranici svete istorije, gdje su zapisani Božji postupci prema izabranom narodu, nalaze se sveti tragovi velikog Ja sam. On sinovima ljudskim nikada nije dao jasniji prikaz svoje sile i slave kao kad su samo Njega priznavali kao svog vladara i kad je svom narodu dao Zakon. To žezlo nije držala ljudska ruka, a veličanstveni nastupi izraelskog nevidljivog kralja bili su neopisivo veličanstveni i zapanjujući. SPP 186.5

U svim ovim otkrivenjima božanske prisutnosti Božja slava se otkrivala kroz Hrista. Ne samo za Spasiteljeva dolaska već u svim vjekovima nakon pada i obećanja o otkupljenju, “Bog bijaše onaj koji je u Hristu pomirio svijet sa sobom” (2 Kor 5,19). Hristos je bio temelj i središte žrtvenog sistema u razdoblju patrijaraha i u vrijeme Izraelaca. Od pada u grijeh naših prvih roditelja nije bilo neposrednog razgovora između Boga i čovjeka. Otac je svijet predao u Hristove ruke da On svojim posredničkim djelovanjem otkupi čovjeka i opravda autoritet i svetost Božjeg Zakona. Kroz Hrista se ostvarivala svaka zajednica između Neba i palog čovječanstva. Božji Sin je našim prvim roditeljima dao obećanje o otkupljenju. On se prvi otkrio patrijarsima. Adam, Noa, Abraham, Isak, Jakov i Mojsije razumjeli su evanđelje. Oni su tražili spasenje u čovjekovoj Zamjeni i Jamcu. Ovi sveti, drevni ljudi održavali su zajednicu sa Spasiteljem koji je trebao doći na ovaj svijet u ljudskom tijelu, a neki od njih su razgovarali licem u lice s Hristosom i anđelima. SPP 186.6

Hristos ne samo što je bio vođa Izraelaca u pustinji, anđeo čije je ime bilo Jahve, i koji je, obavijen u stupu od oblaka, išao pred mnoštvom, već je On bio taj koji je Izraelu dao Zakon. ⁷ Usred zapanjujuće slave na gori Sinaj Hristos je u prisutnosti cijelog naroda objavio Deset zapovijesti iz Zakona svog Oca. On je bio taj koji je Mojsiju dao ispisane ploče Zakona. Hristos je bio taj koji je kroz proroke govorio svom narodu. Apostol Petar, pišući hrišćanskim crkvama, kaže: .“.. proroci koji su vama prorekli određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Hristov duh — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Hristu određene patnje i proslavljanje što će doći poslije njih.” (1 Pt 1,10.11) Hristov glas je taj koji nama progovara kroz Stari zavjet. “Proročki je duh, zapravo, svjedočanstvo Isusovo.” (Otk 19,10) SPP 187.1

Isus je, dok se lično nalazio među ljudima, svojim učenjima usmjeravao umove naroda na Stari zavjet. On je Jevrejima rekao: “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” (Iv 5,39) U to su vrijeme knjige Starog zavjeta bile jedina Biblija koja je postojala. Božji Sin je opet rekao: “Imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju.” A onda dodao: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i proroka, neće vjerovati ni ako ko od mrtvih uskrsne.” (Lk 16,29.31) SPP 187.2

Hristos je dao obredni zakon. Čak i nakon što se više nije morao vršiti, Pavle je Jevrejima prikazao njegovu istinsku vrijednost i položaj, upućujući na njegovo mjesto u planu otkupljenja i povezanost s Hristovim djelom. I ovaj veliki apostol je ovaj Zakon proglasio slavnim, dostojnim njegova božanskog Tvorca. Svečana je služba u Svetilištu bila predslika velikih istina što ih je trebalo otkriti narednim naraštajima. Oblak tamjana koji se uzdizao s izraelskim molitvama predstavljao je njegovu pravednost koja je jedino mogla grješnikovu molitvu učiniti prihvatljivom Bogu. Žrtva koja je krvarila na žrtveniku svjedočila je o Otkupitelju koji će doći, a iz Svetinje nad svetinjama blistao je znak božanske prisutnosti. Tako je u srcima održavana vjera tokom razdoblja tame i otpada dok nije došlo vrijeme za dolazak obećanog Mesije. SPP 187.3

Isus je bio svjetlost svom narodu, svjetlost svijeta, prije no što je došao na svijet u ljudskom obliku. Prva zraka svjetlosti koja je probila tamu u koju je grijeh zavio svijet, došla je od Hrista. I od Njega dolazi svaka zraka nebeske svjetlosti koja obasjava stanovnike zemaljske. U planu otkupljenja Hristos je Alfa i Omega, početak i svršetak. SPP 187.4

