Isusov život
Poglavlje 56—Prvi posjetioci na Isusovom grobu
Žene, koje su stajale kod Kristovog križa, nestrpljivo su čekale da prođu subotni sati. Prvog dana sedmice, vrlo rano ujutro pošle su one na grob, noseći sobom skupocjene mirise da pomažu Spasiteljevo .tijelo.1 One nisu ni mislile da je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Sunce njihove nade je zašlo, i noć se spustila na njihova srca. Putem su razgovarale o Kristovom djelu milosti i o njegovim riječima utjehe. Zaboravile su na riječi, koje im je bio rekao: “Ali ću vas opet vidjeti”.2 IZ 284.5
Ne znajući šta se upravo toga časa zbivalo, približavale su se vrtu i razgovarale među sobom: “Tko će nam odvaliti kamen od groba?” Znale su da same ne bi mogle odvaliti kamen; ipak su produžile put ka grobu. Gle, odjednom se nebo zasvijetlilo sjajem, koji nije dolazio od sunca, koje se rađalo. Zemlja je zadrhtala. Kad su došle do groba, vidjele su da je veliki kamen odvaljen. Grob je bio prazan. IZ 285.1
Ove žene nisu dolazile sve istim pravcem. Marija Magdalena je došla prva, i pošto se uvjerila da je kamen odvaljen, požurila se da to saopšti učenicima. Međutim, pristizale su druge žene. Velika je svjetlost sijala oko groba, ali Isusovog tijela nije više bilo u njemu. Obišavši oko groba, primjetile su da nisu same na tom mjestu. Neki mladić, obučen u sjajne haljine, sjedio je na rubu groba. To je bio anđeo, koji je odvalio kamen. On je uzeo ljudski lik, da ne bi uplašio ove Isusove sljedbenice. Ipak nebeska svjetlost je još sjajila oko njega, i žene su se uplašile. One su htjele da pobjegnu, ali anđeo ih je zadržao riječima: “Ne bojte se”, rekao je on, “ja znam da tražite Isusa, koji je bio razapet. Njega nema ovdje; jer je ustao kao što je rekao. Dođite, vidite mjesto, gdje je Gospod ležao. I idite brzo, i kažite njegovim učenicima, da je on ustao iz mrtvih”. Žene su pogledale u grob i ponovo su čule divnu vijest. Drugi anđeo u ljudskom liku stajao je ondje i progovorio im je: “Što tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje, on je uskrsnuo. Sjetite se kako on reče, kad je još bio u Galileji: Sin čovječji mora biti predan u ruke grješnika i raspet, ali će treći dan uskrsnuti”. IZ 285.2
Uskrsnuo jel Uskrsnuo jel Žene su stalno ponavljale ove riječi. Mirisno ulje nije više bilo potrebno. Spasitelj nije bio više mrtav. On je živ. One su se tada sjetile kako im je on, govoreći o svojoj smrti, pretskazao svoje uskrsenje. Divnog li dana za cio svijet! Žene su se žurno udaljile od groba, “sa strahom i velikom radošću trčale su da jave učenicima”. IZ 285.3
Marija nije čula radosnu vijest. Ona je otišla k Petru i Ivanu i žalosno im je rekla: “Uzeše Gospoda iz groba, i ne znamo gdje ga metnuše”. Učenici su potrčali ka grobu i našli su sve, kako im je Marija kazala. Vidjeli su platno i ubrus, ali njihovog Učitelja nije bilo više ondje. Sve je ovdje govorilo — da je Isus uskrsnuo. Posmrtni zavoji nisu bili nemarno razbacani, nego je svaki komad bio brižljivo savijen i stavljen na svoje mjesto. “Ivan vide i povjerova”. On još nije razumijevao Pismo, koje govori da Krist treba da uskrsne iz mrtvih, ali sada se sjetio riječi, kojima je Spasitelj pretskazao svoje uskrsenje. IZ 285.4
Krist je sam složio svoje posmrtne haljine s takvom brižljivošću. Kad se moćni anđeo približio grobu, njemu se pridružio drugi anđeo, koji je sa svojom četom čuvao stražu nad Spasiteljevim tijelom. Kad je nebeski anđeo odmaknuo kamen, drugi je ušao u grob i razdriješio ubrus sa Isusovog tijela. Ali Isus je sam svojom rukom zavio svaki komad svojih posmrtnih zavoja i stavio ih na svoje mjesto. Ništa nije beznačajno u očima onoga, koji upravlja kako zvijezdama tako i najmanjim česticama elemenata. Red i savršenstvo su obilježje svakog njegovog djela. IZ 285.5
