Isusov život
Poglavlje 54—Isus u Josipovom grobu
Isus se napokon odmarao. Dugi dan sramote i muke se završio. Kad su posljednji zraci sunca na zalasku objavljivali subotu. Sin Božji je mirno počivao u Josipovom grobu. Njegovo je djelo bilo završeno; skrštenih ruku, u miru je počivao za vrijeme svetih subotnih sati. IZ 272.6
U početku, pošto su završili djelo stvaranja, Otac i Sin odmarali su se subotnog dana. Kad su bili dovršeni “nebasa i zemlja, i sva vojska njihova”, Spasitelj se radovao sa svim nebeskim bićima posmatrajući slavan prizor. “Tada pjevahu zajedno zvijezde jutarnje i svi sinovi Božji klikovahu”.1 Sada se Isus odmarao završivši djelo spasenja; i premda je na zemlji među onima koji su ga ljubili bilo žalosti, nebo se radovalo. Divni izgledi budućnosti pokazali su se pred očima nebeskih bića. Obnov- ljena zemlja, otkupljeno čovječanstvo, koje ne može opet pasti u grijeh, zato što ga je pobijedilo — eto to su Bog i anđeli gledali kao plod dovršenog Kristovog djela. Ova slika je zauvijek povezana s danom, kad se Isus odmarao u grobu. Jer je “djelo njegovo savršeno”, i “što god tvori Bog, ono traje do vijeka”2. Kad se bude zbilo “obnovljenje svega, kao što je Bog od početka objavio na usta svetih proroka svojih”, subota stvaranja, dan u kome se Isus odmarao u Josipovom grobu, ostat će dan odmora i radosti.3 Nebo i zemlja zajedno će hvaliti Boga, kada će otkupljeni narodi, “od subote do subote”, radosnim srcem prinositi slavu i hvalu Bogu i Jagnjetu. IZ 272.7
Posljednji događaji dana raspeća pružili su nov dokaz ispunjenja proročanstva i ponovo su posvjedočili Kristovo božanstvo. Kad se tama sa križa podigla, i kad je Spasitelj izgovorio posljednje riječi, začuo se jedan drugi glas, koji je govorio: “Zaista ovaj bješe Sin Božji !” IZ 273.1
Ove su riječi bile izgovorene snažnim glasom. Svi su se okrenuli da vide odakle one dolaze. Tko je to govorio? To je bio rimski kapetan: Kristova božanska strpljivost, njegova iznenadna smrt, kojoj je prethodio uzvik pobjede, učinili su dubok utisak na tog neznabošca. U ovom ranjenom i slomljenom tijelu, razapetom na križu, kapetan je poznao lik Božjeg Sina. On se nije mogao uzdržati da javno ne prizna svoju vjeru. Tako je opet bio dat dokaz da će naš Spasitelj vidjeti plod svoje duše. Na sam dan njegove smrti, tri čovjeka, međusobno vrlo različita, javno su priznali svoju vjeru, — zapovjednik rimske straže, onaj koji je nosio Spasiteljev križ, i onaj koji je umro na križu pokraj Spasitelja. IZ 273.2
Kako se približavalo veče, nebeski mir počeo je da se spušta na Golgotu. Gomila se razišla, i mnogi su se vratili u Jeruzalem sa drukčijim osjećanjima od onih, koja su tog jutra ispunjavala njihova srca. Mnogi su dotrčali, više iz radoznalosti nego iz mržnje prema Kristu, da vide kako će Isus biti razapet. Ipak su vjerovali optužbama svećenika i smatrali su Krista zločincem. Pod utjecajem sotone, združili su se sa gomilom i rugali su se Isusu. Ali kad su vidjeli, kako je tama obavila zemlju, njihova savjest počela je da ih optužuje i uvidjeli su da su učinili velik grijeh. Nije se više čulo ni ruganje ni potsmijevanje usred ove užasne tame. Kad se tama podigla, oni su se u svečanoj tišini vratili kući. Sada su bili uvjereni da su optužbe svećenika bile lažne; Isus više nije bio u njihovim očima varalica; na dan Duhova, nekoliko sedmica kasnije, kad je Petar održao svoj čuveni govor, oni su se nalazili među tisućama onih, koji su se obratili Isusu. IZ 273.3
