Isusov život
Poglavlje 24—Iscjelenje dugogodišnje bolesnice
Na povratak iz Gadarinske okoline, na zapadnoj obali Jezera, našao je Isus mnoštvo, koje ga je radosno primilo. Jedno vrijeme je ostao na obali, učeći i liječeći, a zatim je pošao u kuću Mateja Levija da prisustvuje gozbi carinika. Ovdje ga je našao Jair, starješina sinagoge.1 IZ 102.3
Ovaj jevrejski starješina došao je Isusu u velikoj nevolji i, bacivši se pred njegove noge, rekao mu je: “Kći je moja na samrti, nego dođi i metni na nju ruku svoju da ozdravi i živi”. IZ 102.4
Isus je odmah krenuo na put prema kući toga poglavara. Iako su učenici prisustvovali velikom broju njegovih dobrih djela, ipak su se iznenadili, kada su vidjeli da se Isus odazvao molbi tog ponositog starješine. Pridruživši se nestrpljivom i radoznalom mnoštvu, pošli su za Isusom. Kuća tog poglavara nije bila daleko, ali Isus je sa svojom pratnjom išao polako, jer mu je mnoštvo sa svih strana zakrčivalo put. Nestrpljivi otac nije mogao da podnosi nikakvo odgađanje, ali Isus, pun sažaljenja prema narodu, zaustavljao se da pomogne kome bolesniku ili da utiša koje ožalošćeno srce. IZ 102.5
Dok su još putovali, stigao je Jairu glasnik sa viješću da mu je kćerka umrla, i da je nepotrebno da dalje trudi Učitelja. Glasnikove riječi doprle su i do Isusa, i on je rekao Jairu: “Ne boj se, vjeruj samo, i ona će ozdraviti”. IZ 103.1
Jair je išao sasvim uz Isusa. Zajedno su požurili kući starješine. Naricanje žene i tužne melodije svirača ispunjavali su zrak žalosnim glasovima. Isusu je smetalo prisustvo gomile i buka. Nastojeći da ih stiša, uputio im je riječ: “Šta ste uzavreli te plačete? Djevojčica nije umrla, nego spava”. Ove strančeve riječi su ih razgnjevile. Oni su mu se rugali, jer su vidjeli da je dijete izdahnulo. Isus, otpustivši ih sve, uzeo je sa sobom oca, djevojčinu majku i trojicu učenika: Petra Jakova i Ivana, i zajedno su ušli u sobu, u kojoj se nalazila umrla. IZ 103.2
Približivši se postelji, Isus je uhvatio dijete za ruku i blago je progovorio ove riječi: “Djevojko, tebi govorim, ustani!” IZ 103.3
Najednom se cijelo djetinje tijelo potreslo. Srce je počelo opet da kuca. Ona je širom otvorila oči, kao iza sna, i sa osmjehom i čuđenjem je pogledala na one, koji su stajali oko nje. Ustala je, a njeni roditelji, plačući od radosti, čvrsto su je zagrlili. IZ 103.4
Na putu prema kući starješine Jaira, Isusu se približila kroz mnoštvo jedna siromašna žena, bolesna dvanaest godina od jedne teške bolesti, koja joj je zagorčavala život. Ona je cijelu svoju imovinu potrošila na liječenje i lijekove. Njena je bolest bila neizlječiva. Njena je nada ponovo oživjela, kada je čula, kako se govori o iscjeljenjima, koja je Isus izvršio. Slaba i bolesna, ali sigurna da će se osloboditi bolesti, ako joj uspije da se približi Isusu, došla je na obalu, gdje je Isus propovijedao, uzalud pokušavajući da sebi prokrči put kroz mnoštvo. Pratila je Isusa sve do kuće Levija Mateja, ne mogavši da mu se približi, i počela je da očajava kad je on prošao mimo nje. IZ 103.5
Sada, međutim, pružila se dragocjena prilika! Bolesnica se nalazila u neposrednoj blizini velikog Liječnika! Međutim, usred općeg meteža nije mogla sa njime da govori, već ga je u prolazu jedva vidjela. Bojeći se da joj ne izmakne ova jedina prilika za ozdravljenje, išla je naprijed govoreći sama sebi: “Ako se samo dotaknem njegovih haljina, ozdravit ću”. Napokon je uspjela da dodirne kraj njegove haljine. Istog trenutka je osjetila da je ozdravila. U tom dodiru je usredsredila svu vjeru svoga života: najednom, umjesto bolova i slabosti, osjetila je snagu savršenog zdravlja. IZ 103.6
Zahvalnog srca htjela je da se udalji, ali, iznenada, Isus je stao, a s njim i narod. On se okrenuo, i pogledavši oko sebe, zapitao je razgovjetnim glasom, da ga je svatko mogao čuti: “Tko me se dotakao”? Ovo pitanje je izazvalo čuđenje kod naroda, jer su Isusa pritiskivali sa svih strana. IZ 103.7