Otkad je Spasitelj prolio svoju krv za oprost grijeha i uznio se na Nebo da “posreduje za nas pred licem Božjim” (Heb 9,24) svjetlost zrači s krsta Golgote i iz Svetinje i Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetilištu. Ali veća svjetlost koja je nama dana ne treba nas navesti da preziremo ono što je u prošlim vremenima objavljeno u simbolima o Spasitelju koji dolazi. Hristovo evanđelje baca svjetlost na jevrejsko uređenje i daje smisao obrednom zakonu. Kako otkrivamo nove istine, a ono što smo znali postaje jasnije, Božji karakter i namjera se pokazuje u njegovim postupcima prema izabranom narodu. Svaka dodatna zraka svjetlosti koju primamo pruža nam jasnije razumijevanje plana spasenja koji je izvršenje božanske volje za spasenje čovjeka. Mi sada vidimo ljepotu i snagu nadahnute riječi i proučavamo njene stranice s dubljim i većim zanimanjem. SPP 187.5

Mnogi misle da je Bog odvojio Jevreje od ostalog svijeta, da je njegova ljubav i briga u velikoj mjeri bila povučena od ostatka svijeta i usredotočena na Izrael. Ali Božja namjera nije bila da njegov narod podigne zid podjele između sebe i svojih bližnjih. Srce beskonačne Ljubavi doseže do svih stanovnika zemaljskih. Premda su ga oni odbacili, On im se neprekidno nastoji otkriti i učiniti ih sudionicima svoje ljubavi i milosti. Izabrani narod je primio njegov blagoslov da bi mogao blagosloviti druge. SPP 188.1

Bog je pozvao Abrahama, ukazao mu čast i učinio ga naprednim, a patrijarhova je vjernost bila svjetlost narodima u svim zemljama u kojima je boravio. Abraham se nije ogradio od ljudi oko sebe. On je održavao prijateljske odnose s kraljevima okolnih naroda, a neki od njih su prema njemu postupali s velikim poštovanjem. Njegovo poštenje i nesebičnost, njegova hrabrost i dobronamjernost prikazivali su Božji karakter. Bog se kroz svog predstavnika otkrivao u Mesopotamiji, Hanaanu, Egiptu, pa čak i stanovnicima Sodoma. SPP 188.2

Tako se Bog kroz Josifa prikazao Egipćanima i svim narodima povezanima s tim moćnim kraljevstvom. Zašto je Bog odlučio uzdignuti Josifa tako visoko među Egipćanima? On je mogao naći neki drugi način da ostvari svoje namjere za Jakovljevu djecu, ali njegova je želja bila da Josifa učini vidjelom i smjesti ga u kraljevsku palatu kako bi se nebeska svjetlost mogla proširiti blizu i daleko. Svojom milošću i pravednošću, čistoćom i dobronamjernošću u svakodnevnom životu, svojim predanjem interesima naroda, i to idolopokloničkog naroda, Josif je bio Hristov predstavnik. Neznabožački je narod u svom dobročinitelju, kome je cijeli Egipat ukazivao hvalu i slavu, vidio ljubav njegovog Stvoritelja i Otkupitelja. Bog je isto tako kroz Mojsija postavio vidjelo pored prijestola najvećeg kraljevstva na zemlji, da svi koji mogu spoznaju istinitog i živog Boga. Egipćani su primili sve ovo svjetlo prije no što je Bog digao svoju ruku da ih kazni. SPP 188.3

Tokom izbavljenja Izraela iz Egipta nadaleko se raširilo znanje o Božjoj sili. Ratoborni narod u Jerihonskoj utvrdi je drhtao. “Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce,” rekla je Rahaba, “i niko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog vaš — on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.” (Jš 2,11) Stoljećima nakon izlaska filistejski su sveštenici podsjetili svoj narod na egipatska zla i opomenuli ih protiv protivljenja izraelskom Bogu. SPP 188.4

Bog je pozvao Izraela, uzvisio ga i blagoslovio, ne da oni poslušnošću Zakonu prime naklonost i postanu isključivi primatelji njegovih zapovijesti, već da se kroz njih On otkrije svim stanovnicima zemaljskim. Da bi ostvario ovu namjeru, On im je zapovjedio da ostanu odvojeni od idolopokloničkih naroda oko njih. SPP 188.5