Osjećanja narodnih glavara, usprkos događaja, koji su bili svjedoci, nisu se nimalo izmjenila. Oni su Isusa mrzili kao i ranije. Tama, koja je pokrila zemlju u času raspeća, nije bila gušća od one, koja je i dalje pokrivala duh svećenika i glavara. Kod Isusovog rođenja, zvijezde su prepoznale Krista i vodile su mudrace ka jaslima, gdje je on ležao. Nebeske vojske su ga prepoznale i pjevale su slavopoj iznad betlehemskih brežuljaka. More je prepoznalo njegov glas i pokorilo se njegovoj zapovjesti. Bolest i smrt prepoznali su njegovu vlast i vratili svoj plijen. Sunce ga je prepoznalo i sakrilo je svoju svijetlost da ne vidi njegovu samrtnu muku. Stjene su ga prepoznale, i odlomile su se čuvši njegov uzvik. Neživa priroda prepoznala je Krista i posvjedočila je njegovo božanstvo. Ali svećenici i izraelske vođe nisu prepoznali glas Božjeg Sina. Oni su izvršili svoje planove razapevši Isusa na križ, ali nisu osjećali radost pobjede, kojoj su se nadali. Cak u času prividne pobjede mučila ih je neizvjesnost o onome, šta će se dalje desiti. Čuli su uzvik: “Svrši se!” “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. Bili su veoma nemirni i nespokojni, kad su vidjeli kako se stijene odvaljuju i zemlja trese. IZ 273.4
Dok je Krist živio, zavidjeli su mu zbog njegovog utjecaja na narod, a zavidjeli su mu čak i poslije njegove smrti. Bojali su se umrlog Krista više nego kad je bio živ. Bojali su se da ne bi narod razmišljao o događajima, koji su pratili Kristovu smrt. Oni su se bojali posljedica tog dana. Nipošto nisu htjeli da Isusovo tijelo ostane na križu za vrijeme subote, jer bi to značilo oskrvnjenje tog dana. Koristeći se ovim izgovorom, jevrejski glavari tražili su od Pilata da ubrza smrt žrtava i da skine njihova tijela prije zalaska sunca. IZ 274.1
Pilat je bio njihovog mišljenja. Dobivši njegov pristanak, vojnici su prebili goljena dvojici razbojnika, da bi ubrzali njihovu smrt; kad su se približili Isusu, primjetili su da je on već umro. Ovi grubi vojnici bili su raznježeni onim, što su o Isusu čuli i vidjeli, te su se uzdržali da mu ne prebiju goljeni. Tako se u žrtvovanju Božijeg Jagnjeta ispunio pashalni zakon: “Neka ne ostave od njega ništa do jutra, i kosti da mu ne prelome”.4 IZ 274.2
Svećenici i glavari su se iznenadili, kad su vidjeli da je Krist već izdahnuo. Umiranje na križu je dugo trajalo, i teško se mogao odrediti čas smrti. Nikad se nije čulo da je netko na križu umro za šest sati. Svećenici su htjeli da se uvjere da je zaista nastupila smrt: na njihov zahtjev, jedan je vojnik kopljem probo Spasiteljeva rebra. Iz rane su potekla dva jaka i različita mlaza: mlaz krvi i mlaz vode. Svi su prisutni primijetili tu neobičnu pojavu, i Ivan ju je tačno zabilježio. On je rekao: “Nego jedan od vojnika probode mu rebra kopljem, i odmah iziđe krv i voda. I onaj što vidje posvjedoči, i svjedočanstvo je njegovo istinito; i on zna da istinu govori da vi vjerujete. Jer se ovo dogodi da se zbude Pismo: kost njegova da se ne prelomi. I opet drugo Pismo govori: pogledat će onoga, koga probodoše”.5 IZ 274.3
Poslije uskrsenja, svećenici i poglavari proširili su glas da Isus nije na krišu umro, već da se samo onesvijestio, a poslije je opet došao k svijesti. Drugi su tvrdili da nije bilo pokopano pravo tijelo, već nešto slično tijelu. Svojim svjedočanstvom su rimski vojnici opovrgli te laži. Oni nisu Isusu prebili noge zato, što je on već bio umro. Da bi zadovoljili svećenike, proboli su Isusu rebra. Da je tada Isus bio još živ, ta rana bi prouzrokovala trenutnu smrt. IZ 275.1
Ali Isus nije umro ni od uboda kopljem ni od fizičkih bolova na križu. Bolni uzvik u času smrti, mlaz krvi i vode, koji je potekao iz njegovih probodenih rebara, jasno su svjedočili, da je od duševnog bola slomljeno srce bilo uzrok Isusove smrti. Njegovo se srce slomilo od velike duševne borbe. Njega su ubili grijesi svijeta. IZ 275.2
