Isusov život
Poglavlje 22—Po vjeri neka ti bude
Krist je rekao carevom čovjeku, kome je iscijelio sina: “Ako ne vidite čudesa i znaka, vi ne vjerujte!”1 On je bio ožalošćen nevjerstvom onih iz svoga naroda, koji su tražili spoljašne znakove da bi vjerovali u njega kao Mesiju. Vjera rimskog kapetana izazvala je zato kod njega veliko čuđenje. Kapetan nije sumnjao u Spasiteljevu silu. On čak nije tražio da Isus lično dođe da izvrši čudo. “Reci samo riječ”, uzviknuo je on, “i ozdravit će sluga moj!” IZ 93.4
Kapetanov sluga ležao je na samrti. Kod Rimljana su sluge bili robovi, koji su se kupovali i prodavali na trgovima i sa kojima se često rđavo postupalo; ali kapetan je mnogo volio svoga slugu i vrlo je želio da on ozdravi. Vjerovao je da ga Isus može izliječiti. On još nije vidio Spasitelja, ali to što je o njemu slušao probudilo je vjeru u njegovom srcu. Usprkos jevrejskog formalizma, ovaj Rimljanin je vjerovao da je jevrejska religija bolja od ostalih religija. On je već porušio ogradu predrasude, koja je razdvajala Rimljane, kao pobjednike, od pokorenog jevrejskog naroda. On je pokazivao poštovanje prema Božjoj službi i bio je ljubazan prema Jevrejima, kao poklonicima pravog Boga. U Kristovoj nauci, sa kojom su ga upoznali, našao je ono, za čime je čeznula njegova duša. Sve što je u njemu bilo duhovno odazivalo se Kristovim riječima. Ali on se osjećao nedostojan da izađe pred Isusa, i zato je poslao nekoliko jevrejskih starješina da zamole Isusa da izliječi njegovog slugu. Mislio je da su oni u dobrini odnosima sa velikim Učiteljem, i da će znati, kako treba da mu se približe, da bi zadobili njegovu naklonost. IZ 93.5
Ulazeći u Kapernaum, Isus je sreo izaslanstvo jevrejskih starješina“ koji su mu iznijeli kapetanovu želju. Navaljivali su na Isusa sa molbom: “Dostojan je da mu to učiniš, jer ljubi naš narod i načinio nam je sinagogu”. IZ 94.1
Isus je odmah krenuo na put prema stanu kapetana. Ali pošto ga je gomila sa svih strana okružavala, mogao je tek polako koračati naprijed. Kad je čuo da se Isus približava, kapetan mu je učtivo i ponizno poslao ovu poruku: “Gospode, ne trudi se, jer nisam dostojan da uđeš pod krov moj”. Isus je ipak nastavio svoj put, i kapetan je napokon imao smjelosti da se lično predstavi i da dopuni svoju poruku: “Zato i ne držali sebe dostojnim ni da ti sam priđem; nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj. Jer, i ja, koji sam čovjek pod vlašću i imam pod sobom vojnike, rečem jednome: idi, i on ide, i drugome: dođi, i on dolazi, i sluzi svome: učini to, i 011 učini”.2 Kao što moji vojnici priznaju u meni predstavnika rimske vlasti i pokoravaju mi se, tako ti predstavljaš vlast vječnog Boga, i sve stvoreno se tebi pokorava. Ti možeš zapovjediti bolesti da se udalji, i ona će te poslušati. Ti možeš pozvati nebeski vjesnike, i oni će donijeti zdravlje. Reci samo riječ, i moj će sluga ozdraviti. IZ 94.2
“Kad to ču Isus, zadivi mu se, i Okrenuvši se narodu, koji iđaše za njim, reče: Kažem vam, ni u Izraelu toliko vjere ne nađoh”. Zatim se okrenuo kapetanu i rekao mu: “Idi, i kako si vjerovao, neka ti bude. I ozdravi sluga njegov u taj čas”. IZ 94.3