Bogu su odvratni idolopoklonstvo i svi grijesi koji iz njega proistječu te je On zapovjedio svom narodu da se ne miješa s drugim narodima, “da ne čine ono što oni čine” i tako zaborave Boga. On im je zabranio ženidbu s idolopoklonicima da se njihova srca ne bi odvojila od Njega. Onda je kao i danas bilo potrebno da Božji narod ostane čist, “čuvati samog sebe čistim od ovog svijeta”. Oni moraju biti slobodni od njegovog duha, jer se on protivi istini i pravednosti. Međutim, Bog nije namjeravao da se njegov narod, u samodostatnoj isključivosti, zatvori od svijeta tako da ne može uticati na njega. SPP 188.6

Hristovi sljedbenici, poput njihova Gospodara, trebaju u svako doba biti svjetlost svijetu. Spasitelj je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji stoji na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”, to jest u svijetu. I On dodaje: “Vaše vidjelo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Mt 5,14-16) Upravo je to ono što su Enoh, Abraham, Josif i Mojsije činili. Bog je namjeravao i da Izrael, njegov narod, to čini. SPP 188.7

Njihovo vlastito nevjerno srce, koje je Sotona nadzirao, navelo ih je da sakriju svoju svjetlost umjesto da njome obasjavaju okolne narode. Isti licemjerni duh naveo ih je da slijede izopačene običaje neznabožaca i da se ograde ponosom isključivosti, kao da je Božja briga i ljubav bila samo nad njima. SPP 189.1

Kao što Biblija opisuje dva zakona, jedan vječni i nepromjenjiv, a drugi privremen i prolazan, tako postoje i dva saveza. Savez milosti je prvo sklopljen s čovjekom u Edemu kada je nakon pada u grijeh primio božansko obećanje da će ženino sjeme satirati zmijinu glavu. Ovaj Savez je svim ljudima nudio oprost i pomoć milosti Božje da u budućnosti budu poslušni vjerom u Hrista. On im je takođe obećavao vječni život uz uslov vjernosti Božjem Zakonu. Tako su patrijarsi primili nadu u spasenje. SPP 189.2

Isti Savez je obnovljen s Abrahamom u obećanju: “Svi će se narodi zemlje blogosiljati tvojim potomstvom.” (Post 22,18) Ovo obećanje je upućivalo na Hrista. Tako ga je razumio Abraham (vidi Gal 3,8.16), i vjerovao da će Hristos oprostiti grijehe. Ovo je bila vjera koja mu je uračunata kao pravednost. Ovaj zavjet s Abrahamom je podupirao autoritet Božjeg Zakona. Gospod se ukazao Abrahamu i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svemoćni, mojim hodi putem i neporočan budi.” (Post 17,1) Božje svjedočanstvo o njegovom vjernom sluzi bilo je: “Abraham je slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijestima, mojim zakonima i odredbama!” (Post 25,6) I Bog mu je rekao: “Savez svoj sklapam između sebe i tebe — Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.” (Post 17,7) SPP 189.3

Premda je ovaj Savez sklopljen s Adamom i obnovljen s Abrahamom, on nije mogao biti potvrđenim sve do Hristove smrti. On je postojao na temelju Božjeg obećanja od prvog nagovještaja otkupljenja, a prihvatan je vjerom. Ipak, kad ga je Hristos potvrdio, nazvan je novim Savezom. Božji Zakon je bio temelj Saveza koji je jednostavno bio dogovor za vraćanje ljudi u sklad s božanskom voljom, stavljajući ih u položaj u kojem mogu slušati Božji Zakon. SPP 189.4

Prvi sporazum, koji Sveto pismo naziva stari Savez, sklopljen je između Boga i Izraela na Sinaju, a potvrđen je krvlju žrtava. Abrahamov savez je potvrđen Hristovom krvlju i naziva se drugi ili novi Savez, jer je krv kojom je zapečaćen prolivena nakon krvi prvog Saveza. Da je novi Savez vrijedio u Abrahamovo vrijeme, ogleda se u činjenici da je potvrđen i obećanjem i Božjom zakletvom, “dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti” (Heb 6,18). SPP 189.5

Ali ako je Abrahamov Savez sadržavao obećanje o otkupljenju, zašto je na Sinaju sklopljen drugi Savez? Narod je u ropstvu u velikoj mjeri zaboravio Boga i načela Abrahamova Saveza. Bog mu je izbavljenjem iz Egipta pokušao otkriti svoju silu i milost kako bi ga naveo da ga ljubi i vjeruje mu. On ga je preveo preko Crvenog mora, gdje je, zbog Egipćana koji su ga progonili, bijeg izgledao nemoguć, da bi razumio svoju bespomoćnost i potrebu za božanskom pomoći, a onda mu je donio izbavljenje. Tako su Izraelci bili ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu i povjerenjem da će im njegova sila pomagati. On ih je vezao za sebe kao njihov Izbavitelj iz tjelesnog ropstva. SPP 189.6