Marija je pratila Ivana i Petra ka grobu; ona je ondje ostala kad su se oni vratili u Jeruzalem. Bol je ispunjavao njeno srce, kad je gledala u prazan grob. Približivši se grobu, primijetila je dva anđela, gde sjede jedan kraj glave, a drugi kraj nogu, gdje je bilo položeno tijelo Isusovo. ”Ženo, što plačeš?” pitali su je oni. Ona im je odgovorila: “Uzeše Gospoda mojega, i ne znam gdje ga metnuše”. IZ 286.1
Tada se ona okrenula da potraži nekoga tko bi joj mogao kazati o tome, šta se zbilo sa Isusovim tijelom. Čula je drugi glas, koji joj je govorio: “Ženo, što plačeš? Koga tražiš?” Kroz suze je primijetila lik čovjeka i, misleći da je vrtlar, upitala ga: “Gospodine, ako si ga ti odnio, kaži mi gdje si ga metnuo, i ja ću ga uzeti”. Ako smatraju da je ovaj bogati grob za Isusa suviše skupocjen, ona bi sama našla za njega drugo mjesto. Tamo se nalazi i grob, koji je Isusov glas bio ispraznio, grob u kome je Lazar ležao. Zar ne bi mogla ondje da sahrani svoga Učitelja? U svome bolu osjetila bi veliko olakšanje, kad bi joj bilo dopušteno da se pobrine za dragocjeno tijelo Razapetoga. IZ 286.2
Ali Isus joj je progovorio poznatim glasom: “Marija!” Ona je razumjela da onaj, koji s njom govori, nije stranac, i, Okrenuvši se, ugledala je pred sobom živog Krista. U svojoj radosti, zaboravila je da je Isus bio razapet. Skočila je da zagrli njegove noge i uzviknula je: “Rabuni”. Ali Krist je podigao ruku i rekao joj: “Nemoj me se doticati, jer se još ne vratih k Ocu svojem. Nego idi k braći mojoj i kaži im: vraćam se k Ocu svojemu i Ocu vašem, Bogu svome i Bogu vašem!” I Marija je otišla da odnese ovu radosnu vijest učenicima. IZ 286.3
Isus je odbio da primi počasti od svojih, dok nije bio siguran da je Otac primio njegovu žrtvu. On se uzdigao na nebo, gdje je sam Bog potvrdio, da je njegova žrtva očišćenja za grijehe svijeta dovoljna, i da svatko može kroz njegovu krv dobiti život vječni. Otac je potvrdio zavjet, koji je sklopio sa Kristom, da će primiti ljude, koji se kaju i koji su poslušni, i da će ih ljubiti kao što ljubi svoga Sina. Krist je trebalo da dovrši svoje djelo i da ispuni. svoje obećanje — “da će učiniti ljude vrjednijim od žeženoga zlata, vrjednijim od zlata ofirskoga”.3 Sva sila na nebu i na zemlji bila je predata Knezu života, i on se vratio u grešni svijet, k svojim učenicima, da ih učini učesnicima svoje sile i slave. IZ 286.4
Dok je Spasitelj bio kod Oca, primajući darove za svoju Crkvu, učenici su razmišljali o praznome grobu, jadikovali i plakali. Ovaj dan, koji je bio za cijelo nebo dan radosti, bio je za učenike dan neizvjesnosti i zbunjenosti. Nevjeiovanje, s kojim su dočekali svjedočanstvo žena, pokazuje dovoljno, koliko je duboko pala njihova vjera. Vijest o Kristovom uskrsnuću toliko se razlikovala od svega što su slušali da nisu mogli u nju da vjeruju. Ta je vijest suviše lijepa, da bi bila istina, pomislili su oni. Oni su toliko mnogo slušali o teorijama sadukeja, da vijest o uskrsenju nije učinila na njih jači utisak. Jedva su znali šta znači uskrsnuće od mrtvih i bili su nesposobni da potpuno shvate taj tako važan predmet vjere. IZ 286.5
Anđeli su rekli ženama: “Idite i javite učenicima njegovim i Petru da Isus ide pred vama u Galileju. Tamo će te ga vidjeti, kao što vam reče”. Ovi anđeli, Kristovi čuvari za vrijeme njegovog zemaljskog života, prisustvovali su Isusovom suđenju, njegovom raspeću i čuli su što je on kazao svojim učenicima. To dokazuje poruka koju su poslali učenicima i koja je trebala da bude dovoljna da ih uvjeri. Takve riječi mogli su da izgovore samo vjesnici uskrslog Gospoda. IZ 287.1