Sa Isusovom smrću umrla je i nada učenika. Oni su gledali njegove zatvorene oči, njegovu kosu natopljenu krvlju, njegove probodene ruke i noge, i osjećali su neiskazani bol. Do posljednjeg časa nisu vjerovali da će on umrijeti; jedva su povjerovali da je on zaista umro. Savladani bolom, oni se nisu mogli sjetiti Isusovih riječi kojima je prorekao taj događaj. Ništa od onoga, što im je govorio, nije im sada dolazilo na um, da bi ih utješilo. Vidjeli su samo jedno: križ sa svojom krvavom žrtvom. Budućnost im je izgledala ispunjena tamom. Njihova je vjera doživjela težak poraz ali nikad nisu više ljubili svog Učitelja nego sada. Nikada ranije nisu toliko osjećali njegovu vrijednost i potrebu za njegovim prisustvom. IZ 275.3
Cak i poslije njegove smrti, učenici su osjećali najveće poštovanje za Kristovo tijelo i željeli su da ga sahrane na dostojan način, ali nisu; znali kako bi mogli to da učine. Isus je bio osuđen kao pobunjenik protiv rimske vlasti; takvi osuđenici su bili sahranjivani na mjestu koje je bila određeno naročito za njih. Ivan je ostao pokraj križa sa ženama, koje su: došle iz Galileje. Oni nisu htjeli da Isusovo tijelo bude prepušteno bezo-sjećajnim vojnicima, da ga bez počasti bace u zajedničku raku. Ipak, oni ne bi mogli to da spreče. Kod jevrejskih vlasti nisu mogli dobiti nikakva odobrenja; a na Pilata nisu imali nikakav utjecaj. IZ 275.4
U toj nedoumici priskočili su učenicima u pomoć Josip iz Arimateje i Nikodem. Obojica su bili bogati i utjecajni članovi Sinedriona, i dobro poznati s Pilatom. Oni su odlučili da Isusa sahrane na dostojan način. IZ 275.5
Josip je smjelo otišao pred rimskog namjesnika i zamolio ga da mu dozvoli da uzme Isusovo tijelo. Pilat je tada prvi put čuo da je Isus zaista umro. Pilatu su dolazili protivnički izvještaji o događajima, koji su pratili raspeće. Namjerno su pred njime krili da je Krist već umro. Svećenici i glavari su već kazali Pilatu da bi Kristovi učenici mogli, da daju lažnu izjavu o Kristovom tijelu. Saslušavši Josipovu molbu, Pilat je pozvao kapetana, kome je bila povjerena dužnost, da pazi na izvršenje kazne, i od njega je doznao da je Isus zaista umro. Iz njegovih ustiju saznao je o pojedinostima, koje su se odigravale na Golgoti, a koje su potvrdile Josipovo svjedočanstvo. IZ 275.6
Josipovoj je molbi bilo udovoljeno. Dok je Ivan stajao uznemiren radi Isusovog ukopa, Josip se vratio s Pilatovom dozvolom da može uzeti Isusovo tijelo; sada je došao i Nikodem, donijevši skupocjenu mast od smirne pomiješane sa alojem od oko sto litara, da Isusa pomažu mirisima. Najuglednijim ljudima Jeruzalema ne bi se mogla ukazati veća počast pri njihovom pogrebu. Učenici su se iznenadili videći da se ovi bogati i utjecajni ljudi brinu isto toliko koliko i oni za sahranu njihovog Učitelja. IZ 276.1
Ni Josip ni Nikodem nisu javno priznali Spasitelja, dok je on bio živ. Znali su da bi ih takav čin isključio iz Sinedriona, a nadali su se da će kao članovi Sinedriona moći svojim utjecajem da štite Isusa. Neko je vrijeme izgledalo kao da u tome uspijevaju, ali lukavi svećenici, poznavajući njihovu naklonost prema Isusu, osujetili su njihov plan. U njihovom otsustvu osudili su Isusa da se razapne. Sada, kad je Isus umro, oni nisu više imali razloga da kriju, svoju odanost; sada kad su se učenici bojali da se javno pokažu, Josip i Nikodem priskočili su im smjelo u pomoć. Zauzimanje ovih bogatih i uglednih ljudi bilo je u tom času po-trebno. Oni su mogli da učine za Učitelja poslije njegove smrti ono što siromašni učenici nisu bili u mogućnosti da učine. Njihovo bogatstvo i njihov utjecaj štitili su učenike u velikoj mjeri od pakosti svećenika i glavara. IZ 276.2