Ali u njihove umove je trebalo usaditi jednu veću istinu. Živeći usred idolopoklonstva i pokvarenosti oni nisu imali istinsku predodožbu o Božjoj svetosti, o veličini grijeha u vlastitim srcima, njihovoj potpunoj nesposobnosti da sami poslušaju Božji Zakon i potrebi za Spasiteljem. Oni su sve ovo tek trebali naučiti. SPP 189.7

Bog ih je doveo do Sinaja, pokazao im svoju slavu, dao im svoj Zakon s obećanjem o velikim blagoslovima uz uslov poslušnosti: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez,... vi ćete mi biti kraljevstvo sveštenika, svet narod.” (Izl 19,5.6) Narod nije shvatio grješnost svojih srca, da je bez Hrista nemoguće držati Božji Zakon te su oni spremno sklopili Savez s Bogom. Uvjereni da sami mogu postići pravednost, oni su izjavili: “Sve što je Jahve rekao, izvršićemo i poslušaćemo.” (Izl 24,7) Oni su bili svjedoci objavljivanja Zakona u zapanjujućem veličanstvu, da su drhtali od straha u podnožju gore, a ipak samo nekoliko sedmica kasnije oni su raskinuli Savez s Bogom i klanjali se livenim kipovima. Nisu se mogli nadati primanju Božje naklonosti kroz Savez koji su prekršili, i sada uviđajući svoju grješnost i potrebu za oprostom, oni su osjetili potrebu za Spasiteljem koji se otkrio u Abrahamovom Savezu i kojeg je žrtveni sistem nagovještavao. Oni su se sada vjerom i ljubavlju bili vezali s Bogom kao svojim Izbaviteljem iz ropstva grijeha. Sada su bili spremni cijeniti blagoslove novog Saveza. SPP 189.8

Uslovi starog Saveza su bili: poslušaj i živi: “Ko ih vrši, u njima će naći život.” (Ez 20,11; Lev 18,5) Ali, “Proklet bio koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih.” (Pnz 27,26) Novi Savez je bio utemeljen na “boljim obećanjima,” na obećanju o oprostu grijeha i milosti Božjoj koja obnavlja srce i dovodi ga u sklad s načelima Božjeg Zakona. “Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana — riječ je Jahvina: Zakon ču svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce... jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih više neću spominjati.” (Jer 31,33.34) SPP 190.1

Isti Zakon koji je bio napisan na kamenim pločama Sveti Duh je napisao na pločama srca. Umjesto da pokušavamo postići svoju vlastitu pravednost, mi prihvatamo Hristovu pravednost. Njegova krv čisti naše grijehe. Njegova se poslušnost pripisuje nama. Tada će srce obnovljeno Svetim Duhom donijeti plodove Duha. Mi ćemo Hristovom milošću živjeti životom poslušnosti Božjem Zakonu koji je napisan na našim srcima. Budući da imamo Hristov Duh, mi ćemo hodati kao što je On hodio. On je preko proroka o sebi rekao: “Milo mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Ps 40,8) Dok je živio među ljudima, On je rekao: “On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Iv 8,29) SPP 190.2

Apostol Pavle jasno pokazuje odnos između vjere i Zakona u novom Savezu. On kaže: “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodu Isusu Hristu.” “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” “Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan,” on nije mogao opravdati čovjeka jer čovjek zbog svoje grješne prirode nije mogao držati Zakon, “ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona.” (Rim 5,1; 3,31; 8,3.4) SPP 190.3

Božje djelo je u svima isto, premda postoje različiti stupnjevi razvitka i različiti prikazi njegove sile da bi udovoljio potrebama ljudi u različitim vremenima. Počevši s prvim obećanjem evanđelja, od doba patrijaraha do izraelskog razdoblja, čak i do današnjih dana, u planu otkupljenja se postupno otkriva Božja namjera. Spasitelj, slikovito prikazan obredima i propisima jevrejskog zakona, isti je onaj koji se otkrio u Evanđeljima. Oblaci koji su obavijali njegov božanski lik su nestali, i Isus se, Otkupitelj svijeta, otkrio. On koji je objavio Zakon sa Sinaja i Mojsiju dao uredbe obrednog zakona isti je onaj Isus koji je izgovorio propovijed na Gori. Velika načela Božje ljubavi, koja On iznosi kao temelj Zakona i Proroka, samo su neprestano ponavljanje onoga što je On preko Mojsija rekao izraelskom narodu: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4.5) “Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.” (Lev 19,18) U oba razdoblja učitelj je isti. Božji su zahtjevi isti. Načela njegove vladavine su ista. Jer sve proizlazi iz Njega, “u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene” (Jak 1,17). SPP 190.4