Isusov život
Poglavlje 20—Izbor dvanaestorice apostola
“Isus se zatim pope na goru i dozva koje htjede, i oni dođoše k njemu. I postavi dvanaestoricu da budu s njim, i da ih pošalje da propovijedaju“1. IZ 80.1
Nedaleko od Galilejskog mora, na gori pod sjenkom drveća, pozvao je Isus dvanaestoricu u apostolsku službu. Tu je održao i svoju čuvenu propovijed na gori. Isus je volio polja i brežuljke. U prirodi, pod vedrim nebom, propovijedao je radije nego u hramu ili u sinagogama. Nijedna sinagoga ne bi mogla da primi mnoštvo, koje je išlo za njim. Ali on je učio narod u polju i gajevima i zbog toga, što je volio prirodu. Svako mirno mjesto bilo je za njega sveti hram. IZ 80.2
Došlo je vrijeme da se postave prvi temetji Crkve, koja je trebala poslije Kristovog uznesenja predstavljati Krista na zemlji. Spasitelj je odveo svoje učenike na omiljeno mjesto, jer im nijedan skupocjeniji hram nije stajao na raspoloženju. Divne uspomene i svečane opomene primljene toga dana, ostale su mu zauvijek u sjećanju povezane sa ljepotama brda, dolina i mora. IZ 80.3
Isus je pozvao učenike da bi ih poslao kao svoje svjedoke: da objave svijetu šta su čuli i vidjeli. Nijedno ljudsko biće nije još bilo pozvano za tako važnu službu, iznad koje je bila jedino Kristova služba. Trebalo je da oni budu Božji suradnici u djelu spasavanja svijeta. Kao što su u staro doba dvanaest patrijaraha bili predstavnici Izraela, tako je dvanaest apostola trebalo da pretstavljaju evanđeosku crkvu. IZ 80.4
Spasitelj je dobro poznavao karakter ljudi, koje je izabrao. Poznavao je sve njihove slaboste i njihove pogreške. Znao je kakvoj će opasnosti biti izloženi, kakvu će odgovornost morati da nose, i njegovo se srce zabrinulo za njegove izabranike. Cijelu je noć ostao sam na brdu pokraj Galilejskog mora, moleći se Bogu za njih, dok su oni spavali na podnožju brda. U zoru ih je pozvao k sebi, jer je imao da im saopći važnu stvar. IZ 80.5
Ovi učenici su već neko vrijeme sudjelovali s Kristom u radu. Ivan i Jakov, Andrija i Petar, kao i Filip, Natanael i Matej bili su uže povezani s njime od ostalih, i prisustvovali su većem broju njegovih čuda. Petar, Jakov i Ivan, koji su bili gotovo uvijek s njime i imali priliku da gledaju njegova djela, da slušaju njegove riječi, sačinjavali su uži krug njegovih učenika. Ivan je bio u još užoj vezi sa Isusom, on je bio njegov omiljeni učenik. Spasitelj je njih sve ljubio, ali Ivan se odlikovao sposobnošću da prima pouke. Mladi od ostalih, on je u djetinjskom povjerenju otvorio svoje srce Spasitelju. Tako se uspostavila srdačna veza između njega i Krista, i kroz njega su objavljene Božjem narodu najdublje Kristove pouke. IZ 81.1
Dok je Isus pripremao učenike za posvećenje, neki čovjek, koji nije bio pozvan, navaljivao je da bude primljen. To je bio Juda Iskariotski, koji se takođe smatrao Isusovim sljedbenikom. On je došao s molbom, da ga Isus primi u uži krug učenika, Izjavio je ozbiljno i naizgled iskreno: “Učitelju, ja idem za tobom kuda god pođeš”. Isus ga nije ni odbio, a nije ga ni pozdravio dobrodošlicom, već mu je odgovorio ozbiljnim glasom: “Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda; a Sin čovječji nema gdje glave skloniti”.2 Juda je vjerovao da je Isus Mesija; pridruživši se apostolima, mislio je da sebi osigura visok položaj u novome carstvu. Isus, svojim riječima o siromaštvu, želio je da iskorijeni tu njegovu nadu. IZ 81.2
Učenici su naročito željelida vide Judu u svojoj sredini. Pošto je bio lijepe spoljašnosti, obdaren visokim sposobnostima i vrlo vješt, učenici su ga ponudili Isusu sa preporukom, da on može vrlo dobro poslužiti njegovom djelu. Bili su vrlo iznenađeni kada su vidjeli, kako ga je Isus hladno primio. IZ 81.3