Jevrejske starješine, koji su kapetana preporučili Kristu, pokazali su koliko slabo shvataju duh evanđelja. Oni nisu shvatili da jedino naša velika potreba daje nam pravo da tražimo božansku milost. Ispunjeni svojom pravdom, oni su hvalili kapetana govoreći: “On ljubi naš narod”. Kapetan, naprotiv, govorio je o sebi: “Ja nisam dostojan”. Njegovo je srce bilo ganuto Kristovom milošću. Smatrao se nedostojnim, ali je tražio pomoć. Nije se uzdao u svoju dobrotu; njegova velika potreba bila je njegov jedini razlog zašto je došao Kristu. Njegova je vjera primila Krista onakvog, kakav je on stvarno. On nije u njemu gledao samo čudotvorca nego i prijatelja i Spasitelja čovječanstva. IZ 94.4
To je put, kojim može svaki grešnik doći Kristu. “Ne za djela pravedna, koja mi učinismo, nego po svojoj milosti spase nas banjom preporođenja obnovljenjem Duha Svetoga”.3 Ako vam sotona kaže da ste grešnici i da se uzalud nadate da ćete dobiti blagoslov od Boga, odgovorite mu da je Krist došao na svijet da spase grešnike. Mi nemamo ništa čime bismo mogli da se pohvalimo pred Bogom. Naše očajno stanje iziskuje od nas da se danas i uvijek obraćamo Kristu za pomoć. IZ 94.5
Od svoga djetinjstva Jevreji su bili poučavani u pogledu Mesijinog djela. Njima su bile poznate nadahnute izjave patrijaraha i proroka, kao i simbolička služba žrtava. Ali oni su prezirali svjetlost, i sada nisu primjećivali ništa na Isusu, što bi mogli da požele. Kapetan, naprotiv, rođen u neznaboštvu, odgojen u idolopoklonstvu carskog Rima, posvećen vojničkom zvanju, naoko lišen duhovnog života zbog svoga odgoja i okoline, još više odbijan fanatizmom Jevreja i općim prezirom, kome je bio izložen izraelski narod, primjećivao je istinu, prema kojoj su Abrahamova djeca bila slijepa. Nije čekao da vidi, da li će Jevreji primiti onoga, koji se nazivao njihovim Mesijom. Svjetlost “koja obasjava svakoga čovjeka, koji dolazi na svijet” obasjala je i njega, i on, iako daleko od Božjeg naroda, vidio je slavu Božjeg Sina. IZ 95.1
Isusu je to bila slika onoga djela, koje će evanđelje izvršiti među neznabošcima. S radošću je unaprijed gledao skupljanje duša iz svih naroda u njegovo carstvo. A takođe s velikom žalošću opomenuo je Jevreje na posljedice njihovog nevjerstva: “Ja vam kažem, da će mnogi doći od Istoka i od Zapada i sjest će za trpezu sa Abramom i Izakom i Jakovom u carstvu nebeskom, a sinovi carstva izagnat će se napolje u tamu, gdje će biti plač i škripanje zuba”. Nažalost, mnogo ih ima, koji sebi danas pripremeju takvo bolno razočaranje! Dok usred mraka neznaboštva duše primaju njegovu milost, mnogi u kršćanskim zemljama preziru svjetlost, koja ih obasjava. IZ 95.2
Na udaljenosti od nešto više od 30 kilometara od Kapernauma, na uzvišici odakle se mogla posmatrati velika i divna Ezdraelska dolina, nalazio se grad Nain, i tamo se Isus uputio poslije ovoga. S njime se nalazilo veliko mnoštvo učenika i drugih ljudi. U toku putovanja pristizao je. narod u velikom broju, željan da čuje njegove riječi ljubavi i saučešća. Ljudi su donosili bolesnike da ih izliječi i još uvijek su gajili nadu, da će se ovaj, koji ima toliku vlast, proglasiti carem Izraela. Radosno mnoštvo, puno nade i očekivanja, išlo je za Isusom kamenitom stazom, koja je vodila pred vrata planinskog grada. IZ 95.3
Približavajući se primjetili su pogrebnu povorku, gdje izlazi iz grada. Povorka se polako kretala na mjesto pogreba. U otvorenom sanduku, nošenom na čelu povorke, nalazilo se mrtvo tijelo; narikače su ispunjavale zrak jadikovanjem. Cijelo se mjesto skupilo, da oda počast mrtvome i da izrazi saučešće ožalošćenima. IZ 95.4
Ovaj je prizor izazvao duboko sažaljenje. Umrli je bio jedinac jedne udovice. Siromašna žena pratila je na grob svoju jedinu potporu, svoju jedinu utjehu. “Vidjevši Gospod, sažaali mu se za njom”. On joj se pri- bližio i blago joj rekao: “Ne plači!” Isus je bio gotov da promijeni bol ove žene u radost, ali se nije mogao uzdržati da joj prethodno ne izrazi svoje nježno saučešće. IZ 95.5