Svojim vlastitim rukama, nježno i s poštovanjem, prihvatili su Isusovo tijelo i skinuli su ga s križa. Suze su im tekle kad su posmatrali to izranjeno i izlomljeno tijelo. Josip je za sebe bio dao da se iskleše sasvim nova grobnica, u stijeni, nedaleko od Golgote. On je ustupio taj grob Isusu. Spasiteljevo tijelo, brižljivo umotano u laneno platno, kao i mirisi, koje je donio Nikodem, bilo je prenijeto do groba. Tamo su trojica učenika ispravili Isusove izranjene udove i sklopili njegove ruke na nepomične grudi. Žene iz Galileje došle su da se uvjere da je učinjeno sve, što se moglo učiniti, za mrtvo tijelo njihovog ljubljenog Učitelja. Vidjele su kako je bio navaljen veliki kamen na ulaz groba u kome se Spasitelj odmarao. One su ostale posljednje kod križa, one su ostale takođe posljednje kod Isusovog groba. Već su se spuštale večernje sjenke, a Marija Magdalena i druge Marije još su se zadržavale kod groba svog Gospoda, roneći gorke suze nad sudbinom onoga, koga su ljubile. “Vrativši se pak,... i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu”6. IZ 276.3
Na tu subotu neće nikada zaboraviti ožalošćeni učenici, svećenici glavari, književnici i narod. U času zalaska sunca, u veče dana pripreme, odjeknule su trube, objavljujući početak subote. Svetkovala se Pasha, kao što se vjekovima svetkovala; međutim onaj, koga je ona pretstavljala, bio je pogubljen, i sada je počivao u Josipovom grobu. U subotni dan, dvo-rište hrama bilo je puno vjernika. Poglavar svećenički, koji je bio na Golgoti, sada se nalazio ovdje, odjeven u svoje sjajno svećeničko odijelo. Svećenici, sa kapama od bijelog tankog platna, vršili su svoju službu. Ali neki od prisutnih su bili neraspoloženi posmatrajući, kako se krv junaca i ovnova proliva za grijehe svijeta. Oni nisu znali da je obredna služba izgubita svu svoju važnost. Nikada nisu prisustvovali službi s tako protivurječnim osjećanjima. Zvuk trube i drugih muzičkih instrumenata, zajedno s glasovima pjevača, dizao se gore kao obično. Ipak svuda se osjećala neka čudna atmosfera. Svako se raspitivao o čudnom događaju, koji se tog časa desio. Do tada je svetinja nad svetinjama bila sakrivena od svakog nečistog pogleda; a sada je teška zavjesa od čistog platna, izvezena zlatom, skerletom i grimizom, bila razderana odozgo do dole. Mjesto gdje se Gospod sastajao sa poglavarom svećeničkim da otkrije svoju slavu, sveto mjesto Božjeg prebivanja, bilo je sada otvoreno za svačiji pogled. To je bilo mjesto, koje Bog nije više smatrao svojim. Sa mračnim osjećanjem u duši, vršili su svećenici svoju službu pred oltarom. To što je tajna svetinje nad svetinjama bila otkrivena, ispunjavalo ih je strahom pred strašnim kaznama, koje će neminovno doći. IZ 276.4
Mnogi su bili uznemireni mislima, koje je izazvao golgotski prizor. U vremenu, koje je trebalo da protekne od raspeća do uskrsenja, mnoge se oči nisu sklopile da počivaju, već su stalno ispitivala proročanstva. Mnogi su se trudili da shvate značenje praznika, koji su sada slavili, ili da nađu dokaze, da Isus nije ono, što je za sebe, tvrdio; drugi su s tužnim srcem tražili dokaze, da je on Mesija. Iako su ova ispitivanja bila predu zeta u različitom cilju, ipak se svima nametalo isto uvjerenje: proroštva su se ispunila u događajima, koji su se upravo odigrali, i Razapeti je zaista Spasitelj svijeta. Mnogi, koji su sada učestvovali u proslavi Pashe, ne će više nikada slaviti taj pashalni obred. Veliki broj svećenika je priznao Isusov božanski karakter. Oni nisu uzalud ispitivali proroštva: poslije njegovog uskrsenja, priznali su ga Sinom Božjim. IZ 277.1