Učenici su bili razočarani, što Isus nije tražio suradnju izraelskih vođa. Sa njihovog gledišta bilo je pogrešno što nije tražio da ti utjecajni ljudi podupru njegovo djelo. Oni bi čak posumnjali u Isusovu mudrost, da nije htio da primi Judu. Kasnija povijest toga čovjeka pokazala im je koliko je opasno obazirati se na ljudsko mišljenje, kada treba odlučiti, da li je netko sposoban ili nesposoban za Božje djelo. Surađivati s takvim ljudima, kakve su učenici preporučivali, to bi značilo povjeriti djelo u ruke neprijatelja. IZ 81.4
Juda, pridruživši se Isusovim učenicima, osjetio je ljepotu Kristovog karaktera. Osjećao je utjecaj božanske sile, koja je privlačila duše Spasitelju. Onaj, koji nije htio da prelomi trsku stučenu niti da ugasi svještilo, koje se puši, nije htio da odbije dušu, koja je imala tako slabu težnju za svetošću. Spasitelj je čitao Judino srce. Predviđao je u koliku dubinu bezakonja će taj čovjek pasti, ako ne dozvoli da ga milost Božja oslobodi. Primivši toga čovjeka, Isus mu je omogućio, da bude svaki dan u dodiru sa njegovom nesebičnom ljubavlju. Juda je mogao postati građanin Božjeg carstva, da je pristao da otvori svoje srce Kristu, da bi božanska milost istjerala iz njega demona sebičnosti. IZ 81.5
Bog uzima ljude kakvi jesu, sa svim onim što je ljudsko u njihovom karakteru, i izgrađuje ih za svoju službu, ako žele da se njemu pokore i slušaju njegovu nauku. On ih izabira usprkos njihovoj nesavršenosti, da se milošću Božjom promijene u njegovu sliku, da upoznaju istinu i da je sprovode u život. IZ 82.1
Juda je imao istu priliku da stekne božansko znanje kao ostali učenici. Slušao je iste dragocjene pouke. Ali poslušnost istini, koju je Krist tražio, bila je u suprotnosti s Judinim željama i namjerama. On se nije htio odreći svojih misli, da bi primio mudrost, koja dolazi s neba. IZ 82.2
Koliko nježnosti je Spasitelj pokazao prema onome, koji će ga izdati. U svom učenju Isus je naglašavao načela dobročinstva, koja udaraju u sam korijen sebičnosti. On je pred Judom žigosao odvratni karakter lakomstva, i taj učenik je mogao da zna, da je Isus upravo ocrtao njegov karakter i obilježio njegov grijeh, ali nije htio da prizna i ostavi svoje pogreške. Uzdajući se suviše u sebe, umjesto da se odupre iskušenjima, on je nastavio da ide svojim putem prijevare. Krist je stajao pred njime kao živ primjer onoga, što je trebalo da on postane, da je prihvatio božansko posredovanje i pomoć; ali, Kristove pouke su uzalud dopirale do Judinih ušiju. IZ 82.3
Isus nije Judu strogo ukorio zbog njegove sebičnosti. Iako mu je pokazao da čita njegove misli, kao otvorenu knjigu, on je tog zabludjelog čovjeka podnosio božanskom strpljivošću. Stalno ga je upućivao na dobro, tako da Juda nije imao opravdanja, što je odbacio nebesku svjetlost. IZ 82.4
Umjesto da živi po otkrivenoj svjetlosti, Juda je više volio da ostane u grijehu. Gajio je zle želje, osvetu, mračne i nedobronamjerne misli, i na kraju je sotona potpuno zavladao njime. Juda je postao predstavnik Kristovog neprijatelja. Kad se Juda pridružio Kristu, imao je izvjesne osobine, pomoću kojih je mogao da postane izvor blagoslova za Crkvu. Da se dragovoljno potčinio Kristovom jarmu, postao bi jedan od prvih medu apostolima. Ali kad god bi Isus spomenuo njegove mane, on je zatvarao svoje srce, i u svojoj oholosti i sebičnosti gajio je svoje častoljubive namjere, te se tako onesposobio za službu, koju mu je Bog povjerio. IZ 82.5
Svi učenici su imali velike nedostatke, kada su bili pozvani u Isusovu službu. Sam Ivan, koji je stajao u najužoj vezi s blagim i poniznim Spasiteljem, nije bio blage ni popustljive naravi. Njega i njegovog brata nazvao je Isus “sinovima groma”. Svaki nedostatak obzira prema Spasitelju, kada su bili s njime, izazvao je kod njih negodovanje i borbenost. Ivan je bio nagle prirode, osvetljiv, kritički raspoložen, ohol, častoljubiv i želio je zauzeti prvo mjesto u Božjem carstvu. Ali je iz dana u dan mogao da posmatra Isusovu nježnost i strpljivost, koja je bila sušta suprotnost njegovom naprasitom karakteru. Poslušao je pouke o poniznosti i strpljivosti, koje su mu bile date. Otvorivši svoje srce božanskom utjecaju, nije se zadovoljio samo time da čuje Spasiteljeve riječi, nego je htio da ih sprovodi u život. Njegovo je “ja” bilo sakriveno u Kristu; naučio je da se stavlja pod njegov jaram i da nosi njegovo breme. IZ 82.6