Petar, koji je uvijek bio brz na odgovor, rekao mu je: “Učitelju, vidiš, kako te narod pritiskuje, a ti pitaš: tko se dotače mene”? Isus mu je odgovorio: “Netko me se dotakao, jer sam osjetio da je sila izašla iz mene”. Spasitelj je znao da razlikuje dodir vjere od slučajnog dodira mnoštva. Takvo povjerenje ne može da ostane neprimjećeno. Spasitelj je želio da pruži ovoj poniznoj ženi ohrabrenje koje će za nju biti izvor radosti, a i blagoslov za učenike do kraja svijeta. IZ 104.1
Gledajući u pravcu, gdje se nalazila žena, Isus je tražio da sazna“ tko ga se dotakao. Videći da se ne može više kriti, ona je drhteći stupila naprijed i bacila se pred njegove noge. Ispričala mu je sa suzama zahvalnosti sve što je pretrpjela i kako je sada ozdravila. Isus joj je blago rekao: “Ne boj se, kćeri, vjera tvoja pomogla ti je; idi u miru”. On nije htio da potkrijepi praznovjerno mišljenje da ozdravljenje može biti posljedica samo dodira njegovih haljina. Ozdravljenje nije bilo posljedica spoljašnjeg dodira sa njime, već dodira vjerom, koja se oslanja na njegovu božansku moć. IZ 104.2
Zadivljeno mnoštvo, koje je pratilo Isusa, nije moglo da shvati u čemu se krije sila života. Ali kada je bolesna žena pružila ruku da ga se dotakne, vjerujući da će ozdraviti, osjetila je životvornu silu. Tako je i u duhovnom pogledu. Površno raspravljanje o religiji, molitva bez žeđi duše i žive vjere ništa ne vrijede. Obična vjera u Krista koja ga priznaje samo kao Spasitelja svijeta, nikad ne može donijeti ozdravljenje duši. Vjera koja spasava nije samo pristajanje razuma uz istinu. Onaj, koji želi da ima potpuno znanje o vječnim istinama, prije nego što počne da veruje, ne može primiti blagoslov od Boga. IZ 104.3
Nije dovoljno da vjerujemo o Kristu, već treba da vjerujemo u njega. Jedina vjera, koja može da nam koristi, je ona, koja ga prima kao ličnog Spasitelja i prisvaja njegove zasluge. Neki smatraju da je vjera samo jedno mišljenje; ali, spasonosna vjera je savez sa Bogom, koji čine oni, koji priznaju Krista. Prava vjera je život. Živa vjera znači stalno rastenje, potpuno povjerenje, kojim duša prima pobjedonosnu moć. IZ 104.4
Pošto je izliječio ženu, Isus je želio da ona prizna blagoslov, koji je primila. Ne treba da se u tajnosti radujemo darovima, koje nam je evanđelje pružilo. Gospod želi da priznamo njegovu dobrotu. “Vi ste moji svjedoci, veli Gospod: i ja sam Bog”.2 IZ 104.5
Kad je deset gubavih došlo ka Isusu, da ih izliječi, on im je naredio da odu da se pokažu svećeniku. Poslužnost tom nalogu bio je uvjet za njihovo ozdravljenje. Na putu su ozdravili, ali se samo jedan vratio da zahvali Isusu. Drugi su nastavili svoj put, zaboravivši na onoga koji ih je izliječio. Koliko njih čine danas isto?! IZ 104.6
Kada se sjećamo svakog Božjeg dobročinstva, naša se vjera jača i postaje sposobnija da više traži i više prima. Više ohrabrenja ima za nas u najmanjem blagoslovu, koga smo mi iskusili, negoli u svim pričanjima vjeri i iskustvima drugih. Duša koja prima Božju milost, slična je vrtu koji se zalijeva. Njeno zdravlje će brzo procvjetati, njena će svjetlost zasjati u tami i nju će obasjati slava Gospodnja. Sjećajmo se nježne dobrote Božje i njegove velike milosti. Kao izraelski narod nekada, podignimo i mi naš kamen svjedočanstva i napišimo na njemu dragocjenu historiju o onome, što je Bog nama učinio. I kad mislimo na njegove postupke prema nama u toku našeg životnog putovanja, recimo srcem punim zahvalnosti: “Šta ću vratiti Gospodu za sva dobra što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i prizvat ću ime Gospodnje, izvršit ću zavjete svoje Gospodu pred svim narodom njegovim”.3 IZ 105.1