Kad je Nikodem vidio Isusa razapetog na križu, sjetio se riječi, koje mu je Spasitelj govorio jedne noći na Maslinskoj gori: “I kao što Mojsije podiže zmiju u pustinji, tako treba Sin čovečji da se podigne. Da nijedan, koji ga vjeruje, ne pogine, nego da ima život vječni”.7 U subotu, kad je Isus ležao u grobu, Nikodem je imao vremena da razmišlja. Silna svjetlost obasjala je njegov duh, i Isusove riječi nisu mu više bile tajna. Razumio je da je mnogo izgubio što nije prišao Spasitelju još dok je on bio živ. Sjetio se događaja na Golgoti. Molitva, koju je Krist izgovorio za svoje ubice, odgovor koji je dao umirućem razbojniku, koji mu se molbom obratio — govorili su srcu učenog člana Sinedriona. Opet je gledao Isusa u njegovoj samrtnoj borbi i čuo je posljednji uzvik: “Svrši se!”, koji je odjeknuo kao glas pobjednika. Ponovo je gledao kako se ljulja zemlja, kako je nebo potamnjelo, kako se zavjesa u hramu razderala, kako se lome stijene, i njegova se vjera za uvjek učvrstila. Isti događaji, koji su uništili sve nade kod učenika, uvjerili su Josipa i Nikodema u Isusovo božanstvo, Njihov je strah ustupio mjesto hrabrosti, čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri. IZ 277.2
Nikada nije Krist toliko privlačio pažnju naroda kao sada dok je ležao u grobu. Ljudi su po svom običaju dovodili bolesne i nemoćne u predvorje hrama pitajući: “Tko nam može reći gdje je Isus iz Nazareta?” Mnogi su došli iz daleka da nađu onoga, koji je mnoge izliječio i mrtve uskrsavao. Sa svih strana čule su se riječi: Mi tražimo Isusa, Liječnika. Ovom prilikom su svećenici pregledali one, koji su pokazivali znake gube. Mnogi su sa bolom morali da slušaju kako su njihovi muževi, žene ili djeca proglašeni gubavima. Ovi nesrećnici su morali napustiti svoja ognjišta, prestali su da budu predmet staranja svojih prijatelja i morali su svakoga, koji im je dolazio u susret, da opominju da im se ne približi, vičući žalosno: Nečist, nečist! Prijateljske ruke Isusa iz Nazareta, koje nisu nikada uskratile iscjelujući dodir najtežem gubavcu, sada su bile sklopljenje na grudima. Usne, koje su na molbu gubavoga progovorile utješne riječi: Hoću, očisti se!”, sada su čutale. Mnogi su uzalud tražili pomoć i saučešće kod svećenika. Željeli su samo jedno: da imaju živog Krista u svojoj sredini. Bez prestanka su tražili Krista i nisu htjeli da se raziđu. Napokon su ih istjerali iz predvorja i postavili na vrata vojnike, da ne puštaju one, koji bi htjeli da uđu sa svojim bolesnima i umirućima. IZ 278.1
Nada nevoljnika, koji su došli da nađu zdravlje kod Spasitelja, pretvorila su se u gorko razočaranje. Ulice su odjekivale jecanjem. Bolesnici su umirali, jer nije bilo Isusa da ih dotakne. Uzalud su se obraćali Liječnicima: nitko nije imao silu onoga, koji je ležao u grobu. IZ 278.2
Slušajući plač tolikog broja nevoljnika, tisuće njih su shvatili da je velika Svjetlost napustila svijet. Bez Krista, zemlja je bila mrak i tama Mnogi od onih, koji su vikali: Raspni ga! Raspni ga! vidjeli su kakvo ih zlo muči, i kad bi Isus još bio živ, oni bi dragovoljno vikali: “Pusti nam Isusa.” IZ 278.3
Kad je narod doznao da su svećenici Isusa pogubili, počeli su da ispituju za razlog njegove smrti. Svećenici su čuvali pojedinosti u vezi sa Isusovom posljednjom borbom kao najveću tajnu; ipak, dok je Isus ležao u grobu, tisuće su izgovorile njegovo ime; govorilo se o njegovom suđenju o nečovječnosti svećenika i poglavara. Razumni ljudi obraćali su se svećenicima i poglavarima da im objasne proroštva Staroga zavjeta o Mesiji. Ovi učitelji su se trudili da pronađu lažan odgovor; oni su izgledali smeteni i nisu mogli da objasne proroštva, koja su se odnosila na Kristovo stradanje i smrt, tako da su mnogi, koji su im postavljali ta pitanja, stekli uvjerenje da se Pismo ispunilo. IZ 278.4