Isus je upućivao učenicima ukore i opomene; ipak Ivan i njegova braća nisu ga ostavili; oni su se držali njega usprkos njegovih ukora. Spasitelj, sa svoje strane, nije ih napustio zbog njihove slabosti i njihovih zabluda. Oni su do kraja dijelili s njime nevolje i primali od njega pouke. Posmatranjem Krista njihov se karakter promijenio. IZ 83.1
Apostoli su se vrlo razlikovali po svojim navikama i sposobnostima. Tu se nalazio carinik Levije Matej; Simon, prozvan revnitelj, koji nije trpio nikakvo pogađanje s rimskom vlašću; Petar, plemenit i nagao; Juda, sebičan i tvrdica; Toma, čije je srce bilo dobro, ali plašljiv i bojažljiv; Filip, sporog, duha i sklon sumnji; najposlije sinovi Zebedejevi, častoljubivi i iskreni, i njihova braća. Svi su se ovi ljudi skupili, svaki je imao svoje mane i naklonosti ka zlu, nasljedne ili stečene. Svi, članovi Božje porodice u Kristu, trebalo je da dostignu jedinstvo u vjeri, u nauci i duhu. Bilo je potrebno da prolaze kroz iskušenja, da podnose žalosti, ali među njima ipak ne će doći do rascjepa dok Krist bude stanovao u njihovim srcima. Njegova ljubav trebalo je da učini da se međusobno vole; Kristove pouke trebalo je da postignu da među njima vlada sloga, jedinstvo, jedan duh, jedno mišljenje. Krist je trebalo da bude glavno središte; ukoliko se više približe Krista, utoliko će se više približiti jedan drugome. IZ 83.2
Isus nije izabrao anđele, koji nisu pali, da budu njegovi pretstavnici kod ljudi, već ljudska bića, podvrgnuta istim slabostima kao i oni, koje nastoje da spasu. Da bi svijet bio spasen, bila je potrebna suradnja između Boga i čovjeka. Krist je obukao čovječju prirodu. Da bi čovječanstvo došlo u vezu s Bogom, Bogu je bio potreban čovjek. Tako je i sa slugama ili vjesnicima Isusa Krista. Čovjeku je potrebna sila izvan i iznad njega, da obnovi u njemu Božje obličje i da ga osposobi za Božje djelo; ali, to ne isključuje potrebu suradnje čovjeka. Ako se čovjek oslanja na božansku snagu, i ako Krist vjerom stanuje u srcu, tada, zahvaljujući Božjoj suradnji, čovjekova sila postaje sila na dobro. IZ 83.3
Onaj, koji je pozvao galilejske ribare, poziva danas ljude u svoju službu. On i danas želi da otkrije kroz nas svoju moć kao nekad kroz svoje prve učenike. Makar koliko bili nesavršeni i grešni, Spasitelj nam nudi da budemo njegovi drugovi i sljedbenici. Poziva nas da primimo njegove božan- ske pouku, da bismo, združeni s njime, bili sposobni da ispunimo njegovo djelo. IZ 83.4
“Ali ovo blago nosimo u zemljanim sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga, a ne od nas”.3 Zbog toga je propovijedanje evanđelja povjereno grešnim ljudima, a ne anđelima. To pokazuje da Božja sila djeluje kroz slaba ljudska oruđa; to nas potstrekava da vjerujemo da sila koja je druge spasla uprkos njihovih slabosti, može spasti i nas. Oni, koji sami imaju slabosti, moći će “imati saučešća prema onima, koji ne znaju i prema zabludjelima”.4 Budući da su sami bili u opasnosti, oni poznaju opasnosti i teškoće puta, i mogu pomoći onima, koji se nalaze u sličnim prilikama. Ima duša ožalošćenih zbog sumnje, umornih od tereta slabosti, čija vjera nije kadra da prihvati nevidljivo, ali jedan prijatelj, koji prilazi k njima vidljivo umjesto Krista, može poslužiti kao karika i spojiti njihovu slabu vjeru sa Kristom. IZ 84.1
Mi treba da smo suradnici anđela u objavljivanju Isusa svijetu. Oni nestrpljivo čekaju našu suradnju, jer čovjek treba da uspostavi vezu sa čovjekom. A kad se potpunim posvećenjem predamo Kristu, anđeli se raduju što mogu preko naših riječi otkriti Božju ljubav. IZ 84.2