“Javite učenicima i Petru”, rekao je anđeo. Poslije Kristove smrti, Petra je mučila grižnja savjesti. Njegovo sramno odricanje i Spasiteljev pogled pun ljubavi i bola stalno su mu bili pred očima. On je više trpeo nego ikoji drugi učenik. Sada je on po imenu spomenut, čime mu je dato jamstvo da je njegovo pokajanje primljeno i da mu je grijeh oprošten. IZ 287.2
“Recite njegovim učenicima i Petru da on ide pred vama u Galileju, i tamo ćete ga vidjeti”. Svi su se učenici Isusa odrekli; zato je poziv upućen svima. Učitelj ih nije odbacio! Kad im je Marija Magdalena ispri-čala, kako je vidjela Gospoda, ponovila im je poziv da se vrate u Galileju. Ista vijest bila im je upućena po treći put. Poslije odlaska Ocu i svog povratka, Isus se pokazao drugim ženama, rekavši im: “Zdravo! One pristupiše k njemu, zagrliše noge njegove i pokloniše mu se. Na to im reče Isus: Ne bojte se! Idite i javite braći mojoj neka idu u Galileju! Onde će me videti!” IZ 287.3
Prvo što je Isus učinio poslije uskrsnuća bilo je da uvjeri svoje učenike da se njegova ljubav i briga za njih nije umanjila. Da bi im dao dokaz da je on njihov živi Spasitelj, koji je slomio okove groba; koga smrt, taj neprijatelj, nije mogla duže zadržati, da bi im pokazao da ih isto tako ljubi kao nekada kad je bio s njima kao njihov omiljeni Učitelj, on im se više puta javio. On je želio da ih čvršće poveže lancem svoje ljubavi. “Recite mojoj braći”, rekao je on “da će me vidjeti u Galileji”. IZ 287.4
Ovo ugovoreno mjesto sastanka potsjetilo je učenike na riječi, kojima je Krist pretskazao svoje uskrsnuće. Ipak, oni se još nisu radovali, nisu odbacili svoju sumnju i zbunjenost. Nisu mogli vjerovati ženama da su vidjele Gospoda. Mislili su da su one imale priviđenje. IZ 287.5
Teškoće su se sve više nagomilavale. Učitelj je umro šestog dana sedmice; u prvi dan nove sedmice, učenici nisu znali gdje je njegovo. tijelo, a Jevreji su ih optuživali da su ukrali Isusovo tijelo da bi prevarili narod. Bili su u očajanju misleći da nikada neće moći ispraviti lažnu vijest, koja se sve više širila. Bojali su se mržnje svećenika i gnjeva naroda, i težili su za prisustvom Isusa, koji im je pomagao u svim njihovim brigama. IZ 287.6
Često su ponavljali riječi: “Mi smo se nadali da će on izbaviti Izraela”. Obuzelo ih je žalosno osjećanje, kad su se sjetili njegovih riječi: “Jer kad je tako zelenom drvetu, šta će onda biti od suhog”.4 Skupili su se u gornju sobu, zatvorili su i zaključali vrata, osjećajući da ih čeka slična sudbina kakva je zadesila njihovog ljubljenog Učitelja. IZ 288.1
Međutim, za cijelo to vrijeme oni su se mogli radovati u saznanju da je njihov Spasitelj uskrsnuo! U vrtu je Marija plakala, dok je Isus stajao pokraj nje. Njene oči pune suza nisu ga prepoznale. Srca su učenika bila toliko ispunjena bolom da nisu vjerovali poruci anđela, pa ni Isusovim riječima. IZ 288.2
Mnogi i danas rade kao nekad učenici. Mnogi očajno viču kao Marija: “Uzeše Gospoda, i ne znamo gdje ga metnuše”. Kolikima bi se mogle ponoviti Isusove riječi: “Zašto plačeš? Koga tražiš?” On je pokraj njih, ali njihove oči obnevidjele od suza ne prepoznaju ga. On im govori, ali oni ne razumiju. IZ 288.3
O kad bi mogli podići glavu, kad bi se oči mogle otvoriti da ga gledaju, kad bi uši mogle slušati njegov glas! “Požurite i kažite učenicima, da je on uskrsnuo!” Recite im da više ne gledaju na Josipov grob, koji je bio zatvoren velikim kamenom i zapečaćen rimskim pečatom. Krista nema ondje, ne gledajte u prazan grob. Ne plačite kao oni, koji su bez nade i pomoći. Isus živi, i pošto on živi, i mi ćemo takođe živjeti. Iz naših zahvalnih srca, sa usana očišćenih svetim ognjem, neka odjekne pjesma radosti. Krist uskrse! On živi i moli se za nas. Prihvatite tu nadu i ne puštajte je; ona će vas držati kao čvrst i siguran lenger. “Vjerujte, i vidjet ćete slavu Božju”. IZ 288.4