Osveta, za koju su se svećenici nadali da će biti blaga, bila im je već vrlo gorka. Vidjeli su da su predmet narodnog prezira i da se oni, koje su nagovarali protiv Isusa, Sada gnušaju nad njihovim sramnim djelom. Ovi svećenici su uzalud pokušavali da vjeruju da je Isus bio varalica. Neki od njih su bili svjedoci Lazarevog uskrsenja; drhtali su pri pomisli da bi i Isus mogao uskrsnuti i stati pred njih. Čuli su kad je Isus kazao da ima vlast položiti život i opet ga uzeti. Sjetili su se ovih riječi: “Razorite ovaj hram, i ja ću ga za tri dana opet sagraditi”. Juda ih je bio izvijestio o riječima, koje je Isus govorio učenicima za vrijeme svog poslednjeg puta u Jeruzalem: “Evo idemo u Jeruzalem, i Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i književnicima; i osudit će ga na smrt; i predat će ga neznabošcima da mu se narugaju i da ga biju i razapnu, i treći dan ustat će”.8 Oni su ismejavali te riječi, ali sada su se uvjerili da se većina Isusovih proroštva ispunila. On je rekao da će treći dan uskrsnuti; tko jamči da se to proroštvo ne će ispuniti. Pokušavali su da se otresu tih misli, ali nije im to uspjevalo. Kao njihov otac đavo, i oni su vjerovali i drhtali. IZ 279.1
Sada kad je uzbuđenje prestalo, Kristov je lik ponovo uskrsnuo pred njihovim očima. Opet su ga gledali gdje stoji pred svojim neprijateljima, miran, bez žaljenja, i kako bez i jedne riječi podnosi sva ruganja i zlostavljanja; sjećali su se najmanjih pojedinosti sa suđenja i raspeća, i u njima je sve više sazrijevalo uvjerenje da je onaj koga su razapeli Sin Božji. Osjećali su kao da će se on svaki čas pojaviti pred njima; da će optuženi postati njihov tužitelj, osuđeni njihov sudija, onaj koji je umro da će tražiti smrt svojih ubica. IZ 279.2
Za vrijeme subote nisu imali mira. Iako su se bojali da prekorače prag kojeg neznabošca, da se ne bi opoganili, ipak su održavali tajno vijeće zbog Isusovog mrtvog tijela. Smrt i grob trebalo je da čuvaju onoga, koga su razapeli: “Sutradan pak po petku, sabraše se glavari svećenički I farizeji kod Pilata i rekoše: Gospodarul mi se opomenusmo da ovaj laža kaza još za života: poslije tri dana ustat ću. Zato zapovijedi da se utvrdi grob do trećega dana da ne dođu kako učenici njegovi noću i da ga ne ukradu i ne kažu narodu: usta iz mrtvih; i bit će posljednja prijevara gora cd prve. Reče im Pilat: evo vam straže, pa idite utvrdite kako znate”.9 IZ 279.3
Svećenici su dali uputstva o čuvanju groba. Veliki kamen je bio navaljen na otvor. Preko tog kamena povukli su uže, čije su krajeve pričvrstili za stijenu, i na njih su stavili rimski pečat. Nemoguće je bilo odmak kamen, a da se ne slomi pečat. Oko groba postavili su oko stotinu stražara da spriječe da ne bi tko dirao kamen. Svećenici su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da Kristovo tijelo ostane tamo, gdje je bilo položeno. Ono je bilo u grobu zapečaćeno i tako osigurano, kao da je trebalo ondje zauvijek ostati. IZ 279.4
Tako su svi grešni ljudi mislili i radili. Ove ubice nisu bile svijesne beskorisnosti svojih mjera. Ali njihovim radom trebalo je da se Bog proslavi. Pokušaji da se spriječi Kristovo uskrsenje su najuvjerljiviji dokaz njegove stvarnosti. Što je veći bio broj vojnika oko groba, slavnije će biti svjedočanstvo u prilog uskrsenja. Sveti Duh je rekao preko psalmiste više stotina godina prije Kristove smrti: “Zašto se bune narodi i plemena pomišljaju zaludne stvari? Ustaju carevi zemaljski, i knezovi se skupljaju na Gospoda i na pomazanika njegova... Onaj što živi na nebesima, smije se, Gospod im se potsmijeva”.10 Rimska straža i rimska vojska bili su nemoćni da zadrže u grobu Gospodara života. Čas njegovog oslobođenja se približavao. IZ 280.1