“I priđe i dohvati se sanduka”. — Dodir mrtvaca nije ga mogao opoganiti. Nosioci su stali, i naricanje je umuklo. Dvije grupe su se skupile oko mrtvačkog sanduka s nadom, iako je izgledalo da nema nikakve nade. Tu se nalazio onaj, koji je pobijedio bolest i demone; hoće li se i smrt njemu pokoriti? IZ 96.1
Jasnim glasom, punim sile, izgovorio ie Isus ove riječi: “Mladiću, tebi zapovijedam, ustani!” Ovaj je glas dopro do ušiju umrloga. Mladić je otvorio svoje oči. Isus ga je uzeo za ruku i podigao. Njegov se pogled zaustavio na onoj, koja je kraj njega plakala; majka i sin su se od svega srca zagrlili. Zaprepašćena gomila je šuteći posmatrala. “Strah ih obuze sve”. Neko su vrijeme stajali mirno i sa strahopoštovanjem, kao pred Bogom. Zatim su hvalili Boga govoreći: “Veliki je prorok među nama, i Bog je pohodio svoj narod”. Pogrebna povorka se vratila u Nain kao pobjedonosni pohod. “Ovaj glas o Isusu otide po cijeloj Judeji i po svoj okolini”. IZ 96.2
Onaj, koji je stajao pored žalosne majke na vratima Naina, bdi sa svakim ožalošćenim kraj mrtvačkog odra. Njega dira naš bol. Njegovo je srce puno stalne nježnosti. Njegova riječ, koja je probudila mrtvoga u život, sadrži i danas silu kao nekada kada je bila izgovorena mladiću iz Naina. On je rekao: “Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji”.4 Ova vlast nije smanjena dugim nizom proteklih godina, niti iscrpljena neprekidnim davanjem njegove bogate milosti. On je uvijek živi Spasitelj svima, koji u njega vjeruju. IZ 96.3
Vrativši majci sina, Isus je promijenio njen bol u radost. Mladiću je bio vraćen zemaljski život, ali on je opet bio izložen bolovima, muci, opasnostima i napokon je morao ponovo da se pokori sili smrti. Isus tješi one, koji plaču za svojim umrlima, ovim riječima beskrajne nade: “Ja sam živ! I bijah mrtav, i evo sam živ od vijeka do vijeka; i imam ključeve od smrti i od predjela mrtvih”. 5 “I kako djeca imaju tijelo i krv roditelja, tako i on uze udjela u tome, da smrću šatre onoga, koji ima moć smrti, to jest đavola, i da oslobodi one, koji su od straha smrti u svom životu bili robovi”. 6 IZ 96.4
Sotona ne može zadržati mrtve u svojim rukama, kad im Sin Božji zapovjedi da žive. On takođe ne može zadržati u duhovnoj smrti dušu, koja vjerom prima silnu Kristovu riječ. Svima, koji su mrtvi u grijehu, veli Gospod: “Probudi se, ti koji spavaš, ustani iz mrtvih”.7 Ova je riječ život vječni. Božja riječ, koja je dala život prvom čovjeku, daje i nama život. Kao što je Kristova riječ: “Mladiću, tebi zapovjedam, ustani!” povratila život mladiću iz Naina, tako riječ: “Ustani iz mrtvih”, daje život duši, koja ga prima. Bog nas je “izbavio od vlasti tame i premjestio nas u carstvo Sina i ljubavi svoje”.8 U njegovoj riječi nam se sve daruje. Ako je primamo, bit ćemo oslobođeni. IZ 96.5
“I ako je u vama Duh onoga, koji je uskrsnuo Isusa iz mrtvih, to će on, koji je uskrsnuo Krista iz mrtvih, oživjeti i vaša smrtna tjelesa Duhom Svetim, koji prebiva u vama”.9 “Jer će sam Gospod, na dat znak, na glas arhanđelov i na glas trube Božje, sići s neba i umrli u Kristu uskrsnut će najprije. Zatim mi živi, koji smo ostali, bit ćemo uzeti zajedno sa njima u oblake na susret Gospodu na nebo, i tada ćemo uvijek sa Gospodom biti”.10 Evo to su riječi utjehe, kojima nas Isus poziva da se međusobno tješimo. IZ 97.1